22 godine... tek
Posted: Sat Jan 03, 2009 3:02 am
danas mi je rođendan, u biti 2 su sata tako da je bio jučer. ovih dana slavila se nova, putovanja veselje, dragi ljudi oko mene a opet praznina ... jučer sam ponovno uzela dop. ne zato što sam bila tužna, usamljena niti se psjećala loše.. jednostavno zato. nema tu objašnjenja, ili možda ima !? dijete sam, sanjar koje želi i obgrliti i otrčati svijet, sve odmah i sada a ništa nije dovoljno da zadovolji želju, utaži žeđ. živim u svijetu kojem ne pripadan, ponekad živim život koji uopće nije moj. uvijek bi htjela više, novo, jače.. ali to nije razlog to je jedno od stotine opravdanja koja su tu da mi umire savjest u noćima poput ove
.Da na samome početku razjasnim nikad nisam imala želju da se uklopim, postanem dio mase. i da hoću ne mogu... drugačiji sklop razmišljanja. osobna filozofija života. držim se svojih pravila i smatram da niti jedno ljudsko biće nije iznad mene stoga nije kompetentno da upravlja mojim životom kao što se upravlja masama ljudi (čitavim čovječanstvom) od pamtivjeka. krojač sam svoje sudbine te je moj život moje djelo. što želim dobijem i sve je stvar vlastite percepcije. al kako funkcionirati na taj način među masom koja to ne shvaća kao ni mene. trudit se objasnit ikome nema smisla. al kako živjeti u svijetu površnosti i lažnih vrijednosti kada si svjestan toga a drugi nisu. izdižem se od svega, promatram iz druge perspektive.. ponekad mi je smiješno, a nekad tužno. al život je dan kakav je, treba ga prihvatit i nosit se s njime i to uvijek gledajuti ga na pozitivan način. samo kako i gdje smjestit sebe u životu koji živiš a kao da nije tvoj. prilagodit se moraš da bi preživio ali što ako tim činom gubiš sebe, ono što jesi i ono što ti je najbitnije, najvrjednije . nekada lutanje putovima iluzije i stvaranjem novih percepcija u svijetu umjetnih osjećaja daje privid da i nije sve kako se čini te da postoji nešto intenzivnije od običnog al ipak to je iluzija koja kratko traje i brzo te vrati u realnost.
moja ispovjest nije mnogo drugačija od vaše.(bar većine)
sa 13 trava, do 15 sam probala skoro sve. nikada mi nije bilo žao. iskreno nije ni sada, osoba sam kakva jesam jer me život napravio takvom a toga se života ne bi odrekla nikada (pa ni sada). heroin je jedino sa čime se nisam znala nositi al opet, tko može? ušao mi je u život zajedno sa 1. ljubavi, (prije navučena na narkića nego na drogu) ali obično tako to ide. moj izbor, moja krivnja. imala sam 17.
nikada se nisam u potpunosti prepustila drogi da me nosi tako da sam uvijek vodila nekakav dvostruki život. kod kuće dobra, odgovorna, na fakultetu dobra studentica. roditelji nikda nisu ništa saznali ( mada su sumljali, al svi narkomani imaju nadnaravni dar za muljažu tako da sam ja vodila igru)
i onda kada se ljubav svela na zakidanje jedno drugoga za šut, čekanje dopa za 3 godišnjicu veze na krizi, na plač, očaj i gubljenje vlastitog identiteta pobjegla sam od NJEGA. dečka, dopa.. ma postali su jedno. kada mi fali 1 fali mi i 2. kada pomislim na 1 u glavi mi je i drugi i tako u nedogled. a voljela sam ih oboje. samo što sam za jednog znala da neće donjeti ništa osim boli i znala sam da će me iznevjerit i baciti u ponor a za drugog sam se nadala da neće, vjerovala sam mu.
i evo, prošla je skoro godina dana da sam ih ostavila, bilo je teško, sto puta sam im se vraćala. u glavi mi je bilo 'ne mogu s tobom, ne mogu bez tebe, pa kvragu kako ću onda?
ljubav prema dečku je nestala, iako to je dečko koji je 4 godine bio dio mene i uvijek će mali dio njega bit u meni, al želja prema dopu nije..
pojavi se baš onda kada pomislim da sam napokon našla svoje mjesto pod suncem.. dođe dan kada se čini da ništa nema smisla, kada nema razloga truditi se, ići protiv sebe, zbog koga? čega? tko to nalaže?
tada se najednostavnije čini prepustiti se tom ništavilu koje donosi i prebivat u njemu.
nisu mi svi dani takvi, većinu vremena živim normalnim životom, na prošlost ne mislim ali ju nosim sa sobom. ima dana kada se probudim ujutro i pomislim kako sam uspjela sama, bez ikoga, ičije pomoći da se skinem, kako sam dovoljno snažna, nema te osobe, nema tog praha koji može da me uništi. tada mi osmjeh obasja lice i znam da je to dovoljan razlog za sreću i što god se oko mene događalo ne može biti toliko loše da se ja ne mogu nositi sa tim.. kada bi barem svi dani bili takvi, ne bi imala ovakvih problema, niti bi noći provodila ovako kako ih provodim.
ali nisu..
.Da na samome početku razjasnim nikad nisam imala želju da se uklopim, postanem dio mase. i da hoću ne mogu... drugačiji sklop razmišljanja. osobna filozofija života. držim se svojih pravila i smatram da niti jedno ljudsko biće nije iznad mene stoga nije kompetentno da upravlja mojim životom kao što se upravlja masama ljudi (čitavim čovječanstvom) od pamtivjeka. krojač sam svoje sudbine te je moj život moje djelo. što želim dobijem i sve je stvar vlastite percepcije. al kako funkcionirati na taj način među masom koja to ne shvaća kao ni mene. trudit se objasnit ikome nema smisla. al kako živjeti u svijetu površnosti i lažnih vrijednosti kada si svjestan toga a drugi nisu. izdižem se od svega, promatram iz druge perspektive.. ponekad mi je smiješno, a nekad tužno. al život je dan kakav je, treba ga prihvatit i nosit se s njime i to uvijek gledajuti ga na pozitivan način. samo kako i gdje smjestit sebe u životu koji živiš a kao da nije tvoj. prilagodit se moraš da bi preživio ali što ako tim činom gubiš sebe, ono što jesi i ono što ti je najbitnije, najvrjednije . nekada lutanje putovima iluzije i stvaranjem novih percepcija u svijetu umjetnih osjećaja daje privid da i nije sve kako se čini te da postoji nešto intenzivnije od običnog al ipak to je iluzija koja kratko traje i brzo te vrati u realnost.
moja ispovjest nije mnogo drugačija od vaše.(bar većine)
sa 13 trava, do 15 sam probala skoro sve. nikada mi nije bilo žao. iskreno nije ni sada, osoba sam kakva jesam jer me život napravio takvom a toga se života ne bi odrekla nikada (pa ni sada). heroin je jedino sa čime se nisam znala nositi al opet, tko može? ušao mi je u život zajedno sa 1. ljubavi, (prije navučena na narkića nego na drogu) ali obično tako to ide. moj izbor, moja krivnja. imala sam 17.
nikada se nisam u potpunosti prepustila drogi da me nosi tako da sam uvijek vodila nekakav dvostruki život. kod kuće dobra, odgovorna, na fakultetu dobra studentica. roditelji nikda nisu ništa saznali ( mada su sumljali, al svi narkomani imaju nadnaravni dar za muljažu tako da sam ja vodila igru)
i onda kada se ljubav svela na zakidanje jedno drugoga za šut, čekanje dopa za 3 godišnjicu veze na krizi, na plač, očaj i gubljenje vlastitog identiteta pobjegla sam od NJEGA. dečka, dopa.. ma postali su jedno. kada mi fali 1 fali mi i 2. kada pomislim na 1 u glavi mi je i drugi i tako u nedogled. a voljela sam ih oboje. samo što sam za jednog znala da neće donjeti ništa osim boli i znala sam da će me iznevjerit i baciti u ponor a za drugog sam se nadala da neće, vjerovala sam mu.
i evo, prošla je skoro godina dana da sam ih ostavila, bilo je teško, sto puta sam im se vraćala. u glavi mi je bilo 'ne mogu s tobom, ne mogu bez tebe, pa kvragu kako ću onda?
ljubav prema dečku je nestala, iako to je dečko koji je 4 godine bio dio mene i uvijek će mali dio njega bit u meni, al želja prema dopu nije..
pojavi se baš onda kada pomislim da sam napokon našla svoje mjesto pod suncem.. dođe dan kada se čini da ništa nema smisla, kada nema razloga truditi se, ići protiv sebe, zbog koga? čega? tko to nalaže?
tada se najednostavnije čini prepustiti se tom ništavilu koje donosi i prebivat u njemu.
nisu mi svi dani takvi, većinu vremena živim normalnim životom, na prošlost ne mislim ali ju nosim sa sobom. ima dana kada se probudim ujutro i pomislim kako sam uspjela sama, bez ikoga, ičije pomoći da se skinem, kako sam dovoljno snažna, nema te osobe, nema tog praha koji može da me uništi. tada mi osmjeh obasja lice i znam da je to dovoljan razlog za sreću i što god se oko mene događalo ne može biti toliko loše da se ja ne mogu nositi sa tim.. kada bi barem svi dani bili takvi, ne bi imala ovakvih problema, niti bi noći provodila ovako kako ih provodim.
ali nisu..
