Ovdje je akcenat na preziru koji sam osjecao prema normali. Sad ga ne osjecam. Ili osjecam, jos uvijek
. Mozda se sad bolje pretvaram.Nastavak proslog dijela (moze se nalijepiti jer nije kompromitujuci) :
Malo me je tip prodrmao po ramenu, uspjevsi pri tome nekako natjerati usta na osmijeh. Da mi dr Aco nije otkrio foru citanja lica prije desetak dana, mozda bi me i prevario… Lijeno sam se podigao iz sjedista i krenuo da izadjem na prednja vrata.
- Decko !!... Hej, decko !! – podviknuo je – Je li ovo tvoja torba gore ?
Eto, stvarno mi je mnogo stalo do terapije, veoma mi je bitna stvar u zivotu, trenutno, pa ipak sam je zaboravio. Takav sam covjek. Po prirodi sam zesce konfuzan i zaboravan, a ako imam osjecaj da sam u centru paznje, da svi likovi u okolini gledaju bas u mene, onda se moram zbuniti. A tih nebitnih, glupavih pet sest putnika koji jos nisu napustili bus, su upravo moju malenkost izabrali kao glavni predmet njihove jebene paznje u tim momentima. Naravno, ja sam se potrudio da djelujem maksimalno smotano. Nije mi prvi put u zivotu. Imao sam bezbroj slicnih situacija... Sjecam se tako jednom, padala je kisa u Sarajevu i trcao sam da stignem trolejbus, koji je upravo kretao sa stanice. Sofer je bio vrlo uvidjavan cova, pa je ponovo otvorio vrata, samo za Vlada. Ja sam uskocio u trolu i osjetio da bas svi ljudi unutra gledaju samo mene... Proslo je par trenutaka, a svi su jos uvijek upadljivo blejali u mom pravcu. Bilo mi je cudno. Neshvatljivo. Spustio sam pogled na pantalone i majicu, pomislivsi kako sam se sigurno uvalio u blato ili nesto. To mi cesto uspijeva. Da natovarim na sebe nekoliko kilograma blata, kad je kisan dan. Ali, nisam pogodio... Niceg zanimljivog na odjeci, nikakvog upadljivog nedostatka, a svi i dalje bulje u uzasnutog mene, otvoreno se smjeskajuci. A onda mi je sinulo. Dosjetio sam se. Briljantno. Lucidno... Sklopio sam kisobran, koji sam cijelo vrijeme uporno drzao otvorenim nad svojom blentavom glavom. Izazvao sam buru smijeha i spontani aplauz odusevljenog auditorijuma.
Na autobuskoj stanici je kafanu drzala stara jednog mog prijatelja, bas onog decka koji je ponekad znao zamijeniti 5 KM za 10 na oltaru crkve... Klinac narkoman. Meni je prilicno drag, mozda najvise iz razloga sto sam ga ja prvi put sredio i kasnije naucio kako se koristi heroinski pribor. Do tada je decko smrkao heroin. Nikad se nisam zbog toga posebno kajao. Kakve to ima veze, ko ga je prvi sredio ? Da nisam ja, neko bi drugi, garant, a mozda bi bio i neoprezniji, pa ga promasivao i sjebavao mu vene. Ja imam meku ruku i pravo sam pazljiv, dok se ne iznerviram ili se uspanicim zbog straha da ce mi se krv povucena u gan zgrusati prije nego sto ponovo pronadjem izgubljenu venu... Kasnije je decko ovladao tehnikom intravenoznog konzumiranja zute smrti, pa mu moja strucna pomoc vise nije bila neophodna. Mladji od mene neke 4 godine, ali sa skoro jednakim heroinskim stazom. Rano je poceo sa konkretnim drogama, narocito za tipa iz provincije. Jednostavno su mu se lose postavile stvari u zivotu. Stariji rodjak mu se gudrirao, pa malom pokazao fazon... Mali imao karakter ovisnika, pa se odmah primio na varijantu. Otac mu poginuo u ratu, pa je klinjo odrastao samo sa majkom. I imao je svoje tehnike i nacine da joj krade pare iz pazara kafane. Pronasao je zajednicki jezik sa konobarima, pa su staru zajednicki odradjivali. To mu, naravno, nije bilo potpuno dovoljno, pa je morao pronalaziti i alternativne izvore finansijskih sredstava... Ali, decko je sasvim pristojan tip, onoliko koliko se moze reci za heroinskog ovisnika da je pristojan. Mali bi vas izradio, da moze. Ako nema pogodnu priliku, bice jako dobar i korektan sa vama. Otprilike isto onoliko koliko i ja. Ja vam nikad ne bih ukrao mobilni telefon, ako ga budno cuvate... Posten sam narkoman, nema sta. A ako ga nekako uspijem maznuti, vjerujte da cu se kasnije kajati zbog toga, onda kad stignem hladne glave razmisljati o svom postupku.
Po izlasku na stanicu, spicila me je strahovita hladnoca, koja je ucinila da se istog trena razbudim i postanem svjestan svijeta oko sebe i sopstvene besmislene pozicije. Ovdje je gotovo uvijek nocu hladno. Jedva nekih desetak noci krajem jula i pocetkom avgusta, dok traju najvece vrucine, mozete oblaciti majicu kratkih rukava. Inace je uvijek neophodna jakna kao pojacanje, cim zadje sunce za prokleta brda svuda oko grada... Hladnoca se lako probijala kroz tanku, znojem natopljenu majicu kratkih rukava, pa prodirala sve do mog jebenog srca. Dok sam bio u Beogradu, nisam pretjerano ni razmisljao o ovom povratku kuci. Cijela prica mi se cinila mnogo dalekom i apstraktnom, skoro nemogucom. Ali evo, sada, bio sam tu, potpuno sam i ponovo nezasticen. Sve me je brinulo i nerviralo. Pocev od svih prokletih poznatih ljudi koje ne zelim susresti, preko dilera i tipova koji sam duzan novac, a koje pogotovo ne zelim sresti, pa do mjesta na kojim sam se sredjivao i koja mi izazivaju neugodne slatko bolne asocijacije i staraca sa kojim nemam volje razgovarati… Povrh svega toga, tu je i ispit na faksu, medju svim onim likovima koje ne podnosim, a koji nisu ludi za mojom drogiranom pojavom. Bas odvratna situacija, skoro nepodnosljivo. Zapravo, nepodnosljivo odvratna situacija… Zato pomislih da ne bi bilo lose svratiti u kafanu kod Malog, mozda ga nadjem unutra i on me uputi u najnovija zbivanja u gradu i sceni. Da vidim ko je pao, ko je propjevao u muriji, da li je neko ovjerio, nakacio se ili skinuo. Da li je mene ko trazio, da li mi je prijetio ili nesto. Sta je sa semama, kakva je situacija. Kakvu robu dileri dilaju i kolika su pakovanja… Ipak, to je moj zivot u posljednjih nekoliko godina. To je prica koju ja poznajem, stvari koje me interesuju. U tome se dobro snalazim, u stanju sam da se nasmijem i da ja nasmijem druge... A mozda Mali bude imao i nesto robe kod sebe. Ne vjerujem, ali nada umire posljednja. Za svoju kombinaciju nemam dovoljno para, samo nesto malo dinara. Diler bi sigurno rekao da on nije humanitarna organizacija niti jebena mjenjacnica i da mu se javim kad stvorim marke konvertibilne ili evre. Sto ga, koji kurac, prozivam zbog svakakvih gluposti i to ?!
Kafana je vidjela i bolje dane, kao i porodica vlasnika. Rapidno propada u posljednjih nekoliko godina, kao i Mali. Ocito je decko neumjerenih prohtjeva, otima mnogo vise novca nego sto bi smio. Poznato je to dobro njegovoj majci, naravno, ali iz nekog meni nepoznatog razloga, zena nista ne preduzima. Kao da je odustala, bacila peskir u ring i predala mec. Ili smatra da je svejedno da li decko krade pare iz kafane ili iznosi stvari iz kuce. Okej, vjerovatno u njoj i danas tinja nada, kao sto tinja u svakom suovisniku, ali zena se jednostavno dovoljno ne bori za sina. Decko radi sta hoce, a ona ne uspijeva da ga onemoguci u tome... Nije ga bilo u kafani. Bila su samo dvojica likova, konobar i stari prljavi alkos za sankom. Tip slican cika Duletu, rekao bih, njegov brat rodjeni po cugi... Jedan od onih tipova koji su non stop naliveni rakijom, jedu je i piju i udisu. Pisaju rakiju, kenjaju rakiju i povracaju rakiju. Jedino, za razliku od Dusana, koji je intelektualac covjek, osim kad se usvinji od alkohola, ova matora baraba je zesci prasinar. Nepismeni propalitet. Vjerovatno i posljednji dinar ostavlja u kafanama, kao sto ga ja ostavljam dilerima, a kod kuce mu se vec odavno zbog toga i ne bune... Mrtva usta ne govore.
- Djesi Mrle – javio sam se konobaru – Ima li gdje Malog ? Mozes li ga nazvati ?
- Ne’am pojma dje je... Nije danas nikako dolazio. A telefon nema. Prod’o ga je, valjda.
Sjebo sam se pomalo, mada nisam pretjerano vjerovao u mogucnost povoljnog ishoda.
Povoljnog za moju ovisnost. Da cu uspjeti veceras navarati neku varijantu za dop, bez mnogo cimanja.
- Primas li dinare ? Primas, je li tako ?! Daj mi pivu ovdje, daj sebi nesto i daj starom duplu...
Stari se okrenuo u mom pravcu i mahnuo mi rukom. Cak mu se i kozha na licu razvukla na neki specifican nacin. Kao da je osjetio nekakvo gadno probadanje u zelucu, kao da ce uskoro morati trknuti do klonje na istovar. Izgleda da se tip odavno nije nasmijao, totalno je ispao iz forme. Veliki majstori inkvizije bi se bolje uspjeli nasmijesiti, trenutak prije nego sto vam iscupaju lijevu nogu da bi vas pomalo zastrasili... A meni se nije islo prokletoj kuci, nikako. Jos je rano, pretjerano rano. Jedva je proslo 19:00. To znaci nekoliko sati muvanja po kuci, pokusaja uspostavljanja neke normalne komunikacije sa mojim. Nemoguca misija. Radije bih legao na ulicu ispred skole i obavljao posao lezeceg policajca, nego pricao sa svojim. Povraca mi se i na samu pomisao razgovora. Da sam uradjen, bila bi totalno drugacija situacija, naravno. Pronasao bi Vlado neku simpaticnu i bezbjednu temu za razgovor, a ako bi se ponekad skrenulo u zabranjenu zonu, starcima bi bilo neprijatno, ali ja ne bih nista osjecao…
Konobar je i sebi izvadio teretno pivo i pravio mi drustvo. Rekao mi da je Mali jos uvijek u istom fazonu, da se svuda muva sa dobro poznatim likovima. U kafani slabo ide posao, raja nema para… Ni Mali nema love, vazda je u nekakvim problemima. Ta mi je prica zesce poznata. Mislim da narkomanima nikad nije dovoljno novca za rokanje. Da imamo prihode 5000 KM mjesecno, vjerovatno bi nam za heroin trebalo dvaput toliko, pa bismo i dalje morali da pravimo pare i od vazduha... A ja sam se odusevio svojim verbalnim nastupom, koji je ubrzo uslijedio. Hej, pojma nisam imao da sam tako cvrsto ostavio dop. Da sam zavrsio period zivota sa drogom, okrenuo drugu stranicu i poceo da pisem novu pricu ispocetka. Ova je sa hepiendom, kao holivudska limunada. Potpuno sam se promijenio za ovih mjesec dana u bolnici. Da, dobro mi je tamo i planiram da ostanem dugo vremena. Mozda cu po zavrsetku terapije ostati i da zivim u Beogradu. Redovno jebem, imam dvije ribe paralelno. Milenu i Sanju. Ova prva je komsinica, vrata do vrata u zgradi u kojoj stanujem, kad nisam u dnevnoj bolnici, a druga je koka sa klinike. Prva ima frajera, ali je sa mnom jer sam prosto neodoljiv. Druga je specijalni pedagog u bolnici, nije pacijent ili nesto. Ne bih se ja petljao sa narkomankama. Ko zna, mozda cure imaju hepatitis ili sidu, ne zelim da rizikujem. A nije dobro za apstinenciju, takodje. Jebiga, skoro da sam se zaljubio u drugu curu, ima ona te neke psiho fore na koje hvata muskarce... Totalno je odlijepila za mnom. Plus sto jos ima para. Bice mi licni terapeut, imacu besplatne psihoterapije kod nje. I dobro se jebe... Ma, zivim pravo kvalitetan zivot. Vratio sam se iz raja na kratko, da polozim nekakav ispit na faksu, sto je za mene obicna sitnica, jednostavno kao pocesati se po mudima, pa svratio u kafanu da vidim kako je Mali. Jeste, mlatnem tu i tamo poneku pivu. Ne moze covjek odjednom zivjeti potpuno ispravan zivot. Dosadno je biti bas sasvim ispravan. Ali, sta je par pivcuga u odnosu na jebeni heroin... Bas sam se istovario pred covjekom.
Izasao sam iz kafancine u sasvim drugacijem raspolozenju, definitivno je prica uticala na mene. Moje samopouzdanje. Steta sto su efekti kratkorocni. Sto sam ubrzo prokleto svjestan da samo lazem i varam sebe i druge ljude. Kao sto je i konobar toga bio svjestan u svakom trenutku, supak namazani. Te likove nikad ne mozes prevariti. Detektuju bol i nesrecu na kilometar. Hrane se njom, tu za sankom, dok slusaju vase jadne price. Nema boljih specijalista problematike bolesti zavisnosti, od iskusnih, duginim bojama premazanih konobarskih njuski. Ti sve znaju o ovisnosti, pa i ne pokusavaju pomoci. Ljudima je sve jasno. Ne pokusavaju uciniti nemoguce, ali i ne osudjuju vas, dok slusaju vasa sranja... Naravno, od mene se i ocekivalo da pricam bajku, kad sam vec sjeo sa tipom za sto, na jedno pice. Da sam se parkirao za sank i odlucio da se ubijem kao majka, onda bi tragedija bila adekvatan izbor. Pretpostavljam da je matora pijana lesina pricala tragediju, ako je jos uvijek u stanju da prica. Ako mu i tu vjestinu alkohol nije izgrizao do kostiju, poput jata izgladnjelih pirana. I ofucane birtije imaju svoj kucni red koji se mora postovati... Kako god bilo, konobar i ja smo mlatnuli po dva piva i tako ubili skoro dva sata vremena. To je sasvim solidan ucinak.
Povratak kuci je bio prilicno bezbolan. Nisam sreo nikoga od poznatih ljudi, niko se nije potrudio da mi promijeni licni opis. To je jako bitno, mislim, bilo bi zesce neugodno pojaviti se sa izoblicenom facom na polaganju ispita. Mozda mi profesor ne bi dozvolio da polazem. Rekao bi mi da ne prodajem muda za bubrege, vec da dovedem pravog Vladimira da odgovara, a da se ja odvucem nazad u jazbinu iz koje sam izmilio. Slikao sam se za indeks dosta davno, nekad u onim zlatnim vremenima pusenja trave, rokanja tableta i nalivanja alkoholom. Na slici djelujem samo glupavo, ali ne i bolesno, ovisnicki. Zdrav i rumen i podbuo od alkohola i tableta...
U stvari, nije postojao bas preveliki broj ljudi koji bi me zgazili. Pretpostavljam da velika vecina samo zeli da mi izvrsi korekcije crta lica, ali vrlo mali broj njih bi to zaista i uradio. Onaj diler sto mu dodjem hiljadarku, sigurno bi. Mozda ne bi bilo lose da mu odmah javim da imam hepatitis C i da mi ne smije pustiti krv. Da sam jebada ziva, zarazicu ga ako ga poprscem svojom kontaminiranom tecnoscu koja zivot znaci... A mozda bi se tip samo odlucio da me lema sa rukavicama na rukama. Prakticni su ljudi ti dileri, pravo, ako nisu narkomani. Zapravo, vecih supaka od dilera koji se ne drogiraju, jos uvijek nisam vidio na ovoj sjebanoj planeti. Vjerovatno veci smradovi od njih ne postoje. Kontam da u paklu treba izvrsiti reformu, uvesti deseti krug, kao strogu de luxe varijantu za pomenute guzice od ljudi.
Iznenadio sam se koliko se grad promijenio u ove nepune tri sedmice mog odsustva. Da ne povjerujes svojim ocima. Na sve strane novi izlozi i svijetlece reklame, nove prodavnice. Na livadi do moje zgrade poceli graditi novu. I prilicno odmakli sa izgradnjom, jebote. A tu su do prije neki dan ili neko ljeto djeca igrala fudbal. Vozaci se vazda nervirali kad lopta, pa za njom i neki bezbrizni zaigrani klinjo, izleti na cestu pred automobil i bezazlenim ocima, van svakog zla, naivno pogleda smrti u lice... Ko bi rekao da se ovoliko gradjevinskog posla moze uraditi za tako kratko vrijeme. A zgrada u kojoj stanujem se prilicno ofucala, nisam to do sada ni primijetio... Pa jos bezbroj novih sitnica i detalja u svim pravcima ?! Nevjerovatno. Zastakljene terase, satelitske antene na prozorima i bilbordi svuda uokolo. Ne mogu da vjerujem da nisu bili tu, prije nego sto sam otisao.
Fantasticno raspolozen za otkrivanje detalja bio sam i u trenucima kad sam ulazio u kucu.
- O pazi ovo ! – uzviknuo sam ulazeci u trpezariju – Kad ste se ovo ponovili ?
- Sta smo se ponovili ? – stara je pitala. Bila je sama u kuci.
- Pa novi tepih, evo ovdje... Dobar je. Mora da si ti birala. – ona se prima na takve sitnice. Njoj je bitno kakav tepih imate u stanu. Vrlo je vazno da se bojom i sarama slaze sa zidovima i namjestajem, da otvara ili zatvara sobu i tako to. Citava nauka, mislim. Jako bitna stvar.
Stara se sjebala : - Kupili smo ga u martu... Zar se ne sjecas ?
A sjebo sam se i ja. Nisam mogao da vjerujem da se ne sjecam takvih stvari. Pobogu, to je jebeni tepih, nije cackalica. A ja ga vidim prvi put, sasvim sam siguran. Nisam ga zaboravio, jednostavno ga do sada nisam primijetio. U stanu u kojem provodim pola svog vremena u posljednjih desetak godina. To nema nikakve veze sa mojom prirodnom nesposobnoscu da obracam paznju na sitnice. Ovo je vec patologija, jebiga... Zar sam toliko bio odsutan ? Toliko zaokupljen heroinom ? Koliko onda postoji jos pojedinosti koje nisam uocio ? Koliko propustenih dogadjaja, ljudi, rijeci, grimasa ?... Nisam nikako zivio u istom svijetu u kojem su ljudi oko mene. Ja sam, ocigledno, vrijeme provodio u zoni sumraka. Negdje gdje vlada vjecna tama, a oci se nikako i ne koriste, osim kad pokusavas pronaci venu. Mada, i to se ponekad moze uciniti pipanjem, kad se dobro ustelis. Nekad ni za to ne moras koristiti culo vida, samo rutinu... Bas je odvratno kad si potpuni stranac. Ne samo stranac u svojoj kuci, vec potpuni stranac u svijetu u kojem si nekad srecno zivio.
Stari je dosao nesto kasnije, dok sam vecerao. Radio covjek do ponoci. On to voli. Njemu to nije naporno. A ni moji roditelji nisu bili pretjerano naporni, te veceri. Mozda su dobili instrukcije od doktora kako da se postave prema meni. Mozda je i to Borovo maslo, mozda se uticaj njegovih prokleto urednih plavih uvojaka proteze cak dovde. Tip nezadrzivo nadire kao talas crne kuge sa istoka. Nepogresiv i brutalan ulazi u nase tople domove i diktira pravila. Usao je vec i u moj brlog, svetinju... Vrijeme je proslo mnogo brze nego sto sam se nadao. Sasvim pristojan razgovor, nisam bas potpuno siguran ali rekao bih da je bilo i nesto smijeha. Ipak, trudio sam se da pobjegnem sto brze mogu, da se zavucem u sopstvenu jazbinu i tamo lizem rane. Bilo ih je mnogo, mislim, rana za lizanje. Dan me je totalno rasturio… A u mojoj jazbini atmosfera i nije bas najveselija. Djelovala je prilicno jadno, mrtvo i bolesno. Moja soba, olicenje tipa koji u njoj boravi. Pravo ogledalo moje zalosne stvarnosti. U njoj nicega osim cetiri ravnodusna plava zida, kreveta, gomile knjiga na policama, gomile knjiga na radijatoru, gomile knjiga na stolicu pored kreveta, gomile knjiga na radnom stolu. Gomile knjiga prekrivenih prasinom jer odavno su vec procitane. I zaboravljene i ostavljene. Za nove nije bilo mjesta, vremena i interesovanja. Jedva bih uhvatio sat ili dva vremena za spremanje ispita za faks… I nicega drugog u jazbini, do velike praznine na mjestu gdje je nekad bio kompjuter i jos jedne praznine koja je predvidjena za televizor. Imao sam taj televizor, bio je sasvim solidan i dobro sam prosao kad sam ga prodao. Tada se vec nisam narocito zajebavao pred svojim, pokusavao da opravdam svoju glupost. Iskoristio sam priliku kad nikoga nije bilo u kuci, da ga iznesem na prodaju, cisto iz razloga da izbjegnem eventualno protivljenje, ali sam rekao istinu kad su me moji pitali. Slicnu stvar sam ucinio i sa CD player-om. Njega mi je mozda i najvise zhao, trebala mi je muzika ove noci... A kad je kompjuter odlazio na dobos, prvi od mojih tehnickih stvari, navodno sam ga nosio na popravku. Glupa, providna laz... Znali smo tada, i starci i ja, gdje moj komp ide i za sta ce se novac potrositi. Ali eto, i meni i njima je ta neistina bila potrebna. Svi smo povjerovali u to sto sam rekao, cak je neko jednom i spomenuo da bih trebao provjeriti da li je do sada popravljen ili nesto, nakon desetak dana izbivanja... Jos sam u sobi mogao pronaci gomilu svojih tekstova, zatvorenih u kartonskoj kutiji ispod kreveta. Mogao bih ih procitati samo kad sam dobro uradjen, cistog bi me zesce nervirali. Nepodnosljivo, do granice spaljivanja. Lijepo sam ih tu slozio kad sam polazio na lijecenje. Prodao bih i njih, da neko zeli kupiti poeziju. Prevazisao bih stidljivost, jebes stihove. Ali, za poeziju u kapitalizmu bas i nema nekog mjesta. Ona ne pravi pare. Osim toga, beskorisna je i narkomanima. Od poezije se jos niko nije uspio srediti. Ne mozes stranice mojih pjesama rastvoriti pomocu limuntosa i sloziti u venu. Da mozes, bila bi to odvratna droga. Bacala bi na emocije, kao ekstazi, ali opako crne i zajebane. Ljudi bi vrsili masovna ubistva na takvoj drogi. Stradali bi profesori u skolama, drotovi u policijskim stanica i beskrupulozni ljudi srafovi na rukovodecim polozajima u velikim preduzecima. Mozda bi neko, uradjen do stonda maestralno, dokacio i politicare. To bi cak djelovalo korisno po drustvo, taj truli dzanki bi u mojim ocima postao nenadjebiv heroj... A na dnu kartonske kutije lezao je... heroinski pribor, jebote.
