Forum za podršku u oporavku

...početak kraja...napunila sam 14g...rođendan...bila je dužnost da spremim slavlje...a priredila sam vartomet...
momak stariji od mene skoro 10g ponudio mi je dop...ironično...još mi je rekao:"ovo je pogled đavlu u oči,jedan put kad uđeš u taj krug nema izlaska"...

prošla je procedura kuhanja...napunio je gan i rekao:"pruži mi ruku"...ufurao mi je tu prljavo žutu tekućinu u venu...i početak kraja je započeo...prvi put pogledala sam đavla u oči...ruka mi se oduzela,povraćala sam od dobrote...tog momenta otkrila sam novi svijet,bolje rečeno pakao...glad za dopom iz dana u dan postajala je sve veća i u radikalnom obliku...

nakon nekog vremena shvatila sam da mi je dop nije predstavljao zadovoljstvo,već čistu potrebu da mogu funkcionirati...pakao je postao potreba,način preživljavanja...iz dana u dan...dop mi je bio potreba da mogu ustati se iz kreveta,da mogu pričati,stajati na nogama,da mogu živjeti dalje u svom paklu

...prolazile su godine...od lika nekada sretne djevojke ostala je samo blijeda sjena...vukla se iza mene beživotno...voljela sam narkomana....ali sreća nam nije bila naklonjena...zajedno smo propadali svaki dan sve dublje...ostavio me uz ispriku da mora sebe spasiti...

...ja nastavljam dalje,sama...nisam poznavala limite,samo se trudila kako ću preživjeti....pokušala sam se bezbroj puta skinuti,ali bezuspješno...moja najduža apstinencija...trajala je par dana,nakon fizičke krize...vrtila sam se u tom paklenom krugu...nije bilo izlaza...uvijek sam se vraćala na početak kruga...

...smješno ali ja kao teški narkić uvijek sam se trudila održati izgled,a ne ugled...obučena uvijek po zadnjoj modi,sređena,našminkana,okupana...sve za prividni izgled a u duši opće rasulo...lebdila sam između neba i zemlje...i uživala u svojoj potrebi...mislila to je samo eksperimentiranje,pa svi to rade....a čudno je bilo i to eksperimentiranje kako sam ga ja nazivala...4g na igli...vrlo rijedak eksperiment,unikatan...

...željela sam zaboraviti mnogo ružnih događaja u te 4g,pa sam bila na vlastitoj terapiji...koja mi je davala hrabrost...prijatelji su me počeli izbjegavati...ostali su mi samo jankee instant frendovi....i još uvijek sam mislila kako imam kontrolu nad životom...ali stvari su krenule nizbrdo...kad me mama prvi put odvela na testiranje koje je pokazalo da sam poz.na dop,ubijedila sam je kako su doktori te nalaze krivotvorili...ja sam mama nevina...ali laž ima kratke noge...ma koliko sam ja svoju ovisnost negirala,ona je bila upornija....svejedno nisam htjela priznati...

...ma i što da priznam kad to što pričaju nije istina mama...žena kada je shvatila koliko je sati...jer naime došla sam na 45kg...nije mogla vjerovati da je njena djevojčica...koja je tek očima svijet ugledala,ovisna o dopu...bila je shrvana bolom i šokirana...ali ja se nisam dala...stalno sam negirala problem...

...jednu noć sam uzela malo više nego što sam trebala...uz kutiju valijuma i paa akinetona i paf...ukomirala se...sutra se probudim u bolnici svezana za krevet...počela sam čupati infuzije koje su mi priključili...kad je doktor ušao u sobu,rekao mi je:"ne znam vjeruješ li u Boga,ali zahvali mu i ako nevjeruješ jer on te vratio iz mrtvih"...odvalila sam mu se smijati u facu...koji luđak...

pitali su me zašto sam pokušala oduzeti sebi život,a ja ih blijedo gledala...u glavi mi konfuzije...ma vi ste svi pukli...nisam se htjela ubiti,već sam malo pretjerala...tu večer kad sam izašla vani na šank,svi su me gledali kao da su vidjeli duha...prišao mi je prijatelj iz razreda i rekao:"zar si ti živa,sinoć su javili da si se predozirala...a moj odgovor opet ironičan smijek:"vi ste pukli,imala sam problema sa stomakom,zato sam bila na promatranju u bolnici."

...nakon izlaska iz bolnice,mami priznajem da sam samo probala kako dop djeluj i to prvi put u životu...laž pali ali ne zadugo...njene sumnje i kontrole su bile sve češće i napornije...jedno jutro sam se pogledala u ogledalo,umalo nisam počela vrištati od slike koju sam vidjela:"ispijeni fantom,ledenoplavih očiju,upalog lica i očiju"...

...nakon dužeg vremena..izgubila sam moć manipulacije...i da skinem sve s vrata pristajem otići u komunu...mama sretna do neba,kći joj se konačno ide liječiti...a meni u bolesnoj glavi samo kolaju misli:"idem napuniti baterije za novo putovanje..kakav Bog i bakrači...idem samo da me puste na miru...prvi put da sam počela razmišljati o komuni...

Drago mi je zbog tebe, i mene je Hrist spasio...Ali daj malo detalja o tvom zivotu, kako je sve pocelo, kako ti je bilo u Remaru, kako se zivi tamo, sta se radi, kako ti je bilo po izlasku...

...nešto o mom životu...pa mislim da je dovoljno reći kako sam 12 godina bacila na drogiranje...i što je najžalosnije sebi sam uvijek govorila..."ja nisam ovisnik,to se meni nemože dogoditi,ovisnost se događa drugima....koja zabluda...bože moj...glad za drogom je bila katastrofalna...nisam znala drugačije živjeti...heroin je preuzeo glavnu ulogu u mom životu...pokušavala sam da se skinem ali bezuspješno...na kraju sam shvatila da se ne želim prestati drogirati...e,tu je nastao problem koji mi je upalio lampu u glavi...nakon 4g provedene na heroinu,1999 odlazim u komunu...Španija...išla sam preko Novog života u Splitu...tamo su mi rekli da idem u grad na plaži...malo ću se rekreirati,igrati tenis...itd...tako se ja uputim avionom za Španiju...kako sam stigla kasno u noć...nisam ni vidjela gdje sam došla...a ujutro ŠOK...jedna kuća na planini...oko mene samo brda i šume...počela sam vrištati,a samo moj glas je odzvanjao ....rutina ulaska u komunu je sljedeća:detaljni pregled stvari,kao i mene same...zatim kupanje i pripreme za krizu...dobila sam osobu koja se brinula o meni mjesec dana...zove se "sombra" tj.sjena...cura je bila jako strpljiva samnom...sjedila je 20 dana uz moj krevet dok sam bila u krizi...kuhala mi kamilicu...čistila iza mene svaki put kad bi se ispovraćala...ohrabrivala me maximalno...nakon 15 dana dozvoljen je prvi telefonski razgovor sa familijom...kako sam ja bila u teškoj komi skoro 2 mj...zaista su imali čelične živce sa mnom...pokušavali su mi olakšati boravak koliko je bilo to moguće...nakon određenog vremena polako sam dolazila sebi...počeli su me voditi na posao...radili smo u hladnjači gdje se pakovala riba...ustajali smo se u 7 ujutro,zatim je sljedio doručak,pa ministerij (svaka osoba je zadužena za neki kućni posao) prije odlaska na posao...dva puta sedmično imali smo Culto (bogoslužje) koje se trajalo oko dva sata...prvo smo slavili Boga uz pjesmu...nakon toga bi pastor propovjedao o Božijoj riječi...nakon propovjedi...pastori bi se molili za osobe kojim je bila potrebna pomoć...bilo duhovna,ili druga...subotu i nedjelju smo imali slobodnu...a odmor bi inače imali svaki dan od 2-4...petkom i subotom mogli smo gledati tv,naravno filmove bez nasilja i seksualnih dijelova...uvijek smo imali podršku od odgovornih u kući...u bilo koje doba su razgovarali s nama o našim tegobama i problemima,o svemu što nas je mučilo...bili su puno solidarni...u toj komuni upoznajem svog spasitelja Krista koji je transformirao moj život

Dobrodosla nadin,drago mi je da si clan ovog foruma.pozz

Pozdrav. Dogodilo ti se nesto naj lepse. Upoznala si Hrista to je zaista nesto fenomenalno. Kada si izasla iz komune i cime se sada bavis?

A kad cu ja da upoznam cika Hrista? Smrc... Voleo bih, nije da ne bih, kapiram da bi mi prijalo njegovo prisustvo u mom drustvu, cuo sam svakave price, da je bolji friend od mnogih, da je prokleto cool, da ume da ti prenese pravu rec kad ti je potrebna, voleo bih da ga upoznam. Nije da ne bih.

Potrebno je samo da to dovoljno želiš...ne krije se On nigdje,nego jedva čeka da ga nečije srce iskreno počne dozivat.....On je već tu ispred

hvala na dobrodošlici.Zaista je divno imati podršku od osoba koje su prošle isti pakao.Obično nas "Narkomane" ili ti ga ex smatraju otpadom društva.Dobro,mislim sami smo zaslužili neke titule ali imamo i mi pravo na novi život.Iz centra sam izašla prije 10-ak dana tako da se još nisam aktivirala u društvu.Idem u moju Crkvu i pokušavam da spremim par ispita koji su mi ostali do diplome na faxu....O poznanstvu Krista...mogu reći iz moga svjedočanstva da je to najbolje što mi se dogodilo u životu.Dovoljno je očistiti srce od grijeha,zaista se istinki pokajati,pasti na koljena i zovnuti ga.Svi koji su ga potražili,ti su ga i našli.Život bez Krista je prazan život.Na koliko načina je i On bio ponižen i odbačen ali umro je za naš spas.Kad se sjetim koje budale sam ja sve služila povraćala bi čitav život od muke.Ali to što sam Kristove sluga...lomi sve prepreke u mom životu.

Samo polako nadin,priče su nam vrlo slične kao i staž......polako,nije isto biti sluga Kristov u komuni u u vanjskom svijetu.....htjela ne htjela,moraćeš naći neke kompromise da bi živjela i sa svjetom jer ipak smo društvena bića a vani je jako malo vjerujući......znam taj tvoj osječaj ponesenosti i ispunjenosti i dao ti ga Bog što duže.....ali ,opet,kažem ti......polako.

Taj osjecaj ponesenosti i ispunjenosti,valja sacuvati u sebi,nadin,bez obzira na kusnje koje namece okruzenje.Bez obzira na mjesto saznavanja,spoznavanja istine,vazno je to cuvati u sebi kao jedinu oazu i uporiste za dalji zivot.Ti u komuni,a ja u svojoj malenoj sobici.Rekoh sebi,pa sto sam ja ovoliko naukovala cijeli zivot,knjiga,univerzitetske literature,jezika,rijecnika,a nikako da si odgovorim na principalno pitanje,zbog cega sam ja ovdje,u zivotu.Pa ,nisam valjda da svakome budem kriva.Prava ,zdrava,otpravna,uspravna,pa ne valjam ni kao kcerka,ni kao majka.Sve izdrzala.I razvod,i rat i podizanje djeteta i odlazak u emigraciju sa cetrdeset,i rad,i pomaganje i ovdje djetetu da stane na noge i njima dole da se pridignu malo poslije rata.I..ne valjam.Generacija mojih roditelja i moj podmladak,linijom nezamjeranja .Hipokritsko pranje ruku od problema,a krivac i kod jednih i kod drugih,ko drugi nego ja.Pa,rugali se Isusu,kad je dosao da propovjeda u svojoj familiji,kao sta prica onaj,sin drvosjece.Pa kad on nije dobro primljen u rodbini i failiji svojoj,sta ja treba da ocekujem?
Ne daj se ,nadin,i polako.Jedno po jedno.Dosta je svakom danu njegove muke...