kako sam mu pomogla da se rijesi heroina
Posted: Wed Jul 30, 2008 2:43 pm
Imao je predorne smeđe oči i stav ratnika, dušu angela a srce zivotinje. Njegov thug life bio je, upravo takav, možda i gori. Shvatila sam da život u ghettu ne može opjevati niti jedan pjesnik, koji tamo nije barem prolazio a kamoli živio.Gubio je bitku sa ovisnošću, a ja to nisam mogla vise gledati.Prodorne oci postajale su sve umornije vrištale i previjale se od bola dok su mu usne tiho šaptale “pomozi mi....”
Najteži dan u mom životu bio je upravo taj, kad sam shvatila da mu zelim pomoci al nisam znala kako.
Prvi put sam ugledala takvu vrstu droge, i nisam se znala nositi s tim, ali nisam odustajala. Nti danas ne odustajem.
Krenili smo down town u “centar” (za sprijecavanje i prevenciju od ovisnosti ) i prijavio se za lijecenje. Bila mu je to najteža odluka koju je morao donijeti ali bila sam uz njega..
Dobio je terapiju heptanona , 10 dnevno...
Boze, prolazili smo kroz pakao, plakali smo danima, tješili se rijecima da ce mu kriza proci i da ce biti sve kao prije , ali to je bilo premalo...
Pošto sam ja radila u smjenama a on nije mogao sa sam nositi s tim , trebao je društvo osobe koju voli i poštuje te koja je upoznata s tim problemom i koja mu zeli pomoć...
Ta osoba je bila njegova seka.
Sjela sam sa njom i porazgovarala, pitala ju jel mi moze pomoći.
Strategija je bila ovakva:
Dok sam ja na poslu ona je s njim,i obratno.
Puno razgovora o normalnim temama, šetnja obalom poznate nam rijeke, izbjegavanje ljudi koji su povezani s tim i trava za smirivanje situacije.
Situacija se pocela smirivati iako je još duboko bio nemirnom stanju
Zaljubili smo se......
Nakon3 mj poceo je smanjivati hepove a doktor mu je prepisao slijedecu terapiju subutexe...
Tu je pocelo sranje, hladan znoj, grčenje mišića, nervoza.
Sad je još na subovima, 2 kom dnevno nakon godine dana, ali nema više kriza, nema više droga, uključujuci i travu, sad smo u braku i znajte da se snagom volje i pomoci drugih ljudi može riješiti problem ovisnosti o heroinu.
Najteži dan u mom životu bio je upravo taj, kad sam shvatila da mu zelim pomoci al nisam znala kako.
Prvi put sam ugledala takvu vrstu droge, i nisam se znala nositi s tim, ali nisam odustajala. Nti danas ne odustajem.
Krenili smo down town u “centar” (za sprijecavanje i prevenciju od ovisnosti ) i prijavio se za lijecenje. Bila mu je to najteža odluka koju je morao donijeti ali bila sam uz njega..
Dobio je terapiju heptanona , 10 dnevno...
Boze, prolazili smo kroz pakao, plakali smo danima, tješili se rijecima da ce mu kriza proci i da ce biti sve kao prije , ali to je bilo premalo...
Pošto sam ja radila u smjenama a on nije mogao sa sam nositi s tim , trebao je društvo osobe koju voli i poštuje te koja je upoznata s tim problemom i koja mu zeli pomoć...
Ta osoba je bila njegova seka.
Sjela sam sa njom i porazgovarala, pitala ju jel mi moze pomoći.
Strategija je bila ovakva:
Dok sam ja na poslu ona je s njim,i obratno.
Puno razgovora o normalnim temama, šetnja obalom poznate nam rijeke, izbjegavanje ljudi koji su povezani s tim i trava za smirivanje situacije.
Situacija se pocela smirivati iako je još duboko bio nemirnom stanju
Zaljubili smo se......
Nakon3 mj poceo je smanjivati hepove a doktor mu je prepisao slijedecu terapiju subutexe...
Tu je pocelo sranje, hladan znoj, grčenje mišića, nervoza.
Sad je još na subovima, 2 kom dnevno nakon godine dana, ali nema više kriza, nema više droga, uključujuci i travu, sad smo u braku i znajte da se snagom volje i pomoci drugih ljudi može riješiti problem ovisnosti o heroinu.