Inače sam uvijek sanjala svakakve snove - žive, šarene, moguće i nemoguće, lijepe ama divne, znalo je biti i noćnih mora, ali OK, sve je to dio toga. I znaš kako se neki ne sjećaju svojih snova ujutro? Ja nisam bila od tih, sve sam pamtila i ostatak dana razmišljala o tome.
Kad sam se navukla na hors to se promijenilo. U početku sam još malo sanjala, onda su skroz prestali. Sanjala bi ja nekad s vremena na vrijeme nešto, ali ne one fine i ugodne snove zbog kojih ti bude žao kad se probudiš. Uglavnom su bile nebuloze i bezvezarije. U krizama neke paranoje i košmari. Nisam se nikad bacila u zrak s kreveta vrišteći - znate ona filmska fora, ali je znao biti ružno. Otkad sam prestala uzimati žuto, i kad sam se ustabilila na metadonu, prestala sam sanjati skoro skroz. Možda jednom u dva-tri mjeseca i jako mi je krivo zbog toga, jer obožavam sanjati.
I da ovo. Momak kojeg volim je daleko, nije tu, razvojeni smo jebiga. I, kako inače sanjam jako rijetko do nikako, kada je on otišao - poečela sam ga sanjati barem tri puta tjedno. Eto, imam mobitel, fiksni i internet da ga čujem i svoj san da ga vidim.
I ima još jedna onako, malo čudna pojava što se tiče mojih snova, ali možda vam je kasnije ispričam..
Pozdrav!
