PROBLEM SA BRATOM
Posted: Tue Jun 05, 2007 2:45 pm
Pozdrav svima iz Beograda.
Obraćam vam se jer imam problem sa rođenim bratom.
Ne znam kad je počeo, sa čim je počeo, kako, gde... ali mi je njegova bivša devojka bupnula samo informaciju da je Mali (ceo život ga tako zovem, mlađi je brat ) na heroinu.
Ja ne živim sa njim (i mojima) već nekih godinu dana, ali po njenoj priči to je krenulo mnogo ranije i iskreno me je začudilo kako ja to nisam primetila, pogotovo što u tom nekom prethodnom periodu sam dosta vremena provodila kod kuće (htela sam što pre da završim fax). Sa druge strane, kako sam prijavljivala koji je od mojih drugova iz kraja otišao od overdoza, ili kako bih spomenula bilo koga od ljudi sa kojima je Mali odrastao, a za koje znam da se rade, on bi osuo drvlje i kamenje po njima... I stvarno joj nisam poverovala.
Kad smo se videli poslednji put (Bitan podatak: Mali je u zatvoru jer je pre pet godina pokušao da ukrade nekoj devojci mobilni, preteći joj praznim tatinim pištoljem ... u februaru je osuđen na godinu dana i sada ima slobodne vikende), rekla sam mu da moramo ozbiljno da razgovaramo i od tada se ja sa njim nisam čula. Slala sam poruke po njegovim drugarima, sadašnjoj devojci da ću se ozbiljno naljutiti, ali ništa... U startu je bio spreman da me se odrekne, jer je znao da znam...
Sve kulminira pre dve nedelje, kada je došao na vikend, dobio auto od oca da ode na neku žurku, i nije se pojavio do sutradan u podne. Saznali smo i da je noć prespavao u kolima na livadi... Objasnivši mom ocu o čemu se radi sa njegovim sinom, dogovorili smo se da ćemo se zajedno suočiti sa njim, ali da mami ne govorimo ništa, jer je šećeraš i stvarno pokušavamo da je zaštitimo... Uglavnom, kada se sad, za vikend pojavio, došao je kući (opet posle noći provedene ko zna gde) i bez mnogo reči, padajući i udarajući glavom o zid, potpuno usporen, tražio novac od mame za benzin. Kada mu nije dala i stala na vrata rekavši da nije u stanju da vozi i da ona ne može da ga pusti takvog, on se okrenuo i otišao da skoči preko terase, sa drugog sprata... Pustila ga je da izađe na vrata... Kada je tata došao i rekao mu da zna sve i da izgleda kao najgora narkomančina, Mali je uzeo lopatu i počeo da udara po kolima, da šutira, popeo se nazad u stan i počeo da razbija... U međuvremenu ja sam već krenula put kuće, i moji su me zvali i rekli mi da se ne pojavljujem jer preti da će me ubiti jer sam im pričala laži o njemu.... Zvali su Hitnu, oni miliciju, milicija došla i ništa... on se smirio izleteo iz kuće, a oni nisu hteli za njim... Kada su ga konačno smirili, on je zaspao, očistili su od krvi i sebe i njega (jer je staklo letelo na sve strane), probudili ga i vratili u zatvor (po isteku njegovog slobodnog dana)...
I to je otprilike cela priča... Ja ne znam kako da se postavim... U stvari znam, ali cenim da je pristup pogrešan... Ja sam ljuta... iste roditelje imamo, iste uslove za život, vozi tatin auto kad poželi (ja nemam tu privilegiju, jer ja za 18 rođendan nisam dobila časove vožnje)... On ima mnogo više od prijatelja koji ga okružuju i i dalje uništava i sebe i sve oko sebe. Ja to ne mogu da shvatim. Ljut je na ostatk sveta koji ima ono što on nema... mnogo je ljut zbog toga jer je ubeđen da drugim ljudima sve sa neba pada... POnaša se kao razmaženo derište i to je ono što ja ne razumem... Porodica nam je poprilično skladna, nema nekih velikih potresa... Kao i svugde jedan roditelj zateže (kod nas je to mama, zbog čega on nju mrzi, oniom iskonskom mržnjom) drugi popušta....
Što više razmišljam o svemu ovome, moram da priznam, nije me briga za njega... sve kredite je sa svojim potpuno idiotskim ponašanjem (koje traje već godinama) ispucao kod mene... Mogu ljudi da pričaju da je sestrinska ljubav beskrajna... E, pa nije... pogotovo ako i sestru fizički napadne jer, kad se on probudi u tri ne nađe jogurt... Meni je samo zbog ovo dvoje... venu, potpuno nesposobni da se suoče sa svim ovim... oni nikada u svom životu nisu ni bili blizu ičeg sličnog... A njih dvoje da izgubim, zbog njega... ne mogu da dopustim... I to je to... Puf! Izbacila sam sve što imam... Jošp nešto, on se ne seća apsolutno ničega, zvao je iz zatvora da pita što ga bole noge....
Otvorena sam za predloge.
Obraćam vam se jer imam problem sa rođenim bratom.
Ne znam kad je počeo, sa čim je počeo, kako, gde... ali mi je njegova bivša devojka bupnula samo informaciju da je Mali (ceo život ga tako zovem, mlađi je brat ) na heroinu.
Ja ne živim sa njim (i mojima) već nekih godinu dana, ali po njenoj priči to je krenulo mnogo ranije i iskreno me je začudilo kako ja to nisam primetila, pogotovo što u tom nekom prethodnom periodu sam dosta vremena provodila kod kuće (htela sam što pre da završim fax). Sa druge strane, kako sam prijavljivala koji je od mojih drugova iz kraja otišao od overdoza, ili kako bih spomenula bilo koga od ljudi sa kojima je Mali odrastao, a za koje znam da se rade, on bi osuo drvlje i kamenje po njima... I stvarno joj nisam poverovala.
Kad smo se videli poslednji put (Bitan podatak: Mali je u zatvoru jer je pre pet godina pokušao da ukrade nekoj devojci mobilni, preteći joj praznim tatinim pištoljem ... u februaru je osuđen na godinu dana i sada ima slobodne vikende), rekla sam mu da moramo ozbiljno da razgovaramo i od tada se ja sa njim nisam čula. Slala sam poruke po njegovim drugarima, sadašnjoj devojci da ću se ozbiljno naljutiti, ali ništa... U startu je bio spreman da me se odrekne, jer je znao da znam...
Sve kulminira pre dve nedelje, kada je došao na vikend, dobio auto od oca da ode na neku žurku, i nije se pojavio do sutradan u podne. Saznali smo i da je noć prespavao u kolima na livadi... Objasnivši mom ocu o čemu se radi sa njegovim sinom, dogovorili smo se da ćemo se zajedno suočiti sa njim, ali da mami ne govorimo ništa, jer je šećeraš i stvarno pokušavamo da je zaštitimo... Uglavnom, kada se sad, za vikend pojavio, došao je kući (opet posle noći provedene ko zna gde) i bez mnogo reči, padajući i udarajući glavom o zid, potpuno usporen, tražio novac od mame za benzin. Kada mu nije dala i stala na vrata rekavši da nije u stanju da vozi i da ona ne može da ga pusti takvog, on se okrenuo i otišao da skoči preko terase, sa drugog sprata... Pustila ga je da izađe na vrata... Kada je tata došao i rekao mu da zna sve i da izgleda kao najgora narkomančina, Mali je uzeo lopatu i počeo da udara po kolima, da šutira, popeo se nazad u stan i počeo da razbija... U međuvremenu ja sam već krenula put kuće, i moji su me zvali i rekli mi da se ne pojavljujem jer preti da će me ubiti jer sam im pričala laži o njemu.... Zvali su Hitnu, oni miliciju, milicija došla i ništa... on se smirio izleteo iz kuće, a oni nisu hteli za njim... Kada su ga konačno smirili, on je zaspao, očistili su od krvi i sebe i njega (jer je staklo letelo na sve strane), probudili ga i vratili u zatvor (po isteku njegovog slobodnog dana)...
I to je otprilike cela priča... Ja ne znam kako da se postavim... U stvari znam, ali cenim da je pristup pogrešan... Ja sam ljuta... iste roditelje imamo, iste uslove za život, vozi tatin auto kad poželi (ja nemam tu privilegiju, jer ja za 18 rođendan nisam dobila časove vožnje)... On ima mnogo više od prijatelja koji ga okružuju i i dalje uništava i sebe i sve oko sebe. Ja to ne mogu da shvatim. Ljut je na ostatk sveta koji ima ono što on nema... mnogo je ljut zbog toga jer je ubeđen da drugim ljudima sve sa neba pada... POnaša se kao razmaženo derište i to je ono što ja ne razumem... Porodica nam je poprilično skladna, nema nekih velikih potresa... Kao i svugde jedan roditelj zateže (kod nas je to mama, zbog čega on nju mrzi, oniom iskonskom mržnjom) drugi popušta....
Što više razmišljam o svemu ovome, moram da priznam, nije me briga za njega... sve kredite je sa svojim potpuno idiotskim ponašanjem (koje traje već godinama) ispucao kod mene... Mogu ljudi da pričaju da je sestrinska ljubav beskrajna... E, pa nije... pogotovo ako i sestru fizički napadne jer, kad se on probudi u tri ne nađe jogurt... Meni je samo zbog ovo dvoje... venu, potpuno nesposobni da se suoče sa svim ovim... oni nikada u svom životu nisu ni bili blizu ičeg sličnog... A njih dvoje da izgubim, zbog njega... ne mogu da dopustim... I to je to... Puf! Izbacila sam sve što imam... Jošp nešto, on se ne seća apsolutno ničega, zvao je iz zatvora da pita što ga bole noge....
Otvorena sam za predloge.