Naslov jos nisam smislio - otvoren sam za prijedloge.
Posted: Sat Sep 03, 2005 1:54 pm
U spavacoj sobi njegovih roditelja ima veliko ogledalo, toliko veliko da moze da prikaze i njega u punoj velicini sopstvene gluposti. Inace, on je glup 1,87 cm visine... Maloprije sam posmatrao tipa u tom ogledalu. Bio je totalno go. Nije to neki praznik za oci, odmah da vam kazem. Ni muske ni zenske. Ipak, muskarci bi se tom prizoru vise obradovali, najvise iz razloga sto bi mogli sebi da kazu : " Jarane, ja sam za tebe pravi Tarzan. Vidi te kakav si !? Jesi digao nekad nesto teze od kasike ? Jesi ?!.... Sta ?.......A, kriglu, da,da,da....". Reziser porno filmova bi vec dao nesto drugaciji komentar - "Decko, odmah da ti kazem, ti se kod nas ne bi 'ljeba najeo."... Doduse, kad biste mu uklonili genitalije i 4 milijarde crnih, kovrdzavih dlaka koje rastu po svim dijelovima dijela (najblesavija je ona koja je pustila korijen u lijevoj bradavici), malo ga napuderisali i natjerali da imitira one super-zategnute boginje fitness-a, dobili bi ste sjajnog klovna za odrasle.... No, dobro, recimo da se tip obukao, da mu ova plava kappa majica solidno stoji, da su mu i pantalone sasvim okej i carape dovoljno simpaticne, da tako upakovan ima sansu kod pokoje usamljene dame...
E, taj tip, vama jos poznat i pod nadimkom Vlado-M, Vladimir_M, M_Vladimir, M_Vlado, i kako jos ne, danas je odlucio da Vam se ponovo obrati. Nije mu cilj da briljantnim izlaganjem problema i jos jednom fantasticnom prezentacijom vanserijskog spisateljskog talenta kojim ga je Veliki Manitu obdario (kad vec nije Onim sto bi mu omogucilo da izgradi barem solidnu karijeru u svedskim akcionim filmovima), dobije lovorike i slicna sranja, ne bi ni da mu aplaudirate, nece ni da ga (za)trpate komplimentima (mislim, ipak zadrzite te komplimente ondje gdje im je mjesto), cak nece ni da izvrsite uplate manjih novcanih iznosa na ziro rarun broj : 565-005-000044238-24. Ne, on taj broj ziro racuna ovdje samo slucajno spominje, najvise da bi popunio malo prostora i dobio na vremenu da osmisli sljedecu recenicu.
Vidite, Vladimir_M, Vlado_M, M_Vladimir, M_Vlado (koga cemo ubuduce iz odredjenih razloga zvati samo tip) se nedavno preselio u Banjaluku. Sa sobom nije mnogo stvari - par carapa, nekoliko gaca vec poprilicno izlizanih, jednu potkosulju maznutu svom starom, vec navedene sasvim okej pantalone i plavu kappa majicu. Tip je jos nosio jednu "stvar" koje nikako da se rijesi, dosadnu kao hemoroid u guzici starog kamiondzije, bolnu kao bol i uzasnu kao TV-program Pink TV. Tip je, dakle, sa sobom nosio heroinsku zavisnost. I eto, on je sada u Banjaluci, jebeni heroinski zavisnik; isto kao sto je u Sarajevu jebeni heroinski zavisnik, kao sto je u Novom Sadu jebeni heroinski zavisnik, kao sto bi i u Chajnichu bio - onaj.......... onaj jebeni hasisar.
Ali, samo nekoliko sedmica ranije, nista nije smrdilo na to da ce tip svoj mali, krajnje nezanimljivi i beznacajni zivot (koji mu, kao i svakom narkomanu, visi o prilicno tankom koncu) prebaciti nekoliko stotina kilometara sjevernije, dakle iz Pala ka Banjaluci, odnosno iz male bosanske vukojebine u veliku bosansku vukojebinu, koja je sirem svijetu poznata (osim po cudnovatim cevapima) po specificnosti da se njeni stanovnici nikako ne mogu dogovoriti da li zive u Banjaluci ili Banja Luci...
A cijela stvar odigrala se prilicno brzo i nimalo ocekivano : tip je sjedio udobno zavaljen u koznu foteljcinu, u svojoj kancelariji na Palama, podigavsi noge na sto i polozivsi ih na tastaturu, sto je, s obzirom na to da je na kompjuteru, po starom dobrom obicaju, bio aktivan i podignut program Word 98, prouzrokovalo stvaranje poezije napisane nekim cudovatim jezikom, najvjerovatnije vikinskom, otprilike u fazonu : dajijefwqij qijq00000000j fejwiiiiiiifewiiiiii... Jasno, prema navedenom polozaju koju je tipovo tijelo zauzimalo, prema vremenu koje su kazaljke na ultramodernom zidnom satu ( postavljenom da visi tacno nad tipovom glavom, poput Damoklovog maca koji je svojevremeno visio
tacno nad glavom nekog tamo mitskog tipa,) pokazivale - 11.07 (ko normalan jos pali mozak tako rano), kao i o nacinu zivota koje vodi 99,99 % kancelarijskih moljaca u nasoj voljenoj drzavi, bez po muke moglo bi se zakljuciti da je tip u dubokom snu, onom najdubljem mogucem snu - snu kada spavate otvorenih ociju u svojoj kancelariji, u sred bijelog dana, na radnom mjestu. Ali ne, to u ovom slucaju ipak nije tacno. Ovo je poseban slucaj. Nas tip je neki poseban slucaj.
On je razmisljao. Razmisljao je i razmisljao. Ubijao se od razmisljanja - kako napraviti svijet boljim, kako covjecanstvo razdrmati i masu natjerati da pocne da korisiti barem 5 % procenata one jebene sive i bijele mase koju tegli na vratu, kako rijesiti problem novog nadolezeceg naftnog shoka koji ce uzdrmati privrede svih zemalja svijeta, kako zauvijek protjerati kapitalizam u sazvijezde Velikog Medvjeda, odakle su nam ga greskom poslali, kako osloboditi i iscijeliti i vaskrsnuti i spasiti sve neoslobodjene i neiscijeljene i nevaskrsnute na planeti i .............. bio je na korak od rjesenja. Tip je bio na korak od jebenog rjesenja, bilo mu je na vrh jezika. Jos samo par trenutaka i rjesenje je tu, tu je, da........ izletjece iz tipa kao cep iz flase sampanjca, kao napola provaren hamburger i neka odvratna smrdljiva zelenkasta masa iz usta pijanog klinca koji povraca tacno u ponoc ispred diskoteke, izletjece kao golub mira iz papine guzice, kad ga pomalo muci stomak... I...
... zazvonio je telefon. Ovaj, zaboravio sam vam opisati radni sto junaka ove ljubavne price sa suptilnim primjesama socijalne drame i rokenrola... Radni sto je prilicno jeftin, napravljen od iverice. Kaki zute boje. Znate onu zutu boju koja naginje ka smedjoj; ili je mozda bolje reci smedja boja koja naginje ka zutoj. Prostran neki stolic, nema govora, ali ga je tip ipak uspio pretrpati. Osim tastature i adi provista 17 incha monitora (cenralna je na podu), na njemu je i panasonic telefon, jedan iz serije onih koje Panasonic vec godinama pokusava da pronadje i unisti jer ozbiljno urusava ugled firme (prica se, ali samo prica, da su u tu svrhu angazovali i pripadnike SAS-a i opatice Brighton-skog samostana), kao i gomila papira. Vecina papira je a4 formata, ispisana je, ali je sadrzaj teksta na njima tipu potpuna nepoznanica, kao i razlozi zbog kojih se ti listovi nalaze na njegovom stolu. Tu je jos i hemijska olovka, nekoliko spajalica i ona fantasticna masina - heftarica, kojom tip voli da se igra i nemilosrdno spaja te gomile listova na svom stolu. Sadrzaj ladica je vec stvar koja se tice tipove intime, a u to ne mozemo da zalazimo... Ne u tipovu intimu.
A taj jebeni panasonic fontele je vrisnuo i probudio naseg tipa. Mislim, prekinuo ga u razmisljanjima. Sjebo tipu koncepciju. Postoji jedna stvar koja tipa narocito nervira, osim brda stvari koje ga samo nerviraju. To je upravo zvrndanja telefona, pa je podigao jebenu slusalicu da prekine jebeno zvrndanje :
(slijedi nastavak, hocu komentare)
E, taj tip, vama jos poznat i pod nadimkom Vlado-M, Vladimir_M, M_Vladimir, M_Vlado, i kako jos ne, danas je odlucio da Vam se ponovo obrati. Nije mu cilj da briljantnim izlaganjem problema i jos jednom fantasticnom prezentacijom vanserijskog spisateljskog talenta kojim ga je Veliki Manitu obdario (kad vec nije Onim sto bi mu omogucilo da izgradi barem solidnu karijeru u svedskim akcionim filmovima), dobije lovorike i slicna sranja, ne bi ni da mu aplaudirate, nece ni da ga (za)trpate komplimentima (mislim, ipak zadrzite te komplimente ondje gdje im je mjesto), cak nece ni da izvrsite uplate manjih novcanih iznosa na ziro rarun broj : 565-005-000044238-24. Ne, on taj broj ziro racuna ovdje samo slucajno spominje, najvise da bi popunio malo prostora i dobio na vremenu da osmisli sljedecu recenicu.
Vidite, Vladimir_M, Vlado_M, M_Vladimir, M_Vlado (koga cemo ubuduce iz odredjenih razloga zvati samo tip) se nedavno preselio u Banjaluku. Sa sobom nije mnogo stvari - par carapa, nekoliko gaca vec poprilicno izlizanih, jednu potkosulju maznutu svom starom, vec navedene sasvim okej pantalone i plavu kappa majicu. Tip je jos nosio jednu "stvar" koje nikako da se rijesi, dosadnu kao hemoroid u guzici starog kamiondzije, bolnu kao bol i uzasnu kao TV-program Pink TV. Tip je, dakle, sa sobom nosio heroinsku zavisnost. I eto, on je sada u Banjaluci, jebeni heroinski zavisnik; isto kao sto je u Sarajevu jebeni heroinski zavisnik, kao sto je u Novom Sadu jebeni heroinski zavisnik, kao sto bi i u Chajnichu bio - onaj.......... onaj jebeni hasisar.
Ali, samo nekoliko sedmica ranije, nista nije smrdilo na to da ce tip svoj mali, krajnje nezanimljivi i beznacajni zivot (koji mu, kao i svakom narkomanu, visi o prilicno tankom koncu) prebaciti nekoliko stotina kilometara sjevernije, dakle iz Pala ka Banjaluci, odnosno iz male bosanske vukojebine u veliku bosansku vukojebinu, koja je sirem svijetu poznata (osim po cudnovatim cevapima) po specificnosti da se njeni stanovnici nikako ne mogu dogovoriti da li zive u Banjaluci ili Banja Luci...
A cijela stvar odigrala se prilicno brzo i nimalo ocekivano : tip je sjedio udobno zavaljen u koznu foteljcinu, u svojoj kancelariji na Palama, podigavsi noge na sto i polozivsi ih na tastaturu, sto je, s obzirom na to da je na kompjuteru, po starom dobrom obicaju, bio aktivan i podignut program Word 98, prouzrokovalo stvaranje poezije napisane nekim cudovatim jezikom, najvjerovatnije vikinskom, otprilike u fazonu : dajijefwqij qijq00000000j fejwiiiiiiifewiiiiii... Jasno, prema navedenom polozaju koju je tipovo tijelo zauzimalo, prema vremenu koje su kazaljke na ultramodernom zidnom satu ( postavljenom da visi tacno nad tipovom glavom, poput Damoklovog maca koji je svojevremeno visio
tacno nad glavom nekog tamo mitskog tipa,) pokazivale - 11.07 (ko normalan jos pali mozak tako rano), kao i o nacinu zivota koje vodi 99,99 % kancelarijskih moljaca u nasoj voljenoj drzavi, bez po muke moglo bi se zakljuciti da je tip u dubokom snu, onom najdubljem mogucem snu - snu kada spavate otvorenih ociju u svojoj kancelariji, u sred bijelog dana, na radnom mjestu. Ali ne, to u ovom slucaju ipak nije tacno. Ovo je poseban slucaj. Nas tip je neki poseban slucaj.
On je razmisljao. Razmisljao je i razmisljao. Ubijao se od razmisljanja - kako napraviti svijet boljim, kako covjecanstvo razdrmati i masu natjerati da pocne da korisiti barem 5 % procenata one jebene sive i bijele mase koju tegli na vratu, kako rijesiti problem novog nadolezeceg naftnog shoka koji ce uzdrmati privrede svih zemalja svijeta, kako zauvijek protjerati kapitalizam u sazvijezde Velikog Medvjeda, odakle su nam ga greskom poslali, kako osloboditi i iscijeliti i vaskrsnuti i spasiti sve neoslobodjene i neiscijeljene i nevaskrsnute na planeti i .............. bio je na korak od rjesenja. Tip je bio na korak od jebenog rjesenja, bilo mu je na vrh jezika. Jos samo par trenutaka i rjesenje je tu, tu je, da........ izletjece iz tipa kao cep iz flase sampanjca, kao napola provaren hamburger i neka odvratna smrdljiva zelenkasta masa iz usta pijanog klinca koji povraca tacno u ponoc ispred diskoteke, izletjece kao golub mira iz papine guzice, kad ga pomalo muci stomak... I...
... zazvonio je telefon. Ovaj, zaboravio sam vam opisati radni sto junaka ove ljubavne price sa suptilnim primjesama socijalne drame i rokenrola... Radni sto je prilicno jeftin, napravljen od iverice. Kaki zute boje. Znate onu zutu boju koja naginje ka smedjoj; ili je mozda bolje reci smedja boja koja naginje ka zutoj. Prostran neki stolic, nema govora, ali ga je tip ipak uspio pretrpati. Osim tastature i adi provista 17 incha monitora (cenralna je na podu), na njemu je i panasonic telefon, jedan iz serije onih koje Panasonic vec godinama pokusava da pronadje i unisti jer ozbiljno urusava ugled firme (prica se, ali samo prica, da su u tu svrhu angazovali i pripadnike SAS-a i opatice Brighton-skog samostana), kao i gomila papira. Vecina papira je a4 formata, ispisana je, ali je sadrzaj teksta na njima tipu potpuna nepoznanica, kao i razlozi zbog kojih se ti listovi nalaze na njegovom stolu. Tu je jos i hemijska olovka, nekoliko spajalica i ona fantasticna masina - heftarica, kojom tip voli da se igra i nemilosrdno spaja te gomile listova na svom stolu. Sadrzaj ladica je vec stvar koja se tice tipove intime, a u to ne mozemo da zalazimo... Ne u tipovu intimu.
A taj jebeni panasonic fontele je vrisnuo i probudio naseg tipa. Mislim, prekinuo ga u razmisljanjima. Sjebo tipu koncepciju. Postoji jedna stvar koja tipa narocito nervira, osim brda stvari koje ga samo nerviraju. To je upravo zvrndanja telefona, pa je podigao jebenu slusalicu da prekine jebeno zvrndanje :
(slijedi nastavak, hocu komentare)