E, Zono, izvini. Tih dana sam bio nešto... mnogo... nervozan i tvoj post sam shvatio kao provokaciju na ono što kucam. Jbg, impulsivno sam odreagovao.
... I tako, dok ste se vi ispovedali, Raskorak je promenio dva posla, započeo treći, napravio jedan recidiv, našao devojku, pticu za njega rođenu, ali nije znao da će i ona odleteti. Sada čuči u sebi i čeka novi dan...
P.S. Zono, još jednom izvini...
bad luck ili bedak?
Moderator: sanela
Prva zikra (mamicu joj jebem)
Kako je na krevetu bilo odeće koju sam sa sebe još jutros skinuo, nisam mogao odmah leći. Bio sam umoran i mrzelo me je da sve uredno sklopim i stavim na fotelju. Bacio sam je na pod gde se udobno smestila pored raznih stvarčica koje su tu boravile već neko vreme.
Ušao sam pod postelju koju je trebalo zagrejati, trudeći se da ne razmišljam o tome da mi je hladno. Našao sam zanimaciju u odbrojavanju sekundi koje su se oglašavale sa velikog, starog zidnog časovnika.
Nisam se dao uspavati, te sam pustio neku muziku. Neke pesme u kojima sam nekada uživao, sada su mi lagano ali sigurno nabijale nervozu. Kao odgovor na sve to, oko moje glave je počeo da zuji komarac, ili već neki drugi insekt sličnog „zvuka“. Upalio sam svetlo u nadi da ću ga pronaći. Nije ga bilo ničega u blizini, i pre nego što sam želju da se pokrijem jorganom preko glave, i nestanem u carstvu snova sproveo u delo, pažnju mi je zaokupio trag zgrušane krvi na beživotnom sivom tapetu. Kroz glavu mi je projurilo krajnje neočekivano pitanje tipa: „Otkud bre ovo na mom zidu?“
Pogledao sam na sat i video da je vreme stalo. Isključio sam muziku i ustao da pokrenem mehanizam sa koga su se do pre nekoliko sekundi, gle čuda, čuli baš otkucaji sekundare. Ćebe viška koje je bilo na mojoj posteljini se nalazilo na podu. Hladno je bilo, a iz mojih pora izbijao je još hladniji znoj, koji se u međuvremenu pomešao sa bakterijama sa kože i doneo mi nesnosan smrad.
Još jedna misao mi je proletela kroz glavu: „U pizdu materinu, nije valjda TO ta kriza?!“ Bio sam umoran, ali sna nije bilo ni u najavi. Bila je to duga noć...
Kako je na krevetu bilo odeće koju sam sa sebe još jutros skinuo, nisam mogao odmah leći. Bio sam umoran i mrzelo me je da sve uredno sklopim i stavim na fotelju. Bacio sam je na pod gde se udobno smestila pored raznih stvarčica koje su tu boravile već neko vreme.
Ušao sam pod postelju koju je trebalo zagrejati, trudeći se da ne razmišljam o tome da mi je hladno. Našao sam zanimaciju u odbrojavanju sekundi koje su se oglašavale sa velikog, starog zidnog časovnika.
Nisam se dao uspavati, te sam pustio neku muziku. Neke pesme u kojima sam nekada uživao, sada su mi lagano ali sigurno nabijale nervozu. Kao odgovor na sve to, oko moje glave je počeo da zuji komarac, ili već neki drugi insekt sličnog „zvuka“. Upalio sam svetlo u nadi da ću ga pronaći. Nije ga bilo ničega u blizini, i pre nego što sam želju da se pokrijem jorganom preko glave, i nestanem u carstvu snova sproveo u delo, pažnju mi je zaokupio trag zgrušane krvi na beživotnom sivom tapetu. Kroz glavu mi je projurilo krajnje neočekivano pitanje tipa: „Otkud bre ovo na mom zidu?“
Pogledao sam na sat i video da je vreme stalo. Isključio sam muziku i ustao da pokrenem mehanizam sa koga su se do pre nekoliko sekundi, gle čuda, čuli baš otkucaji sekundare. Ćebe viška koje je bilo na mojoj posteljini se nalazilo na podu. Hladno je bilo, a iz mojih pora izbijao je još hladniji znoj, koji se u međuvremenu pomešao sa bakterijama sa kože i doneo mi nesnosan smrad.
Još jedna misao mi je proletela kroz glavu: „U pizdu materinu, nije valjda TO ta kriza?!“ Bio sam umoran, ali sna nije bilo ni u najavi. Bila je to duga noć...
Last edited by raskorak on Sun Apr 22, 2007 5:32 pm, edited 1 time in total.
To sam ja:
Čudo, ali ne i čudovište
Svetlost, ali ne i Sunce
Mrak, ali ne i tama
Radost, ali ne i sreća...
Čudo, ali ne i čudovište
Svetlost, ali ne i Sunce
Mrak, ali ne i tama
Radost, ali ne i sreća...
Hodam gradom i pokušavam da se utopim u masu. Ulazim u autobus u nadi da će me odvesti na neko bolje mesto. Posmatram ljude u njemu. Deluju totalno nezainteresovano. Izgleda da imaju neka svoja pravila za svet u kome se nalaze. Isparenja sa njihovih tela, ustajala od statičnosti i besciljnosti, ulaze u moje nozdrve i guše me. Vraćam se na ulice u želji da pronađem neki trag koji me može odvesti do mesta gde ću slobodno disati. Gubim nadu.
U snovima lutam po lavirintu neke ogromne i, meni nepoznate kuće. Nailazim na osobe koje me poznaju, iako ja njih prvi put vidim. Pokazuju mi pravac kojim bi trebalo da krenem. Ipak, uvek se vraćam u dobro poznatu sobu, za koju apsolutno nemam pojma kako se našla u tom ogromnom zdanju. Veliki problem je i taj što nemam predstavu kako da od nje pobegnem. Možda jednostavno ne bih trebao da slušam uputstva svih onih koji mi tobože pomažu, već da pokušam sam.
Jurim auto-putem ka jugu, severu, istoku i zapadu, slušam predanja kako svetom vladaju kuga, glad, ratovi i slične tvorevine savremenog čoveka. Ti isti mi takođe pripovedaju o nekakvim čistim ljudima, koji postoje nezavisno od vremena, a koje je sam Tvorac poslao među nas smrtnike, da pokušaju da nas isprave i izleče, ali je, izgleda, suviše jak otrov zabranjenog drveta duboko u svima nama koji pišemo ovde svoje ispovesti. Kažu da se tek ponekad desi da nas oslobode i dozvole nam da, makar na tren osetimo iskonske osećaje ljubavi, mržnje, tuge, sreće... Ne usuđujem se da tvrdim za ostale, ali ja sam strašno gladan tih osećaja.
U snovima lutam po lavirintu neke ogromne i, meni nepoznate kuće. Nailazim na osobe koje me poznaju, iako ja njih prvi put vidim. Pokazuju mi pravac kojim bi trebalo da krenem. Ipak, uvek se vraćam u dobro poznatu sobu, za koju apsolutno nemam pojma kako se našla u tom ogromnom zdanju. Veliki problem je i taj što nemam predstavu kako da od nje pobegnem. Možda jednostavno ne bih trebao da slušam uputstva svih onih koji mi tobože pomažu, već da pokušam sam.
Jurim auto-putem ka jugu, severu, istoku i zapadu, slušam predanja kako svetom vladaju kuga, glad, ratovi i slične tvorevine savremenog čoveka. Ti isti mi takođe pripovedaju o nekakvim čistim ljudima, koji postoje nezavisno od vremena, a koje je sam Tvorac poslao među nas smrtnike, da pokušaju da nas isprave i izleče, ali je, izgleda, suviše jak otrov zabranjenog drveta duboko u svima nama koji pišemo ovde svoje ispovesti. Kažu da se tek ponekad desi da nas oslobode i dozvole nam da, makar na tren osetimo iskonske osećaje ljubavi, mržnje, tuge, sreće... Ne usuđujem se da tvrdim za ostale, ali ja sam strašno gladan tih osećaja.
To sam ja:
Čudo, ali ne i čudovište
Svetlost, ali ne i Sunce
Mrak, ali ne i tama
Radost, ali ne i sreća...
Čudo, ali ne i čudovište
Svetlost, ali ne i Sunce
Mrak, ali ne i tama
Radost, ali ne i sreća...
Au! Danas sam i izgubio novce na svadbi jednog drugara i mnogo sam se napio. Što je najgore, danas saznam za čoveka koji je uvek bio strejt da ljava koks. Au!!! I, da, izgubio sam negde neeke pare, gde, ja ne znam, ali nema ih, a ja sam ponovo alko heroj.
To sam ja:
Čudo, ali ne i čudovište
Svetlost, ali ne i Sunce
Mrak, ali ne i tama
Radost, ali ne i sreća...
Čudo, ali ne i čudovište
Svetlost, ali ne i Sunce
Mrak, ali ne i tama
Radost, ali ne i sreća...