Posted: Sun May 21, 2006 10:32 am
POEZIJA
sjedim ovdje na kraju jos jednog
majskog dana nogu opet pruzenih na fotelju,
uz muziku Dream Theater mozgam o
jedinstvenoj kratkokosoj plavusi koju sam danas
vidio negdje, desna ruka mi nesto ceprka
ispod donjeg dijela trenerke dok
napolju gusta magla steze grad, moje srce je u
brdima sto bi rekao Bil Sajoran, stavio sam neku
lovu na pobjedu Osasune protiv Valensije i cekam da
vidim da li ce se ova prognoza obistiniti ili
ne, ujedno
osjecam u stomaku neko cudno
vrtlozenje, kao da se
unutra zbiva neka mala
pobuna digestivnog
trakta,
izgleda da je onaj topli sendvic sto sam ga
malocas pojeo u Zlatnim Zitima bio
prilicno
bakterioloski
neispravan.
naravno, trebalo bi manje da se
hranim na
kioscima i sa nogu. trebalo bi
znam, da
dopustim nekoj sofisticiranoj dami da useta u moj
zivot skupa sa svojim
pudinzima i kremovima i
svojim kompotima i ostalim slatkim skrivenim
djakonijama...
dobro, pokusacu probleme sa varenjem da
zatomim sa nekoliko
sukcesivnih boca
piva,
bilo kako bilo,
još jedno knjizevno vece u
biblioteci grada
je
iza nas.
priznajem, te knjizevne
veceri postaju sve
tmurnije, kao neko nebo nagomilano oblacima, sve se u meni cijepa dok
gledam
te
spisateljske
hobiste i entuzijaste sto se
smjenjuju
ispred tebe ubijedjeni da su upravo oni
skontali dobitnu
formulu
stvaranja.
sve je to u redu, cijenim njihov
ulozeni trud, ali
cinjenica je da su svi veliki pisci
(Hemingvej, Selin, Kinaski, Fante, Hamsun itd.)
mrtvi i vecina danas
zivih samo su zalutali u
knjizevnost, bez sansi za iskupljenje.
drago mi je sto sam na vrijeme shvatio da sam i ja
jedan od tih primjera zalutalih u
knjizevnost, tako da
sam odavno prestao da pisem sve izuzev povremeno
haiku i ostale najkrace forme cisto zezanja radi,
svoje uhljebljenje i intelektualnu satisfakciju danas trazim u
nekim
probitacnijim i manje
kompleksnim
disciplinama...
ne zelim nijednu negativnu rijec
da izgovorim na racun vecerasnjeg dogadjanja u bibl.
grada
prije svega iz dubokog postovanja prema
Zoki K., ipak
tim citanjima kao
da nedostaje neka neophodna zivost,
knjizevne veceri najvise me
mislim
podsjecaju na neke izolovane oaze malodusnih
dokolicara,
samo se naokolo posadimo u te stolice i onda
zurimo jedni u druge kao
roboti,
simulakrumi,
lutke,
ili iznosimo neke teoreme koje stoje skroz izvan
konteksta ovog svijeta koji nas okruzuje.
ili sjednes iza nekog glavonje i onda
svo vrijeme piljis u njegove
ruzicaste
usne resice. ili ako se pojavi neka zgodna zenska u publici oko
tebe, onda u potaji ocijukas sa njom dok
se iz usta aktuelnog citaca prema tebi valjaju
stihovane stihije prenemaganja,
vulgarnosti,
patriotizma,
tastine.
ili odlutas u neko svoje sanjarenje, totalno
nevezano za priliku i mjesto na kojem se nalazis,
recimo provalis na nekom stolu bocu
domace mucenice i onda, izolovan od svega, mozgas najkracu
trajektoriju kako da do nje
stignes.
sve u svemu, u tim poetskim vecerima
uglavnom smo zauzeti drugim stvarima i
u sustini,
veoma
malo
poezije tu
ima veoma
veoma
malo.
naravno, kao i svi drugi
volio bih i sam
da
poezija bude u nasim zivotima
vise zastupljena
to bi sigurno umanjilo
prisutnu tenziju u nasim sjebanim glavama kao i
broj
samoubistava
delirijum tremensa
razvoda
fatalnih ishoda
saobracajnih
nesreca
bolesti ovisnosti
gej brakova itd.
ali to je nemoguce -
poezija ce uvijek ostati
skenjana i
degradirana i
sirota
neshvacena jadna...
sjedim ovdje na kraju jos jednog
majskog dana nogu opet pruzenih na fotelju,
uz muziku Dream Theater mozgam o
jedinstvenoj kratkokosoj plavusi koju sam danas
vidio negdje, desna ruka mi nesto ceprka
ispod donjeg dijela trenerke dok
napolju gusta magla steze grad, moje srce je u
brdima sto bi rekao Bil Sajoran, stavio sam neku
lovu na pobjedu Osasune protiv Valensije i cekam da
vidim da li ce se ova prognoza obistiniti ili
ne, ujedno
osjecam u stomaku neko cudno
vrtlozenje, kao da se
unutra zbiva neka mala
pobuna digestivnog
trakta,
izgleda da je onaj topli sendvic sto sam ga
malocas pojeo u Zlatnim Zitima bio
prilicno
bakterioloski
neispravan.
naravno, trebalo bi manje da se
hranim na
kioscima i sa nogu. trebalo bi
znam, da
dopustim nekoj sofisticiranoj dami da useta u moj
zivot skupa sa svojim
pudinzima i kremovima i
svojim kompotima i ostalim slatkim skrivenim
djakonijama...
dobro, pokusacu probleme sa varenjem da
zatomim sa nekoliko
sukcesivnih boca
piva,
bilo kako bilo,
još jedno knjizevno vece u
biblioteci grada
je
iza nas.
priznajem, te knjizevne
veceri postaju sve
tmurnije, kao neko nebo nagomilano oblacima, sve se u meni cijepa dok
gledam
te
spisateljske
hobiste i entuzijaste sto se
smjenjuju
ispred tebe ubijedjeni da su upravo oni
skontali dobitnu
formulu
stvaranja.
sve je to u redu, cijenim njihov
ulozeni trud, ali
cinjenica je da su svi veliki pisci
(Hemingvej, Selin, Kinaski, Fante, Hamsun itd.)
mrtvi i vecina danas
zivih samo su zalutali u
knjizevnost, bez sansi za iskupljenje.
drago mi je sto sam na vrijeme shvatio da sam i ja
jedan od tih primjera zalutalih u
knjizevnost, tako da
sam odavno prestao da pisem sve izuzev povremeno
haiku i ostale najkrace forme cisto zezanja radi,
svoje uhljebljenje i intelektualnu satisfakciju danas trazim u
nekim
probitacnijim i manje
kompleksnim
disciplinama...
ne zelim nijednu negativnu rijec
da izgovorim na racun vecerasnjeg dogadjanja u bibl.
grada
prije svega iz dubokog postovanja prema
Zoki K., ipak
tim citanjima kao
da nedostaje neka neophodna zivost,
knjizevne veceri najvise me
mislim
podsjecaju na neke izolovane oaze malodusnih
dokolicara,
samo se naokolo posadimo u te stolice i onda
zurimo jedni u druge kao
roboti,
simulakrumi,
lutke,
ili iznosimo neke teoreme koje stoje skroz izvan
konteksta ovog svijeta koji nas okruzuje.
ili sjednes iza nekog glavonje i onda
svo vrijeme piljis u njegove
ruzicaste
usne resice. ili ako se pojavi neka zgodna zenska u publici oko
tebe, onda u potaji ocijukas sa njom dok
se iz usta aktuelnog citaca prema tebi valjaju
stihovane stihije prenemaganja,
vulgarnosti,
patriotizma,
tastine.
ili odlutas u neko svoje sanjarenje, totalno
nevezano za priliku i mjesto na kojem se nalazis,
recimo provalis na nekom stolu bocu
domace mucenice i onda, izolovan od svega, mozgas najkracu
trajektoriju kako da do nje
stignes.
sve u svemu, u tim poetskim vecerima
uglavnom smo zauzeti drugim stvarima i
u sustini,
veoma
malo
poezije tu
ima veoma
veoma
malo.
naravno, kao i svi drugi
volio bih i sam
da
poezija bude u nasim zivotima
vise zastupljena
to bi sigurno umanjilo
prisutnu tenziju u nasim sjebanim glavama kao i
broj
samoubistava
delirijum tremensa
razvoda
fatalnih ishoda
saobracajnih
nesreca
bolesti ovisnosti
gej brakova itd.
ali to je nemoguce -
poezija ce uvijek ostati
skenjana i
degradirana i
sirota
neshvacena jadna...
