Ukradeno Djetinjstvo
Posted: Wed Sep 14, 2005 5:15 am
moja tema crtani film me podsjetila na nesto mnogo vece i mnogo dublje...sjecajuci se tih sretnih i bezbriznih dana shvatila sam zasto i kada je moj bijeg ustvari i poceo. Sjetila sam se kako je moje bezbrizno djetinjstvo otrgnuto od mene i zamjenjeno ruznom realnosti za koju nisam bila spremna.Pa mi je tako ovo sve sto slijedi valjda i palo na pamet..a tako isto bih volila da cujem i vase price i dogadjaje koji su vas natjerali da odrastete i ukrali vam dijete u vama. I da li ste od tada i poceli da bjezite od realnosti? Nadam se da ce te pisati jer ce nam svima ovo pomoci da se izlijecimo sto uspjesnije...mozda ste i vi kao i ja zakljucali neke dogadjaje u onu malu kutiju u glavi i nadali se da mozete samo pobjeci od toga...samo sto sada znate da je ta kutija i sve to u vasoj glavi i nikada ne mozemo pobjeci od toga...ma koliko brzo i daleko trcali... Vrijeme je da se suocimo sa svim od cega smo do sada bjezali...a mislim da je pisanje, bas ovdje medju ljudima koji vas razumiju, najbolji nacin....
"i valjda sam to i htjela da postignem s ovom temom (crtani)....da se sjetimo naseg zivotta tada...i kako smo razmisljali i kakvi smo bili...jer za mene je to najljepsi dio mog zivota pa se rado sjecam svega
znam da smo bili kreativni i mastoviti.....za razliku od danasnje djece....i pitam se da li bas zato sto smo imali-ko jeste-tako fino djetinjstvo...i sto smo morali odrasti ranije i suociti se sa realnosti prije vremena...prije nego sto su nasi mali mozgovi bili dovoljno otporni na brutalnosti svijeta od kog smo bili zasticeni godinama...bili smo u svom svijetu...svijetu gume, prvih ljubavi, zmire, jarica, romana, serija, crtanih.....ne znam...meni je to bio divan svijet i uvijek zelim da imam barem mali dio uz mene cak i onda kad je realnost i suvise teska....
I pitam se da li bas zato ...bas zbog toga...je vecina nas trokirala pred ocima realnosti...kad je bilo previse za nase male mozgove....ili kad jednostavno vise nismo mogli...da li smo tada poceli da bjezimo od nje???????
ne pricam o dopu odmah....nego i tom prvom dzointu.....ja znam da meni nije bio potreban da budem kul ili da se nesto kao pravim...bila sam kul , popularna, hiljadu prijatelja, "momak"-tj simpatija, dobar djak...ali sada je vec rat....I odmah da kazem da ne krivim nista i nikoga niti trazim ispriku za ono sto dolazi kasnije.....NE. Nego mislim...kontam...analiziram.....jebi ga 11 mi je godina....izlazim iz svog stana jer se mora...svi iz mog ulaza -zene i djeca-idu u koloni preko cijelog naselja....vidim i raju iz razreda kako zbunjeno gledaju u nas i misle "sta se desava...ko su ovi ljudi...gdje idu....zasto"
vov sve pisem jer imam osjecaj tj znam ...da je taj sami pocetak rata uticao na mene vise nego ista....rat kao rat mi nije bio toliko strasan-nije-vjerovatno zato sto nisam obracala paznju na to...imala sam svoj svijet...a i naviknes se vremenom...oguglas....no taj sami pocetak od Apela za Mir pred holliday inn-om do izlaska iz grada je nesto cega se nikad ne sjecam...osjetim da bjezim od toga. Osjetim da i kad vidim nesto na tv-u...u vezi tog samog pocetka...da mi odmah suze krenu....i stisne mi se nesto u srcu.....
zato sam pocela ovo da pisem jer kontam mozda je vrijeme da prezivim to ponovo u glavi...napisem...izbacim iz sebe.....
nadam se da me neko razumije....
uglavnom...niko nije vjerovao da ce da bude rat....kako je to moguce u sred velikog lijepog grada da bude rat...ma daj...to ce proci za par dana....eeeee....da sam znala da nece....nista nismo ponijeli sa sobom...nista..pa cak ni slike...e to mi je nesto naj tuznije...jer ja sam uvijek volila da gledam slike...kao mala bih sjedila i listala albume satima...tako da i dan danas cesto listam bas te albume u glavi.....
i kico je ostao u kavezu.....pod stolom u kuhinji...jer mi se vracamo za koji dan
nismo se nikad vratili jer je to bilo ne moguce...a kasnije se nismo imali gdje vratiti ...no ne bitno....par dana prije odlaska me drugaricina mama osisala na kratko.....imala sam duzu kosu...i htjela sam se sisati...a i morala sam jer je bilo lakse odrzavati...ufurala sam se da ce biti super...kratka kosa....medjutim nije mi se svidjalo...nisam htjela da mrdnem od svog ulaza da me neko ne vidi od ostale raje.....
ne znam...ne znam jel bilo lose ili ne a volila bih da vidim kako sam izgledala tada....
no...hodali smo i dalje u koloni do alipasinog gdje su stajali autobusi koji su vodili zene i djecu van grada ...no pocelo je granatiranje....i morali smo bjezati odatle....naravno.
Od tada je sve bilo kao neki ruzan san....kao da se to i nije meni desavalo...stigli smo do nekog sklonista, u kom su vec bili zene i djeca...iz nekog sela....i svi su imali vaske....a na ulazu u skloniste je stajala cura i povracala....kad je moja mama pitala sta joj je rekli su joj da nema droge pa je bolesna.......Zamisli!!!!!! tek 10godina kasnije kontam sta joj je bilo.....
uglavnom tu je bilo ne moguce ostati...ali sta da se radi....srecom prijatelj je dosao po nas i odveo nas kod mamine prijateljice u grad...tu smo zivjeli par mjeseci u tom samom pocetku i dalje ne vjerujuci da se zaista to i desava,,,,,mrzila sam svaki dan...odvratno sam se osjecala...sa tom kratkom kosom i nikakvom odjecom osim onoga sto sam imala na sebi i par stvarcica sto je mama ponijela.....
i onda se sve desava vrtoglavom brzinom i otima mi, grubo i na silu, moj svijet, bez kog sam bila izgubljena. Mislim da sam odrasla upravo onog dana kad se desilo nesto strasno u ulici vase miskina. Ne bitno sta politika prica i sta ko misli....to je nesto sasvim drugo...Meni npr...je bilo bitno samo da vidim moju najdrazu mamu...bas u to vrijeme se vracala s'posla i bas tuda prolazila...ja stojim na balkonu-3ci sprat i mogu da vidim ljude kako trce...i cuju se prepadnuti glasovi....Nisam bila bas toliko blizu da vidim ali osjetis...osjetis u stomaku da nesto nije ok...gledam tv-i imam sta da vidim.....ja ni ne gledam sta se desava samo prelazim pogledom preko svake osobe....sjedim direkt ispred tv-tik uz ekran....u jednom momentu sam htjela preskociti preko balkona kako bih brze stigla dole....u meni je bio, do tada nepoznat, ogromni strah....
Stajala sam na balkonu cijeli vrijeme....i onda sam ugledala moju mamu kao trci prema ulazu.....ja mislim da sam preskakala i po 5stepenica odjednom kako bih sto prije stigla do nje.....
To necu nikada zaboraviti...u ruci je drzala kesu u kojoj je bio istopljeni sladoled...koji joj je spasio zivot. Isla je bas tim putem i onda skrenula u prolaz gdje su prodavali sladoled jeftino jer je cesto nestajalo struje...i bas tada se to sve i desilo....
Taj dan sam imala 17godina.....a i kasnije sam znala ostariti po 3-4 godine odjednom....po izlasku iz grada sam napunila 12...ali sam tu 12tu, kao i sledecih 5 preskocila...
I bas, mislim, dolazi do urnebesa u nasim malim mozgovima...i non-stopne ceznje da opet budes sretno dijete...jer zivot je sve okrutniji i realniji i nekad jednostavno bude previse...i onda bjezimo ....svako na svoj nacin...ali tu bjeg pocinje...bez obzira gdje i u kom pravcu...tu bjeg postaje dio naseg zivota....
Provela sam naredne 4 godine u ratu...ali je sada to vec bilo dio zivota....imala sam super raju...bila poznata....kul...dobar djak...kao i prije....samo sto sam sada bila odraslo dijete...i sto je moj tata poceo da pije...sto je za mene bilo gore od svih granata svijeta. Ne mogu sada o tome da pisem...ali sam puno razmisljala o tome...i svaki put kad se sjetim-osjetim bol u srcu ...i u istom momentu se ponovo nadjem u toj istoj kuci...i ponovo sam preplasena djevojcica sa suzama u ocima....i strahom na usnama....to me natjeralo na bjeg....to je bilo ono sto je bilo previse za mene....bas to....sve ostalo je bilo ok...ali to nikako.
Jer od tada nisam prestala da bjezim.....od zivota......
eto podjelila sam ovo s vama...ne znam jesam li bas to htjela da napisem i kazem ali to je na kraju ispalo....
lijecenje nije samo skidanje ...nego i lijecenje psihe...sto znaci da se moramo vratiti tamo gdje smo poceli da bjezimo i suociti se sa onim od cega smo bjezali....moramo ...moramo....ja to vidim kao neku sansu da se vratimo u proslost- kao u filmu-i promjenimo tok naseg zivota s tim sto cemo postupiti drugacije....i bas je tako....ne za sve...npr ne za one koji su iz hira poceli da se drogiraju ili da bi bili kul...na zalost to nije moguce tada...ali za ostale mislim da jeste. Moramo se suprostaviti nasim strahovima i ispricati nekome, napisati ovdje, sjetiti se svega i na taj nacin izbaciti to iz sebe da nas vise ne jede...jer mi nismo pobjegli...to je sve i dalje tu...u nasoj glavi...u onoj kutiji o kojoj sam prije pricala...zakljucano. ALi sve dok ne otvorimo tu kutiju i ne izbacimo sve iz nje mi necemo biti potpuno izlijeceni i slobodni.
a mislim da bas to mozemo to ovdje da uradimo...gdje ce nas drugi razumjeti i nece nas kritikovati.....nadam se da cemo uspjeti....
"i valjda sam to i htjela da postignem s ovom temom (crtani)....da se sjetimo naseg zivotta tada...i kako smo razmisljali i kakvi smo bili...jer za mene je to najljepsi dio mog zivota pa se rado sjecam svega
znam da smo bili kreativni i mastoviti.....za razliku od danasnje djece....i pitam se da li bas zato sto smo imali-ko jeste-tako fino djetinjstvo...i sto smo morali odrasti ranije i suociti se sa realnosti prije vremena...prije nego sto su nasi mali mozgovi bili dovoljno otporni na brutalnosti svijeta od kog smo bili zasticeni godinama...bili smo u svom svijetu...svijetu gume, prvih ljubavi, zmire, jarica, romana, serija, crtanih.....ne znam...meni je to bio divan svijet i uvijek zelim da imam barem mali dio uz mene cak i onda kad je realnost i suvise teska....
I pitam se da li bas zato ...bas zbog toga...je vecina nas trokirala pred ocima realnosti...kad je bilo previse za nase male mozgove....ili kad jednostavno vise nismo mogli...da li smo tada poceli da bjezimo od nje???????
ne pricam o dopu odmah....nego i tom prvom dzointu.....ja znam da meni nije bio potreban da budem kul ili da se nesto kao pravim...bila sam kul , popularna, hiljadu prijatelja, "momak"-tj simpatija, dobar djak...ali sada je vec rat....I odmah da kazem da ne krivim nista i nikoga niti trazim ispriku za ono sto dolazi kasnije.....NE. Nego mislim...kontam...analiziram.....jebi ga 11 mi je godina....izlazim iz svog stana jer se mora...svi iz mog ulaza -zene i djeca-idu u koloni preko cijelog naselja....vidim i raju iz razreda kako zbunjeno gledaju u nas i misle "sta se desava...ko su ovi ljudi...gdje idu....zasto"
vov sve pisem jer imam osjecaj tj znam ...da je taj sami pocetak rata uticao na mene vise nego ista....rat kao rat mi nije bio toliko strasan-nije-vjerovatno zato sto nisam obracala paznju na to...imala sam svoj svijet...a i naviknes se vremenom...oguglas....no taj sami pocetak od Apela za Mir pred holliday inn-om do izlaska iz grada je nesto cega se nikad ne sjecam...osjetim da bjezim od toga. Osjetim da i kad vidim nesto na tv-u...u vezi tog samog pocetka...da mi odmah suze krenu....i stisne mi se nesto u srcu.....
zato sam pocela ovo da pisem jer kontam mozda je vrijeme da prezivim to ponovo u glavi...napisem...izbacim iz sebe.....
nadam se da me neko razumije....
uglavnom...niko nije vjerovao da ce da bude rat....kako je to moguce u sred velikog lijepog grada da bude rat...ma daj...to ce proci za par dana....eeeee....da sam znala da nece....nista nismo ponijeli sa sobom...nista..pa cak ni slike...e to mi je nesto naj tuznije...jer ja sam uvijek volila da gledam slike...kao mala bih sjedila i listala albume satima...tako da i dan danas cesto listam bas te albume u glavi.....
i kico je ostao u kavezu.....pod stolom u kuhinji...jer mi se vracamo za koji dan
nismo se nikad vratili jer je to bilo ne moguce...a kasnije se nismo imali gdje vratiti ...no ne bitno....par dana prije odlaska me drugaricina mama osisala na kratko.....imala sam duzu kosu...i htjela sam se sisati...a i morala sam jer je bilo lakse odrzavati...ufurala sam se da ce biti super...kratka kosa....medjutim nije mi se svidjalo...nisam htjela da mrdnem od svog ulaza da me neko ne vidi od ostale raje.....
ne znam...ne znam jel bilo lose ili ne a volila bih da vidim kako sam izgledala tada....
no...hodali smo i dalje u koloni do alipasinog gdje su stajali autobusi koji su vodili zene i djecu van grada ...no pocelo je granatiranje....i morali smo bjezati odatle....naravno.
Od tada je sve bilo kao neki ruzan san....kao da se to i nije meni desavalo...stigli smo do nekog sklonista, u kom su vec bili zene i djeca...iz nekog sela....i svi su imali vaske....a na ulazu u skloniste je stajala cura i povracala....kad je moja mama pitala sta joj je rekli su joj da nema droge pa je bolesna.......Zamisli!!!!!! tek 10godina kasnije kontam sta joj je bilo.....
uglavnom tu je bilo ne moguce ostati...ali sta da se radi....srecom prijatelj je dosao po nas i odveo nas kod mamine prijateljice u grad...tu smo zivjeli par mjeseci u tom samom pocetku i dalje ne vjerujuci da se zaista to i desava,,,,,mrzila sam svaki dan...odvratno sam se osjecala...sa tom kratkom kosom i nikakvom odjecom osim onoga sto sam imala na sebi i par stvarcica sto je mama ponijela.....
i onda se sve desava vrtoglavom brzinom i otima mi, grubo i na silu, moj svijet, bez kog sam bila izgubljena. Mislim da sam odrasla upravo onog dana kad se desilo nesto strasno u ulici vase miskina. Ne bitno sta politika prica i sta ko misli....to je nesto sasvim drugo...Meni npr...je bilo bitno samo da vidim moju najdrazu mamu...bas u to vrijeme se vracala s'posla i bas tuda prolazila...ja stojim na balkonu-3ci sprat i mogu da vidim ljude kako trce...i cuju se prepadnuti glasovi....Nisam bila bas toliko blizu da vidim ali osjetis...osjetis u stomaku da nesto nije ok...gledam tv-i imam sta da vidim.....ja ni ne gledam sta se desava samo prelazim pogledom preko svake osobe....sjedim direkt ispred tv-tik uz ekran....u jednom momentu sam htjela preskociti preko balkona kako bih brze stigla dole....u meni je bio, do tada nepoznat, ogromni strah....
Stajala sam na balkonu cijeli vrijeme....i onda sam ugledala moju mamu kao trci prema ulazu.....ja mislim da sam preskakala i po 5stepenica odjednom kako bih sto prije stigla do nje.....
To necu nikada zaboraviti...u ruci je drzala kesu u kojoj je bio istopljeni sladoled...koji joj je spasio zivot. Isla je bas tim putem i onda skrenula u prolaz gdje su prodavali sladoled jeftino jer je cesto nestajalo struje...i bas tada se to sve i desilo....
Taj dan sam imala 17godina.....a i kasnije sam znala ostariti po 3-4 godine odjednom....po izlasku iz grada sam napunila 12...ali sam tu 12tu, kao i sledecih 5 preskocila...
I bas, mislim, dolazi do urnebesa u nasim malim mozgovima...i non-stopne ceznje da opet budes sretno dijete...jer zivot je sve okrutniji i realniji i nekad jednostavno bude previse...i onda bjezimo ....svako na svoj nacin...ali tu bjeg pocinje...bez obzira gdje i u kom pravcu...tu bjeg postaje dio naseg zivota....
Provela sam naredne 4 godine u ratu...ali je sada to vec bilo dio zivota....imala sam super raju...bila poznata....kul...dobar djak...kao i prije....samo sto sam sada bila odraslo dijete...i sto je moj tata poceo da pije...sto je za mene bilo gore od svih granata svijeta. Ne mogu sada o tome da pisem...ali sam puno razmisljala o tome...i svaki put kad se sjetim-osjetim bol u srcu ...i u istom momentu se ponovo nadjem u toj istoj kuci...i ponovo sam preplasena djevojcica sa suzama u ocima....i strahom na usnama....to me natjeralo na bjeg....to je bilo ono sto je bilo previse za mene....bas to....sve ostalo je bilo ok...ali to nikako.
Jer od tada nisam prestala da bjezim.....od zivota......
eto podjelila sam ovo s vama...ne znam jesam li bas to htjela da napisem i kazem ali to je na kraju ispalo....
lijecenje nije samo skidanje ...nego i lijecenje psihe...sto znaci da se moramo vratiti tamo gdje smo poceli da bjezimo i suociti se sa onim od cega smo bjezali....moramo ...moramo....ja to vidim kao neku sansu da se vratimo u proslost- kao u filmu-i promjenimo tok naseg zivota s tim sto cemo postupiti drugacije....i bas je tako....ne za sve...npr ne za one koji su iz hira poceli da se drogiraju ili da bi bili kul...na zalost to nije moguce tada...ali za ostale mislim da jeste. Moramo se suprostaviti nasim strahovima i ispricati nekome, napisati ovdje, sjetiti se svega i na taj nacin izbaciti to iz sebe da nas vise ne jede...jer mi nismo pobjegli...to je sve i dalje tu...u nasoj glavi...u onoj kutiji o kojoj sam prije pricala...zakljucano. ALi sve dok ne otvorimo tu kutiju i ne izbacimo sve iz nje mi necemo biti potpuno izlijeceni i slobodni.
a mislim da bas to mozemo to ovdje da uradimo...gdje ce nas drugi razumjeti i nece nas kritikovati.....nadam se da cemo uspjeti....