Ukradeno Djetinjstvo

Suovisnici su osobe koje su u bliskoj vezi sa ovisnikom i koje pate uz njih, bez obzira da li ovisnik priznaje da ima problem ili ne. Ovdje možete razmijeniti mišljenja o mehanizmima za nošenje sa problemima i tehnikama za pomoć Vama, a ne ovisnicima.

Moderators: sanela, Erineja

Post Reply
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Ukradeno Djetinjstvo

Post by Luna »

moja tema crtani film me podsjetila na nesto mnogo vece i mnogo dublje...sjecajuci se tih sretnih i bezbriznih dana shvatila sam zasto i kada je moj bijeg ustvari i poceo. Sjetila sam se kako je moje bezbrizno djetinjstvo otrgnuto od mene i zamjenjeno ruznom realnosti za koju nisam bila spremna.Pa mi je tako ovo sve sto slijedi valjda i palo na pamet..a tako isto bih volila da cujem i vase price i dogadjaje koji su vas natjerali da odrastete i ukrali vam dijete u vama. I da li ste od tada i poceli da bjezite od realnosti? Nadam se da ce te pisati jer ce nam svima ovo pomoci da se izlijecimo sto uspjesnije...mozda ste i vi kao i ja zakljucali neke dogadjaje u onu malu kutiju u glavi i nadali se da mozete samo pobjeci od toga...samo sto sada znate da je ta kutija i sve to u vasoj glavi i nikada ne mozemo pobjeci od toga...ma koliko brzo i daleko trcali... Vrijeme je da se suocimo sa svim od cega smo do sada bjezali...a mislim da je pisanje, bas ovdje medju ljudima koji vas razumiju, najbolji nacin....
"i valjda sam to i htjela da postignem s ovom temom (crtani)....da se sjetimo naseg zivotta tada...i kako smo razmisljali i kakvi smo bili...jer za mene je to najljepsi dio mog zivota pa se rado sjecam svega
znam da smo bili kreativni i mastoviti.....za razliku od danasnje djece....i pitam se da li bas zato sto smo imali-ko jeste-tako fino djetinjstvo...i sto smo morali odrasti ranije i suociti se sa realnosti prije vremena...prije nego sto su nasi mali mozgovi bili dovoljno otporni na brutalnosti svijeta od kog smo bili zasticeni godinama...bili smo u svom svijetu...svijetu gume, prvih ljubavi, zmire, jarica, romana, serija, crtanih.....ne znam...meni je to bio divan svijet i uvijek zelim da imam barem mali dio uz mene cak i onda kad je realnost i suvise teska....
I pitam se da li bas zato ...bas zbog toga...je vecina nas trokirala pred ocima realnosti...kad je bilo previse za nase male mozgove....ili kad jednostavno vise nismo mogli...da li smo tada poceli da bjezimo od nje???????
ne pricam o dopu odmah....nego i tom prvom dzointu.....ja znam da meni nije bio potreban da budem kul ili da se nesto kao pravim...bila sam kul :-D , popularna, hiljadu prijatelja, "momak"-tj simpatija, dobar djak...ali sada je vec rat....I odmah da kazem da ne krivim nista i nikoga niti trazim ispriku za ono sto dolazi kasnije.....NE. Nego mislim...kontam...analiziram.....jebi ga 11 mi je godina....izlazim iz svog stana jer se mora...svi iz mog ulaza -zene i djeca-idu u koloni preko cijelog naselja....vidim i raju iz razreda kako zbunjeno gledaju u nas i misle "sta se desava...ko su ovi ljudi...gdje idu....zasto"
vov sve pisem jer imam osjecaj tj znam ...da je taj sami pocetak rata uticao na mene vise nego ista....rat kao rat mi nije bio toliko strasan-nije-vjerovatno zato sto nisam obracala paznju na to...imala sam svoj svijet...a i naviknes se vremenom...oguglas....no taj sami pocetak od Apela za Mir pred holliday inn-om do izlaska iz grada je nesto cega se nikad ne sjecam...osjetim da bjezim od toga. Osjetim da i kad vidim nesto na tv-u...u vezi tog samog pocetka...da mi odmah suze krenu....i stisne mi se nesto u srcu.....
zato sam pocela ovo da pisem jer kontam mozda je vrijeme da prezivim to ponovo u glavi...napisem...izbacim iz sebe.....
nadam se da me neko razumije....
uglavnom...niko nije vjerovao da ce da bude rat....kako je to moguce u sred velikog lijepog grada da bude rat...ma daj...to ce proci za par dana....eeeee....da sam znala da nece....nista nismo ponijeli sa sobom...nista..pa cak ni slike...e to mi je nesto naj tuznije...jer ja sam uvijek volila da gledam slike...kao mala bih sjedila i listala albume satima...tako da i dan danas cesto listam bas te albume u glavi.....
i kico je ostao u kavezu.....pod stolom u kuhinji...jer mi se vracamo za koji dan :roll:
nismo se nikad vratili jer je to bilo ne moguce...a kasnije se nismo imali gdje vratiti ...no ne bitno....par dana prije odlaska me drugaricina mama osisala na kratko.....imala sam duzu kosu...i htjela sam se sisati...a i morala sam jer je bilo lakse odrzavati...ufurala sam se da ce biti super...kratka kosa....medjutim nije mi se svidjalo...nisam htjela da mrdnem od svog ulaza da me neko ne vidi od ostale raje.....
ne znam...ne znam jel bilo lose ili ne a volila bih da vidim kako sam izgledala tada....
no...hodali smo i dalje u koloni do alipasinog gdje su stajali autobusi koji su vodili zene i djecu van grada ...no pocelo je granatiranje....i morali smo bjezati odatle....naravno.
Od tada je sve bilo kao neki ruzan san....kao da se to i nije meni desavalo...stigli smo do nekog sklonista, u kom su vec bili zene i djeca...iz nekog sela....i svi su imali vaske....a na ulazu u skloniste je stajala cura i povracala....kad je moja mama pitala sta joj je rekli su joj da nema droge pa je bolesna.......Zamisli!!!!!! tek 10godina kasnije kontam sta joj je bilo.....
uglavnom tu je bilo ne moguce ostati...ali sta da se radi....srecom prijatelj je dosao po nas i odveo nas kod mamine prijateljice u grad...tu smo zivjeli par mjeseci u tom samom pocetku i dalje ne vjerujuci da se zaista to i desava,,,,,mrzila sam svaki dan...odvratno sam se osjecala...sa tom kratkom kosom i nikakvom odjecom osim onoga sto sam imala na sebi i par stvarcica sto je mama ponijela.....
i onda se sve desava vrtoglavom brzinom i otima mi, grubo i na silu, moj svijet, bez kog sam bila izgubljena. Mislim da sam odrasla upravo onog dana kad se desilo nesto strasno u ulici vase miskina. Ne bitno sta politika prica i sta ko misli....to je nesto sasvim drugo...Meni npr...je bilo bitno samo da vidim moju najdrazu mamu...bas u to vrijeme se vracala s'posla i bas tuda prolazila...ja stojim na balkonu-3ci sprat i mogu da vidim ljude kako trce...i cuju se prepadnuti glasovi....Nisam bila bas toliko blizu da vidim ali osjetis...osjetis u stomaku da nesto nije ok...gledam tv-i imam sta da vidim.....ja ni ne gledam sta se desava samo prelazim pogledom preko svake osobe....sjedim direkt ispred tv-tik uz ekran....u jednom momentu sam htjela preskociti preko balkona kako bih brze stigla dole....u meni je bio, do tada nepoznat, ogromni strah....
Stajala sam na balkonu cijeli vrijeme....i onda sam ugledala moju mamu kao trci prema ulazu.....ja mislim da sam preskakala i po 5stepenica odjednom kako bih sto prije stigla do nje.....
To necu nikada zaboraviti...u ruci je drzala kesu u kojoj je bio istopljeni sladoled...koji joj je spasio zivot. Isla je bas tim putem i onda skrenula u prolaz gdje su prodavali sladoled jeftino jer je cesto nestajalo struje...i bas tada se to sve i desilo....
Taj dan sam imala 17godina.....a i kasnije sam znala ostariti po 3-4 godine odjednom....po izlasku iz grada sam napunila 12...ali sam tu 12tu, kao i sledecih 5 preskocila...
I bas, mislim, dolazi do urnebesa u nasim malim mozgovima...i non-stopne ceznje da opet budes sretno dijete...jer zivot je sve okrutniji i realniji i nekad jednostavno bude previse...i onda bjezimo ....svako na svoj nacin...ali tu bjeg pocinje...bez obzira gdje i u kom pravcu...tu bjeg postaje dio naseg zivota....
Provela sam naredne 4 godine u ratu...ali je sada to vec bilo dio zivota....imala sam super raju...bila poznata....kul...dobar djak...kao i prije....samo sto sam sada bila odraslo dijete...i sto je moj tata poceo da pije...sto je za mene bilo gore od svih granata svijeta. Ne mogu sada o tome da pisem...ali sam puno razmisljala o tome...i svaki put kad se sjetim-osjetim bol u srcu ...i u istom momentu se ponovo nadjem u toj istoj kuci...i ponovo sam preplasena djevojcica sa suzama u ocima....i strahom na usnama....to me natjeralo na bjeg....to je bilo ono sto je bilo previse za mene....bas to....sve ostalo je bilo ok...ali to nikako.
Jer od tada nisam prestala da bjezim.....od zivota......

eto podjelila sam ovo s vama...ne znam jesam li bas to htjela da napisem i kazem ali to je na kraju ispalo....
lijecenje nije samo skidanje ...nego i lijecenje psihe...sto znaci da se moramo vratiti tamo gdje smo poceli da bjezimo i suociti se sa onim od cega smo bjezali....moramo ...moramo....ja to vidim kao neku sansu da se vratimo u proslost- kao u filmu-i promjenimo tok naseg zivota s tim sto cemo postupiti drugacije....i bas je tako....ne za sve...npr ne za one koji su iz hira poceli da se drogiraju ili da bi bili kul...na zalost to nije moguce tada...ali za ostale mislim da jeste. Moramo se suprostaviti nasim strahovima i ispricati nekome, napisati ovdje, sjetiti se svega i na taj nacin izbaciti to iz sebe da nas vise ne jede...jer mi nismo pobjegli...to je sve i dalje tu...u nasoj glavi...u onoj kutiji o kojoj sam prije pricala...zakljucano. ALi sve dok ne otvorimo tu kutiju i ne izbacimo sve iz nje mi necemo biti potpuno izlijeceni i slobodni.
a mislim da bas to mozemo to ovdje da uradimo...gdje ce nas drugi razumjeti i nece nas kritikovati.....nadam se da cemo uspjeti....
User avatar
zvrky
Posts: 4075
Joined: Mon Jul 18, 2005 1:22 am
Location: Beograd

Post by zvrky »

E pa ovako ja jesam počela iz možda nekog hira i bezveze,ali moji roditelji su se rastavili kada sam ja bila peti razred osnovne škole,tada je bio haos u kući,bilo mi je ne zamišljivo da ću živeti bez oca i da neće biti tu u istoj kući gde i ja,bila sam jako vezana ća oca kao i dan danas...za svo to vreme njihovog razvoda preko suda nisam suzu pustila ni ja ni moj brat ali to me je toliko pocepalo unutra mislila sam da će mi srce pući i za to niko nije znao,jednostavno nisam htela da situaciju komplikujem još više nego što jeste,danima sam ćutala i gledala šta se dešava sa nadom da će ipak sve biti uredu,do trenutka kada je mom bratu i meni mama rekla da treba da idemo na sud da se odlučimo sa kim ćemo da živimo,to je bila eksplozija u mojoj glavi ali opet samo u glavi,toga se sećam kao da je juče bilo,okrenula sam se i sa suznim očima rekla:"nepada mi napamet ja ostajem ovde u ovoj kući i ko bude ovde sa njim ću živeti i da mi ne pada uopšte napamet da biram i kako može uopšte tako nešto da treži od mene"brat se takođe složio samnom on je rekao samo neću ja nigde da idem vaš razvod vaša stvar,mama nas je pogledala i u trenutku shvatila šta je bar meni uradila tom rečenicom,tek posle mnogo godina mi je rekla da je pogrešila što je to pitala da biramo,međutim ja sam je i tada izignorisala i prešla na drugu temu. Nosila sam to u sebi do dana današnjeg,suzu nisam pustila,i šta se dešava pre nekoliko dana sedim na klupi sa drugaricom i razmišljam:"potrebna mi je porodica,moja stara porodica,otac,majka,brat i ja",počnjem da se smejem jer mi je smešno da to naglas izgovorim,mislim posle toliko godina...kroz taj smeh počinjem da plačem...pita me drugarica šta mi je ja ne mogu da izustim šta mi je...tako sam plakala i smejala se 10 minuta tek onda sam joj rekla šta mi je,pomislila je treba mi porodica i kaže pa ti se udaj i rodi decu i eto ti porodica,ja joj kažem neeeeeeee,treba mi moja porodica moj otac,moja majka,moj brat i ja sa njim pod istim krovom,svo vreme ja plačem i smejem se,pogledala me je i nije znala šta da mi kaže...zagrlila me i rekla ajde idemo kući,meni tek onda krenuše suze,kojoj kući,skoro mi se brat odselio živim sa majkom,hoću moju porodicu štaću kući kad tamo nema nikoga osim moje majke koja se bori za opstanak,od tog dana ja svaki dan pominjem da mi je potrebna moja stara porodica,moja mama za ovo ne zna ali eto saznaće ako bude ovo čitala...e sad šta sam htela time da kažem,da je vrlo moguće da je tako nekako sve počelo...ja sada sa 24 godine plačem zbog toga a do sada suzu nisam pustila...možda zato jer sam se drogirala pa su mi tako prolazili dani ali sada kada sam čista postala sam toliko osetljiva na sve živo i toliko me boli sve čega se sećam iz svoje prošlosti...
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

upravo to........draga moja zvrky...to je i bila moja poenta!!!!! hvala na odgovoru mnogo mi znaci.....reci mi kako se sada osjecas nakon sto si to podjelila s drugaricom i s nama????
Kako si se osjecala u tom trenutku na sudu? Opisi mi to molim te.....zar se onda ne bi slozila sa mnom da ipak nije iz hira???
jel mislis da upravo to od cega si pobbjegla i stavila u tu kutiju u glavi te proganjalo a nisi ni znala? Samo te tjeralo da i dalje bjezis a nisi znala zasto bjezis?
mogu ti reci da i meni nedostaje porodica....onakva kakva je bila prije-slozna,radosna....sada je nekako svako na svoju stranu u svom nekom svijetu a ja se osjecam usamljeno-mislim nije da niko ni sa kim ne prica ili se svadjamo ne....samo eto nije isto valjda
i da vrlo bitno: Nakon sto napisete o vasem momentu odrastanja i otvorite tu staru prasnjavu kutiju u koju ste potrpali sve ruzno-od cega ste mislili da ste pobjegli ili jos uvijek bjezite-----obavezno popricajte s nekim ovdje ili nekim prijateljom....nemojte da ste sami nakon toga jer moze biti previse i mozete se prepasti ili sjebati ..jer mnogi od nas nisu o tome mislili dugo ili nikada jer smo pobjegli....prezivljavati ono sto nas je promjenilo ili natjeralo u bijeg moze da bude tesko i emocionalno.to kazem jer radeci sa ljudima koji imaju post traumatski stres sindrom i radeci research na tu temu sam naucila da je jako bitno pruziti osobi koja prolazi kroz tretman-sjeca se svega da bi se suocila sa onim sto je dovelo do ptsd-savjetnika ili dobru podrsku nakon toga. jer oni to sve ponovo dozive i traumirajuce je.pa tako i mi....mozda nije ptsd ali je slicno i zato pogotovo ako je to bio znatno tezak momenat za vas i jako bolan...Pepe evo tebe se sjetih pa eto nadam se da ces ucestvovati u ovoj nasoj "terapiji" i dakle nazovi zvrky ili pricaj s nekim ko je tu nakon toga ok>?
to kazem za svaki slucaj-samo da znate....ne mora tako biti ni nista ali bolje biti siguran jel tako?
nadam se da ce te pisati i uvidjeti znacaj ovoga i da cemo zajedno uspjeti...
vasa Luna
User avatar
katarinadimedici
Posts: 430
Joined: Sat Apr 16, 2005 3:25 am

...

Post by katarinadimedici »

Oduvek sam govorila da nismo postali ono što jesmo zbog "masnih kolača"!Svi mi smo od nečega želeli da pobegnemo i spas potražili u drogi!Ona nas je otupila ali nije donela zaborav!Ja sam odavno došla do tog trenutka o kojem Luna govori,ali mi to nije mnogo pomoglo!Pomoći nema!Otkinut je jedan deo tebe koji ništa ne može zalepiti!Zvrky nikada neće imati ponovo svoju porodicu i uvek će čeznuti za tim,kao i ja u svojih 40 godina!Ali,pomoći će nam da pričamo o onome što nas boli!Kada se izgovore naglas ili stave na papir te boli dobijaju smisao!Ljudska bića su ranjiva i za razliku od životinja,može nas raniti osećaj.Često sam ovih dana razmišljala na ovu temu koju je Luna postavila,posle pisma koje mi je poslala ćerka,a evo i ova srednja ima "priču" za mene o svojim bolima.Znam da sam grešila,da je sam moj život pogrešan i da povređuje moju decu,ali ne mogu da im dozvolim da ih povređuju i pogrešne projekcije.U svakom slučaju,treba pronaći istinu pa neka bude i gora,crnja.
"A pro po" priče o ratu...
Moram priznati da se duže vreme pitam kakva sam ja to osoba kada je taj rat prošao mimo mene,kada ga uopšte nisam primetila jer me se nije direktno doticao?!Udala sam se za momka koji je došao iz tog rata,rodila mu dete i sada je to istorija i moje ćerke.Baš zbog toga imam grižu savesti kad god se povede reč o tome.Gledala sam na TV-u direktan prenos samog početka rata i kasnije sve ono čime su nas filovali,ali...Uopšte nisam razmišljala o tome,čak i ne pamtim ono što je bilo na ekranu.Nikakvih osećanja nisam imala za taj rat,jer niko moj nije bio tamo.Sada znam da je uništio mnoge ljude,osećam posledice i na sebi.
p.s.Zašto je tema "Alkoholizam" prazna?Sigurna sam da je većini alkoholizam odigrao veliku ulogu u životu,da većina nas u porodici ima nekoga i da je to direktno uticalo na nas!A niko ne želi da priča o tome?Ubeđena sam da postoji i veliki faktor nasleđa,kao što počinje da se rađa druga generacija narkomana.Pišite!
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

opet mi nisi rekla o tom momentu u tvom zivotu....nemoj mi se izvlaciti :-D ...sta se to desilo kod tebe draga Kate? Kakva je tvoja porodica bila? Da li se uopste nesto desilo sto ti je ukralo djete u tebi???
a sto se tice alkoholizma tu si u pravu-nasljedno jeste...jer uvijek kazu ma i tata mu je bio alkos pa je i on...ali ponekad to ne bude alkohol nego eto droga ili bulimija ili bilo koja adikcija....
mislim da nas vise pise ovako pod raznim temama o alkoholu jer mozda nije tako direktno kao na onoj temi...i vidis kao da i dalje bjezimo od toga i ne stupamo u direktni kontakt s tim jer je mozda ovako lakse...
a sto se tice rata.....ja sam samo to napisala jer je drugacije kad se to desi 11godisnjoj djevojcici nego odrasloj osobi.....pa sam htjela da to prikazem onako kako sam to ja vidjela....ne mora biti rat....ali svi smo imali svoj rat nekada...pa tako da bih zelila da cujem o tvom..
nema vrdanja :-D
cmok...kate....hvala
User avatar
zvrky
Posts: 4075
Joined: Mon Jul 18, 2005 1:22 am
Location: Beograd

Post by zvrky »

Pa ne znam ja tada nisam razmišljala e moji su se razveli sad ću ja de se drogiram,ali možda je to bilo podsvesno,ne znam...na sudu nisam bila jer nisam htela da idem,mislim da to ne bi preživela...kako se osećam sad? Pa tužno ne mogu da se pomirim sa tim da porodicu nikad neću vratiti na staro i da je neću imati...kao ni katarina vidiš ona je mnogo starija od mene pa i dan danas pati za ocem...verovatno da će to biti i moj slučaj i ako ja oca viđam i čujem to mi nije dovoljno jer se osećam kao da idem kod nekog u goste na ručak i to je to vraćam se kući...Možda mi je malo lakše sad jer po prvi put to izbacujem iz sebe ali emocije su sve jače i jače...
User avatar
sunrise
Posts: 2372
Joined: Wed Aug 03, 2005 9:40 pm
Location: Wien

Post by sunrise »

Hallo Luna!
Jel znas da ti je tema jako jako dobra ali isto tako i jako zajebana, jer recimo meni nije bas lako vratiti film i opet prozivjeti sve ono sto me dandanas boli ali obecajem da cu uciniti jer vjerujem da ce mi pomoci.
Znam sta me sjebalo, znam koji dogadjaji su jos prisutni u meni, znam u kojim momentima sam pukla i do danas patim.Ponekad razmisljam o tome mada nije mi lako jer rane jos nisu zarasle.
Mozda malo kasnije skupim hrabrost te se psihicki pripremim na to.Opet ponavljam da ti je tema genijalna i trebali bismo malo vise pricati o takvim momentima te si pruziti podrsku i izmijeniti iskustva, pricati o onome sto nas boli, sto jos nismo odradili mada svi znamo da je to proslost te je ona iza nas i ne mozemo je promijeniti.Isto tako nasi roditelji nas mozda jesu povrijedili u odredjenim momentima ali ih ne trebamo osudjivati jer su im namjere bile najbolje te su nam mislili najbolje i nikako nas nisu htjeli povrijediti.Zbog svega toga im treba oprostiti i jednostavno ici naprijed jer od zivota u proslosti nema nista osim mucenja, suza i boli.No isto tako je treba odraditi jednom za sva vremena.
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

pa sve ove godine drzimo to nesto u sebi...neki i ne znaju da to rade...misle da je proslo...zaboravilo se. Ali opet nesto nije u redu...opet ih nesto jede...opet su tuzni...sto????? Zato sto je to jos uvijek tu...i vrijeme nista ne cini u tom slucaju...samo cini sve to jos tezim jer se na to nagomila jos nekih sjebova i onda je to previse za nas...ne mozemo podnjeti to sve odjednom....zato jedno po jedno....vjeruj mi samo pocni...sa eto momentom u kom si se osjecala odraslom a nisi bila odrasla npr....
jer dok to ne sredimo i ne izbacimo iz sebe tu bol i strah nikad necemo biti ok i nikad necemo prestati da bjezimo...a snage vise nemamo...i sta onda??? opsta depresija??? jer vise ni droga ni alkohol ni nista ne pomaze...zasto se muciti???? zasto???? zasto ne izbaciti to iz sebe malo po malo...kad vec postoji ovako nesto kao ovaj site gdje ce nas neko razumjeti...
rekla sam sunrise...tu sam za svakoga kome je potrebno da prica s nekim nakon toga....vjeruj mi!! ako si emocionalna i tuzna i sta ja znam nakon pisanja odmah mi pisi...javicu ti moj e mail...i pricacemo...to vazi za sve!!!
je zelim da uspijemo...zelim da vam dokazem da mozemo...zajedno uz pomoc jedno drugog...jednom za svagda stvarno odrasti i ne plasiti se ...okrenuti novi list jer smo pobjedili demone proslosti koji su nas skoro razorili..a zasto??? zato sto sam tada bili jebena djeca i nismo znali sta se desava ni sta da radimo....tek godinama kasnije smo osjetili neku prazninu u nama...neku bol, strah..i poceli smo bjezati...a nismo ni znali sto bjezimo...ALi sada znamo...sada smo odrasli i nece biti tako strasno...ako nista razumjecemo...oprostiti....opravdati ili okriviti...ali nesto cemo uraditi i to ce nam pomoci jer nas nece vise proganjati. Ja barem ne zelim da nosim demone proslosti sa sobom u buducnost....necu...dosta su me sjebali. NE!!!! Zelim da imam sretnu buducnost....i da se sjecam proslosti kao necega lijepog....TADA CEMO BITI SLOBODNI!!!! i nece vise biti dopa,koke, straha nicega....za one koji vole drogu..ili zajebanciju ..oni ce moci popusiti dzoint ponekad i ne zloupotrebljavati to...nego uzivati u tie...sto Ramona kaze...ali to nista nije moguce dok se ne oslobodimo strahova i ruznih stvari iz proslosti koje su nas promjenile...ukrale nam djetinjstvo......
User avatar
Luna
Posts: 1891
Joined: Fri Apr 15, 2005 12:48 pm
Location: usa

Post by Luna »

by M4J4:
pa ne znam ni sama,imala sam cudno detinjstvo,ili extra ili mnogo lose,nikad sredina!!! Kao prvo,neces verovati,kad sam imala samo 3 godine roditelji su me ostavljali samu kuci na MOJ ZAHTEV jer su me cuvale neke zle babe pune vaski,pa sam resila da ostanem sama dok se roditelji ne vrate sa posla. Super,meni je bilo lepo..bila sam dobra,igrala se,jela sto bi mi ostavili..ali mozda je to izazvalo ko zna sta,ipak SAMO DETE OD TRI GODINE OD 7H DO 17h!!! Ja kao prvo,svoje dete,da ga imam ne bih ni u ludilu ostavljala samo ni starije...da li je to uticalo,bog ce ga znati....kasnije,kad sam imala 5 godina bila sam sexualno maltretirana od komsije. Moji roditelji su MENE pretukli,da to ne bih dozvolila ponovo. Medjutim,to se ponovilo od drugog komsije jer je cuo da moji nisu nista preduzeli ni protiv prvog...nisu me povredili fizicki,nije bilo penetracije,ali psihicki,eee....Zatim kroz celu osnovnu skolu sam morala da se borim kao lav jer su se moji doselili (stalno su se selili,sve po nekim manjim mestima gde krv moras da propisas da udjes u drustvo) i morala sam stalno da se dokazujem...Pozitivno je bilo to sto sam svakog leta isla sa roditeljima na more,imali smo kamp prikolicu koju sam obozavala...isla sam cesto i kod bake koju sam takodje obozavala,tako da je postojala neka lepa ravnoteza izmedju svega toga..imala sam i dosta igracaka,lepe garderobe..Sve u svemu,koliko loseg-toliko dobrog.Onda sam se preselila u drugi grad u srednju skolu,bila sam ubedljivo najsiromasnija,pocela je inflacija,embargo,moji su otisli na selo jer nisu imali za stanarinu u gradu,a ja ostala sama...zivela sam u nekom podrumu sa POLJSKIM WC-om,i niko nije hteo da se druzi sa mnom. Bila sam sama,siromasna,gladna,prilicno bolesna od gladi i vlage u onom podrumu,roditelji nisu smeli valjda u oci da me pogledaju jer su osecali krivicu,pa nisu ni dolazili da me vide,sto mi je jako tesko palo...secam se kako sam cekala mamu po 2 meseca da je vidim,aona nije dolazila,a ja je zovem sa nekog usluznog telefona (u to vreme niko nije imao telefon) a ona kaze da nije imala para za autobus...PA JA BIH ZA SVOJE DETE PESKE DOSLA!!!STOPIRALA BIH!!! Necu sad nikoga da krivim,uostalom,ja sa 19 godina presecem vene-nisam ja htela da se ubijem,nego sam htela da neko obarti paznju na mene,da me neko zagrli...(eee,kad covek mora da sece vene da bi ga neko zagrlio!!!) Medjutim-ispade suprotno-moj otac je proklinjao boga sto ima mene za cerku,sramota,sta ce reci ljudi ima ludu cerku,jos vise me se stideo i udaljili smo se jos vise. Nekih 2 godine smo bili jedva u kontaktu. Ja sam otisla na more da radim,nadajuci se da cu zaraditi neke pare,a vratila sam se maltene kao sto sam i dosla. I to ludo stanje trajalo je od 1990 (I godina srednje skole),1994(tada sam presekla vene), 1995-1997 nisam takoreci imala kontakt sa roditeljima,1998,9 cale dobije stan,ja se preselim tu,nadjem posao u cool kaficu,pomirimo se,onda pocne bombardovanje,pocnem da duvam travu,posle upoznam neke cool ljude koji me ubede da sam pametna,konacno da i mene neko prihvati u drustvo,sad sam imala svoj stan,imala posao,lepo se oblacila...i stekla drustvo.A to drustvo je bilo narkomansko...oni su me jedini prihvatili takvu kakva sam,bar sam tako u pocetku verovala dok nisam shvatila da bi me prihvatili i svi ostali jer vise jednostavno nisam bila siromasna kao nekada. Ali,to sam kasno shvatila...Sa njima sam bila do kraja 2002,tada sam pobegla,bukvalno,resena da pocnem iz pocetka,preslila sam se u Beograd,nasla super posao,ali me dop vec bio uzeo pod svoje,cega nisam bila svesna dok sam se selila (mada sam se ufiksala neposredno pred polazak,jos sam sebe ubedjivala kako nisam ja navucena i da cu prestati cim stignem u BG i nadjem posao)Naravno,nastavila sam,i polovinom 2004 kad sam vec nekoliko puta bezuspesno pokusala da se skinem a usput da idem na posao,nisam znala sta cu,pa sam jedini izlaz videla u smrti,sto i pise u mojoj ispovesti.Inace sam slab karakter,pa eto ja drugi put pokusala samoubistvo cega me je naravno sad sramota a i strah da ce biti i treci put. Onda sam otisla na lecenje,bezuspesno,bila cista malo,vikendaski,pa pocela opet i definitivno prestala sama iskljucivo snagom volje ( ne znam ni sama odakle meni ovakvoj tolika snaga,valjda zato sto nisam imala para pa i nisam imala bas izbora)...ali skretoh sa teme,pitala si me za detinjstvo...ako te jos nesto zanima,pitaj slobodno..ove informacije su nekako vise tehnicke,nisam opisala koliko sam ja propatila zbog svega toga,ali to se nekako podrazumeva...
Ali to sve nije bio razlog zasto sam se pocela drogirati! Eto,Ramona napisa tacno ono sto i ja mislim o drogiranju...
ajde kiss pa pisi draga Luna

_________________
Jedini lek protiv heroina je shvatiti ga.
User avatar
katarinadimedici
Posts: 430
Joined: Sat Apr 16, 2005 3:25 am

odgovor

Post by katarinadimedici »

Ukradeno detinjstvo?!
Ne,nisam izbegavala odgovor na ovu temu,jer su moje detinjstvo zaista ukrali!Samo ne znam od kada datira taj moj "primalni krik"?Moje prvo sećanje iz detinjstva datira iz vremena kada sam imala samo dve godine,mada moja mama kaže da ne mogu da se sećam,već pamtim iz priče!?Dokazala sam joj detaljima da je to MOJE sećanje!Posle razvoda roditelja,ostala sam neko vreme kod tate,a onda su došli deda,baba i mama po mene,bio je mrak i sreli smo mog tatu,koji je odmah započeo svađu sa dedom.Posle nekoliko žustrih rečenica,došlo je i do tuče (kasnije ću saznati da je to bilo samo nekoliko šamara),mene je neko držao u naručju i znam da sam se plašila da ću biti bačena na bodljikavu žicu,koja me je preteći gledala,iskidana i polegla po zemlji.Sledeće scena:Mama je preskočila našu kapiju koja je bila zaključana,a baba je mene prebacila preko kapije,sve vreme u ruci držeći moj mantil "pepito",zeleno-crn,koji je bio na ofingeru,uvijen u najlon.Taj mantil,koji mi je verovatno bio veliki pa su ga čuvali dok malo ne porastem,stajao je kasnije u mojoj kući obešen na neku kuku na zidu,uvek me potsećajući na ovaj događaj.Kasnija sećanja nisu ovako intezivna,ali su me podjednako pogađala:mama koja uveče sa tašnom na ramenu izlazi uz šaljivo"Idem u Veneciju"(WC),a ja sam znala da odlazi i ostavlja me;moj očuh ogroman,ružan,ćelav;koji se nikada prema meni nije odnosio kao prema ljudskom biću!
I nada koja je živela u meni i provlačila se kroz celo moje detinjstvo-da će se moji roditelji pomiriti.Iako dobronamerne moje babe su me filovale pričom o njihovoj velikoj ljubavi i meni kao plodu te ljubavi,logično je bilo da takva ljubav ne može da umre!Tome je doprinosilo i neozbiljno,infantilno ponašanje moga tate,koji iako je već bio u vezi sa Ljiljom,dolazio da mami napravi neprijatnu scenu kad god bi znao da joj "momak" dolazi,a jednom je čak i poljubio dok smo je zajedno vozili kod novog muža.Nikada neću zaboraviti ni ponedeljak kada sam došla u školu,u drugom razredu osnovne kada su mi deca rekla da su moju mamu videli u belom,kao mladu,a i njen dolazak sa "medenog meseca" i razglednicu Kragujevačke gimnazije koju sam pocepala..
Svi ovi trenutci su od mene načinili pogodno tle za seme zla!Kao što moja mala ćerkica zna da kaže:"Mama,mene boli duša zbog mog tate!" tako sam i ja osećala fizičku bol zbog nedostatka ljubavi!Sećam se da je tada Muharem Srbezovski snimio pesmu:"Alisa ne idi",imala sam pet godina i ceo dan je slušala i plakala.Pesma otprilike ide ovako:
"Da li neko u to sumnja da se čedo ne voli
I da li u životu za nekim više boli
Najteže je kad se zna ali ipak rastavlja
I zbog neke ludosti,dete mora da pati
Alisa ne idi tvoj te tata moli,
Ostani sa tatom jer te ludo voli...
Kad čuješ ovu pesmu daleko ćeš biti
Tada umesto mene,moju sliku ćeš grliti
Ja žalim što si mala,žalim što nemaš brata,
Žalim što moraš sada drugom da kažeš:"Tata!"

Tako bih ja slušala ovaj narodnjak dok su mi suze lile niz lice i još uvek liju kada ga čujem jer me podseća na mog tatu i ono što nikada nisam prebolela!Šetala sam od jednog do drugog tražeći ljubav i u toj šetnji se izgubila!A želela sam samo jedno:da mi neko od njih dvoje pokaže da sam deo njegovog života!I šta mi sad vredi što sve shvatam i znam da me je mama volela i "žrtvovala se" za mene,kada ja to nisam tražila?!Želela sam samo moju mamu pored mene!Mojoj deci opet to nije bilo dovoljno,njima je trebalo više!Znači nikada svi zadovoljni!Problem je u tome što roditelji mnogo više razumeju svoju decu,nego što deca mogu da pruže razumevanje za roditelje!
Post Reply