Forum za podršku u oporavku

Zdravo vam, dugo nisam citala ostatak ove rasprave. Da se malo ukljucim. Kako ste svi nekako taj roditeljski strah preokrenuli na nepovjerenje, a to nije isto. Kad se bojis za djete ne znaci da mu ne vjerujes. A zasto se niste osvrnuli na ono da su roditelji, kada udjete kuci i vide da ste ok, preprepresretni. I zasto vas to malo ne moralise. Svi primjete zabrinut pogled, a sta je sa onim pogledom punim zahvalnosti sto ste ostali svoji i cisti, pa makar i taj jedan dan ako ne vise,....
A strah i nepovjerenje nisu isti. Mislim, strah nas je kada nam djeca prvi put sama prelaze cestu, ali to ne znaci da im ne vjerujemo. Da im nevjerujemo, ne bismo ih pustili.

Volim vas i budite mi dobro.

evo ovo je istina:
Ovo dolazi od roditelja ali i ovisnice-...smatram da je zadnja recenica nesto najvaznije u svemu ovome...
Hvala Kate

Draga gospođo,majko jedne izuzetne devojke!

Kao što sam to već napisala, jaz generacija će uvek postojati neshvatanje takođe. Još je veći problem kad je više dece, pa onda ono "normalno" dete mora jednoga dana pomisliti da je kažnjeno time što je normalno,a da je ovaj drugi u povlašćenom položaju, jer pravi sranja, sva pažnja se na njega usmerava. Nikada deca neće biti apsolutno otvorena prema nama, jednostavno zato što smo autoriteti u njihovim životima i kakava god da su žele se ipak prikazati u što pozitivnijem svetlu.Vaša ćerka je zakoračila na put kojem je kraj uvek neizvestan,i na kojem se vreme ne računa danima i satima! To sam ja uspela da shvatim nažalost veoma kasno. Smatrala sam da je dovoljno da je odvojim od društva, da počne da živi sa normalnim ljudima, da radi i privređuje. Moja sestra pravi dalje greške,nadovezujući se na moju početnu, a to izgleda i vi radite upravo.Moja sestra je započela prevaspitavanje i resocijalizaciju , nesvesno želeći meni da dokaže moj neuspeh,svojim uspehom i onda, posle tri godine, ćutanja, gutanja i trpljenja, moja ćerka je pukla i ponovo se vratila onome protiv čega smo borbu zapustili, zaboravljajući osnovni problem! Nemojte da se to desi i vašem detetu!Očigledno je da je borba koju vodi sama sa sobom protiv dve vrste droga, što otežava situaciju i u ovom trenutku nije sposobna za normalan život i funkcionisanje,a kada će to biti vremenski ne može da se izmeri nažalost! kažem vam, moja Sandra je tri godine ustajala išla na posao, čistila tuđe kuće, spremala svoj stan i trpela kazne za svaku grešku koju napravi. Sto puta sam rekla mojoj sestri da bi je ja oterala u PM i vratila se odavno, na šta mi je odgovorila da je i sama po nekad svesna da je tiraniše! I onda kada smo se svi opustili jedna sitnica je bila inicijalna kapisla da prsne! I to mnogo strašnije nego pre! Zato ne postavljajte prevelike zahteve pred nju, iako je normalno da počne da živi normalnim životom! I ne očekujte da vam se poverava u svemu, jer to nikada nećete dočekati kao ni ja! Kao što ni moja majka to od mene nije dočekala iako smo sada najbliskije što je to moguće biti! A vaša ćerka će se izvući, videćete, samo verujte u nju, a ne njoj!

uhhhhhhhhhhhh

Ovo je bilo zaista poucno. I sve je to moja Luna tako kako Kata kaze. Ali nekako mi se cini da cijenis vise to Katino, nego ono tvoje mame koja bi svoj zivot dala tebi, i dala za tebe. Nekako Lunci, kao da pomalo trazis izgovore za nesto, nemam pojma za sto?
Znam da je tesko, ali Erineja je to fino formulisala pitanjem da li zaista dajemo sve od sebe. Da li je to ono najvise sto mozemo? Niko ne ocekuje da se neke stvari promjene za mjesec ili godinu , a mozda pomalo i ocekujemo. I istina je da mislimo ako je dva mjeseca sve ok, zasto se onda ponovo vracate tome? Istina je da mi je to najkomlikovaniji dio i da ga najvjerovatnije nikada necu shvatiti. Mozda je to kao ljubav. Ako niste vidjele voljnu osobu dva mjeseca, ne znaci da je ne volite i da je necete grliti i ljubiti kada se sretnete. Meni, suovisniku, to najvise lici na to. Mozda potpuno grijesim, ali priznajem barem da mi je to nejasno. Kako je teska ta borba, i vec sam jednom rekla, svi se mi kao razumijemo ali svi smo autoriteti. Svi smo vec odavno profesori i ne zelimo valjda dalje uciti. Mislimo to je to. Tu svrstavam ponekad i sebe. Nije mi jasno kako netko ko jednom kaze da nece vise, ponovo to uradi. Mislim, da li vas tada grize savjest, ili se savjesti sjetite tek poslije, i sta je to jace od zdravog razuma, od karaktera, od ljubavi, od savjesti???
Kako uopce nazivate taj osjecaj sem ovisnosti? Ima li to neko drugo ime, da bi meni bilo samo malo jasnije.
Na Luninoj smo temi, malo sad kontam da nisam profulala, ali nisam.
Ja uopce ne kritikujem, samo pokusavam objasniti stavove i shvatanja suovisnika. Da bi ovisnicima bili blizi i obrnuto.
Da Luna, Kata jeste roditelj suovisnik i ovisnik. Ali moras imati na umu da je Kata bila ovisnik i prije nego je postala roditelj. Mislim da kontas sta hocu da kazem. Ona je usla u roditeljstvo sa narkomanskim, odnosno ovisnickim shvatanjima. I na ta shvatanja je nadogradjivala roditeljska.
A ti sada pokusaj shvatiti kolika je ogromna razlika izmedju nje i tvoje mame.
Tvoja mama se sa tim susrela tek s tobom. I ne mozes zahtjevati da ona dijeli Katino misljenje i da ima njena shvatanja. Jer tvoja mama je prvo bila roditelj, pa se susrela sa drogom u kasnijim godinama.
A Kati je droga bila jutarnja kafa, i u tom filmu je postala roditelj.
Mislim, razmisli malo. Morate i vi biti malo popustljiviji. A ne gurnuti svojoj mami tekst pred oci i u stilu "Vidis kako ova zena razumije, kako je ona pametna,...A ti nemas pojma,..."
To takodjer demoralise i tvoju mamu. Ispada da ti vise cijenis jedan Katin tekst nego borbu tvoje mame za tebe, za njeno djete,.....
Jao Luna, zaista nemas pojma kako je tesko biti roditelj. rekla sam ti da imam sina od dvije, a ponekad ispadnem glupa i smijesna sama sebi pred njim.
A znam opet i kakve sam ja, ponekad, vodila ratove sa svojima. I mrzila ih ako mi samo ne daju vani taj dan.
I sta god da napisem, sada ce se neko od vas okomiti na jednu ili dvije recenice, i opet, rasprava oko toga. A zasto jednostavno ne promislite. Jer ta odluka jednoga dana mora biti donesena. To be or not to be

Odluka je svakako vasa, samo neka bude iskrena. A ne, necu vise, ma jok ja, kakav ja to je fuj,... i prvi izlazak vani - pomracenje uma, zaborav u tri dimenzije.
To nije borba. Borba bi bila da u tom svom iskusenju uzmete prvi telefon u ruke i to javite svojim roditeljima, iskreno, da dodju po vas, da se lomite,.... Pa nesto biste rijesili. Jer boriti se ne znaci predati prve linije fronta.

Pozdrava puno, puno,...

Poenta je da vjeruju u nas a ne nama.....
o tome ja pricam. Kako mogu postovati i cijeniti ikoga vishe od moje mame?? Moja mama je posebna zena...nema ih puno ovakvih. Ona mi je sve...
Cijenim je i volim vise od svega na svjetu..
ali vi i dalje ne razumijete...i dalje kritikujete, i daje pokusavate da nadjete odgovore na nasoj strani umjesto da ih trazite na svojoj kako bi nam pomogli i razumjeli nas bolje...
razloge, izgovore...nemam. Ne postoje. ali malo vishe podrske i razumjevanja i strpljenja bi bilo super. mislim kad sam vec dovde dosla..
i jos nesto-ovo nije rasprava. Nikad nije ni bila. Ovo je komunikacija...nemojte je ciniti raspravom jer upravo se to i desava..I ovde i u zivotu.
cist primjer.

Ma ne, ne mislim rasprava u negativnom smislu, nego rasprava, kao dijalog. Rasprava je svako iznosenje svojih stavova,... E sad, kao potrepljeno cinjenicama, ali mi toga ovdje i nemamo. Sve je stvar jedinke.
Bravo,... Nekako mi je bilo to super sto si se tako zauzela za odnos sa mamom. To i njoj kao roditelju mnogo znaci. A i tebi naravno, jer vidim koliko je volis. Pa mi je nekako tuzno djelovalo sto si sav Katin tekst tako prihvatila, a onaj tvoje mame, zene koja vise ne zna ni kako bi ni sta bi,.. Samo si joj sturo odgovorila. Ma dobro, glupo je i od mene, naravno da si samo odgovorila jer vas dvije ste zajedno kuci.
I sto se tice iskrenosti prema roditeljima,.. Ja svojoj mami u zivotu nikada nista nisam presutjela ili slagala. Znala je za prvi poljubac, prvi intimni odnos, prvu cigaretu, prvi joint, za svaku svadju sa momkom ili bilo sta drugo. Sve,.. Ama bas sve. To je lako. Bar meni bilo. Jer sam zaista citav svoj zivot znala da mi je ona najbolja prijateljica, nebitno i kada se posvadjamo, opet sam to znala. Prvo mi je bila prijateljica, pa tek onda mama. Meni je cudno kada kod nekoga to nije tako,... A mozda je nekome cudno sto je kod nas odnos bio takav. I tata je skoro sve znao. Nesto manje od mame.
I to da ne treba tebi vjerovati, nego u tebe.
OK. Ali idemo ovako
MAMA : "Ne mozes Luna vani. Mislim da ces nesto uzeti, jednostavno ti sine ne vjerujem"
TI: "Ti meni nikada ne vjerujes, nikada i nisi. Kako mozes. A hoces da idemo na povjerenje. Pa sad cu namjerno,............... "

Izadjes vani i jadas se, recimo, prijateljici. "Kako ona moja mama nikada nema povjerenja u mene. Kako me je iznervirala. Sad sam skroz sjebana,....."

I kako da ona vjeruje tebi ili u tebe. Ustvari kako da ti skontas cime je ona vjerovala tebi, ? Kako skontas razliku.
Ja kao trece lice bi je skontala, ali ti, kao gl. uloga ne bi. Kao ono u sapunicama kada pozitivci ne znaju sta im rade negativci, a mi kao gledaoci kontamo.
Jer tvoja mama bi time, tom recenicom pokazala da vjeruje u tebe ali ne tebi. A ti bi shvatila pogresno. Jer ne da ti vani, zato sto vjeruje da se ti mozes izvuci iz toga, a da je ona tu da ti pomogne. Dakle vjeruje u tebe, da mozes uspjeti i zato se i trudi. A ne da ti da izadjes zato sto ti bukvalno ne vjeruje da neces uzeti nista.
Kako na kraju, ta tako jednostavna recenica, tako duboka ali i razumna, ispadne komplikovana do bola.
Ne moze tvoja mama tebe jednostavno pustiti i da je se ne tice kada dolazis kuci, kakva dolazis,... Da samo kaze "Ma ja vjerujem u svoje dijete, snace se ona nekako.Nema veze sto mi laze, pametna je ona, izvuce se sama."
Izvini, meni je to blesavo malo. Ona se mora boriti svim silama i oruzjem koje je ikada izmisljeno da bi te vratila. I kada ti se cini da je nerazumna, dobro Luna razmisli ko je nerazuman. Skontaj malo kako bi tebi bilo da ti se mama drogira, dolazi kuci kad hoce, ide van kad hoce, stondira u fotelji dok se ti jedes od brige,... I zamisli ti vise poludis jer ti je dosta njenih lazi da nece vise, ili da nije a vidis nekada da jeste, malo se izvices (to je nista recimo u odnosu na ono sto ona radi tebi), i ona se jos pozali kako si pomalo nerazumna za nju, kako gubis strpljenje a MORAS ga imati,....

Samo ti pokusavam objasniti nasu, suovisnicku situaciju.
Pokusajte i vi shvatiti nas,... Molim vas
Nikada nisam vidjela da sami priznate kako ste vi krivi sto je neko od vasih dobio cir na zeludcu od sikiracije, ili smrsao drasticno,... Da kazete, A STVARNO SMO UPRSKALI DO KRAJA. PA KAKO SMO MOGLI. STA SADA. HAJDE DA POMOGNEMO I SEBI I NJIMA.
nego kao stalno zelite nasu pomoc, a kada vam je pruzimo,... Onda smo nerazumni


IZVini ,...Malo sam pretjerala. Da budem iskrena, osjecam se nesto jadno, tako se neki strah uvuko u mene,... Pa sam to izbacila ovdje, i sad kontam, moze se neko jos i uvrijediti ili mogu nekoga nenamjerno povrijediti, pa mi nemojte zamjeriti. To sto sam Luno istresla sve nekako na tebe, ustvari se ne odnosi na tebe nego na nekoga meni bliskog i hvata me strah, tuga, neuroza, huja,... Zivci mi malo popustaju. I nemam kome, nemam gdje to sve istresti iz sebe, pa valjda to cinim ovdje. Nekako me tvoja situacija mozda najvise podsjeca na moju,... Pa se uvijek nekako ti nadjes pri ruci
Nemoj se ljutiti ako sam ja to malo grubo. Ne bi bila tu da se i sama ne trudim nekome pomoci a ponekad, tj. skoro uvijek, ne znam kako. I onda mi ova tastatura legne ko kec na desetku da se ispucam. Izvini.
pusa ti, cuvaj se,...

Hmmmm...ja znam da mene roditelji razumiju do neke granice. Znaci ne u potpunosti. Ide mi na zivce kad nesto se zagubi u kuci, ili ostave novcanik a neznaju gdje su ostavili, ili se zajebu koriste bankovnu karticu a zaborave da upisu gdje i sta su trosili pa im manjak para na racunu jer su maloumni...odma ide po mojim ledjima. Uvijek mene pitaju "da nisi ti sta dirala"? i onda kad nadju jos me napadnu sa rjecima "pa kako ce ti covjek vjerovati sta si nam radila godinama"? Sjeb, u tom trenutku inace pomislim o inatu...pocnem da razmisljam negativno i pozelim da sam ona ista osoba koja sam bila kad sam se gudrirala. E sad i ja sam roditelj, da li cu ja razumjeti moga sina ako zakoraca vodama kojim sam ja plovila...hmmmmm nisam sigurna. Mislim bez obzira sto sam ja bila lopov, manipulator, lazov, narkomanka itd....neznam da li bi mogla podnjeti da dozivim od sina ono sto su moji roditelji dozivili od mene. Znaci kad o tome pocnem razmisljati, onda razumijem svoje roditelje i dala bi sve na svijetu da mogu postici potpuno vjerovanje.

Pa i meni je tako i dan danas kad god se nesto zagubi prvo sam ja napadnuta,sto u meni izaziva bes!!!! Pa pomislim pa sto nisam jebemu mater kad vec svi misle da sam ja,e sad ima razlike jer posle dodje keva pa mi kaze izvini nasla sam to i to,onda me tek iznervira ali sta ja tu mogu ja mislim da ce tako biti do kraja mog zivota!!!!

Nazalost i ja mislim da ce me moja titula NARKOMANKE, LOPOVA, LAZOVA da prati do kraja zivota.

Veruj mi koliko god mi poverenja izgradili uvek ce tu ostati deo ne poverenja,jer jebi ga desavalo se sto se desavalo,jednom narkomn uvek narkoman to se ne kaze dzabe,pa i u ovom slucaju bila sam narkomanka sada nisam ali eto ti neki napadi i svadje koje se dese ne vezane za narkomaniju uvek se zavrsavaju sa nekom recenicom to tako na ulici sa onim tvojim narkomanima itd. Uvek mi nabaci tu narkomaniju iako smo se posvadjale oko totalno 10-te stvari.....