Forum za podršku u oporavku

Čitam vas već par dana i evo osjetila sam potrebu ispričam svoju priču. Za razliku od mnogih u mojem okruženju, nisam nikada probala heroin (gotovo sve ostalo jesam u nekoj svojoj eksperimentalnoj fazi, no to sad i nije previše bitno). Nisam ga probala, ali me prati, kao neko prokletstvo, još od djetinjstva kad sam saznala da mi je tata bivši narkoman. Zato sam u pubertetu i bila tako čvrsta s odlukom da nikada to neću probati. Međutim, to me nije spriječilo da se okružujem potencijalnim ovisnicima. Sa 17 godina zaljubila sam se u dečka koji je nakon godinu dvije počeo s heroinom, i nakon još 2 godine mučne borbe da ga odvučem od tog zla, shvatila sam da nemam šanse i ostavila ga. Nakon nekog vremena počela sam se družiti sa svojim sadašnjim dečkom za kojeg sam znala da je bivši ovisnik, izliječen i čist 3 godine. Nisam se željela opet spetljati s nekim tko ima bilo kakve veze s heroinom, ali eto bilo je jače od mene. I naravno, pogađate što se dogodilo, nakon 2 godine, i on je ponovo na dopu. Prekidali smo i mirili se, više puta se pokušavao skinuti, ali nikako nije htio stručnu pomoć, bilo ga je sram pojaviti se opet navučen pred onim istim doktorima koji su mu pomogli prvi put. I napokon, pred desetak dana, došao je do zaključka da se zaista želi zauvijek otarasiti svoje ovisnosti i idući dan otišli smo u centar i razgovarali s doktoricom. Sad pije heptanone (trenutno je na osam) i radi, nije želio uzimati bolovanje. Kaže da je definitivno odlučio, da želi svaki tjedan ići na razgovore u centar, dokle god je potrebno, i dokle god doktorica (ona je divna osoba i on je jako cijeni) i ja smatramo da će biti potrebno. Svaku noć pričamo o stvarima koje muče njega i o stvarima koje muče mene. Ne znam kako sam izdržala ovo do sada, volim ga beskrajno, imam potrebu da pričam, da se izjadam, a nemam s kim. Prijateljice me po tom pitanju već odavno ne razumiju pa više ne razgovaramo o tome. Ovdje vidim da ima ljudi koji imaju slične probleme, i kad vidim da nisam jedina, malo mi je lakše.

Zdravo leona,
nadam se da ce sve biti ok sa njim, i da nece ponavljati istu gresku! Potpuno te razumem sto se price i jadanja tice jer se isto i meni desava, nemam kome jer niko ne razume ili ne znaju!
Znaci samo napred........
pozdrav

Da, i ja se nadam da neće ponovo ponoviti istu grešku, jer mi je toga već dosta. Želim da ozdravi, napokon i na njemu vidim tu želju da živi normalnim životom, bez ikakvih "pomagala" i to me motivira da idem dalje. Jedan dan je dobar počinjem vjerovati da se napokon nazire kraj, a već iduće jutro sumnjam i ne želim si dopustiti da u to povjerujem jer znam da sam već bila prevarena.
U svom postu si negdje spomenula da je tvog supruga doktorica izvrijeđala, to mi nije baš jasno, pa bar doktori koji svaki dan rade s njima bi ih trebali razumijeti i znati da im takav pristup neće pomoći. Ovaj moj došao je u ordinaciju i požalio se doktorici da mu je bilo vrlo teško da joj pogleda u oči nakon svega, i ona mu nije uputila ni riječ prijekora već samo: "Najbitnije je da si sada ovdje i to je dobro, drago mi je da si došao." To je i meni pomoglo da ga više ne ispitujem milijunima pitanja Kako? Zašto? S kim? Kada? Prošlost, ono što je već učinjeno ne možemo ispraviti, ono na što možemo je utjecati budućnost. A odgovori će doći, kad on bude spreman da ih sam kaže. Mislim da je vrlo važno naći adekvatnu stručnu osobu, kojoj će se on moći povjeriti i o onim stvarima koje mi, njihovi supatnici, možda nebi razumjeli.

U svom postu si negdje spomenula da je tvog supruga doktorica izvrijeđala, to mi nije baš jasno, pa bar doktori koji svaki dan rade s njima bi ih trebali razumijeti i znati da im takav pristup neće pomoći.

Da jeste, u drajzerovoj....nemam pojma,... on je tamo isao vise puta, a ona je verovatno malo slabih zivaca, pa mu je svasta rekla.....sto bi se ja nervirala, idi i radi sta hoces-mozda svoj posao suvise licno odradjuje ili je taj dan nesto bila pukla, odkud znam ali tako je bilo......mozda kod nekih i pomaze takav pristup nismo svi isti, kod nekih pali kod nekih ne i to je to.....kod ovog mog pali smo na fino i razumno i polako....znaci nikakva sila, ucene, pretnje,a pogotovo to idi drogiraj se bas me briga onda je jos gore. Eto tako...

Treba naći onda osobu koja će s njim raditi razumno i polako, ali prvo treba biti siguran da to želi. Nije jednostavno... Držim ti fige!

Devojke, i ja vam se pridruzujem u saosecanju i razumevanju. Kod nas je sad neki super period i nadam se da ce svakim danom biti sve bolje i bolje, ali kako se opustiti i ne buditi se svakog dana sa jednim jedinim u glavi: Sta ako ponovo...? Da li se to pitanje ikada prestane da postavlja?
Leona, tvoj tata je bivsi narkoman. Kako je on prestao, da li je prestao zauvek, bez recidiva?
Retko ko ko nije u ovoj prici moze da razume nase emocije, ali ne zaboravite da smo same to izabrale, nesto i nama u toj prici odgovara, a mozemo da odemo kad hocemo, niko nas ne drzi, mi smo "zdrave" i mozemo da biramo kako cemo da zivimo, a mi ostajemo. Zasto?
Nemojte samo da pricamo da ostajemo iz prevelike ljubavi, zive roditelji bez dece, a mi bez njih ne mozemo?!
Da li je ta neprijatna doktorka iz Drajzerove dr Nikic ? Ume da bude neprijatna, ali kad se uspostavi dobar kontakt sa njom veoma je dobra i poprilicno uspesna u terapiji.

Da li je ta neprijatna doktorka iz Drajzerove dr Nikic ?

Ne nego Dr. Novakovic!

Retko ko ko nije u ovoj prici moze da razume nase emocije, ali ne zaboravite da smo same to izabrale, nesto i nama u toj prici odgovara, a mozemo da odemo kad hocemo, niko nas ne drzi, mi smo "zdrave" i mozemo da biramo kako cemo da zivimo, a mi ostajemo. Zasto?

E to i mene interesuje....ZASTO? Ima tu nekih malih i ne bitnih stvari ali sumnjam da je to razlog ostajanja u tome.....??? a mozda i jeste....?

Hermiona, hvala na razumijevanju i drago mi je da je kod tebe momentalno dobro. Moj tata je prestao dok sam bila još mala (2-3 godine), završio je u zatvoru i shvatio da su mu žena i dijete važniji od droge. Međutim, on nije potpuno prekinuo sve svoje veze sa tim društvom, nekima je kasnije i pomagao da se skinu, ali nisu uspjeli. On se jedini izvukao. Bilo je jedno vrijeme prije nekih 6-7 god, kad se zamalo opet navukao, ali je srećom mama (sada pokojna nažalost) na vrijeme skužila i stavila ga u red. Od onda je ok. Moram reći i to da su dva njegova prijatelja s kojima se svojedobno počeo drogirati i s kojima je tada bio najviše povezan skončala svoj život u uvjetima koje samo možete zamisliti. Nisu dočekali pedesetu. Mislim da se pitanje Šta ako ponovo?... nikada ne prestane postavljati. Posebno u teškim životnim situacijama, kad se čini da se sve oko njih raspada, a nemaju podršku.

Zašto ostajemo u vezi za koju smo svjesne da je teško da će nam donijeti nešto dobro? Neznam, ja sam već počela misliti da je odgovor na to pitanje izvan moje moći shvaćanja. Možda je to moja sudbina, misija u ovom životu da pomažem ovisnicima, pa makar to bilo i bezuspješno. Možda ostajem uz njega zbog toga što znam da se može izvući iz toga, jer upravo na primjeru svog tate znam da je moguće uz pomoć volje i bližnjih. Možda se osjećam bolje jer znam da na neki način radim dobro djelo, pomažem nekome tko mi je blizak i koga volim, želim ga spasiti. Ali pitanje je koliko smo mi uistinu bliski kad je on mjesecima vodio dvostruki život i njegove misli zaokupljalo je nešto sasvim drugačije od onoga o čemu smo svakodnevno pričali. I opet, sve to nema veze, oprašta se pa idemo dalje uz misao: možda će ovoga puta ipak sve ići baš onako kako treba. Nadamo se, a znamo da su male šanse da će upravo tako biti. Ali ta šansa, koliko god mala bila, postoji, i zato ću ostati uz njega...

Draga leona
Ja ne znam nikog licno ko se skinuo, ali opet sam verovala da on moze i jos uvek verujem.....a to sa tvojim tatom mi daje jos jedan razlog da jos vise verujem......i sa svima ovde koji su ok duze vreme! ZNACI MOZE SE KAD SE HOCE! Samo u to treba verovati! Zvuci kao klisee ali nekad te to odrzava! :smt023
Svako dobro......