BOLNO OTREŽNJENJE OSTARJELIH ZAVISNIKA
Posted: Mon Nov 10, 2008 10:38 pm
. . . . .
„Nakon što se život zavisnika sljubio uz heroin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogu i nabavka droge postaju središnja os oko koje se organizuje i unutar koje se iscrpljuje život zavisnika.
Dok propada u drogama on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem će se napokon dokazati, i ostalim pukim naklapanjima. Još je uvijek duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potrebe za drogama i da bi živio kao i svi drugi ljudi.
Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam te se odaje bjesomučnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Mnogi su stariji heroinski zavisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života, već iživjeli potrebu za drogiranjem i mogli bi prestati uzimati droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju besplodne godine drogiranja, a isred sebe neizvjesnu budućnost u kojoj se ne vide.
Zavisnici koji su izgubili bitku sa samim sobom i s drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajući na razornom drogiranju i dalje-nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu svejednost koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno nego drogirati se i drogirati se do besvijesti.
Za svoju zavisnost zavisnik je već svojim životom dovoljno kažnjen, jer koliko god on nesreće nanosio svima s kojima dolazi u dodir, ipak je haotično-destruktivan zavisnikov život njemu samome najteži, jer podnosi ga bivajući mu iznutra, to jest bivajući njime samim.
Rana srednja životna dob zavisnicima donosi bolno otrežnjenje i krah čitavog dotadašnjeg životnog stila. Prolazak godina stare zavisnike otkriva kao izgubljene, smušene i do psihičke poremećenosti nezrele osobe, pa sve to izvana izgleda kao da srednja životna dob naplaćuje račune za grijehe raskalašne mladosti. Oni se tada smiruju i sve im je jasno, i da mogu ponovo nikada ne bi ponovili grešku, ali već su preduboko zabrazdili u karijeru zavisnika i život im ne pruža drugu priliku.
Dio je zavisnika pak presenzibilan, prelucidan i, na kraju krajeva, preponosan da bi se nakon godina uzimanja prestao drogirati. Mješavina mazohističke i destruktivne autoagresije koči ih da sada, nakon godina drogiranja, kada napokon znaju kako prići životu i živjeti ga, tako i učine. Nasuprot tome, oni i dalje ponosno tvrdoglavo stoje i insistiraju na drogiranju u čemu ih potiče poetizacija zavisničke sanjarije u kojoj sebi djeluju kao kakvi patetično lijepi gubitnici.
Jasno im je da su njihovi životni postupci neopozivo nepopravljivi, kako je nakon njih svaki pokušaj da se krene iznova više nego bljutav i da s repovima prošlosti koja je iza njih ništa ne mogu početi. Oni su naprosto odlučili da se više ne žele boriti, da su izgubili i ako ne dignu ruku na sebe, onda svakako žive jednu smrt u životu i drogiraju se dok čekaju smrt.
Neopozivo insistiraju da njihovu prošlost ništa ne može promijeniti, da je ona toliko crna, prepuna grešaka i tačaka s kojih nema povratka, da ona onečišćuje i čini nakaradno smiješnim sveukupni smisao svakog novog životnog početka, čiji je nužni dio. A život još dalje-nadalje ne samo da ne zacjeljuje već nanesene im povrede, nego njima dodaje još i nove.
Zavisniku se tako cijeli život pretvorio u jedan nakazni ožiljak koji je istovremeno njegov trag, potpis i mišljenje o sveukupnosti bivstvene cjeline. Uprkos činjenici da za to nema prava, zavisnik moli da se o njemu ne sudi prenaglo, da se shvati kako on nije bio rođen za ovaj život i da nije imao dovoljno snage izdržati ga dostojanstveno. Droge su ga pobijedile, slomile i natjerale da učini ono što nikada ne bi učinio i da bude onakvim kakvim nikada nije ni sanjao da će biti.“
. . . . .
„Nakon što se život zavisnika sljubio uz heroin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogu i nabavka droge postaju središnja os oko koje se organizuje i unutar koje se iscrpljuje život zavisnika.
Dok propada u drogama on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem će se napokon dokazati, i ostalim pukim naklapanjima. Još je uvijek duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potrebe za drogama i da bi živio kao i svi drugi ljudi.
Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam te se odaje bjesomučnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Mnogi su stariji heroinski zavisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života, već iživjeli potrebu za drogiranjem i mogli bi prestati uzimati droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju besplodne godine drogiranja, a isred sebe neizvjesnu budućnost u kojoj se ne vide.
Zavisnici koji su izgubili bitku sa samim sobom i s drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajući na razornom drogiranju i dalje-nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu svejednost koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno nego drogirati se i drogirati se do besvijesti.
Za svoju zavisnost zavisnik je već svojim životom dovoljno kažnjen, jer koliko god on nesreće nanosio svima s kojima dolazi u dodir, ipak je haotično-destruktivan zavisnikov život njemu samome najteži, jer podnosi ga bivajući mu iznutra, to jest bivajući njime samim.
Rana srednja životna dob zavisnicima donosi bolno otrežnjenje i krah čitavog dotadašnjeg životnog stila. Prolazak godina stare zavisnike otkriva kao izgubljene, smušene i do psihičke poremećenosti nezrele osobe, pa sve to izvana izgleda kao da srednja životna dob naplaćuje račune za grijehe raskalašne mladosti. Oni se tada smiruju i sve im je jasno, i da mogu ponovo nikada ne bi ponovili grešku, ali već su preduboko zabrazdili u karijeru zavisnika i život im ne pruža drugu priliku.
Dio je zavisnika pak presenzibilan, prelucidan i, na kraju krajeva, preponosan da bi se nakon godina uzimanja prestao drogirati. Mješavina mazohističke i destruktivne autoagresije koči ih da sada, nakon godina drogiranja, kada napokon znaju kako prići životu i živjeti ga, tako i učine. Nasuprot tome, oni i dalje ponosno tvrdoglavo stoje i insistiraju na drogiranju u čemu ih potiče poetizacija zavisničke sanjarije u kojoj sebi djeluju kao kakvi patetično lijepi gubitnici.
Jasno im je da su njihovi životni postupci neopozivo nepopravljivi, kako je nakon njih svaki pokušaj da se krene iznova više nego bljutav i da s repovima prošlosti koja je iza njih ništa ne mogu početi. Oni su naprosto odlučili da se više ne žele boriti, da su izgubili i ako ne dignu ruku na sebe, onda svakako žive jednu smrt u životu i drogiraju se dok čekaju smrt.
Neopozivo insistiraju da njihovu prošlost ništa ne može promijeniti, da je ona toliko crna, prepuna grešaka i tačaka s kojih nema povratka, da ona onečišćuje i čini nakaradno smiješnim sveukupni smisao svakog novog životnog početka, čiji je nužni dio. A život još dalje-nadalje ne samo da ne zacjeljuje već nanesene im povrede, nego njima dodaje još i nove.
Zavisniku se tako cijeli život pretvorio u jedan nakazni ožiljak koji je istovremeno njegov trag, potpis i mišljenje o sveukupnosti bivstvene cjeline. Uprkos činjenici da za to nema prava, zavisnik moli da se o njemu ne sudi prenaglo, da se shvati kako on nije bio rođen za ovaj život i da nije imao dovoljno snage izdržati ga dostojanstveno. Droge su ga pobijedile, slomile i natjerale da učini ono što nikada ne bi učinio i da bude onakvim kakvim nikada nije ni sanjao da će biti.“
. . . . .
pooolakoooo....