Re: DJAVOLICA
Posted: Mon Jun 30, 2008 1:59 pm
Tako nešto danima čitam ove vaše priče i stavrno mi nekako bude teško, neki čudan osećaj...Nemam pojima ali imala sam neku potrebu da i ja nešto napišem...valjda sam negde osetila tvoju jačinu i borbu, a ja sam takva, kažu moji prijatelji, po prirodi. Valjda kroz gomilu sranja koje sam u životu doživela i ostala na svojim nogama mogu da kažem da znam šta znači boriti se. Ja imam brata, koji ima problem koji si ti imala. On je stariji od mene osam godina i umesto on da brine o meni, brinem ja o njemu...samo je pitanje koliko uspešno s obzirom da i dalje ima isti problem. Znam samo da me je milion puta zajebao i da mi je milion puta došlo da ga oteram u tri pm... e do pre tri godine ja sam mogla sebi i da dozbolim da se nerviram oko toga ko je on i kakav je, ali kada sam dobila svoje detence čvrsto sam odlučila da niša na ovom svetu neće mene doterati do te granice da ja sutra nemam živce da se bavim svojim detetom na pravi način. Nisam digla, kako se to kaže, ruke od njega ali sam prestala da se nerviram i mogu ti reći da mi baš dobro ide...
E sad koliko ja znam, bila sam klinka, on ima problem negde od 95. god. Znam samo da su se moji večito svađali zbog njega. Mama zalepljena emotivno za svog sina, a tata surovi realista. Takva sam i ja. Ne mogu da shvatim da neko živi u oblacima...I onda 2000. god tata nam se razboli, kao vijetnamski sindrom, posledica rata u kojem je bio i u kojem je ranjen, a ja odlično znam da ga je sin sjebao dobro psihički i da veliki udeo u njegovoj bolesti ima upravo baš to...Mama nam umire 2002. god i ja kažem mom bratu ako ti bilo šta u životu treba tu sam ja nema ko drugi...i onda sto puta lorijen, ramah, implanti,..., i k. A sve vreme tata bolestan, i sada je... Uh nemam pojima što se ovoliko raspisa....Sada sam samohrana majka, šta god to značilo...Otac od mog sina se leči trenutno u Drajzerovoj, od lekova i alkohola, ali ko zna čega sve tu ima od momenta kada sam ga ja ostavila. Ranije nikada ništa nije koristio sem vutre (hm sem, malo li je...).
I tako, znam samo da mi je moje dete najpreče i da živim za njega. I to što planiraš da ideš češće u crkvu uopšte ti nije loša ideja. Ja zaista mislim da Bog postoji i da me on gleda, da me on drži da ne pokleknem...
Eto sada valjda kapiras otkud ja...
kiss
E sad koliko ja znam, bila sam klinka, on ima problem negde od 95. god. Znam samo da su se moji večito svađali zbog njega. Mama zalepljena emotivno za svog sina, a tata surovi realista. Takva sam i ja. Ne mogu da shvatim da neko živi u oblacima...I onda 2000. god tata nam se razboli, kao vijetnamski sindrom, posledica rata u kojem je bio i u kojem je ranjen, a ja odlično znam da ga je sin sjebao dobro psihički i da veliki udeo u njegovoj bolesti ima upravo baš to...Mama nam umire 2002. god i ja kažem mom bratu ako ti bilo šta u životu treba tu sam ja nema ko drugi...i onda sto puta lorijen, ramah, implanti,..., i k. A sve vreme tata bolestan, i sada je... Uh nemam pojima što se ovoliko raspisa....Sada sam samohrana majka, šta god to značilo...Otac od mog sina se leči trenutno u Drajzerovoj, od lekova i alkohola, ali ko zna čega sve tu ima od momenta kada sam ga ja ostavila. Ranije nikada ništa nije koristio sem vutre (hm sem, malo li je...).
I tako, znam samo da mi je moje dete najpreče i da živim za njega. I to što planiraš da ideš češće u crkvu uopšte ti nije loša ideja. Ja zaista mislim da Bog postoji i da me on gleda, da me on drži da ne pokleknem...
Eto sada valjda kapiras otkud ja...
kiss