Re: prica o najpametnijem tipu na svijetu
Posted: Mon Jul 21, 2008 10:14 pm
Nista spektakularno u ovom unosu. Jos jedan u nizu sjebani depresivni ponedjeljak i totalna praznina u meni. Radni dan je protekao pristojno, bez stresa i velikih odluka i preokreta na berzi. I berza je totalno trula i izopacena, kao i sve u jebenom Mordoru u kojem zivimo... Proklet smo narod, ponasamo se kao stoka, samo blejimo u cobana i slijepo ga slusamo. Tako vec vijekovima. A cobani vazda monstrumi, kriminalci i idioti... Sto su beskrupulozniji diktatori, to duze traju i imaju vecu moc. Prost narod voli siledzije... Jedna glava, jedan glas. U takvom sistemu je hendikep misliti svojom glavom. Pravis onda probleme samom sebi. I prizivas nezadovoljstvo i prazninu i bol... Nadam se da ce smradovi odgovarati jednog dana za ono sto su uradili u petak.
Jedino po cemu vrijedi pamtiti ovaj dan je cinjenica da sam se dogovorio sa kolegama i konacno je pala odluka o modelu koristenja godisnjeg odmora. Godisnji stupa na snagu u petak, 1. avgusta, u trajanju od dvije sedmice. Prije pola godina sam imao grandiozne planove i zelioda putujem na Kubu ili Mauricijus i hladim jaja ispod palme na obali okeana i rasturam se od alkohola, ma koliko da to djeluje otrcano i neoriginalno... Bilo bi mozda nesto i poezije i to.
Ipak, shvatio sam da ne mogu... iscrpljen sam finansijski i psihiciki i depra me jebe i beskrajno sam umoran od ljudi. Sve sto zelim je da se ne cimam previse, da prokleta geografska promjena i fizicko izmjestanje od kompjutera mnogo ne zamaraju.
Mislim, potrebno mi je da bas odem nekud, da se obnovim i povezem isprekidane niti svijesti. Potrebno mi je da zavrnem nogavice i bosim stopalima hodam preko toplog pijeska i analiziram skoljke i kamencice oslobodjen svake svrhe. Potrebno mi je da ne budem tu u pola devet kad pocinje ucitavanje naloga u BST i da ne budem tu u pola deset kad zvone telefoni i ne budem tu u jedan sat kad se trgovanje zakljucuje i ne budem tu u pola cetiri kad proglasavaju zavrsetak dnevne kazne. Potrebno mi je da lagano odsetam iz smoga i asfalta i buke. Potrebni su mi neki drugi zidovi, jutra, sjenke, uglovi, staze i prostori uma, druge leprsave suknjice, drugo hladno pivo...
Umjesto svega toga, dobijam Crnu Goru, ponovo... Cetiri muzjaka u apartmanu, potoci piva i razularenog smjeha bez trunke razuma koji je uzasno glasan bas iz zelje da se ispuni praznina i besmisao... I da se ne dotaknu sjebane teme. Da se ne razmislja o onom sto nedostaje... Mislim da necu meditirati. Necu setati. Necu nista... Samo cu da pijem i smijem se. Deset dana.
Zatim se vracam kuci u rutinu. Pitam se da li je sva ova pustinja u meni samo hormonalni poremecaj. Da li se fakat sarenim usranim pilulama moze regulisati sreca i zadovoljstvo... Kao pijes antidepresive i sretan se kao tele.
Sad ce Janko da igra tenis u Torontu. Odoh.
Jedino po cemu vrijedi pamtiti ovaj dan je cinjenica da sam se dogovorio sa kolegama i konacno je pala odluka o modelu koristenja godisnjeg odmora. Godisnji stupa na snagu u petak, 1. avgusta, u trajanju od dvije sedmice. Prije pola godina sam imao grandiozne planove i zelioda putujem na Kubu ili Mauricijus i hladim jaja ispod palme na obali okeana i rasturam se od alkohola, ma koliko da to djeluje otrcano i neoriginalno... Bilo bi mozda nesto i poezije i to.
Ipak, shvatio sam da ne mogu... iscrpljen sam finansijski i psihiciki i depra me jebe i beskrajno sam umoran od ljudi. Sve sto zelim je da se ne cimam previse, da prokleta geografska promjena i fizicko izmjestanje od kompjutera mnogo ne zamaraju.
Mislim, potrebno mi je da bas odem nekud, da se obnovim i povezem isprekidane niti svijesti. Potrebno mi je da zavrnem nogavice i bosim stopalima hodam preko toplog pijeska i analiziram skoljke i kamencice oslobodjen svake svrhe. Potrebno mi je da ne budem tu u pola devet kad pocinje ucitavanje naloga u BST i da ne budem tu u pola deset kad zvone telefoni i ne budem tu u jedan sat kad se trgovanje zakljucuje i ne budem tu u pola cetiri kad proglasavaju zavrsetak dnevne kazne. Potrebno mi je da lagano odsetam iz smoga i asfalta i buke. Potrebni su mi neki drugi zidovi, jutra, sjenke, uglovi, staze i prostori uma, druge leprsave suknjice, drugo hladno pivo...
Umjesto svega toga, dobijam Crnu Goru, ponovo... Cetiri muzjaka u apartmanu, potoci piva i razularenog smjeha bez trunke razuma koji je uzasno glasan bas iz zelje da se ispuni praznina i besmisao... I da se ne dotaknu sjebane teme. Da se ne razmislja o onom sto nedostaje... Mislim da necu meditirati. Necu setati. Necu nista... Samo cu da pijem i smijem se. Deset dana.
Zatim se vracam kuci u rutinu. Pitam se da li je sva ova pustinja u meni samo hormonalni poremecaj. Da li se fakat sarenim usranim pilulama moze regulisati sreca i zadovoljstvo... Kao pijes antidepresive i sretan se kao tele.
Sad ce Janko da igra tenis u Torontu. Odoh.
