oci boje meda wrote:Kao zora zimskog jutra, resko i bezobzirno, kroz glavu mi prolazi misao i gubi se u magli podsvesti. Zamracene ulice i ponoc u njima, iako je dan u punom jeku, kriju neke ideje. Napolju je sneg pokrio led, a led je napravio koru nad zemljom cineci je nekim dalekim snom. Sneg je dubok, iako je napolju leto i Sunce, iako je sparno i tesko vreme. Hodam po snegu i led ispod nogu mi budi cula. Zvuci sa ulice stizu do mog uha umotani u koprenu sna, kroz zataskane snegom ulice, opet pojacane tisinom noci. Mrzim led ispod suvog, belog i bajkovitog snega. Gledam kuda gazim iako se od pokrivaca ne vidi nista, noge su mi malo savijene u kolenima a stopala u cizmama se grce i pokusavaju da zagrabe stabilnost. Klizne noga kad podignem pogled, ali trudim se da ne gledam. Do usiju ne stizu zvuci, umotani su u pahulje koje padaju sa vrelog letnjeg sunca, zatrpavaju me kao vekovna prasina, umotavaju kao paucina i uspavljuju u nekoj mirisnoj memli…
Sanjam da smo zivi nas dvoje i da pravimo figure u ovom snegu od prasine, u snegu od sunca. Oko nas u krug trce deca sa maskama idola i smeju se smehom odraslih ljudi. Reci koje izgovaram su kao baloncici, deca ih jure i oni nestaju u malenom prasku; oni koji im umaknu nestaju u dodiru sa materijom ili odlecu ka suncu koje ce ih uviti u svoje vatrene snove. Daleko sam od tebe, citav treptaj rastojanja, a u njemu su senke i zvuk koji je obojen, suvise si daleko i ne vidim te; nazirem da ti se usne pomeraju i mrmljaju neke nepoznate reci, guse se u magli, njihovi lesevi plove po kosmosu dosade. Okrecem glavu i vidim zid ispred sebe sa vratima koja su toliko mala da kroz njih jedva moze dete da prodje. Iako su nacrtana, znam da zid prolazi kroz mene, ali pejzaz se ne menja; isti je kao sa druge strane zida, ali tu su neki drugi ljudi koji nemaju oci. Sa druge strane lica su prazna i zvuk noci je ostar. Koza poprima plavicastu boju od hladnoce, ali ne znam kako da se vratim jer je zid nestao, a sa njim sve sto je bilo sa druge strane.
Vreme tece sporo preko koze i pravi opekotine i male posekotine koje krvare. Hodam po barama usirene krvi i gledam paucinu koja oblaze drvece, cudno i crno drvece golih grana koje raste sa druge strane. Ovo nije Raj, ovo nije Pakao, ovo nije Nirvana, ovo nije Cistiliste, ovo nije Beskraj, ovo nije podzemlje i korenje niti vrh drveta ili ledenog brega. Ovo je prostor beskrajne svesti i u njemu sam sama, u njemu sam stvarna, jer ovde je materija apstraktan pojam, isto kao sto je ideja sa druge strane.
Hodam i postojim, iako nemam oci, gledam, utapam se u otrovni vazduh zelenih mocvara i sivog vazduha. Svakim korakom koji pravim ka sumi misli bliza sam stvarnosti, svakim korakom sve vise shvatam da ne postoji drugi svet, da je sve vreme bio deo onog prvog. Sve vreme je bio tu, u dzepu vazduha, u kosmickom ogledalu u prostorno-vremenskom zakrivljenju. Postojao je, kao ti, kao ja.
Ha ! Ovo je super ! Nedavno sam pročitao priču o bogatom mladiću, koji dolazi pustinjaku (čovjek živi u pećini u Egiptu) i moli ga za savjet da li da se ženi ili ne ženi.
Pustinjak mu kaže da se vrati i napravi tu ženu - od blata !
Momak se vrati i napravi i dođe opet pustinjaku, koji mu sada kaže da napravi još dva manja kipa od blata - djecu.
Ovaj se vrati i to sve donese. Onda mu pustinjak izvuče kašiku i zamoli ga da nahrani tu ženu i djecu kašikom i hranom.
E dečko,.... Momak se okrenuo i otišao. Nije se oženio.
Pa je moguće da si ti imala vezu sa nekim, ko nije uopšte mislio sa tobom ozbiljno, to jest da te hrani i voli i tako dalje.
Na ponašanje tog čovjeka ne možeš utjecati. Ali možeš saznati razlog, zbog kojeg si ti donijela te odluke. Evo ti pomoć:
"Ne čini sebi nikakvu sliku niti kip ni od čega na nebu, na zemlji ni ispod zemlje. Ne klanjaj se tome i ne služi. Jer sam ja Gospod Bog tvoj - Bog ljubomoran."
Dakle je ulazak u vezu iz razloga sviđanja, zaljubljenosti i sličnog, idolopoklonstvo. A idolopoklonstvo dolazi u paketu sa kliničkom depresijom.
Nadam se da ti to može pomoći da razumiješ svoju situaciju. A sa razumijevanem rješenja slijede sama.
Super napisano. Predlažem da počneš pisati knjigu. Ide ti dobro zaista.
Pavao
Ha - riječi kao balončići! Super.
Djeca pod maskama idola!
Sjajno.