Pomozi sebi, da bi drugome moga pomoći...
Posted: Wed Aug 08, 2007 1:53 pm
ne znam kada je sve to počelo, moja potreba za ljudima, moja potreba da sve sama radim, da držim kontrolu u svojim rukama, jer zaboga niko ne zna niti može kao ja.
Rođena sam u kulturnoj, finoj i uticajnoj sarajevskoj porodici, kao druge dijete (i zadnje) svojih roditelja.U vrijeme kada sam rođena roditelji su bili podstanari, imala sam brata starijeg šest godina, i radili su mnogo.Kada su dobili stan ja sam imala četiri godine, preselili smo se u naše naselje, moje malo carstvo, koje mi je donijelo mnogo ružnih trenutaka u životu.Pošto je brat išao u školu, mene je malo čuvala mamina majka, a malo on.Sada kada se pokušam sjetiti, mislim da su moji roditelji (a posebno majka) velikuuuuu ljubav pružali mome bratu, čak više nego meni (mada moja mama ne voli kada ja to kažem), prije svega što je prvo dijete u familiji sa obje strane, kao dijete često je bio bolestan, mršav , a kada sam se ja rodila čudili su se da ima «takvo» mirno dijete, ne napasno, samostalno i pametno J
Ja sam krenula u školu sa petipo godina, tako sa me je brat čuvao (bili smo ista smjena), a ja sam bila velika curica, koja je pripremala doručak za nas dvoje, iznosila smeće, posprema posteljinu, učila i lagala, nažalost.
Kada smo se preselili u naše malo carstvo, brat je poslije godinu dana krenuo u školu u našem naselju, šesti razred, promijenio je društvo, nastavnike, okolinu i mislim da je to ključni faktor za njegovu ovisnost koja je isplovala na površinu poslije desetak godina.Bili smo sami nas dvoje svaki dan do 17 sati, jer su mama i tata radili, bili smo sami u stanu, ima li smo sve materijalno ( u to vrijeme sredinom 80 godina imati kompjuter, video i svoju sobu bilo je čast i ponos) i mogli smo raditi sto smo htjeli, što je moj brat i iskoristio.Često nije išao u školu, zvao je «novu» raju u kuću da igraju igrice, sijede, pričaju satima sa djevojčicama na telefon, a ja sam im ih «služila», pravila dorčak, kafu, sok i slušala kao mala curica.Mama i tata nisu ništa slutili, jer ja im nikada ništa nisam rekla, za njegove izlete van škole, za njegove drugove, ma uopće za njegov život.Ništa nisu slutili, a ja kao mlađa sestra, koja je u bratu vidjela idola, zaštitnika i druga nisam im pomogla da ni da naslute.U to vrijeme između brata i mene stvorila se čvrsta veza, prijateljska, zaštitnička i moja ovisnost o njemu.Gledala sam u njega kao u nešto veliko, nedostižno…..željela sam da budem kao on, da imam puno «prijatelja», da me svi vole, da budem «mangup», da budem poštovana, da ljubav koju sam očekivala, pa valjda i trebala dobiti od roditelja, dobijem od nepoznatih ljudi, djece…..
Kada su moji roditelji saznali dio lažnog života o mom bratu, ja sam bila dobra seka, na njegovoj strani, i kao «zalivena» šutila o tome da sam znala sve njegove radnje i dešavanja, pravila sam se luda.U to vrijeme već sam počela držati njegov život u svojim rukama, odnosno vršiti kontrolu nad njegovim životom.Uvijek sam znala gdje je, sa kim, šta radi, bila sam mudra i on mi je sam to govorio, da je sa 11 godina zapalio prvu cigaretu, da će pobjeći od kuće jer ima 3 jedinici i ne zna kako će roditelji reagovati, da ima «super» drugove koji su najopasniji u školi (osnovnoj) i da se mlađa raja njih boje…..a ja sam o tome šutjela, to je bila naša mala tajna….tako sam ja bar mislila sa deset godina…a moji roditelji su toliko u sebi patili..o Bože!!!
Nastavit ću nekada…nadam se…nemam sada snage
Rođena sam u kulturnoj, finoj i uticajnoj sarajevskoj porodici, kao druge dijete (i zadnje) svojih roditelja.U vrijeme kada sam rođena roditelji su bili podstanari, imala sam brata starijeg šest godina, i radili su mnogo.Kada su dobili stan ja sam imala četiri godine, preselili smo se u naše naselje, moje malo carstvo, koje mi je donijelo mnogo ružnih trenutaka u životu.Pošto je brat išao u školu, mene je malo čuvala mamina majka, a malo on.Sada kada se pokušam sjetiti, mislim da su moji roditelji (a posebno majka) velikuuuuu ljubav pružali mome bratu, čak više nego meni (mada moja mama ne voli kada ja to kažem), prije svega što je prvo dijete u familiji sa obje strane, kao dijete često je bio bolestan, mršav , a kada sam se ja rodila čudili su se da ima «takvo» mirno dijete, ne napasno, samostalno i pametno J
Ja sam krenula u školu sa petipo godina, tako sa me je brat čuvao (bili smo ista smjena), a ja sam bila velika curica, koja je pripremala doručak za nas dvoje, iznosila smeće, posprema posteljinu, učila i lagala, nažalost.
Kada smo se preselili u naše malo carstvo, brat je poslije godinu dana krenuo u školu u našem naselju, šesti razred, promijenio je društvo, nastavnike, okolinu i mislim da je to ključni faktor za njegovu ovisnost koja je isplovala na površinu poslije desetak godina.Bili smo sami nas dvoje svaki dan do 17 sati, jer su mama i tata radili, bili smo sami u stanu, ima li smo sve materijalno ( u to vrijeme sredinom 80 godina imati kompjuter, video i svoju sobu bilo je čast i ponos) i mogli smo raditi sto smo htjeli, što je moj brat i iskoristio.Često nije išao u školu, zvao je «novu» raju u kuću da igraju igrice, sijede, pričaju satima sa djevojčicama na telefon, a ja sam im ih «služila», pravila dorčak, kafu, sok i slušala kao mala curica.Mama i tata nisu ništa slutili, jer ja im nikada ništa nisam rekla, za njegove izlete van škole, za njegove drugove, ma uopće za njegov život.Ništa nisu slutili, a ja kao mlađa sestra, koja je u bratu vidjela idola, zaštitnika i druga nisam im pomogla da ni da naslute.U to vrijeme između brata i mene stvorila se čvrsta veza, prijateljska, zaštitnička i moja ovisnost o njemu.Gledala sam u njega kao u nešto veliko, nedostižno…..željela sam da budem kao on, da imam puno «prijatelja», da me svi vole, da budem «mangup», da budem poštovana, da ljubav koju sam očekivala, pa valjda i trebala dobiti od roditelja, dobijem od nepoznatih ljudi, djece…..
Kada su moji roditelji saznali dio lažnog života o mom bratu, ja sam bila dobra seka, na njegovoj strani, i kao «zalivena» šutila o tome da sam znala sve njegove radnje i dešavanja, pravila sam se luda.U to vrijeme već sam počela držati njegov život u svojim rukama, odnosno vršiti kontrolu nad njegovim životom.Uvijek sam znala gdje je, sa kim, šta radi, bila sam mudra i on mi je sam to govorio, da je sa 11 godina zapalio prvu cigaretu, da će pobjeći od kuće jer ima 3 jedinici i ne zna kako će roditelji reagovati, da ima «super» drugove koji su najopasniji u školi (osnovnoj) i da se mlađa raja njih boje…..a ja sam o tome šutjela, to je bila naša mala tajna….tako sam ja bar mislila sa deset godina…a moji roditelji su toliko u sebi patili..o Bože!!!
Nastavit ću nekada…nadam se…nemam sada snage