Još jedna suovisnička priča...
Heej, evo me opet malo da se javim. Pa, ovako, on je u redu, napokon je našao posao koji mu baš odgovara - radi ono što najviše voli raditi - i to je odlično! Ja još uvijek imam svoje faze nepovjerenja, sve manje, ali još su tu i kad se pojave sumnje nije nam baš bajno. Radimo testove, redovito su ok i to me nekako drži, ali ponekad mi ni to ne pomaže, baš me znaju ulovit paranoje, tako da sam jednom čak sjela u auto i odjurila doktorici sama, bez njega, i razgovarala s njom preko sat vremena. Razgovarale smo o muško-ženskim odnosima, toleranciji u vezi i slično, pa me to ipak malo smirilo. I tako, borim se koliko mogu i koliko stignem i mogu reći da nije lako. Izgubljeno povjerenje nam je veliki problem, ima trenutaka kad mu ništa ne vjerujem iako nemam pravog razloga da mu ne vjerujem, ali jednostavno se nemogu opustiti, nego sve (ali baš sve, čak i najbanalnije stvari) što kaže uzimam s određenom rezervom. I to zna baš biti naporno, ali šta ću kad si nemogu pomoći. Nakon svega mislim da imam pravo na to da mu nevjerujem. Nisu svi dani crni, ali ponekad mi se čini da smo prešli neku granicu iza koje nema povratka, da stvari nikada neće biti kako treba i pitam se šta više uopće radimo zajedno... Ali onda se iduće jutro probudim, i sve je u redu, volimo se kao dva golupčića i maštamo o budućnosti (zajedničkoj, naravno) i u tom momentu se čini kao da nas ništa nemože omesti u namjeri da ostvarimo svoje snove... I tako u krug. Neznam šta bih ti više rekla, eto - ima svega i dobrog i lošeg, a najviše onog sivog između.
Hvala, i ja tebi želim svu sreću, zapravo svima vama ovdje 
! Je, trud i upornost donose svoje rezultate, zasad, i vidjeti ćemo kako će to ići dalje. Borba još traje i svjesna sam da ni izbliza još nismo gotovi s tim. Tek slijedi skidanje sa subutexa, i to ne baš tako skoro, mislim da mu neće naškoditi još nekoliko mjeseci, a on ipak daje određenu sigurnost. I konačno, ustanovljavanje uzroka, odnosno situacije koja je dovela do toga da se vrati dopu, zašto je uopće s tim počeo, puno je pitanja na koja treba odgovoriti... Razlog postoji, i znam da ga neće biti lako otkriti. On o tome ne želi razgovarati, ali s vremenom hoće, mora. Mislim da on duboko u sebi osjeća neku krivnju, nešto što ga grize, i on uporno o tome neće pričati. Možda je još prerano, pa ga ne želim siliti (iako mislim da znam barem otprilike o čemu se radi), ali s vremenom, trebalo bi to izaći iz njega, mislim da će to biti najteži dio. Uglavnom, ono što sam htjela reći je - u nekim smo stvarima uspjeli, ali ne želim se zavaravati, jer još je dug put pred nama!
! Je, trud i upornost donose svoje rezultate, zasad, i vidjeti ćemo kako će to ići dalje. Borba još traje i svjesna sam da ni izbliza još nismo gotovi s tim. Tek slijedi skidanje sa subutexa, i to ne baš tako skoro, mislim da mu neće naškoditi još nekoliko mjeseci, a on ipak daje određenu sigurnost. I konačno, ustanovljavanje uzroka, odnosno situacije koja je dovela do toga da se vrati dopu, zašto je uopće s tim počeo, puno je pitanja na koja treba odgovoriti... Razlog postoji, i znam da ga neće biti lako otkriti. On o tome ne želi razgovarati, ali s vremenom hoće, mora. Mislim da on duboko u sebi osjeća neku krivnju, nešto što ga grize, i on uporno o tome neće pričati. Možda je još prerano, pa ga ne želim siliti (iako mislim da znam barem otprilike o čemu se radi), ali s vremenom, trebalo bi to izaći iz njega, mislim da će to biti najteži dio. Uglavnom, ono što sam htjela reći je - u nekim smo stvarima uspjeli, ali ne želim se zavaravati, jer još je dug put pred nama!imam osjecaj da su ovi nasi momci pomalo izkompelxirani jadnici koji su svoj bol lijecili u drogi! ne znam za vas i vase, ali imam osjecaj da je moj imao neko lose zivotno doba, koje nije mogao sam da prevazidje i u tom trenu se pojavila droga i on je posegnuo za njom. nasao se u pogresno vrijeme, na pogresnom mjestu...........
Pa mogla bih se složiti s tobom u tome. Osoba koja zaglavi s drogom, vjerojatno je na neki način psihički nestabilna, a to može biti zbog neke duševne boli, nesređene obiteljske situacije, nekakve traume, gubitka bliske osobe, sve što osobu može duboko pogoditi. Možda u tom periodu svog života misli da nema kome se obratiti, da ga nitko neće razumjeti, pa ne govori o svojoj boli, nego je drži u sebi i pati, a zatim možda i potiskuje svoju bol, praveći se da je nema. Nađe se na krivom mjestu, u krivom društvu, uzme drogu i napokon osjeti olakšanje, i nakratko je slobodan od svoje boli. Sad ima još jedan problem više... Tužna je to priča, ali dobro je znati da ima izlaza, povratak u normalan život je moguć, samo zahtijeva puno truda i volje.
Moj muz tvrdi da je on poceo da se drogira ISKLJUCIVO iz dosade i radoznalosti, a kada je video kako je....nastavio je sa tim jer mu je LEPO! Ja licno mislim da su i svi ostali faktori bili dosta upleteni u to...porodicna situacija, mentalni sklop, predznanje! - za predznanje priznaje, bio je klinac i nije imao pojma o katastrofalnim posledicama...kada je ukapirao vec je bilo kasno, a za porodicnu situaciju ni dan danas ne priznaje da je imala uticaja! 
Mislim da obiteljska situacija uvijek ima utjecaja, samo je valjda njima to teško priznati. I moj dečko baš odbija takve moje pretpostavke. Roditelji su mu rastavljeni, otac pije, komunikacija između oca i majke je katastrofa (a tako je bilo i dok su živjeli zajedno), komunikacija između njega i brata je isto vrlo loša - ali on uporno odbija priznati da je to imalo i najmanjeg utjecaja na njegovo drogiranje. Ne, to uopće nema veze sa njim! Kao da se to dešavalo nekome drugome, kao da nije on patio zbog takve situacije. Pa ja bih umrla od boli da ne pričam s bratom ili da se posvađamo skoro svaki put kad se vidimo, to mi je nezamislivo.