neke moje gluposti i to...

[Vlado_M]

Sigurno. Talenat je samo preduslov.

Ali, nekako mi se cini da je svaki od ovih umjetnika i garant jos more drugih, na ovaj ili onaj nacin imao neki problem sa sobom i/li drustvom, neki jebeni poremecaj licnosti... Ne znam da li umjetnost nastaje kao posljedica toga, sve kontam da je tako.

I narkomanija je problem sa samim sobom. Zato veliki broj narkomana u najmanju ruku naginje umjetnosti.

[Modesty]

što moja poštovana doktorka kaže,ne poznajem ni jednon ne inteligentnog narkomana.....dragi moj,da li nas to pravda i da li su svi koji nisu narkomani glupi?....meni se čini da je naš dar krivo upotrebljem,dal krivicom drugih ili nesrećnom okolnosti,sad je manje bitno...bitno je jedino šta dalje,sada kaka smo sve to lijepo rezimirali.

[Zona Sumraka]

ja mislim da po prirodi umjetnicki naklonjeni ljudi generalno naginju porocima...ali ne slazem se u jednoj stvari i vidim da je stalno potencirana, a vizavi je inteligencije narkomana...svi znamo da inteligencija nije nikakav preduslov sposobnosti snalazenja u realnom zivotu...prema tome to je sve prdimahovina...serem se ja na tu inteligenciju kada je jedina konstruktivna stvar koju odradis sto smislis nacin kako da dodjes do love, kojom ces kupiti ono od cega ces i riknuti...
ja mislim da je ustvari glavni problem nedostatak emocionalne inteligencije...znaci jedna emocionalna nezrelost, impulsivnost, nedostatak kontrole, itd. bla bla...da ne filozofiram previse...a jedno i drugo nemaju nazalost nikakve veze...

[raskorak]

E, Zono, ovo si ubola, svaka ti čast!

[cokapeace]

:nod:

[Vlado_M]

Cijena

Najvaznija stvar na svijetu nije ljubav, vec uredna i redovna stolica.

Tri stvari koje na svijetu najvise prezirem su : licemjernost, samozavaravanje, Demi Mur. Uvijek mi bude muka kad se sjetim onog filma u kojem Robert Redford nudi milion dolara za jednu nocnu seansu sa njom i njenih sedamnaest hiljada hirurskih zahvata na sisama. Da se ja pitam, radije bih proveo noc u zagrljaju Roberta Redforda nego sa tom Demi, silikonskom lutkom. Ali fakat, sta jebeno reci, bogatasi su totalno odlijepili, gotovo van granica svakog poimanja - umjesto da Robert te repa pokloni u humanitarne svrhe za gladnu djecu Afrike, ili za obnovu Djordjevih stupova ili za borbu protiv tuberkuloze, on ih ulaze u holivudsku silikonsku lutkicu. Totalno sranje, vrhunac imbecilnosti, zato ovaj svijet i treba sto prije da izgori u plamenu zajedno sa svima nama.

Ali dobro, kraj je neminovan, smrt nam se lagano prikrada kao puma. Jednog dana neko ce pokucati na vrata : - kuc-kuc. Ustaceš i virnuti kroz spijunku i pitati : - ko je, je l postar ? A duboki sugestivni vokal ce ti odgovoriti : Nije, jarane postar; postar uvijek zvoni dvaput; ovdje smrt, spremaj dupe za vjecne muke.

Dakle, dok moj radni ucinak polako blijedi, upravo mi preko internog sistema poruka koleginica Rada prica kako je, dok je ljetovala u Egiptu, njenom momku ponudjeno 3000 kamila u kompenzaciju za nju, sto je, u sustini, super ponuda, posto su egipatski trgovci zesci skutori. Obicno nude stotine; pretpostavljam da su osuncani brkati mrmoti odlijepili za Radinim aristokratski blijedim tenom, kao snjegovi Kilimandzara prije globalnog otopljavanja, pa je tako sijevnuo ovaj indecent proposal. Medjutim, Radin decko nije pristao da je da za manje od 4000 komada, a Egipcani ipak nisu htjeli toliko da se isprse. Nastala je opsta frka, vika, povlacenje za rukave, cjenkanje - evo 3000 kamila, ne, daj 4000 kamila; ne, ne, 3500 kamila, ne, NE!, 4000 kamila ili se jebite u dupe; ali, sefe, gdje sad da nadjemo jos 1000 kamila kad su sve banke kamila zatvorene. Zaboli me, pozajmite ih od lokalnog hodze, oni su ionako svi puni ko brodovi; ne, ne itd... I tako, u smiraj dana, sve oci Egipta divljahu se egzoticnoj ljepotici iz Bosne, ali niko ne htjede da istrese za nju bijednih 4000 kamila, te trampa pade u vodu...

I eto, 3000 kamila, to je Radina realna trzisna vrijednost. Moja vrijednost na svjetskoj pijaci je, procjenjujem, negdje oko sest sepavih hijena, zatim buket mirisnih kaktusa, plus dvije flase piva, hladnog.

A vasa ?

[bojanol]

Kako sam dosledan, a Vlado? Istekao mi je time-out. Poslushao sam te.
Ja ne vredim ni po lule duvana, ko je mene poznavao - ni pakao mu nece tesko pasti. Pozdrav.

[Vlado_M]

Ma neka si se vratio... Gdje si jos vidio dosljednog narkomana ?

Kontam da ni ti ni ja trenutno na otvorenom trzistu ne bi mogli dostici cijenu jednog Luisa Hemiltona... Ali jebes ga. Lopta je okrugla.

[bojanol]

Stvarno, nigde nisam video doslednog narkomana.

[Vlado_M]

O suicidu

Stari vuk Artur Sopenhauer negdje je zapisao da samoubistvo predstavlja ne odsustvo, vec naprotiv, visak volje za zivotom. Isto tako, Alber Kami izjavio je da je suicid jedina filozofska tema iole vrijedna rasprave... Iskreno, brdo vremena sam proveo mozgajuci o toj problematici, ali do ovog trenutka nisam mnogo puta izvodio u praksi pokusaje takve vrste. Dogodilo mi se samo jednom, nekad tokom osnovne skole, a razlog je bio krajnje prozaican : nekoliko keceva, iz matematike i njemackog i tehnickog i, cini mi se, likovnog sranja… U to vrijeme imao sam jako zgusnut raspored u skoli : smarajuce gradivo sa jedne, i uzbudljivi svijet djevojcica u koji sam svakako zelio malo da udjem, sa druge strane. Nisam imao snage da se paralelno nosim na ta dva fronta, pa sam tako posustao sa ucenjem. Naravno, nesto kasnije se ispostavilo da sam ga ispusio i kod djevojcica, ali to nije tema ove genijalne opservacije.

I tako, cak i sama pomisao da bi starci eventualno mogli saznati za moje lose ocjene ledila mi je krv u zilama. Dan prije roditeljskog sastanka ostao sam sam u stanu okupiran tmurnim razmisljanjima i samoubistvo se u jednom trenutku nametnulo kao najatraktivnija solucija. Ne znam otkud mi je sinuo taj neslavni naum, s obzirom da sam bio vedar, pozitivan i nasmijan mali seronja… Bilo kako bilo, otisao sam do ostave, rovio malo po kutijama i pronasao kutiju otrova za miseve. Na omotu je bio nacrtan mis prekrizen kosom crvenom linijom. Mis se podigao na zadnje nozice tezeci da dosegne valjda neki imaginarni sir u visini svojih ociju. Djelovao je vrlo poslusno, krotko, mozda su proizvodjaci misomora imali posebne miseve koje su dresirali da poziraju za omot otrova i nakon uspjesne vjezbe castzili ih malim kockicama secera… Vrlo vjerovatno.

I tako sam u potaji strpao pola sake bijelog praha u usta. Kao Ema Bovari... Kao G.K. Cesterton... Progutao bijelo njesra. Otrov me malo grebucko u grlu, pa sam popio casu vode, tako da je onda misomor kliznuo niz grlo puno bolje, kao hladno pivo... Obrisao sam rukavom ono sto je ostalo na krajevima usana i 15 minuta samo stajao, potpuno ukocen, nepomican, stisnutih ociju, stisnutog dupeta, cekajuci smrt… Nisu me opsjedale nikakve velike konacne misli, a ni griza savjesti. Znao sam da sam uradio pravu stvar. Zivot mi se sve vise cinio kao neka besmislena udaljena zvijezda, a tijelo sam vec poceo da dozivljavam kao sputavajuci faktor koji ne dopusta dusi da se oslobodjena vine u nebesa...

No, kao sto vidmo iz prilozenog, ipak nisam umro, barem ne organski. Jebiga... Bice da je tom misomoru istekao rok upotrebe, ili su mozda starci imali takav raspored u ostavi da su u kutiji od misomora drzali brasno, a u posudi za brasno, otrov za miseve... Sve je moguce. Nesto me je, u svakom slucaju, zajebalo, unistilo mi trud... Okej, nabacio sam neki mnogo gadan proliv, ali to je bilo sve... Plus to sto me stari poslije sravnio sa zemljom, kad mu se razrednica pozalila na moje niske ocjene. Vrlo temeljno me olesio, i sve to ukrasio sa pregrst moralnih pouka. Zbog par bijednih besmislenih keceva, koje ce uskoro prekriti trajni zaborav. Tukao me i paralelno drzao eticke besjede. Vrlo visestran covjek, djelovao je kao neka vrsta raspomamljenog rabina. Bas me smorio svojim vaspitnim mjerama. Osjecao sam da je tu nesto u neskladu sa zdravim razumom : zasto me stari, jebiga, uopste mlati i koga zaboli za nekoliko losih ocjena, - ali nisam to osjecanje nepravde uspijevao tacno da artikulisem, osim kroz vristanje i plac...