Page 1 of 2
Posted: Sun Aug 28, 2005 8:24 pm
by M4j4
Lepo pise u onih 12 koraka da dodje trenutak kad shvatimo da euforije vise nema a onda ostanu samo bol i patnja...secam se odlicno jednog razgovora: moj ortak jednom me zove i kaze kako je tuzan,i pita kad ce prestati jednom sav ovaj bol...Ja nisam imala pojma o cemu prica,da bi nekoliko meseci kasnije i sama osetila nekakav dusevni bol i zacudila se kako to da nema euforije..onda sam mislila da je roba losa,pa promenila dilera,al opet isto..onda opet drugi diler itd.i konacno se nateram pogledati istini u oci:dop vise nije svemocan...odem na zurku i nagutam se exera,kad onoopet i tamo iznenadjenje: umesto da skacem na zurci,ja paranoisem,moram da se spustim,koja bre euforija,cista nervoza,neuroza,ko zna sta sve zajedno...i onda shvatim da sam dosla do granice kad izbija ispod gudre ono nase pravo iskonsko nezadovoljstvo i tuga i sve ono sto smo mesecima (godinama) ubijali gudrom,ne moze vise biti na dnu duse,izlazi napolje...aaaajoooj...kako mi je bilo...i sad jos kako mi je,ali kad ona dodje dotle i shvati da dalje nema,trazice vam sama pomoc...
Posted: Mon Aug 29, 2005 1:30 pm
by zvrky
.i onda shvatim da sam dosla do granice kad izbija ispod gudre ono nase pravo iskonsko nezadovoljstvo i tuga i sve ono sto smo mesecima (godinama) ubijali gudrom,ne moze vise biti na dnu duse,izlazi napolje...aaaajoooj...kako mi je bilo...i sad jos kako mi je,ali kad ona dodje dotle i shvati da dalje nema,trazice vam sama pomoc...
Opet ista rečenica koju svi pominjemo, kad shvati da dalje nema tražiće vam sama pomoć...
Posted: Mon Aug 29, 2005 2:20 pm
by Luna
Ne znam...ali ovo sto je m4j4 napisala je ukratko sustina i ono sto se nalazi iza duge, crne zavjese,,-MI,preplaseni, tuzni,usamljeni, ogorceni na zivot i sve sto se desilo,promjenilo...i oduzelo nam srecu i spokoj. Porusilo snove, i bezbrizne djecije dane....pokazalo nam drugu stranu svijeta...onu od koje su nas mama i tata stitili od prvog dana. Ali gotovo vec smo je vidjeli znamo da postoji...i sada nas je strah, izgubljeni smo i zbunjeni. Ne znamo gdje cemo ni sta da radimo...i onda bjezimo. Bjezimo ...trcimo...stanemo na tren, izgubili smo dah, pomislimo-ok dobro je pobjegli smo...ali ne za dugo. Samo ovaj put je strasno jos strasnije i jos nas je vise strah i opet bjezimo..i trcimo sve brze i brze...
ovaj put ne stajemo ni da predahnemo....tako i svaki sledeci put....vise ne znamo ni zbog cega trcimo ni cega se bojimo....sada nas je svega strah i jos vise smo tuzni i sami i zbunjeni...i sada bjezimo od samih sebe jer to je jedino sto znamo....da bjezimo.
ali jednom stanemo...padnemo i lupimo glavom od beton...nekada nam neko podmetne nogu u nadi da cemo zapeti ako ne pasti....ali kad vise nemamo snage i gubimo dah...jedva stojimo na nogama...i okrenemo se ali strasno vise nije tu...samo mi i urnebes u nama. Najednom strasno vise i nije tako strasno sada smo sami sebi strasni jer trcati vise ne mozemo, jer ne vrijedi..a ne znamo sta cemo sa silnim emocijama i osjecanjima...ni gdje da krenemo...prema cemu? Neko nam pruza ruku...oklijevamo....rado bi pobjegli...hocemo li? Necemo? Mozda na krattko. Okrenemo se-nadamo se i tiho u sebi sapcemo "budi tu budi i dalje tu sa ispruzenom rukom...cekaj me...eto me...dolazim. Ne smijem vise sama a nemam ni snage..."-tu je..ceka! Prilazimo i pruzamo ruku pruzenoj ruci koja nas vodi u pravom smjeru....
ponekad se okrenemo pogledamo iza sebe....neki pobjegnu na kratko...neki ne...neki se predomisle i otrce...neki ne mogu jer ih pruzena ruka cvrsto steze i ne da da se otrgnu...
neke pruzena ruka nije cekala i kad suse okrenuli tamo nije bilo nikoga...i ini su nastavili da bjeze...mozda stanu jednog dana...mozda im neko podapne a mozda padnu i lupe glavom od beton...
ali strasno nije vise tako strasno...i vise pobjeci ne mozemo...gdje god da odemo sta god da uradimo...ali ovaj put nismo sami...i mozemo se suprotstaviti bilo cemu i bilo kome...samo bjezati necemo,,,
bjezati vise ne mogu...i vrijeme je da se suocim sa strasnim..koliko god da je strasno. Ali nema nista strasnije od bjezanja same sebe...a vise ne vrijedi...vrijeme je...
ceka me neko...
Posted: Mon Aug 29, 2005 3:19 pm
by zvrky
luna ovo što si napisala je tužno ali i istinito...bežimo,trčimo...ali gde? U krug...to ti je kao neka sekta kad uđeš u nju teško izlaziš...a strah je svo vreme prisutan drogirao se ti ili ne
Posted: Mon Aug 29, 2005 6:34 pm
by M4j4
Joj,*ebeni strah! Osecam neki nespokoj,neuroze,STRAH pravi pravcati...kad je dan,nekako je sve o.k.,ali kad padne noc spopadne me nesto sto nisam ni znala da postoji...nemam pojma cega se plasim,samo osecam tako,a pocela sam da se plasim da se ne uplasim...strah od straha...au jeb...Jos mi se desavalo nesto cudno: uvek sam se plasila ZATVORENOG prostora (klaustrofobija) ali sam primetila da jedno vreme sam dobila strah od OTVORENOG prostora (agorafobija) sto nikad pre nisam imala,naprotiv,volela sam uvek da "visim" napolju...Ovako:krenem negde,ali se najbolje osetim u ulazu zgrade,sednemo na stepenice ili tako blizu...Svasta,sta me sve nece napasti...
Posted: Tue Aug 30, 2005 10:12 am
by pepeljuga84
Ako će ti biti lakše....Ja uopšte ne izlazim iz kuće(sem kada se ide na neku žurku)...Skroz mi je loš trip napolju....Možda je to strah od same sebe,i svojih postupaka(mogućih postupaka)...Nemam pojma... :smt031
Posted: Tue Aug 30, 2005 2:09 pm
by M4j4
E imam jedan mali "recept" protiv straha: gledajte komedije! Licno sam prezirala komedije (sem britanski cinizam,npr. " Mucke" )uvek su mi bile debilne,ali u poslednje vreme sam pocela da pratim poneke retardirane serijice (Vil i Grejs,,te fore) i pomaze!!! Bas sam totalno bezbrizna kad se uzivim u tih pola sata..probajte
Posted: Tue Aug 30, 2005 2:50 pm
by Luna
aaaaa...vidis nevjerovatno...i ja gledam komedije a nikad prije nisam volila...nisu mi ni bile smjesne...a sada se znam smijati i umirati od smijeha..pogotovo one stand up comedy-kad komicar stoji na bini i prica...npr chris rock...da places od sege
Posted: Tue Aug 30, 2005 8:39 pm
by Mark_Renton
M4j4 wrote:odem na zurku i nagutam se exera,kad onoopet i tamo iznenadjenje: umesto da skacem na zurci,ja paranoisem,moram da se spustim,koja bre euforija,cista nervoza,neuroza,ko zna sta sve zajedno...
bas to... to je mene nateralo da predjem na dop. Nikako nisam mogao strejt da izdrzim... e, a zamisli kad ti se u takvom zivotnom trenutku pojavi dop. Kao davljenik koji se hvata za slamcicu iako zna da je puna trnja. neka je... ako nista drugo, necu potonuti... bar neko vreme... A sta ce posle biti sa rukom od tog trnja... ko ce sad da misli o tome...
Meni je skroz gotiva britanski humor... ironija i sarkazam... za to zivim hehe!
South park, beavis and butthead... oni koji to smisljaju nisu normalni!
Posted: Tue Aug 30, 2005 8:41 pm
by zvrky
E ja sam uvek volela dobre komedije ali filmove...međutim sada gledam upravo te serije o kojima pričate i gotivne su malo se nasmeješ kojekakvim glupostima,definitivno pomaže...hehehehhehe :smt044