Re: KONTEMPLACIJE O BESMISLU
Posted: Thu Nov 13, 2008 1:11 am
Ponesen prek-prek-prek-sinoćnjim negativnim iskustvom u vidu odsustva kvalitetnog pića i prostorne distance između tačke A oličene u dragstoru i tačke B oličene u mojoj zanosnoj pozadini zavaljenoj u fotelju, večeras sam malo poradio na taktičkom planu i kao i svaki dobar regrut nabavio potrebnu logistiku za ovaj težak poduhvat surfovanja po talasima besmisla.
(Na ovom mestu bi par ljudi koje poznajem reklo, "al' sereš, u pičku materinu..." )
Elem, propisno naoružan sa dvolitrom kisele i pola kese Ribica, sad me ništa više ne može iznenaditi...
Večeras nisam baš u nekom poetično-prozaičnom raspoloženju kao pre neku noć. Više sam nadrndan i time sebi.
Mnogo sam se bre opustio...
Moram malo da razradim jednu misao koja mi sad pade na pamet. A ista se odnosi na provinciju. Neko,čini mi se,reče da provincija postoji zapravo samo u glavama ljudi. Da samim tim nije geografski, već više psihološki pojam. Nažalost, bojim se da tu postoji određena podudarnost. U geografskim zabitima postoji prevelik broj ljudi sa provincijom u glavi. I ne samo sa njom, već i sa nekim malo gorim momentima... Ljudi bahatih, a tupih. Silnih, a nepismenih. Ljudi koji ne vide dalje od nosa, niti ih to pogađa.
Nadobudne, bahate siledžije koji u životu ne pređu ni administrativnu granicu svoje opštine jesu za mene valjda jedini soj ljudi koje zaista, ali zaista ne mogu da smislim. Oni u meni izazivaju toliko negativna osećanja da onda počnem mrzim sve - i one koji to zaslužuju i one koji to i ne zaslužuju. Ovi potonji neka mi oproste ako imaju volje...
Ma i ne moraju mi praštati. Moje uvrede ionako više nikom ništa ne znače...
(Na ovom mestu bi par ljudi koje poznajem reklo, "al' sereš, u pičku materinu..." )
Elem, propisno naoružan sa dvolitrom kisele i pola kese Ribica, sad me ništa više ne može iznenaditi...
Večeras nisam baš u nekom poetično-prozaičnom raspoloženju kao pre neku noć. Više sam nadrndan i time sebi.
Mnogo sam se bre opustio...
Moram malo da razradim jednu misao koja mi sad pade na pamet. A ista se odnosi na provinciju. Neko,čini mi se,reče da provincija postoji zapravo samo u glavama ljudi. Da samim tim nije geografski, već više psihološki pojam. Nažalost, bojim se da tu postoji određena podudarnost. U geografskim zabitima postoji prevelik broj ljudi sa provincijom u glavi. I ne samo sa njom, već i sa nekim malo gorim momentima... Ljudi bahatih, a tupih. Silnih, a nepismenih. Ljudi koji ne vide dalje od nosa, niti ih to pogađa.
Nadobudne, bahate siledžije koji u životu ne pređu ni administrativnu granicu svoje opštine jesu za mene valjda jedini soj ljudi koje zaista, ali zaista ne mogu da smislim. Oni u meni izazivaju toliko negativna osećanja da onda počnem mrzim sve - i one koji to zaslužuju i one koji to i ne zaslužuju. Ovi potonji neka mi oproste ako imaju volje...
Ma i ne moraju mi praštati. Moje uvrede ionako više nikom ništa ne znače...