MI, ANONIMNI NARKOMANI...
Posted: Fri Nov 14, 2008 3:36 pm
“Mi, Anonimni narkomani, zavisnici smo koji su potvrdili i otvoreno priznali da ne mogu kontrolisati zloupotrebu droga. Naučili smo da ih se moramo kloniti ako želimo izbjeći vlastitu životnu katastrofu i nesreću nama bliskih osoba, jer pred nama je malo alternativa i ako nastavimo sa drogiranjem, čeka nas ulica, bolnica, zatvor ili prerana smrt.
Jedina je svrha naših okupljanja: održati vlastitu apstinenciju , i onim zavisnicima koji nam se obrate, pomoći u nastojanjima da postignu i održe apstinenciju.
Međusobno smo ujedinjeni zajedničkim problemom – zavisnošću o drogama. Kroz susrete, razgovore i međusobno pomaganje, nekako uspijevamo apstinirati i odoljeti porivima za ponovnim drogiranjem, koji su još ne tako davno predstavljali dominantnu silu u našim životima.
Nismo nikakvi reformatori, nismo povezani ni sa jednom institucijom, ideologijom ili vjerskom zajednicom. Ne želimo da cijeli svijet apstinira od ilegalnih droga. Ne vrbujemo članove i ni na koji način ne vršimo pritisak na zavisnike da nam se pridruže, no svako ko nam se obrati za pomoć biće srdačno i brižno dočekan.
Svoje iskustvo oporavka ne namećemo drugima, ali ga rado dijelimo kada smo za to zamoljeni.
Nismo ni profesionalni terapeuti. Naša je jedina kvalifikacija za pomoć drugim zavisnicima isključivo činjenica da smo se sami prestali drogirati. S druge strane, svjesni smo činjenice da su zavisnici, koji se još uvijek drogiraju, spremniji povjeriti se i povjerovati u poruku o životu bez droga, ako im tu poruku prenosi neko ko govori iz ličnog iskustva, i ako im apstinenciju svjedoči vlastitim životom.
Anonimni narkomani brinu jedni za druge, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih zasebno propada. Načela zajedništva pretpostavljamo pojedincima, jer smo svjesni činjenice da od našeg zajedništva u oporavku zavise naši životi i životi zavisnika koji će nam tek pristupiti.
Zavisnika niko ne može tako lično doživjeti, razumjeti ga i pomoći mu kao liječeni zavisnici. Jedino će liječeni zavisnici, bez traženja ičeg zauzvrat, žrtvovati svoje vrijeme, snagu i živce kako bi pomogli zavisniku koji pati.
Nažalost, otvoreno priznajemo da ništa što kažemo, ili bismo mogli reći, neće imati stvarno značenje sve dok zavisnik samome sebi, kao što smo to i mi učinili, ne bude spreman priznati da su ga droge nadvladale i da treba pomoć.
Zato ako niste sigurni da ste zavisnik ili ste pak sigurni da jeste, ali niste sigurni biste li nam se pridružili, ne obećavajte ništa unaprijed, nego samo dođite na neki od naših sastanaka – otvorenog duha i bez predubjeđenja. Ako se i tada potvrdi vaš zaključak da ne biste trebali dolaziti, to će onda svakako biti više nego ispravna odluka.
Jer, svako ko se drogira duboko u sebi zna odgovor na pitanje: jesam li zavisnik ili ne? I samo on to sebi može priznati, i to samo ako je duboko iskren.
Ni doktor, ni porodica, ni prijatelji, ne mogu o tome odlučiti umjesto njega. A ako je zavisnik dovoljno hrabar da to sebi prizna, onda je polovina puta prema životu bez droga pređena i onda je polovina borbe ka doživotnoj apstinenciji dobijena.
Ako bi odluku o odgovoru na pitanje o svojoj zavisnosti zavisnik prepustio drugima, time bi samo nepotrebno protraćio što vlastito što vrijeme i snagu bližnjih mu.
Program Anonimnih narkomana po pravilu nije učinkovit kod osoba koje nisu sigurne jesu li zavisne, ili kod osoba koje drže da droge mogu uzimati ‘kontrolisano’.
Pomoći se može samo onom zavisniku kome je dovoljno teško da za pomoći žudi i da pomoć traži. Isto tako, pomoći se može samo onom zavisniku koji dopušta da mu se pomogne i koji sam sebi želi pomoći. Jer ne može se pomoći ljudima koji ne žele da im se pomogne, ili dok oni sami ne zamole za pomoć. Čak i tada im se može pomoći tek toliko da sami sebi pomognu.”
Jedina je svrha naših okupljanja: održati vlastitu apstinenciju , i onim zavisnicima koji nam se obrate, pomoći u nastojanjima da postignu i održe apstinenciju.
Međusobno smo ujedinjeni zajedničkim problemom – zavisnošću o drogama. Kroz susrete, razgovore i međusobno pomaganje, nekako uspijevamo apstinirati i odoljeti porivima za ponovnim drogiranjem, koji su još ne tako davno predstavljali dominantnu silu u našim životima.
Nismo nikakvi reformatori, nismo povezani ni sa jednom institucijom, ideologijom ili vjerskom zajednicom. Ne želimo da cijeli svijet apstinira od ilegalnih droga. Ne vrbujemo članove i ni na koji način ne vršimo pritisak na zavisnike da nam se pridruže, no svako ko nam se obrati za pomoć biće srdačno i brižno dočekan.
Svoje iskustvo oporavka ne namećemo drugima, ali ga rado dijelimo kada smo za to zamoljeni.
Nismo ni profesionalni terapeuti. Naša je jedina kvalifikacija za pomoć drugim zavisnicima isključivo činjenica da smo se sami prestali drogirati. S druge strane, svjesni smo činjenice da su zavisnici, koji se još uvijek drogiraju, spremniji povjeriti se i povjerovati u poruku o životu bez droga, ako im tu poruku prenosi neko ko govori iz ličnog iskustva, i ako im apstinenciju svjedoči vlastitim životom.
Anonimni narkomani brinu jedni za druge, drže se zajedno, jer znaju da samo zajedno stižu do cilja, dok svaki od njih zasebno propada. Načela zajedništva pretpostavljamo pojedincima, jer smo svjesni činjenice da od našeg zajedništva u oporavku zavise naši životi i životi zavisnika koji će nam tek pristupiti.
Zavisnika niko ne može tako lično doživjeti, razumjeti ga i pomoći mu kao liječeni zavisnici. Jedino će liječeni zavisnici, bez traženja ičeg zauzvrat, žrtvovati svoje vrijeme, snagu i živce kako bi pomogli zavisniku koji pati.
Nažalost, otvoreno priznajemo da ništa što kažemo, ili bismo mogli reći, neće imati stvarno značenje sve dok zavisnik samome sebi, kao što smo to i mi učinili, ne bude spreman priznati da su ga droge nadvladale i da treba pomoć.
Zato ako niste sigurni da ste zavisnik ili ste pak sigurni da jeste, ali niste sigurni biste li nam se pridružili, ne obećavajte ništa unaprijed, nego samo dođite na neki od naših sastanaka – otvorenog duha i bez predubjeđenja. Ako se i tada potvrdi vaš zaključak da ne biste trebali dolaziti, to će onda svakako biti više nego ispravna odluka.
Jer, svako ko se drogira duboko u sebi zna odgovor na pitanje: jesam li zavisnik ili ne? I samo on to sebi može priznati, i to samo ako je duboko iskren.
Ni doktor, ni porodica, ni prijatelji, ne mogu o tome odlučiti umjesto njega. A ako je zavisnik dovoljno hrabar da to sebi prizna, onda je polovina puta prema životu bez droga pređena i onda je polovina borbe ka doživotnoj apstinenciji dobijena.
Ako bi odluku o odgovoru na pitanje o svojoj zavisnosti zavisnik prepustio drugima, time bi samo nepotrebno protraćio što vlastito što vrijeme i snagu bližnjih mu.
Program Anonimnih narkomana po pravilu nije učinkovit kod osoba koje nisu sigurne jesu li zavisne, ili kod osoba koje drže da droge mogu uzimati ‘kontrolisano’.
Pomoći se može samo onom zavisniku kome je dovoljno teško da za pomoći žudi i da pomoć traži. Isto tako, pomoći se može samo onom zavisniku koji dopušta da mu se pomogne i koji sam sebi želi pomoći. Jer ne može se pomoći ljudima koji ne žele da im se pomogne, ili dok oni sami ne zamole za pomoć. Čak i tada im se može pomoći tek toliko da sami sebi pomognu.”