Forum za podršku u oporavku

Preneseno sa stare stranice

Ispod se nalaze postovi koje je pisala Malena. Vjerujem da ce se ispovijest nastaviti....

"Choose life. Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a big television. Choose washing machines, cars, compact disc players, and electrical tin openers. Choose sitting on the couch watching mindnumbing, spirit-crushing game shows.

People think it's all about misery and desperation and death and all that shit which is not to be ignored, but what they forget is the pleasure of it. Otherwise we wouldn't do it. After all, we are not fucking stupid".

Zvuci poznato? Vjerujem da su mnogi nasli ovaj zanimljivi uvod u jos zanimljiviji film interesantnim i istinitim. To je upravo ono o cemu pricamo vec dugo vremena i na ovom sajtu i u zivotu. Ljudi misle da smo glupi i da ne znamo sta radimo.. pa zasto onda to radimo.. Mi nismo glupi cak sta vise mnogi koji se odluce za taj put su jako inteligentni i ostri.. Ne kazem da droga pravi ljude pametnim (nemojte pogresno shvatiti) nego da otvori vrata tog nekog drugog svijeta, ili mozda sedme dimenzije. Imati konverzaciju sa nekim ko se nikada nije drogirao i sa onim ko je barem probao je drasticno razlicita.. Ta dva covjeka kao da dolaze sa dvije razlicite planete.. Barem se meni tako cini.. Nekako te ta droga produhovi, naostri, pro filozofi, pro mudri i sve ostalo sto ide uz te epitete.. a sa druge strane te unisti ako ne znas kako da se igras sa vatrom. Mozda cete se slagati sa mnom a mozda i necete.. no nije li to slucaj sa citavim zivotom?

Ja se zovem Ena ili duze Malena kako me vecina oslovljava... Mada ja licno mislim da je to ne bitno ali eto.. bonton:).. Ime i godine izgube smisao nakon nekog vremena valjda na njihovo mjesto dodju problemi i frka, postanu dio tebe. A ti, ti se izgubis u tome svemu tako da ti i nije bitno ko si, ni sta si, vec samo da imas dop...Ili nesto u tom fazonu, znate vec o cemu pricam.. Davno sam otisla sa nasih dragih BiH prostora i sada zivim u dalekoj zemlji, Americi. Odlucila sam se pisati jer sam zeljela podjeliti to sve sa vama, u najsitnije detalje. Nakon potankog citanja svih postova na sajtu osjetila sam potrebu za tim, detaljima da ih tako nazovem. Tom nekom narkomanskom svakodnevnicom.. zivotom.. zivotarenjem a u nekim slucajevima i prezivljavanjem. To neko iskustvo koje sam stekla, prvi susret sa svim tim i sve do danas pa u buducnost. Volim da pisem , cini me sretnom i pomaze u najtezim trenutcima. Cesto pisem i dnevnik.. cak i kada ne mogu da stojim na nogama ja uzmem olovku i napisem to sve na papir i kao da 1/3 muka ostane utopljena skupa sa tintom od olovke u bijelom papiru.. Ili se mozda ja samo tako ufuram. Tipkanje je mnogo lakse od pisanja pa cu moje osjecaje, misli, dogadjaje, sjebove i sve ostalo sto ide uz to podjeliti sa vama. Volila bih da pisete natrag pa da i za vas to bude koliko toliko dusevno olaksanje. Vidjecemo...

Od svoje 14-te godine me privlacio taj svijet droge.. zamisljala sam da je to neki drugi, zanimljiviji svijet.. uvijek sam gledala u te "narkomane" sa divljenjem i zavisti jer oni imaju ulaznicu a ja nemam. Mozda zvuci smijesno i jadno ali meni je tada bio dobar film. Oni bi uvijek stajali na nekom uglu, pod nekom strehom ili pred nekim haustorom i pricali, pusili cigare, smijali se, odlazili i vracali se... Po najvecoj zimi u poderanim starkama u lokvama otopljenog snjega.. i ne bi im bilo zima.. stajali bi tu satima. Sada znam zasto i kako ali tada mi je sve to izgledalo jako zanimljivi i cudnovato. Pred kraj 8-og razreda trava je bila glavni hit.. Nije mi padalo na pamet da probam nesto drugo to je bilo to.. Ufuravali bi se kao da smo ubijeni kao stoka dok smo sjedili u kaficu, kljucali bi, drzali kapke na pola koplja.. Nekad bi se stvarno i znali napusiti toliko da se to stvarno i desi ali u vecini slucajeva smo se furali na njih.. velike.. Jer oni uvijek kljucaju, izgledaju kao da spavaju i sanjaju nesto lijepo i ne pomjeraju se satima.. Jos uvijek je to bilo jedna velika misterija za nas mladje... Svaki dan bi se neko pojavio sa nekim novim informacijama i stosovima za bolje napusavanje kao npr. apaurin sa alkoholom pa onda dzoint... Hahaha i meni je sada smijesno... ali tada je bilo i vise nego kul. I tako su prolazile godina i mi smo i dalje duvali i ne dirali nista drugo. Vec tada sam imala brdo literature o drogama i tajnom svijetu.. jednostavno mi je bilo interesantno. "Mi djeca s' kolodvora zoo" je bila glavni hit i koliko god strasno da je bilo samo je ucinilo to sve jos vise zanimljivijim. Dolazak u Ameriku je sam po sebi bio tragican.. odvajanje od raje, kuce, dobrog filma i svega ostalog sto ide uz to. Malo po tom u srednjoj skoli je naletio talas kristala, pa koke(malo veci talas , pa acida, pa ex-a... pa H-a. ZNam da ce neki pomisliti pa da tako to i bude pocne se sa travom i zavrsi sa dopom.. Ali to zaista nije slucaj u mom slucaju...

Jos prije nekih par godina vozim se u autu sa najboljim drugom i jos nekom rajom. Stizemo na odredjeno mjesto I Bole izjavljuje: "imam nekog herioina hoce li neko da proba"... Ko' grom iz vedra neba... Svi se s'gledamo.. znamo tacno ko sta misli ali niko ne progovara... "Pa jel' hocete ili necete" javi se ponovo on. "ja cu napraviti male linije pa ko se bude odlucio izvolite".... Pocinjemo pricati izmedju sebe, smijemo se ali nekako nervozno. S' obzirom da sam sjedila na suvozacevom mjestu mogla sam detaljno promotriti to sto imamo. Gledam, kontam .. ne izgleda bas najljepse.. smedje je, mjesavina tamne i svijetlo smedje.. Napolju je prilicno toplo pa se nekako pocinje topiti i pretvarati u gustu masu.. smrdi.. ali ne obicno. Bole povlaci prvu liniju "fuck".. "aaah, kako je fuj, pece bljak"... Kontam da li da uzmem ili ne.. uvijek sam htjela probati tu mi je pred nosom (bukvalno) trebala bih.. Ispitujemo Boleta o detaljima.. "Kako ti je, sta osjecas, jel fuj, jel pece, jel proslo itd" "Nije tako strasno " kaze on.. jos uvijek nista ne osjetim.. Povlacimo svi svoje linije.... Zaista je fuj ima neki gadan ukus,,kao mjesavina svega i svacega. Tjera te na povracanje.. zeludac mi se dize gore dole.. nista jos uvijek ne osjetim...Gledamo se nikom nista samo ukus zgrozenosti na licu... "Hajmo' mi po jos jednu" javlja se Bole. "Ok" slazu se svi...

Malo je lakse drugi put bilo nije tako traumaticno i gadno kao prvi put. Ok, to je to.. nemamo vise.. Cudno se osjecam.. nekako kao da izlazim iz sopstvenog tijela.. "Idem ja na travu da sjednem" , neko izjavljuje.. Ja pocinjem da cujem ljude kao kroz maglu, ono znate cujes glasove ali nisi bas siguran u to , ne razumijes sta govore.. Nesto poput extazija (jakog i dobrog, naravno).. sve me vise i vise obuzima taj osjecaj neosjecanja.. Izlazim iz auta..krecem se kao usporeni film.. stajem na noge.. ali ih bas ne osjetim. Drzim se za vrata od auta i kako se ona otvaraju i zatvaraju pod mojim pritiskom tako i ja sa njima. Pustim se i pokusam sama da hodam prema mekanoj, zelenoj travi na kojoj vec lezim... Ahh tako je daleko... POlako hodam, jedva da se krecem.. Od mene do trave ima mozda jedan metar ne vise.. Cinilo mi se da hodam godinama i da nikada necu stici. Drugarica mi prilazi i s'njom je isto... hvata me za ruku i zajedno milimo do prelijepe trave. Konacno stizemo, padamo na tlo istovremeno i spustamo glave na travu.. Ahhh kakav uzitak, nebo se vrti zvijezde idu u krug. Sklapaju mi se oci, jedva ih drzim otvorenim. Lezimo tu ko zna koliko dugo, jedva da nesto pricamo.. Odjednom mi postaje lose... Muka mi je, valjda od silnog vrtenja u glavi.. Grozno.. Ustajem koracam malo dalje i izvodim rigoleto. Ali nije kao i svako drugo povracanje, da se moras naprezati , muciti itd.. Otvoris usta i samo izadje u jednom mahu bez ikakvih problema. Mnogo se lakse osjecam kao da sam izbacila hrpu kamenja sa zeludca. SUper se osjecam... Dolaze svi k'sebi. Pricamo o iskustvu, ja kazem da necu vise nikada uzeti jer mrzim da povracam; drugi kazu da ne znaju; neki da ce opet nekada probati.

Bilo je zanimljivo, moram priznati.. prevazisli smo sve strahove o dopu koje smo ikada imali. Kasno je, sutra se ide u skolu. Sjedamo u auto vozimo se do mog auta... Opet mi je muka.. Sjedam u svoje auto, Bole i ostali me prate , kao za svaki slucaj... Vozim.. polako.. opet mi se oci sklapaju... Pogledam u retrovizor-drot i to bas pored mene. Pokusavam se sabrati, napraviti normalnu facu jer ovu koju sam imala na sebi je ucigledno ubijena faca. Gledam pravo i ne trepcem, majko moja zasto bas meni to da se desi... Vozim ispod ogranicenja:) Prolazi pored mene i ide svojim putem. Dobro je. Stizem kuci jos uvijek imam tu neku muku sa sobom ali izdrzljivo je.

Zvoni sat... sedam je sati... Gledam oko sebe.. malo sam zbunjena.. da li se sve doista desilo ili je to bio samo cudan san?

Bio je to prvi put kad sam uzela dop... Dugo nakon toga ga nije bilo u nasim zivotima... Sve do onda kad je to sve u stvari pocelo...

Zivot je put sa bezbroj stanica.. velikih i malih..glavnih i sporednih. Mi imamo kartu vjecnosti i na nama je da li cemo je ponistiti ili ne.. na nama je da li cemo izaci na jednoj od stanica, zastati, udahnuti duboko i nastaviti put ili cemo se samo voziti u nedogled dok ne stignemo na posljednju... Ja sam se odlucila sici na jednoj od sporednih stanica.. izgledalo mi je zanimljivo posmatrajuci kroz prozor istine. Silazim , lagano... stepenicu po stepenicu, zastajkujem, udisem punim plucima, zatvaram oci....Vrijeme gubi znacenje i ja se nalazim izgubljena u prostoru i vremenu.. plutam po povrsini beznadja... izgubljena sam ili jesam li? Koliko god ne stvarno ovo sve zvucalo to u stvari cista istina zivota narkomana, barem mene, barem onih koje znam. Nije filozofija niti je poezija... istina je.

Nije me bilo dugo tu.. mozda nekih mjesec dana. Pocastila sam sama sebe jednim kvalitetnim godisnjim odmorom.. zaista sam ga bila zasluzila. Pri samom povratku nasla sam se sa starim prijateljima kako bi mogli podjeliti razne novine jedni s' drugima. Moja prica je relativno kratka i zanimljiva.. znate vec iskustva i dozivljaji sa putovanja.. "Sta ima novo kod vas"... "Sta sam propustila", pitam ja ocekujuci uobicajeni odgovor.."nista sve po starom". "Nasli smo heroin"... duga pauza, minuta tisine.. "Uzimali smo par puta"... MIslim, pokusavam da se sjetim da li pricaju o proslosti, prvom putu... Oni su smrkali jos par puta nakon one prve noci.. Ili o sadasnjosti (sto je najvjerovatnije ali pokusavam sama sebe da zavaram praveci se luda).. Po mojoj zabrinuto-zbunjenoj faci skontali su o cemu se radi "Prije par dana, tj sedmica".."nije prah nego tar"..

Crni tar ili Black tar , kako ga ovde zovu... To je prekuhani H koji se poslije pakuje u obliku loptica i stavlja u balon ili neki slicni materijal. To se radi zbog policije jer ako je diler uhvacen on samo proguta te male "baloncice" i cist je.. na taj isti nacin se roba prenosi iz drzave u drzavu. S'obzirom da je ljepljivo i mekano, ne moze se usmrkavati vec pusti ili bosti. Pusenje ili "hvatanje zmaja" je najcesci nacin upotrebe mada ljudi svasta rade. S'obzirom da je crno ili tamno smedje, oni koji se bodu imaju crne fleke po tjelu koje se jako lako inficiraju jer je strasno prljavo. Dosta o crnoj strani....

Ja ih i dalje blijedo gledam.. valjda je istina i suvise istinita da bih mogla da vjerujem.. a znam da je istina i strah me je. "Pa jel' uzimate cesto"? .."Ne, ne samo ponekad.. vikendom ili tako nesto"... "Pa hocete li prestajati ili cete nastaviti".. nastavljam ja sa svojim izgubljenim pitanjima. "Ma prestacemo.. sta ti je.. malo samo da probamo i da isfuramo film"... Ok, ako vi tako kazete... Proslo je par dana.. moj zivot je opsti haos... Nista nije kako treba, sjeb, tuga, depresija, frka, problemi... ma sve je naopacke. Plakanje mi je preslo u naviku i nivo stresa je davno presao onaj normalni. Ne mogu vise!!! Nazovem Boleta , "Covjece poludicu daj donesi mi malo H-a da se smirim"... "Ma nisi normalna, proci ce to"... "Nece proci tek je pocelo i treba mi nesto.. jace od tableta"... One su davno izgubile svoju moc pa se bezveze trovati s'njima... "Ok, ali samo ovaj put"..."ok"........... Nalazim se s' Boletom ispred neke prodavnice.. sjedimo u njegovom autu i gledamo jedno u drugo.. "Jesi li ti sigurna".. "Ma daj covjece sta ti je, pa nije mi prvi put".. "Kako vi? Jeste ok"? "Da, super smo.. i dalje samo ponekad vikendom, mada sam ja u zadnje vrijeme uzimao malo cesce". Vadi on baloncic, foliju i malu slamku... Zanimljiva parafinelia... "I sta cu sad".. pitam ja nevinim glasom... "Evo gledaj ovako".. "STavis mali komad H-a na foliju, stavis slamku u usta i prineses je blizu folije i onda prineses upaljac blizu folije ali je ne dodirujes.. i onda povuces dim"... OK, zvuci jednostavno... Prinosim upaljac, tresu mi se ruke ne mogu da uhvatim dim... "Pobjeze ti zmaj".. smije se on... Nakon par ne uspijelih pokusaja postala sam profesionalac. NIsta ne osjecam... cekam... i osjecaj blazenosti, mira i ljepote obuzima moje tijelo. Oci mi se sklapaju i glava pada na naslon sjedista... Konacno mir... Sjedimo tu neko vrijeme... "popravljamo se"... sjedimo... Svidja mi se, nije onako jako prodorno kao kod usmrkavanja... Muka mi je... Izdrzljivo doduse...

Pakujem ostatak svoga H-a rastajem se od Boleta i idem kuci. Lijezem na krevet, sklapam oci.. i tonem u neobican san... Ne vjerovatno... citavo tjelo propada kroz krevet i tone.. sve dublje i dublje..

Mozda cu se zadrzati na ovoj stanici malo duze nego sto sam planirala... nema veze.. sve je tako magicno i ne stvarno.. a i slijedeci voz dolazi tek kasnije...

"Covjek kupuje novine i baca ih posto ih je samo letimicno pogledao. Neko trci za njim i stize ga...

-Gospodine, ispale su vam novine.

-Hvala, kaze covjek.

-Nista, nista-odgovori mu ovaj udaljavajuci se.. i covjek se ne usudjuje da ponovo baci novine... cita ih.. i, crno na bijelo, doznaje novost koja mijenja tok njegovog zivota.

Uznemiren i nesiguran vise i ne zna gdje je i pita jednog prolaznika za put, prolaznik se zaustavlja i predusretljivo, ljubazno i opsirno objasnjava mu kojim putem treba da ide: to je sasvim blizu, na dva koraka. Odjednom covjek se prisjeti: pa to uopste nije taj put, trebalo bi da ide upravo u suprotnom pravcu, ali onaj sto ga je uputio okrece se i smijesi mu se i covjek nastavlja putem koji mu je prolaznik pokazao. Drugacije i ne moze da postupi...ne moze da povrijedi ovog tako ljubaznog prolaznika i evo ga sad izgubljenog u jednom besmislenom lavirintu..."

Citajuci pjesme i price Zaka Prevera gore navedena prica mi je dugo ostala u mislima. Ucinilo mi se sve to tako poznatim kao da sam to vec nekada citala ili kao da se to mozda bas meni desilo. Naravno citajuci izmedju redova... Mnogi su se nasli izgubljeni.. neki su se uspjeli snaci, sami ili uz neciju pomoc dok su drugi ipak ostali u tom besmislenom lavirintu. Ja sam jedna od tih... I bas je tako i bilo.. osjecajuci se malo izgubljenom pitala sam za pravi put...usmjerena sam u krivi i jos i dan danas lutam i pokusavam da izadjem. Vi koji ste to i sami dozivjeli znate o cemu pricam jer ste i vi vjerovatno isto toliko izgubljeni i tragate za tim nekim pravim putem; vi kojima se to na srecu nije desilo.. nadam se da vam pocinje biti barem malo jasnije zasto je tako tesko ostaviti taj prokleti dop i cijeli svijet sto stoji iza njega. Naravno ovo je samo teoretski govoreci, u praksi je to sve mnogo,mnogo teze. To je zaista lavirint iz kog mozes naci pravi izlaz samo ako se citav posvetis traganju.

Nakon proslog puta moj broj susreta sa g’dinom se povecao. Jednom, dva puta sedmicno se pretvorilo u 3,4 itd. Tada sam imala naviku da pusim samo u vecernjim satima, kao pred spavanje I odgovaralo mi je sve dok iz cistog mira nisam pocela I u popodnevnim satim pa onda I u jutarnjim.. U pocetku sam to radila tek tako, jer sam imala H-a sa sobom. Ono kad imas, imas, koristis svaku priliku da zapalis , ali kad nemas… e onda je to vec druga prica. Nastaje opsta panika, sve u tebi vristi I place.. ne toliko ni zbog krize nego zbog straha . Straha da neces uspijeti naci, da ces poceti bezvoljno da kriziras, da jednostavno neces moci da izdrzis. To je stvarno lud osjecaj I ako ga nikada niste prozivjeli mozda necete u potpunosti ni moci da shvatite o cemu ja to pricam. No, nije ni bitno.. bolje je sto je tako svakako.

Taj dan kad sam ostala bez I najmanjeg zrna mislila sam da cu poluditi. Vece prije sam popusila I ono malo jada sto sam imala, a to nije bilo jako puno tako da je sa jutrom dosla I kriza. To je ta prva kriza (dan1) sa kojom covjek moze zivjeti ali nije bas pozeljno. Nema bolova (jakih) I ogromne muke kao kod drugog ili nedaj boze treceg dana, ali ima svoje “cari”. Nenormalna jeza, znojenje praceno strahovitom hladnocom, nervoza ili bolje, opsti nemir, ogromne zjenice I sijevanje u glavi I ostalim djelovima tjela poput kostiju. Meni je taj nemir ubjedljivo najgori,a odmah iza njega dolazi znojenje a ostalo nekako mogu podnijeti. Taj nemir je to sto mene ubija.. a to je zaista poseban nemir. Ne mozes sjediti ni 1 sekundu na istom mjestu, sav si istrzan I ne prestalno se mrdas, hodas gore dole po kuci (ako si kuci).. kazu najbolje je skinuti misli s’ toga radeci nesto ha-ha to je prosto nemoguce. Ne mozes nista da radis osim da mislis na to kako nemas dop I ne znas kada ces ga dobiti. Toliko si uznemiren da ne mozes ni da dises normalno jer to zahtjeva repetitivni, monotoni pokret:udahni-izdahni. Velike zjenice uticu na tvoj vid tako da je veoma tesko citati I voziti. Vec je 3 sata.. niko me ne zove. Pocinjem jos vise da panicarim.. vozim se u autu I placem ko’ malo dijete. Placem I pricam na glas sa ko zna kim.. I pitam po hiljadu puta “zasto”!? Sjetim se… stari diler zivi tu negdje.. idem ga pokusati naci. Vozim se kroz naselje, sve kuce izgledaju isto..da sjetim se, to je njegova kuca… Izlijecem iz auta, kucam na vrata… neko prilazi.. ON.. Super.. Pitam ga da li ima nesto.. kaze “nemam nista, cist sam vec 2 mjeseca”…. Ahhh, ubicu se!!! Nije mi ni drago sto je covjek dobro I cisto… sta sada da radim.. Zove on neke ljude, niko nista. Sjedim na kaucu I izbezumljeno gledam u tacku ispred sebe…On nesto prica ali ja ga ne cujem. Zvoni telefon… skacem, sto od trzaja sto od nade.. Ahh, Bole je… sve su mi se emocije pomjesale, placem, smijem se, derem se I sve to isto vrijeme… Spasena sam. Pozdravim se sa Tonijem I izjurim iz kuce.. Susrecem se sa Boletom, on je vec sve zavrsio..Otpakujem baloncic munjevitom brzinom, bacam komadic na foliju…ahh,ozivjela sam jednu stranu tijela… drugi dim .. mnogo se bolje osjecam… Vec nakon petog sa bila ko’ nova…

Taj strah je sasvim drugaciji od onog kada imas istinske krize koje si prouzrokovao samovoljno u nadi da ces se skinuti. Tada imas strah od onoga sto te ceka.. a nikad ne znas sta te ceka. Probala sam par puta I svaki put odustanem nakon 24 sata.. ne mogu.. nisam spremna. Nemam snage da trazim izlaz iz lavirinta u koji sam upala greskom.. mogla sam izaci dok se nije zapetljao ovoliko.. nisam.. I sve se, cini mi se, vise zapetljavam .. Strah me je.. znam da postoji izlaz, ali hocu li ga ja naci na vrijeme…Ne smijem ni da mislim o tome...I opet me gore navedena prica podsjeti na samu sebe. I ja sam bas tako ostavila "letimicno" koristeni dop... i ljubazni "poznanik" mi ga je vratio nazad u ruke... U mom slucaju neodoljiva zelja za davno zaboravljenim zlatom je bila sudija moje tadasnje sudbine... I tako zabludjena zalutala sam u ovaj besmisleni lavirint iz kog ne mogu da nadjem izlaz..ili mozda ne zelim. Nastavice se...

Ponekad je jako tesko prenijeti misli na papir ili ih prevaliti preko usana.. U zadnje vrijeme mi se to stalno desava, milion misli mi prolazi kroz glavu, vrzmaju se gore dole, lijevo desno. Boli me glava od silnih misli .. ali u onom momentu kada pokusam da ih prebacim na papir ili da ih izgovorim, nastane duboka tisina. Sto je najcudnije ta ista tisina obuzme i moju dusu tako da sva osjecanja nestanu, i lijepa i ruzna. U pocetku sam to namjerno radila, potiskivala sve te emocije s' dopom ili kokom u proslosti. NIsam bas ni bila svJesna toga svega do mozda prije par mjeseci kad' sam razgovarala sa najboljom prijateljicom o tome svemu. Sklona sam auto-destrukciji koja najcesce nastupi pri nekom losem filmu. Tuga je najcesci osjecaj koji izazove to ponasanje... Mislim da nisam jedina koja to radi.. osim sto razliciti ljudi imaju razlicite nacine auto-destrukcije.. neki se sjeku, neki piju, neki povracaju..neki se drogiraju. Ja sam jedna od tih...koji se drogiraju.

U zadnje vrijeme, moram priznati, je sve teze i teze potisnuti bilo kakve emocije. Sa jedne extremene strane je preslo na drugu. Do sada su sve bile prikrivene i ruzne pa i lijepe za kojima sam jedno vrijeme ceznula jer su doista bile nestale. No ova promjena me je stvarno iznenadila.. non-stop placem, sve me iritira i nervira, drskost mi je glavna osobina a o svadanju sa svima da i ne pricam. LIjepih emocija jos uvijek nema ni na pomolu...ALi onda gledajuci na drugu stranu, bolje i tuga nego nista.. barem jos uvijek imam osobine ljudskog bica i nisam potpuno umrla... ...Nadam se da je ovo samo prolazna faza i da ce uskoro sve da bude kako treba.. Doduse, aKo se oducim za skidanje, onda cu se morati pomiriti sa svim gore navedenim, ali u tom slucaju cu znati da je prolazno i za moje dobro.. a takodje i da sam na putu ka ponovnom zivotu koji sam vec odavno izgubila. Heroin ti uzme i dusu i tijelo i sve ostalo sto si nekad imao. Proguta te preko noci a potrebno je par dugih godina da se ponovo nadjes, ako se nadjes...No o tome cu kad bude vrijeme.

U svemu tome ima jos mnogo losih filmova kao sto su npr. roditelji. Mnogi jos uvijek zive kod kuce, pogotovo ovde u USA, jer je famozno skupo da zivis sam. To je ponekada bezveze i kad se ne drogiras a zamislite tek kada se drogiras. Svi koji spadaju u tu drugu kategoriju imaju slicne probleme. Kao sto sam napisala u jednoj od proslih ispovjesti ja bih se radije ubila nego dozvolila da moji saznaju. Nema to veze ni sa kakvim moralom ili nekom furkom nego cisto sa cinjenicom da bi ih saznanje da se ja drogiram ubilo. Ja sam dobro dijete, odlikas, sportas,"tatina princeza","ljepotica", uzor svima pa i mladjem bratu i sestri. Jednom rijecju :perfektno dijete. Na meni se nikada ne bi reklo da jesam ono sto jesam.. a vjerujte nije lako zadrzati taj neki normalni imidz, narocito ne nakon duzeg vremena provedenog drogirajuci se. Gledam u neke prijatelje i tek nakon sto pogledam neke stare slike skontam koliko su oni u stvari propali. Na njima je ocito da se drogiraju mada i oni poricu kao i ja. No nazad na roditelje...

Jedna od drasticnih promjena koje nastupe nakon nekog vremena je pobjeda straha koji je prije uvijek bio uz tebe i proganjao te je i u snu. Taj strah se vremenom stisa jer ti vremenom postanes profesionalac tako da te nema cega biti strah. Npr: kod kuce si a takodje i svi ostali, uzima ti se a strah te Sta da se radi? Da ne bi cekao 1 ili 2 u noci kad svi odu na spavanje (sto je nakon nekog vremena jako tesko izvesti jer te pocne obuzimati kriza vec u 3 popodne) ti moras smisliti kako i sta a da te niko ne cuje (kresanje upaljaca je prilicno bucno). WC je uvijek najsigurnije mjesto... hmm skoro uvijek. Najavis da ides da se kupas i odes u kupatilo bez budjenja ikakve sumnje. Zakljucas vrata (naravno) i pustis vodu da tece, nakon par minuta prebacis na tus koji proizvodi mnogo vise buke. Ti za to vrijeme pripremis sve i seansa moze da odpocne. Ovo naravno nisu instrukcije kako se tajno drogirati nego jednostavno opis jedne od mnogih narkomanskih svakodnevnica. To sve funkcionise kako treba ako roditelji vec ne sumnjaju u tebe.. U tom slucaju bi bilo pametno sjesti na kadu i dignuti noge da se ne vide ispod vrata. To kazem jer se navedena situacija desila bas Boletu koji je mirno sjedio na wc solji i uzivao u dimu dopa, kad mu je stara pocela da lupa na vrata i dere se "otvori vrata, znam da se drogiras".. On se naravno pravio lud i derao se iz kupatila "kupam se sta ti je".. no ona nije bila maloumna da povjeruje u tu banalnu laz jer mu je vidjela noge ( i carape) ispod vrata. Mogao je barem skinuti carape i hlace, bio bi mnogo uvjerljiviji:)..al' ko ce na sve misliti.

Kao sto rekoh to je samo jedan od raznih narkomanskih trikova, koji vecinom slucajeva radi. Sto se mora mora se.. Ponestaje mi misli a i snage za kucanje. Uskoro bi trebao da proradi e-mail na koji mi mozete pisati i podjeliti svoje iskustvo sa mnom. Do tada,

puno toplih pozdrava,

"Ostavljam trag ludila, pozitivan, crn...na pozornici vremena, opet je bitan period...igram se istine igrackom lazi, pokusavam objediniti rasparcane dijelove u jednu misao, jednu rijec..."

Ali ne ide mi.. pokusavam ukrotiti ove divlje misli, stopiti ih u jednu, dvije, pet, ili cak deset, ali ne, hiljade misli se igra sa mojom glavom i mojim umom. Vec nekoliko dana cekam da se bura stisa kako bih mogla sastaviti nekoliko misli, sjecanja, osjecanja i uopste rijeci ali ne polazi mi za rukom. Koncentracija mi je ravna nuli, a takodje i energija koja je potrebna za bilo sta, pa tako i za pisanje. Osjetim kako mi se puni glava i kako moram da izbacim ta silna osjecanja i milion misli ali svaki put kada sjednem ispred komp-a nista se ne desi. Blejim u bijeli ekran koji vremenom nestane jer ga umjesto mojih rijeci, prekrije screen-saver. No na momenat ukrotih divlje misli i odlucih da sto prije ispunim prazni ekran mojim prepunim mislima.

U samom pocetku sve je bilo relativno ozbiljno i niko nije imao nekih vecih problema, problema poput zdravlja i zdravog razuma. Doduse u tom samom pocetku niko nije ni sanjao da ce se situacija odvijati kao sto se odvila, pa tako niko nije ni mislio na takve stvari i probleme. Mislim, svako zna da drogiranje nije jedan od zdravijih nacina zivota, pogotovo drogiranje heroinom, i svi su (negdje duboko) svjesni posljedica koje slijede. No, kao sto rekoh niko nista nije uzimao za ozbiljno pa tako ni zdravlje. Nakon par sedmica intenzivnog pusenja pocela se javljati cudna bol u koljenima. Od uvijek sam imala "problema" sa koljenima pa sam mislila da je to nista vise nego stara boljka. Par dana nakon toga, ista bol se pocela javljati i u ramenima, zglobovima i uopste kostima. Nakon saznanja da svi, manje vise, imaju iste bolove, podsvijest, do tada uspavana, je pocela da se budi i otvara nam oci. To je jako ne obicna bol, nekako je tupa i djelimicna i nikada se ne zadrzava dugo na jednom mjestu. U pocetku me je nerviralo jer nije bilo ni dana a da me nesto ne boli, ali s'vremenom sam se navikla . Osim , naravno, kada kriza pokuca na vrata i kada je ne moguce naviknuti se na bilo sta a pogotovu ne na bol koja ne prestaje ni na najmanju sekundu. Jedno jutro, par minuta nakon sto sam otvorila oci i postala svjesna svega oko sebe, posla sam naravno da ustanem iz kreveta. Vec pri samom pokusaju dizanja glave sa jastuka osjetila sam da to sve radim sa ne uobicajenom poteskocom. Ustala sam i pazljivo krenula prema kupatilu gdje sam izgubila i to malo snage i pala na (thank God) mekani "cilim". Nije mi bilo jasno sta se dogadja tako da sam panicno pokusavala da ustanem kako bih mogla da nazovem Boleta ili bilo koga ko bi mogao reci da li se to i njima desilo. Paranoicna kako i jesam pomislila sam na milion stvari ukljucujuci i paralizu i sve ostale bolesti tog tipa. "Zurno" sam odpuzala do telefona i nazvala Tinu "Tina, desilo mi se nesto strasno", panicno sam izgovorila. "Sta je bilo", pitao je zabrinuti glas s'druge strane; "Ok, ustala sam iz kreveta sa ne bas uobicajenom ukocenosti, otisla do kupatila gdje sam se srusila kao kula od karata" "Aaa, ma to je normalno bona", kaze ona "meni se to isto par puta desilo". Dakle to se desava kada dugo spavas i nemas dovoljno dopa u sebi. Cim uzmes koji dim sve bude kako treba. Bas taj dan sam postala svjesna svoje ne svijesti i suocila se sa surovom realnoscu drogiranja. Od tada se desilo puno gorih stvari ali taj incident mi je ustao duboko urezan u sjecanje.

Danas se osjecam rastimano, da tako kazem. KOsti se cine labavim i isusenim a tupa bol je jos uvijek prisutna, nekad manje nekad vise. Skupa sa svim tim kostoboljama, tu se nalaze i "mozgobolje". Jedna od tih je definitivno gubljenje memorije. Bas smo danas pricali o tome.. Da, nazalost, svima se to desava. Droga u globalu sjebaje memoriju, pogotovo trava. Sa heroinom se to desava nakon izvjesnog vremena, mozda bas onda kada se pokusas sjetiti jucerasnjeg dana i skontas da se uopste ne sjecas ili kada izgubis pojam o vremenu, sto je isto jako cesto. S'obzirom da mi svi jos uvijek idemo u skolu, neko manje neko vise, po tome smo nekako zakljucili da smo otisli u neku stvar. Ne samo da su moji pismeni radovi, koji su nekada bili citani na glas pred cijelim razredom, postali smjesa ne povezanih misli, nego i sve ostalo poput ne procitanih knjiga, ne odradjenih obaveza,i promasenih deadline-a itd. Dop te nakon izvjesnog vremena uzme u svoje ruke i polako te jede, sto iz vana to i iz unutra. Koliko se god trudim da mu nedam posljedice su vise nego ocite. Osjecam se kao stara zena od 100 godina, srecom jos uvijek tako ne izgledam. Mene to sve jako strasi i jedva cekam da to sve stavim iza sebe. Svi znamo da se ovako dugo ne moze,i da ako zelimo da imamo koliko toliko normalan zivot nakon svega ovoga moramo prestati. Covjek mora biti jak i odlucan da bi uspio, a ja sam jos uvijek daleko od toga. Mnogo blize nego sto sam nekada bila, ali jos uvijek daleko. Ja ne zelim biti mlada osoba zakljucana u tijelu starca, ne... daleko od toga. Ali dop nas jos uvijek drzi u svojim podlim kandzama i smije nam se u lice...

Sve ovo gore navedeno nestane u jednom dahu hladne i proklete krize. Tada ne mislis ne nista osim dopa i njegove moci od koje svi bolovi i muke nestanu. Ponekad mi je ovaj istiniti film smjesan kada jurcam po gradu i sredujem dop. Jedina stvar koja mi je na umu u datim momentima je dop...I mozda jos par stvari poput, da li cu dobiti malo ili puno, i da li ce to biti dobra roba ili ne. A nema nista bolje od velikog paketica punog dobrog, kvalitetnog dop-a u kom utopis sve bolove i lose filmove i zaplovis u zemlju snova.

Hodam vec satima..izgubljena u beznadju surovog mraka u nadi da cu svakog trenutka ugledati bas ono sto trazim. Nisam bas sigurna da uopste znam sta ja to trazim, no nije ni bitno barem imam cilj. Gledam oko sebe, i nalazim se u dugackom mracnom tunelu, koji ustvari mnogo vise lici na napustenu metro stanicu. U sredini se nalazi mali "potocic" cija se sijenka obasjava na plafonu i otkriva, do tada meni ne znan, kvrgavi plafon prekriven crnim, neravnomjernim, komadima na kojima trepere kapljice vode obasjane sijenom potocica. Zvuk koji se javi s' vremena na vrijeme je ustvari muk tog zatupljenog, vlaznog prostora u kom se nalazim vec duze vrijeme. Do tada sam bila obmanjena tim ne obicnim prizorom da nisam imala vremena misliti na strah i ostale stvari koje idu uz datu situaciju i koje bi svakom normalnom covjeku pale na pamet ali... Znajuci sebe, preplaseni paranoicar koji se boji mraka samog od sebe, bila sam prosto zacudjena svojim ponasanjem. Noge me vec pocinju boliti i osjecam se malaksalo. Od velike vlage je tesko disati tako da se moje disanje svelo na non-stopne duboke uzdisaje, koji te jako brzo izcrpe. Pokusavam ubrzati hod ali sto brze idem to se sporije krecem i kao da ustvari stojim u jednom mjestu i marsiram. Naravno sve oko mene izgleda potpuno isto tako da i ne bih znala da li se krecem ili ne, uvijek se cini da sam na istom mjestu, pored mokrog zida sa moje desne strane. Sjetim se da kod sebe imam malo dop-a od juce koji sam sacuvala za nedaj boze...rovim dzepove, da tu je kao i sve ostalo sto mi treba.Mozda ce mi biti lakse kad povucem koji dim... Stavljam komadic H-a na foliju, prinosim upaljac i uvlacim ogromni dim od kog mi se citavo tijelo streslo od blazenog osjecaja. Cujem glasove, sve su jasniji i jasniji.. prepoznajem Tinin i Boletov glas...Robertov odmah potom. Glasovi su sada vec potpuno jasni ali se jos uvijek niko ne pojavljuje..gledam sa svih strana, okrecem se..zovem..nista. Smijeh...Bolesni smijeh koji odzvanja medju praznim zidovima mi daje uzasnu glavobolju, svrbi me mozak od njega. ALi smijeh ne prestaje, i glasovi su jos uvijek tu.. osjecam se kao da ludim..obliva me znoj, tresem se...hvatam se za kosu i kao da cu je svakog trenutka izcupati iz glave. I dalje se znojim i tresem , ali sada od neke odvratne hladnoce i sve mi je tezei teze udahnuti zrak. Majke mi cu poluditi.. sve je jace i jace...aaahhh gusim se...

Kasljem i tresem se...gledam oko sebe...nalazim se u mojoj sobi, na rasturenom krevetu na kom u opste nema posteljine jer sam je valjda zgurala kad sam se borila sa svakojakim sablastima, oblivena hladnim znojem. Sad znam, kasalj me probudio... Pogledam se u ogledalo, zjenice su prekrile cijelo oko a ja izgledam izbezumljeno. Jebote pa nije proslo ni 6 sati od kako sam zadnji put pusila, zar je moguce... Osjecam se kao da nisam nista uzela cijeli dan a ne 6 sati. Do sada sam mogla izdrzati barem nekih 12 sati, od vremena kad legnem do vremena kad ustanem i susretnem se sa jutrom i svim sto ono donosi. Sjedim na krevetu i pripremam komadice dopa za pusenje...sjecam se maloprijasnjeg sna koji me je posteno istraumirao. DUgo nisam nista sanjala...pogotovo ne ovako jasno i stvarno. Kad malo bolje razmislim prestala sam sanjati u isto vrijeme kad sam pocela uzimati dop... valjda zaspem onako komirana u ubijena pa se i mozak ugasi a tako i snovi. A tako i puno drugih stvari poput radosti, ljubavi, sex-a i uopste bilo kakvog drugog zadovoljstva. Covjekov um postane fokusiran na samo jedno a to je dop. Bas sam o tome juce razmisljala... vec dugo ne obracam paznju na ljude oko sebe, pa tako ni na tipove za kojima sam se do nedavno okretala skupa sa ostalim frendicama. Pa cak i kad se vozim i stanem na semaforu a u autu do mene neka faca, smjeska se i gleda me... Prosto nemam snage da mu uzvratim ni najmanjim osmjehom... moje misli su na dopu. A o ostalim stvarima i da ne pricam. Sex je davno postao nesto strano za mene...Jeste da se moja zadnja veza nije bas tako davno zavrsila ali sex jeste.kao i svaka zelja za njim.. Svi opijatni centri u mozgu su naime ispunjeni heroinom tako da je to jedino sto covjeku pruza iskreno zadovoljstvo. S toga,na zalost, ja vec dugo vodim ljubav sa djavolom..

Zvoni telefon, Bole je... Imam 15 minuta da se spremim i nacrtam na dogovorenom mjestu koje i nije bas tako blizu. No, moje vozacke sposobnosti su dosle do izrazaja od kako se drogiram... Gas, 90 MPH, i tu sam za manje od 10 minuta...Nevjerovatno, ponekad i sama sebe zacudim a vjerovatno i svoje auto koje ce jednog dana samo da poleti pod tolikim pritiskom. Bole je vec tu, on je jos gori od mene sto se toga tice. Cekamo dilera i supljiramo kao i obicno. Vremenom ti ponestane texta neophodnog za odrzavanje bilo kakve konverzacije ali sta se moze.. vec 7 mjeseci su nam svi dani isti... ali valjda ce se nesto novo desiti. Kao npr danas... diler je donio novu robu, zapakiranu u nove crvene baloncice. Sumnjivo ih posmatramo a jos sumnjivije otvaramo... Palim prvi dim...da roba je nova...I dalje sumnjam u njene moci jer prije par dana smo plakali nad novom robom koja nije k... valjala. Boze, nema nista gore od loseg dopa (ok ima, nikakav dop). Pada mi glava, sklapaju mi se oci... Nije lose, mislim se. Pogledam u Boleta koji vec odavno kljuca i nema namjeru da prestane..Heheheh, sve je dobro sto se dobro svrsi.. Ja sam mislila da ce dan biti mnogo gori...

"Good evening ladies and gentlemen! Tonight we have live coverage on one of the nation's largest narcotic busts. The police has been working on this particular case for over two years now but has never made a move, not until today. Going live to the scene of crime..Dave, what's going on right now?"

"Good evening, as of this moment the police has arrested over six people and are still talking to few others. As you can see the police cars are everywhere, all the streets in the area are closed and no one is allowed to enter the property. This is the largest heroin bust we've seen since 1999. So far, the information we have is that there was well over 2 million worth of heroin, and that is just heroin alone. As you can see the swat team is just coming out of the apartment where they entered just minutes ago. We will have more information in just a few minutes".

Fuck!.... STa sada da radimo? Aaaaaa, misli mi previse brzo nadolaze i ne mogu da se skoncentrisem. Mislim...ma nije moguce... Gledam na sat 6 popodne. Tina i Robert su otisli po robu prije sat vremena i jos ih nema. Sada vec pocinjem da paranoisem...Sranje ako su i njih uhvatili? Sta ako je i Bole bio tu? STa ako, sta ako.....Hodam gore dole po sobi, vec sam napravila mali puteljak u cilimu od silnog hodanja. A ja nemam nista... Ne bih da zvucim sebicno ali sta da se radi....Kriza je kriza... Citav Swat team je uletio u onaj mali stancic...ponavljam maloprijasnji film u glavi. Zamisli tog shoka... sjede ljudi, uzivaju u kasnim popodnevnom satima, pakuju dop u kesice, slusaju muziku i onda tras, padaju vrata na pod i ulijece 20 ogromnih drotova u ne probojnim odjelima i maskama na glavi, i pri tome urla iz sve snage. Uhhh, samo da nije niko od njih bio tu... I dalje ludacki hodam gore dole po sobi i gledam u telefon misleci kako ce svakog trenutka zazvoniti. Nista. Vec je proslo sat i 30 minuta. Ponovo palim TV ali ga ne pojacavam, samo gledam u ljude koji se zbunjeno vrzmaju po plocniku. Trazim neku poznatu facu...nista, sve su neki tamnoputi. Kontam sta ce sada biti...to nam je bio jedini izvor dopa, a u jedno i najbolji. Nije lako naci dilera, tj dobrog dilera...prvo ti treba neko vrijeme da ga upoznas i da mu pocnes koliko toliko vjerovati, a tako i on tebi. Oni su definitivno naj paranoicniji ljudi na svijetu...Al i ja bih bila da sam na njihovom mjestu. Ko zna hocemo li naci nekoga uskoro...Ko zna kakav ce dop biti... Boli me glava od svega.. a telefon jos uvijek ne zvoni....Sta ce li se samo desiti....?

nastavice se...

To kasno popodne:

Ne mogu vise da cekam..spremam se i izlazim u nadi da cu naci nekoga ili saznati nesto. Odlucila sam se idem do Tine da vidim da li su tamo pa cu onda nastaviti sa traganjem. Kucam na vrata, nista..tisina. Kucam ponovo, ovaj put malo jace...cujem nesto. Otvaraju se vrata, Tina! Gledam u nju i pokusavam da odgonetnem sta se desilo jer ona izgleda vise nego izbezumljeno i ubijeno u isto vrijeme. "STa je bilo", pitam je u nadi da ce je moj glas vratiti u realnost, bar na tren. "Covjece, mogla sam umrijeti, ali bukvalno umrijeti"....Suze se vec kotrljaju niz obraze i lagani plac postaje ne kontrolisano jecanje. "Dobro je, sve je ok" kazem pokusavajuci je malo smiriti. Nakon izvjesnog vremena doznajem da minutu nakon sto su izasli iz stana drotovi su uletili i sve se dogodilo u tom trenutku. Oni su jos uvijek silazili niz stepenice kad su drotovi izlazili iz auta..ta minuta im je spasila zivot. Nakon sto su dosli kuci, napusili su se toliko jako da su obadvoje zaspali (tj pali u komu) i nisu se budili satima. Citavo to vrijeme dok sam ja unezvjerno hodala po kuci oni su bili u svijetu snova...Al nema veze, vazno je da su dobro i zivo (well, kind of).

Srecom uspjeli su uzeti i za mene tako da sam mogla nastaviti istragu o danasnjem danu u malo boljem raspolozenju. Naime, drotovi su ovo spremali vec mjesecima da bi danas konacno sproveli tu dugo-planiranu akciju. Danima su snimali kamerama, slikali i biljezili promet u i iz stana. Znali su sve, pa cak i dan kad stize nova roba. No to vise nije nas problem..nas problem je sta sad. Izgubili smo dilera a tako i robu koju nam je omogucavao. Svi smo nervozni i uznemireni...nije lako niti jednostavno izgubiti dobru konekciju, ili uopste bilo kakvu konekciju. Sta sutra kad ne bude dop-a? A niko nije spreman za tako nesto..ni psihicki ni fizicki a ni materijalno. To bi bilo skidanje na suho, sto ni u kom slucaju nece biti moguce. Moracemo smisliti naj bezbolniji nacin da ovo rijesimo. Nakon par uhvacenih zmajeva bili smo spremni za akciju "potraga za dopom". Satima smo lutali ulicama na kojima su nekoc bili raznorazni dileri, ali sa nasom srecom to popodne nije bilo ni zive duse. Kao da su svi nestali ili u zemlju propali...a mozda su samo poslusali svoje paranoicne mozgove i povukli se. Nakon izvjesnog vremena naisli smo na Toma, bezkucnika na igli , koji je prihvatio da nam pomogne. Dali smo mu samo $20.00 dok ne vidimo hoce li se vratiti i hoce li roba biti iole dobra. Cekali smo Toma nekih par sati i skontali da se on u stvari nece vratiti kao ni nasih, tesko zaradjenih $20.00. STa sad? Na izmoru svih snaga, krenuli smo nazad u neizvjesnost i cekanje. Osjecam se kao da mi je neko uzeo dio mene i kako sada necu mocu funkcionisati bez tog dijela. Tek u ovakvim situacijama covjek uvidi koliki je samo on rob i sluga crnih kandzi velikog zmaja. SVe vise mislim da to u stvari i nije zmaj nego azdaja, i to ona sto bljuje vatru. Nisam nikada ni sanjala da cu biti neciji rob i da cu izgubiti kontrolu nad sopstvenim umom (i tijelom). Nase postojanje se svelo na jednu stvar, a to je dop. Koliko god tuzno i jadno zvucalo tako je. Nisam ni ja vjerovala do sada, do momenta kad sam vidjela i osjetila da moj zivot gubi svako znacenje sa svakim dubljim uvjerenjem da nema dopa. Naravno to se ne desava samo meni nego i ostalima... Tina I Robert su vise izgubljeni nego ja...Posmatram ih..sjede ne pomicno i zure u prazan prostor ispred njih. Cini mi se da ni ne trepcu, nego samo izgubljeno cekaju da se nesto desi. Ahhh, kako je samo jadan ovakav zivot...Ali nece jos dugo potrajati obecavam...Ko zna koliko dugo sam tako sjedila utopljena u crne misli kad se odjednom trznuh i vratih u realnost....

Zvoni telefon (cellularni).... Bole je! Bez puno uvoda odmah mi je saopstio novosti "Nasao sam novu shemu, dobra je; roba je super samo sto je mnogo manje nego prije...Sutra cemo se naci sa njima".... "Nasao je novog dilera"!!!!-vicem iz sveg glasa... Tina I Robert skacu od srece...a meni je pao kamen sa srca. Zivot je tako lijep...

I tako je opaka azdaja ponovo postala dobrocudni zmaj a mi veseli narkomani koji ponovo vjeruju u zivot... Dop ima cudnu moc...

The ENd

Dragi moji... javljam vam se sa opravdanim zakasnjenjem. Naime, otisla sam na psihicki oporavak od svega u cemu sam do nedavno bila..Drustva, frke, sjeba, panike, pa cak i droge. Da.. napravila sam veliki korak i odlucila se skinuti i rijesiti svog belaja. Ne znam kako ce sve na kraju ispasti ali nadam se najboljem. Javicu vam se uskoro sa svim detaljima,a do tada..ostajte mi dobro, zdravo i pametno. Pisat cu vam cim nadjem computer sa normalnom konekcijom.. Ne nisam vas zaboravila i da dobro sam, ziva i ehmmm, zdrava. Voli vas i misli na vas,

Malena

Sve se desilo u jednoj najbrzoj minuti moga zivota…u jednom teskom treptaju oka…u umornom padu jedne kapi kise…ili bolnom otkucaju srca. Zelim da kazem da sam bila potpuno svjesna svoje odluke ali nisam bas sto posto sigurna u to..vjerujem da sam bila dobro napusena i da mi je bilo sve svejedno, kako to inace I bude. Inace, covjek kad je u napusenom stanju rijetko vidi onu drugu, ruznu stranu realnosti..kako I moze kad je sve lijepo, moguce, za sve postoji odgovor I neko bolje sutra. Pa tako i sam cin skidanja, koji se cini izvodljivim sa nevjerovatnom lakocom. To mi se, kao I mnogim drugim zacaranim bicima,desilo mnogo puta dok sam uzivala u prekrasnoj toploti dopa koja se sirila mojim tijelom. Oci se sklapaju, osmijeh na usnama stvara…blazenost obuzima moje tijelo.. a ja u sebi mislim "Ovo je zadnji put"…

Zanimljivo koliko zadnjih puta moze biti…. A samo jedan prvi. Nazalost to je istina kod dopa I njemu slicnih prokletstava. No nazad na moju pricu… Bila je to srijeda kada sam ja donijela tu strasnu odluku koja bi trebala da permanentno promjeni tok mog zivota. Kao sto rekoh I prije sam donosila bas tu istu odluku I nista se nije promjenilo, osim cinjenice da sam skoro uvijek od dana donosenja odluke do dana kad sam ponovo sredjivala dop, morala zivjeti sa nekim ne ugodnim strahom koji me je razarao. Ovaj put je bilo drugacije, bila sam isuvise mirna I odlucna da sam sama sebe cudila. U cetvrtak sam se isto osjecala, pa tako i u petak, subotu i jedan dio nedelje. Znala sam da idem u kliniku u ponedeljak i da pocinjem sa metadonom.. nazvala sam kliniku I potvrdila zakazani dolazak I samo sam cekala da svane u ponedeljak ujutro da bih konacno otisla. Noc prije sam se posteno ubila pozdravljajuci se sa starom ljubavi, I jednim dijelom moga zivota. Svaki komadic dopa sam njezno stavljala na foliju I gledala u njega sa tugom u ocima..bas kao kad se rastajes od nekog dragog. Sto je najgore on I jeste meni drag I uvijek ce mi biti drag pogotovu u momentu kao sto je ovaj bio. Ko zna koliko sam ja tako dugo sjedila I oprastala se jer se uopste ne sjecam odlazka u krevet I spavanja. Sve sto znam je da me zvuk alarma probudio I da sam onako u polu-transu ustala I tek onda skontala da je ustvari ponedeljak…uhhh…trema me je pocela hvatati, bas kao da putujem negdje. I tako ne znajuci sta me ceka I ocekujuci samo najgore stigla sam u kliniku. Cijelo sam vrijeme gledala u pod u strahu da ce me neko prepoznati, no srecom nije bilo nikoga. Sve se brzo zavrsilo, razgovor sa radnicom, vadjenje krvi, pregled kod doktora I najbitnije, odredjivanje moje doze. Ni sama nisam znala sta mi je bolje, uzeti vise ili manje.. strah me metadona a strah me i heroina. Sa metadona sam se odlucila brzo skinuti, tj upotrijebiti ga samo kao pomagalicu za skidanje sa dopa.. 5 dana je dovoljno da se skines sa H ali nije dovoljno da se navuces na M… tako da sam ja radila pravu stvar.

30 mg. je bila finalna odluka…ok… nije strasno, mislim duboko u sebi. Sjedim I gledam u jednu tacku ocekujuci nesto da se desi…Medjutim nista se nije desilo do nekih 3-4 popodne. Napad euforije pracen teskim umorom… Da, teska kontradikcija ali tako je bilo… Skacem, letim, meljem ko’ luda, cistim kucu, nosim neke stvari gore dole…luda sam.. a oci mi se sklapaju. Ludilo zivo… Naravno umor je nakraju preovladao… I tako sam nastavila sa istim ritualom narednih 5 dana, kad sam ustvari otisla na dugo-planirajuci odmor.

Imala sam dovoljno M sa sobom za narednih par dana a I malo horsa za svaki slucaj. Predivno mi je bilo zaista… divan grad, zelenilo, cisto sve, I ljudi I grad.. ma super. Nije mi padalo na pamet da uzmem ista.. M sam prestala uzimati nakon 2 dana I ok sam se osjecala. Naravno 3 dana kasnije davno izgubljena snaga se povratila I ja sam ponovo bila na konju…Kontam, super cista sam..znaci mogu izdrzati…uspjela sam 7 dana bez dopa I 3 bez M….Jupiii… I bas tada je djavo sjeo na moje lijevo rame I sapnuo mi " mogla bi malo uzeti..nece ti nista biti..vidis da si ok"…. Ma necu… ni slucajno…."Samo malo, dva dima..cisto da se podsjetis"… Ne.. krenem..i stanem…necu! Prva bitka-pobjeda….Dan 2… poludicu od tog nekog tihog glasa koji me tjera.. Majke mi…nisam nikada nista slicno dozivjela… Mislila sam da imam jaku psihu I da ne posustajem tako lako…ali ne ,besmrtnik je jaci od mene… svojim ostrim pogledom me probada…muci me…aaahhh poludicu majke mi…A necu da uzmem I place mi se, I strah me je… a koracam prema sobi u kojoj se nalazi on…sakriven duboko u stvarima..a uskoro u meni. Pala sam..izgubila sam….ponovo sam postala rob velikog zla…gospodina heroina. Samo jedna bombica a 5 dana ispred mene….mozda I mognem izdrzati, ipak ne uzimam puno. Dovoljno je reci da sam dva zadnja dana provela struzuci po spravi sa kojom pusim (slamcica)…tu se zalijepi dop tako da se skupi dovoljno…ne za 2 dana ali za jedno vece… No sta je tu je…Bolesna sam…jedva cekam da odem kuci samo da budem bolje… sa bilo cim, nije me briga…

Tablete za spavanje, tablete za bolove…nista ne moze ubiti zelju za vatrenim ljubavnikom osim njega samog. Nisam nikada nista toliko zelila kao njega tada… Stizem kuci, zovem taj nikada zaboravljeni broj…. Uzimam malo…da malo, ahhhh .Spasena sam….Zar postoji ista ljepse…ponovo vodim ljubav sa voljenim gospodinom….Mmm, letim medju oblacima…ponovo sam njegova robinja….

Ali ne za dugo..idem ujutro u kliniku…Necu ovaj put izgubiti bitku….