Forum za podršku u oporavku

... koji traje već nekih 15 godina.
I umorna sam više od unutarnje borbe svaki dan koja se vodi, trostrukog načina života za koji mislim da ga nitko ne vidi, a u biti svi kuže, mijenjanja maski ovisno u kojem okruženju se nalazim, laži kojima više nema broja...
I što moram biti nasmijana kad se to očekuje, a unutra vrištim od bola.

A sve je počelo, naravno, kao zabava, znatiželja, razonoda. Trava, alkohol, tablete i tripovi nekako više nie bila dovolna stimulacija. Starija ekipa je svaku subotu te davne `93 u prostoriju u kojoj smo se družili dovodila tog lika, koji bi im dao dop i otvoreno se pucali. Jer kao nije bilo beda, sve je bilo otvoreno među nama i sl.
i tako je to trajalo par mjeseci. Ja i Nj., klinke od 16 godina to smo gledale sa strane nikad otvoreno ne kazavši da bi i mi probale.
Ali, uvijek postoji ali. Vikend pred 1. maj, svi dečki i većina ekipe je otišla na taj neki koncert van grada, među njima i dečko od Nj, što je ona iskoristila kao priliku da proba dop (on joj je kao branio). Tog dana u školi smo cijelo vrijeme pričale o tome. I nas dvije i još jedan dečko koji je i bio kontakt svima sa dopom riješimo robu...
Sjećam se tog prvog puta kao da se sad događa. Polumračna prostorija. Nas dvije se pgledavamo sa strahom u očima, on kuha, ne znamo što nas čeka... i onda... toplina od nožnih prstiju prema malom mozgu... booooom... i glava pada... težina u tijelu, a takva lakoća u udovima...osjećaj koi nikad prije i nikad poslije nije bio isti.

Nakon toga dana ništa nije više bilo isto. Još neko vrijeme smo žonglirale vikendaški, i ne vidjevši kojom brzinom sazrijevamo i uništavamo si mladost. To ljeto je prošlo u sličnom ritmu, još smo se svi držali zajendo, išli u zajedničke šeme sa nešto sitno para. igrali na poker zajedno da dignemo koju kintu više. I sve nam je bilo cool, nekako smo bili face, vozili dilerčiće od točke A do točke B, mislivši kako smo cool, ne kuživši koliko skupo će nas to stjati. S vremenom su se već počeli stvarati klanovi i nije više bilo zajedničkih pucanja, već smo se podijelili po dvoje, troje, zasebno rješavali lovu i dop.

Moja financijska situacija nikad nije blistava, tako da sam se već kao klinka dobro snalazila, stara, brat, čekovi od stare, zlato i slične šeme. Lova je trebala za knjige, ekskurziju i slično. I već onda sam "razvila" nekoliko lica. U školi sam bila odličan učenik, tako da staroj zamažem oči, drugačija sa ekipom iz škole, drugačija na ulici...

Tek sad kad ovo pišem, vraćaju mi se neke slike kao fleshbackovi i nemogu virovati koliko vrimena je prošlo i kako se jako malo njih od ekipe izvuklo i pobiglo na vrime.

nastavak slijedi...

pa samo mi reci gdje si ti,sad poslije 15 god..jesi li se izvukla?

Ne, još uvijek živim s "njim".
Bilo je nekih kraćih prekida (pauza), ali vijek nazad na staru stazu...

... i onda... toplina od nožnih prstiju prema malom mozgu... booooom... i glava pada... teži
na u tijelu, a takva lakoća u udovima...osjećaj koi nikad prije i nikad poslije nije bio isti.
hvala za ovako divan,gotovo romantican opis...sto rece dovla"podsetila si me da zver u meni jos uvek postoji"!bravo,svaka cast!?! :vom:

Čekamo nastavak priče.....možeš izostaviti opise djelovanja droge,to nam je već svima poznato.

i mislis li prekidati sa tim ili sta...???

i mene to isto zanima, bilo bi ti vrijeme da se skockaš

Sjećam se jedne večeri smo išli po šemu u obližnje mjesto (manje),. Dok nismo stigli, nismo ni znali da je OD brat od našeg poznanika. Murije ko u priči, niko neće da otovri vrata (tad još nie bilo mbitela), ne znamo ša ćemo, vraćamo se nazad (već je prošlo par sati motanja po tom mjestu), na nekim sporednim cestama srećemo lika koji stopira za grad. Ludilo, znamo ga, kaže da će nam prodat, ali samo ga treba prebaciti do grada, a nas u autu vć 5. Ja sjedam naprid na suvozačevo mjesto, prijatelju u naručje, par kilometara dalje štopa nas murija. Kako sam ja uvijek bila sitna, naginjem se nazad i skrivam glavu između prozora i prijatelja, i broji pandur ljude u autu i izbroji 5. Mi u panici, ovaj pun dopa, onako puknut počne panduru pričati bajke, prijatelj pripadnut ako utepi da nas je više u autu... Tad sam prvi put osjetila ona strah od murije vezan sa drogom.

Te školske godine 94/95 nas dvije smo još tu itamo zajedno rješavali šeme, odlazile sa satova i vračale se puknute. No, nekako se it rasplinulo. Ona i momak su se sve više navlačili, ja sam skužila da više ne mogu i dolučim se skinuti. I ta prva kriza moram priznati nije bila tako strašna. nabavila sam par praksitena jednu večer, dolazim doma u krizi, oči ko pepeljare , a stara me napada da sam drogirana. Ne mogu virovati da mi se u tom trenutku to događa. Odspaval bi koja 2 sata po noći, i onda košmari. Ali prošlo je. I bila sam čista dobrih pola godine. Još su se većina oko mene pucali, ali sam nekako izdržala. Sve do jedne večeri.

Točno se sjećam. Sjedili smo u parku, nas 10 ak. I meni odjednom zamiriše dop kad se kuva. A niko ne kuva, samo mi odjednom u nosnicama miris dopa. I gotovo. Crnjak u glavi, obliva me znoj, ne znam šta ću... samo izgovaram rečeniicu : ja bi se pukla. Čak mi je Nj u tom trenutku rekla nemoj! Ali, ne možeš protiv sebe. Ja sam toliko zapela, čak sam imala i neku kintu usebe, tako da neke od ekipe nije bilo teško nagovoriti.

Sve u svemu, završavamo mi tu srednju školu, priateljicu provaljuju starci, prislino skidanje doma u sobi. s obzirom da je morala na popravni, šema je bila da joj ja dolazim pomoći kod učenja i razvijemo mi kombinaciju kako uniti dop. Dođem busom do nje, ona da pare (njeni su uvik bili paraši, samo je starom krala marke iz dđepa od hlača), ja nazad u grad, po dop, i opet kod nje. I tako cilo lito. U međuvremenu joj je dečko zavšio u komuni u Italiji, i to je kao bio njihov novi početak. Samo šta u tu istu komunu dolazi i drugi prijatelj par dana posli s jasnim ciljem da će ostati samo 10 ak dana dok ne skine fizičku krizu i onda nazad doma, šta naravno odmah pali i ovoga, te njih dvojica nakon 15 dana komune lutaju N bez kune u džepu, švercaju se di stignu i na kraju ih amabasda isporuči nazad u Hrvatsku. Možete zamisliti koliko je čistoča trajala...

Ja sam narednih 2-3 godine uspješno koketirala s dopom na vikendaškoj razini. Dan-dva se puknit, pa onda par dana ne. prijetelj s koim sam levatila lovu po gradu već je 2 godine bio u komuni u Italiji. Upisala sam i fakultet i razrijedila izlete s dopom.

Te 97. smo počeli brijati za promjenu vikendom po brzinama, čak smo i tripove svake subote uzimale, spavale kod mene doma i odlično se provodile. Zaboravila sam na stond.

Ali vrag nikad ne spava, rekla bi moja stara...