Izbila sam pare, na telefonu imam taman za poziv čovjeku.
Zovem ga... Zvoni, zvoni, i napokon se javlja.
-"Ja!? Ko je?!" Petlja jezikom jer je razvaljen ko malo dijete.
-"Ej ćao brate, Ana je, jel se možemo naći?"
-"E ti si. Šta si konatala?"
-"Polu."
-"Može, nije problem, samo sad sam u nekom poslu sa ću te zovnuti za petnaest minuta, dvadeset plafon!"
-"Hajde dobro, ali nemoj molim te da bude preko dvadeset, frka mi je"
-"Ma u redu je kad ti kazem, zovem te za toliko. Ćao."
-"Hajde".
Spušam slušalicu. Bijesna sam i ljuta ali nemam izbora, za drugu šemu nam treba auto, a ono je parkirano pred zgradom i bez kapi goriva. Jebiga - droga je prioritet. Ja i momak sjedimo na zidiću. Vruće je, šesti mjesec ali meni je hladno - ježim se i oči mi suze. Zijevam. Prošlo je već 10 minuta, a mi nismo progovorili ni jedne riječi. I dalje čekamo, samo što je već prošlo pola sata. Znači i više od "plafona". Konjina jedna, kaže ima posla, a ja preko telefona čujem kako šuška folija. Ima posla jadan on, mora svako malo kresnut upaljač. Svašta bi mu nešto rekla ali Bogu se ne kontrira. Na telefonu ima neka crkavica, samo da mu zazvonim. Prvi put. Čekam - neće da zovne. Sad on kući kljuca, ni na kraj pameti mu nije da ga ja čekam da mi donese paket.
-"De zazvoni mu opet majke ti. Nemoj da mu ja idem na vrata."
-"Šta ćeš ti konjino, kome ćeš ti otić na vrata, da imaš imalo muda, danas bi ti radio, a on bi tebe možda čekao. Jebo te *** s kim ja imam posla, nisi sposoban ni za petice izbit pa da se barem dva dana odmorimo. Začepi, zovi ako ti se zove."
Ipak za dvije minute opet okrećem broj i on se odmah javlja. Prekidam.
-"Sranje, sad sam potrošila čitav bon!"
Znam da je to pušiona jer šta ako me opet zaboravi. Mogu da se jebem. Saša pored mene nešto sere. Ali telefon u tom momentu zazvoni.
-"Evo ga zove, šuti sad da čujem šta će mi reći."
-"Ej!?"
-"E, gdje ste?"
-"Pa tu smo gdje si nam rekao da dođemo, čekamo te ima četrdeset minuta, daj hoćeš ti dolaziti?"
-"Tu ste znači, eto me."
-"Kaže da dolazi."
Nakon pet minuta napokon se pojavljuje njegov lik iz daljine.
-"Dobro si se sjetio nabijem te."
Ide prema nama, vidi nas. Oboje osjećamo veliko olakšanje i vadim pare iz torbe. Kao da je pola krize nestalo čim sam ga ugledala samo kako dolazi.
-"Vidi ga, koji ,mu je sad kurac!?"
Dižem pogled i vidim njega kako sjeda u auto. Okreće se i ode niz ulicu. Ostajemo ko popišani. Ne znam šta da mislim. Plače mi se, stvarno se osjećam ko zadnje tele. Pa stvarno, naruči me u toliko i toliko, onda sere sat vremena i sad mi još ode pred nosom! O Bože, nek si proklet što me ispljunu na ovu zemlju!!! Saša pored mene šizi. Ja idem na pumpu da zamolim radnika za telefon da ga opet zovnem. U redu je, poznajem momka, i daje mi da zovnem.
-"Halo?"
-"Pa šta ovo bi?Gdje ode?"
-"Ej, kraljice, samo ti sjedi eto mene za minutu!"
-"Hajde dobro."
Majko mila šta ovo meni treba! Pa boga ti, ako radiš radi kako treba! Nemam riječi, ne znam ni šta da mislim. Loša sam i poludit ću.Sjedam i opet čekam, šta ću. Kao da imam nekog izbora...Prošlo je još pet minuta, mi sjedimo i šutimo. Tek s vremena na vrijeme se sa Sašine strane čuje neka gnjusna provka upućena dotičnom gospodinu. Ja prevrćem očima.
-"Eno ga!"
Opet vadim pare sa nadom da ih neću ponovo spremiti u džep. Izlazi iz auta, ide prema nama. Tu je.
-"Gdje ste ekipa, šta ima, kakvi ste?"
Ma sjajni, mislim se u sebi. Dabogda crko. Dok sam sjedila i čekala smislila sam od riječi do riječi šta ću mu reći i nekoliko puta to uvježbala i ponovila. Kako je stvarno prešao granicu, da je bezobrazan, da je naporan i da me iritira sa tim vozanjem i kašnjenjem. Da njemu ide na štetu što ga đankiji čekaju pred zgradom u naselju gdje te svi stanari vide i da će možda zovnuti muriju. Onda će biti da smo ga mi šmekali. Hoću da mu kažem da ja nisam debil da me tako tretira i da mi ode pred nosom.
Ali ne usuđujem se. Šta ako me odjebe, pa ostanem bez šeme. Mora se priznati, daje dobre pakete i roba je odlična.
saša-ex wrote: Na mmom licu osmeh, kazem mu- Gde si brate...volim ga u tom trenutku vise od svega.
-"Ma evo, imao sam nekog posla pa sad kad sam izlazio usput sam otišao autom uplatiti listić."
Onda su on i Saša nastavili pričati o nekom nogometu. Ma briga me čovječe i za tebe i za nogomet, jebe me se šta si ti radio, daj paket da idemo. Otišao si nam pred nosom uplatiti jebeni tiket kao da nisi to mogao minutu poslije, Kao da ne znaš šta je kriza!!! Hoću da mu to kažem, ali da...Opet se ne usuđujem.
Pričaju nešto ali ja ih ne slušam.
-"De Ana daj mu pare."
To sam itekako čula. Pare u njegovu, a balončić u moju ruku. Onda u usta, za svaki slučaj. Krećemo.
Obavili smo što smo trebali i ja i Saša se opet volimo. Pričam mu o onom ludom čovjeku koji je cijeli život posvetio krokodilima općenito i reptilima.
-"Bila sam uvjerena da će stradati zbog nekog krokodila, a njega ubode raža koja je veličine dlana. Jebo te život..."
Ali meni je svijet ponovno lijep.
Barem do večeras kada kriza opet zakuca na naša vrata.
Ma naći ćemo mi pare, uvijek se nekako stvore.
I opet ću zvati istu budalu i čekati ga.
Ahhh...
Sto si u odjelu?"
Pozdravljam te ''k'o-lebac-dobra djevojko