SAMO JEDAN ŽIVOT!!!
Posted: Tue Jan 02, 2007 8:52 pm
Na vratima Monda bleji divlja horda,
tu se valja neka roba, kažu bura mnogo dobra,
još od dečačkog doba sve mora da se proba,
roditelj ni ne zna da mu sin ko zombi hoda,
a šta ga boli kurac sve dok piči dobra zika,
tu mu je ekipa, i svi po pola tripa,
i još par džidža-bidža da upotpuni se priča,
ekstazi ili dop, samo nešto da se ima,
po šemu da se cima, makar bila dva tri dima,
ma jebeš brate sve, samo gudre da se ima,
promašena suština načina života,
zbog zamenjenih vrednosti detinjstvo je golgota,
u modi su djankoze, dileri, debili,
šmekeri i mangupi su postali fosili,
isključivo se druži samo s' onim koji duva,
nema veze što je prs'o, nema veze što je nula,
ma kad pogledam malo bolje, nisu klinci krivi,
pod pritiskom se živi, mora nečim da se smiri,
omladina zeva kad bi trebalo da stvara,
preko cele noći bleji, preko celog dana stvara.
Imaš samo jedan život, pa ti vidi šta ćeš s' njime,
kada nadješ pravi put ti se kreći samo njime,
imaš samo jedan život, pa ti vidi šta ćeš s' njime,
zar da čekaš mrak da poželiš da ti sine?
Jesi sad shvatio šta je Everlast mislio kad je rekao: "I got mad little white kids whishing they could be me".
Mislio je na onog klinca što se dimi, jer se pali jer se loži,
znam kako znaju rime da te prime kad ih osetiš na koži,
ali neka ga i mi smo bili mali nekada, da da da,
a vidi gde smo sada mada, uvek novih rima gladan,
blažin glas je blažen kad ti kaže mali možda ti si nova nada ovog grada, pusti izgled ti si zgrada gde su važne sobe ne fasada,
zato ne staj kao klada, moraš pobeći iz stada pustinju ja i ti posetimo da bi osetio čari hlada, uspeti znači hteti postati i jači samo pitanje je kada, ja u tebe verujem jer ti si nagrada mog rada,
ali ova priča ima mana, jer jedna strana liči kao druga strana,
od koje mi je srce puno rana kad napustiš koren jer grana nosi voće protiv toga se borim uvek se smorim jer znam da to mnogi hoće,
ali znaj ti ne smeš biti taj jer uz tebe biću opet ja,
zato što se loša vest brzo sazna samo ovog puta ne nagrada nego kazna mnogo skupa bla bla bla strada arkada tada svetla saga zna da postane balada.
Klince koje gotivim pokušavam da promenim,
vojnike bez mozga na ulici da odmeni,
s' ulice da sklonim, na trenutak samo odmorim,
poginem za njih da ih od gluposti odgovorim,
iz sranja da ih izvadim i oči da im otovorim,
iz košmara ih probudim i grehove im otkupim,
izgubljen u vremenu, pitanja ti naviru,
srce kao vodilja, emocije rzadiru,
na raskrsnici puteva gde rezoni sada zamiru,
odupireš se pravilu, završavaš u zatvoru,
fizičkom il' mentalnom, ja ne pravim tu razliku,
nudim ti svoje tekstove kao zamenu za alu naviku,
ne želim da popujem, ne shvati me pogrešno,
ja ne bacam kamen jer isto sam grešio ,
došao sam do ovde i sada sam rešio,
da poštedim te onog što se meni desilo,
i još mnogo toga zloga koba usput što mi brdo znanja, zrnce sreće desiti je sprečilo.
Čini mi se sad da na putu sam dobrome,
stvari meni sada izgledaju jasnije,
a sećam se vremena kad svet delo'vo je strašnije,
svakodnevno dan polaska odalagao za kasnije,
vreme je dragoceno, svaki dan je kratak,
problem za problemom, kao domaći zadatak,
s' onim što sad znam svet gledam tvojim očima,
ne dozvoli olujama da zbrišu te sa pločnika.
Jer želim da takvi kao ti sutra budu mi prijatelji,
zato kao stariji ja napašću prvi, neprijetelje naše odgurnuću što dalje,
da napravim prostor u kome ćeš svakim danom da jačaš,
dok ne stasaš i na svoje noge staneš pored mene,
rame uz rame uzdam se u tvoju pamet!!!
[/b]
tu se valja neka roba, kažu bura mnogo dobra,
još od dečačkog doba sve mora da se proba,
roditelj ni ne zna da mu sin ko zombi hoda,
a šta ga boli kurac sve dok piči dobra zika,
tu mu je ekipa, i svi po pola tripa,
i još par džidža-bidža da upotpuni se priča,
ekstazi ili dop, samo nešto da se ima,
po šemu da se cima, makar bila dva tri dima,
ma jebeš brate sve, samo gudre da se ima,
promašena suština načina života,
zbog zamenjenih vrednosti detinjstvo je golgota,
u modi su djankoze, dileri, debili,
šmekeri i mangupi su postali fosili,
isključivo se druži samo s' onim koji duva,
nema veze što je prs'o, nema veze što je nula,
ma kad pogledam malo bolje, nisu klinci krivi,
pod pritiskom se živi, mora nečim da se smiri,
omladina zeva kad bi trebalo da stvara,
preko cele noći bleji, preko celog dana stvara.
Imaš samo jedan život, pa ti vidi šta ćeš s' njime,
kada nadješ pravi put ti se kreći samo njime,
imaš samo jedan život, pa ti vidi šta ćeš s' njime,
zar da čekaš mrak da poželiš da ti sine?
Jesi sad shvatio šta je Everlast mislio kad je rekao: "I got mad little white kids whishing they could be me".
Mislio je na onog klinca što se dimi, jer se pali jer se loži,
znam kako znaju rime da te prime kad ih osetiš na koži,
ali neka ga i mi smo bili mali nekada, da da da,
a vidi gde smo sada mada, uvek novih rima gladan,
blažin glas je blažen kad ti kaže mali možda ti si nova nada ovog grada, pusti izgled ti si zgrada gde su važne sobe ne fasada,
zato ne staj kao klada, moraš pobeći iz stada pustinju ja i ti posetimo da bi osetio čari hlada, uspeti znači hteti postati i jači samo pitanje je kada, ja u tebe verujem jer ti si nagrada mog rada,
ali ova priča ima mana, jer jedna strana liči kao druga strana,
od koje mi je srce puno rana kad napustiš koren jer grana nosi voće protiv toga se borim uvek se smorim jer znam da to mnogi hoće,
ali znaj ti ne smeš biti taj jer uz tebe biću opet ja,
zato što se loša vest brzo sazna samo ovog puta ne nagrada nego kazna mnogo skupa bla bla bla strada arkada tada svetla saga zna da postane balada.
Klince koje gotivim pokušavam da promenim,
vojnike bez mozga na ulici da odmeni,
s' ulice da sklonim, na trenutak samo odmorim,
poginem za njih da ih od gluposti odgovorim,
iz sranja da ih izvadim i oči da im otovorim,
iz košmara ih probudim i grehove im otkupim,
izgubljen u vremenu, pitanja ti naviru,
srce kao vodilja, emocije rzadiru,
na raskrsnici puteva gde rezoni sada zamiru,
odupireš se pravilu, završavaš u zatvoru,
fizičkom il' mentalnom, ja ne pravim tu razliku,
nudim ti svoje tekstove kao zamenu za alu naviku,
ne želim da popujem, ne shvati me pogrešno,
ja ne bacam kamen jer isto sam grešio ,
došao sam do ovde i sada sam rešio,
da poštedim te onog što se meni desilo,
i još mnogo toga zloga koba usput što mi brdo znanja, zrnce sreće desiti je sprečilo.
Čini mi se sad da na putu sam dobrome,
stvari meni sada izgledaju jasnije,
a sećam se vremena kad svet delo'vo je strašnije,
svakodnevno dan polaska odalagao za kasnije,
vreme je dragoceno, svaki dan je kratak,
problem za problemom, kao domaći zadatak,
s' onim što sad znam svet gledam tvojim očima,
ne dozvoli olujama da zbrišu te sa pločnika.
Jer želim da takvi kao ti sutra budu mi prijatelji,
zato kao stariji ja napašću prvi, neprijetelje naše odgurnuću što dalje,
da napravim prostor u kome ćeš svakim danom da jačaš,
dok ne stasaš i na svoje noge staneš pored mene,
rame uz rame uzdam se u tvoju pamet!!!
[/b]