KOJU (MUUU)ZIKU SLUSATE? ;)
Moderator: sanela
A ništa, drži se Bare ... hehe a ružan li je taj čovik majke ti mile!!! Je je, Bare i plaćenici - evo baš imaju koncert - di ono - negdi u Zg uglavnom - Psihomodo, Bare i i i ... ko ono treći jebemu mater 
... a je mi mozak ementaler - sinoć je bila reklama - Gobac 'Draga nacijo, očekuje vas...' ... ko je ono treći ...?
... a je mi mozak ementaler - sinoć je bila reklama - Gobac 'Draga nacijo, očekuje vas...' ... ko je ono treći ...?
Re: Jupi!
Jingo de Lunch.. ja spomenula... da, stvarno fenomenalan bend...KatarinaS wrote: Ne znam sad tacno ko je pomenuo Jingo de Lunch, ali me je u svakom slucaju bas raspilavio. To bi moglo da se stavi pod "Muzika moje mladosti". Je@eno opasan bend, koji i ja jos uvek imam na vinilima (Axe to grind, Pertpetum mobile...), a na koji sam se nevidjeno przila.
posebno Pertpetum mobile...
Eto, to i The Mighty M. Bosstones su jedina dva benda koja još uvek mogu da čujem...
Nekom treba Agnostic Front, ploče?
čini mi se da je neko spomenuo?
-
Igla.U.Plastu.Sijena
- Posts: 76
- Joined: Wed Jun 01, 2005 11:21 pm
možda će biti interesantno na ovom forumu, za sve one koje interesuje Bare..a rekao je to gospodin Jurkas:
OTVORENO PISMO GORANU BARETU...
(GORAN BARE – mučenik ili «a koga se to tiče», mladiću moj...)
Umjesto pop portreta sa prešutnim slaganjem cijele redakcije dobio sam mandat sastaviti osobno i javno pismo, nasloviti ga na adresata imenom i prezimenom Goran Bare, a opisom posla: pjevač, te poslati u eter elektroničkim putem.
Naravno da ga se to ne tiče, niti bi ga se trebalo ticati.
Naravno da će nakon čitanja (ako) ispisanih rečenica, onako poznato izvrnuti zjenice i podići gornji lijevi kut usne u grimasu, naravno da će promumljati nešto u karakterističnom Vinkovci blues maniru, kako «čiča ne razumije što mu to balavac govori, kako je to prekomplikovano za njegovo trenutno stanje duše i da u tome ne nalazi preko potrebni mir…mir, brate, mir».
Onako kako bi to delta blueseri s Mississippija radili da su kojim slučajem bili siromašni i obespravljeni bijelci, a ne crnčuge.
Ali u skladu s njegovim željama i odabirom osobne linije kojom će tjerati svoje đavle i anđele dok mu lebde nad ramenima i karijerom, jedini mogući pristup Baretu biti će pošteni, iskreni i direktni. U facu. U srce. Pa i u venu ako treba.
Baš onako kako Gazda inzistira i razumije.
……………….
«Uglavnom Gorane, znamo se dobro, predobro možda, premda se nikada nismo rukovali, niti smo pili zajedno, nismo se čak ni pucali, promašivali i padali u delirium tremense.
Nismo povraćali pluća na pozornici niti padali u nesvijest zbog dehidracije (službena varijanta, ali znali smo o čemu je riječ).
Nismo jebali djevojčurke nakon koncerata po klubovima diljem ratne Hrvatske i susjedne Slovenije. Ti nisi imao erekciju od silne sile protuteže i litri ovoga – onoga, a ja sam bio vjerni papak. Nismo nosili Švapske šljemove od onih idiotskih nacista na partyju punom anđeoskog praha negdje u Ljubljani.
Nismo si skidali ostatke nečijeg govna s organa nakon analnog sexa.
Nismo si razbijali glave bocama piva.
Nismo šmrkali usred ljeta na plus 40 Celzijusovaca. Je li bila Pula ili Rijeka?
Nismo čak ni svirali zajedno, a moji pionirčići navučeni na žešći The Jesus Lizard, Nomeansno i Fugazi rock nikada ti nisu bili predgrupa niti «gosti» na koncertu, ako bi si baš tepali.
Nisu nas niti zajedno interviewirali nakon Crnih Mačkova, Porina, Zagreb Gori, ni Fiju Brijanja u hladnim svlačionicama Doma sportova
Ali znamo se.
Nikada te nisam idolizirao, nikada nisam padao u trans na tvoje scenske posrtaje i vrhunce, uvijanja i klečanja, još od vremena «Iz sve snage» i detroitskih Majki.
Nikada nisam popušio tu furku «iskrenosti» podvučenu samodestrukcijom na način kako si ti vjerodostojno i stihijski uništavao svoj hram.
Ni nakon svakog novog slogana u «Budi ponosan» maniri, ni nakon prešutnog kritičarskog prešućivanja albuma nakon «Milosti» i rada Majki kao stilski čistog i ne osobito nadahnutog rock and rolla, boogie varijanti, ritma i bluesa, sve daljeg od prvotnih vodiča Stoogesa i MC 5, a sve bliže nekim balkanskim inačicama Allman Brothers Blues Bande, ili ZZ Topa u bržim stvarima.
Čak me ni inače neduhovito poigravanje s folklorom i zajebancija Hali Gali Halid nije osobito iritirala i mogao bih se smijati nastupima uživo.
Ana me pokušala uvjeriti suprotno. Rekla je da pravi umjetnici moraju patiti da bi preko boli osjetili poriv za stvaranjem i vidanjem rana.
Maja i ostale šiparice, te njihova zapažanja nisu vrijedne ozbiljnijeg razmatranja.
Denis je isto gledao heroja u Miši Kovaču do prije par ljeta pa se njegova ne računa. Isto je sa Rankom. On je i dan danas gažer, mater mu.
Toni ti ne bi pisao jer ste kao osobno vezani. I presubjektivan je. OK, nema frke.
«It`s a dirty job but someone`s gotta do it.» rekao bi moj cijenjeni Mike Patton.
Glavan je teoretičar i prečesto knjiški beživotan, premda ponekad ispravno detektira i ubode tvoje stilske finese.
Leskovar je diletant. On te voli iz subjektivnih razloga i po inerciji.
Dragaš ti je pajdo po odrastanju, generaciji i glazbenim ukrštavanjima putova.
Gall bi ti rekao nešto postrane.
Kostadinov je blijedo lice s HTV-a, kenjkav i antiautoritetan fiškalčić koji se uguzio i uhljebio pravim ljudima pa ga TV promovirala u facu mainstream estrade, Cvek mu je djelovao priležnički ali je ispao sasvim OK lik, Batinović je imao svjetlijih trenutaka za mlađih dana, ali vrijeme ga je nagrizlo. Vrdoljak te prestario. Čulić ionako nije znao uživati u žicama.
Perković te uvijek vrlo precizno analizira i detektira vrlina i mane.
A Tamara je priča za sebe. Ona je Nomad prije Nomada. Nomad te nije imao.
Polet bi te podržao. Polet je mrtav.
Jedino eto, na samom kraju izdržljivosti, DOP te se dohvatio višekratno.
Jeftina simbolika imena, ali što ćeš…svi smo jeftini ponekad.
Ti opet nikada nisi obraćao pažnju na publiku, niti si imao zainteresiran pogled, čak ni kada si tražio njihov odgovor i kada ti je bilo važno kako ćeš pasti pred njih. Na leđa ili koljena. Svih tih 20 i nešto koncerata na kojih sam te silom prilika (svakako ne uvijek vlastitom potrebom i voljom) gledao u raznim razdobljima karijere.
Tuđe mišljenje je neka rijetka zvjerka i strano tijelo. To ti ne treba. Pravo zboriš.
Mumljaš zapravo.
Poštivao sam tvoj teži put i tu nekakvu «karizmu» koju su vidjeli svi drugi osim mene.
Poštivao sam status perjanice i zaštitnika prve lige domaćeg mainstream rock and rolla koju su vam od početka kraja rata lijepili mediji.
Jest, uz Let 3 i Pipse, te onu stariju oronulu školu koja je postala već institucijom.
Nisam poštivao to što su na vašem modelu iznikli svakakvi copy and paste istomišljenici a la Kojoti, Maroderi, Subway Dogsi i slične uvrede za glazbu.
Poštivao sam tvoj izbor.
Poštivao sam situaciju da clean and sober ne možeš na stage i da bolje daješ tek kad si stimuliran. Poštivao sam tvoje Shane Mc Gowan navike i odluke da je ponekad stalak za mikrofon najpouzdaniji friend.
Ali ono što me uvijek odbijalo i bunilo u cijeloj toj percepciji tebe kao izvođača je ta «tragika». Ta «bol». Taj urlik. Ta boca smrskana u čelo.
Zato jer si bio (?!?) narkoman i zato jer si prolazio kroz 15-godišnji heroinski ili bilo kakav pakao. Jer ti je musclefieber od bola radio nehotične trzaje nogu, ruku, kontrakcije trbušnih stijenki. Zato jer su ti oči bile plastične, ni staklene čak. Zato jer su te vodili pod ruke i iznosili iz klubova Kilmister i Duspara.
U slučajevima kad ti Kilmister nije statirao i držao back up.
Stari moj, ma koga briga. Ili grublje, `ko te jebe. I tebe i tvoja vječno ista sranja. I Dinu Dvornika. Jebeni samoljubni i samoživi prickovi.
Isti ste kao i advokati, političari i trgovački putnici.
Jebeni scum i ološ najniži na zemlji. Lajete i lažete. Prodajete spike.
Što me zaboli organ za tvoje halucinacije i tvoje krize dok nagrizaju cijelo tijelo i groznice koje slijede. Tvoj izbor, starina, heeeeeej.
Nije li licemjerno i nepotrebno egotripično navlačiti pozornost čitavog svijeta i scene na sebe samo zato što si postao narkoman. Pa, nitko ti nije držao pištoljčinu na sljepoočnici i tjerao te nekim ultimatumima da će ti pokarati ženu i ubiti obitelj ako ne kreneš ODMAH, i odmah da kreneš s tim sirovim poslom. Zašto stoga misliš da bi itko trebao suosjećati što si bio neoprezan, slabić, razmažen, neosjetljiv na druge osim na vlastite potrebe?
Tvoj izbor – tvoja muza – tvoja bol – tvoj problem.
Iskoristi je za sjajne albume, opet nećeš biti jedini, ali daj prestani više jednom srati o besperspektivnosti.
I zbog svoje ekscentričnosti biti ispijen 24/7 full tilt non stop.
Da bi mogao pjevati «o svojim malim bićima koje rolaju kamenje vješto» i da bi mogao sve te slike prenašati u rime, neobične odista, ali nikako spektakularne.
U poredbi s tvojim egotripovima Ripper je vrtić kid. Urban nije ni epruvetu omirisao.
Kao, rat te sjebo, je li?
Ili neki super teški život djeteta iz radničke slavonske obitelji?
Heeej, nije vrijeme tržnice. Nemoj mi prodavati jer ne kupujem tu spiku.
Zato, još jednom, ne seri.
Izgubio si već jednu ženu. Strašna, tragična bol. Imaš dijete koje treba toplog i brižnog oca koji nije umjetnik, ni patnik, nego otac. Tata. Onaj koji golim rukama do krvi grebe ne bi li mulcu osigurao bolje sutra nego ga je stari imao.
Imaš drugu ženu. Krasoticu. Koja te prati i štuje. Slijedi tvoj put.
Uzvrati joj respekt, mučeniče samoproglašeni.
I sam se ponekad perolako zapalim pa reagiram instinktivno i ishitreno.
Emocije kontrolirati jalov je posao. Onda ti ispišem pismo i mislim jesam li pretjerao. Bi li trebao pročitati još jednom pa vagati svaku težu riječ od nekoliko dekagrama.
Pa dozivam alternative, kako bi Toni ili tvoj imenjak Goran rekli da čovjek koji napiše pjesmu poput «Vrijeme da se krene», ne može biti loš čovjek.
Može biti.
Nisam plesao niti na «Ja sam budućnost», niti na «Mene ne zanima», niti na «Grešnika», «Krvarim od dosade», «A ti još plačeš», ali sve redom su mi sjajne pjesme. Imaju pravo ovi dvoje kada tvrde.
Imao si i ti pravo kada si dokinuo to leglo zvano Majke jer bi do danas već ličili na Parni Valjak a teže uvrede ne bi poželio ni gorem licemjeru ili patniku od tebe.
Sada si solo igrač. Kao.
A zapravo imaš privilegij svirati sa sjajnim muzičarima koji te cijene i ne gledaju poput mene. Levačića treba lupom tražiti. Kralja je u Pipsima pokazao što mu gitara znači i kako se njome služi. I ostali…ali ne bih o njima.
Danas te i Račan sluša. Adlešička (ona i Bahatoga voli) i cijela ta «napredna i mladima bliska» politička lijeva elita kojoj si sam drukao i agitirao. Jest da je za gnušati se i odvratno, ali hajde ipak je bolja varijanta nego da te svojata Rojs, Krpina, i slični gmazovi.
Trebala ti je jedna desetminutna ventilator situacija da bi mogao reći:»Napisao sam put k sreći».
I napisao si «Put k sreći». I narod je popizdio za tim feelgood country blues trenutkom. S pravom. Makar je dosta tog naroda dizalo ruke i na «moj Milane, pobratime mio» i slične noćne more. I mene si nanovo dobio.
Cijeli ti je debi album bio takav. Odisao nekom lagano valjajućom, pozitivnom strujom.
Uvijek si isticao kako pronalaziš i važeš motive za krenuti dalje, vjerovati, nastaviti gurati bez obzira kako je teško jer teže od onoga kroz što si prolazio teško može biti.
Pa deri onda i guraj dalje.
«Sedmica» je nastavak nade. Lagani i logični nastavak solo priče nekog čudnog lika koji si utvara da je najveći patnik na svijetu i to mu daje osnove za proživljavanje hrvatske inačice bluesa..
Ne kao David Fincherova mračna odiseja bez happy enda.
I nije da te obožavam niti olajavam, ali vjeruj kad ti kažem kako me iskreno zanima kako ta priča završava. Čini mi se da ima materijala za još bar 10-ak nastavaka…nemoj žuriti stoga s ishitrenim odlukama o dokidanju karijere…ionako će ispasti tlapnja i puste samoprijetnje kojih se teško držati…do onda se možda nešto izokrene u sustavu bezvrijednosti na domaćoj sceni, pa te još netko osim drznika potpisnika ovog texta vidi kao karikaturu…
a ljudima smijeha kronično nedostaje u ova tužna vremena, sam si primjetio…
Eto, jebi me ako boli, ali sam si otpustio okidač i zaigrao ruski, pa neka zaboli..»
OTVORENO PISMO GORANU BARETU...
(GORAN BARE – mučenik ili «a koga se to tiče», mladiću moj...)
Umjesto pop portreta sa prešutnim slaganjem cijele redakcije dobio sam mandat sastaviti osobno i javno pismo, nasloviti ga na adresata imenom i prezimenom Goran Bare, a opisom posla: pjevač, te poslati u eter elektroničkim putem.
Naravno da ga se to ne tiče, niti bi ga se trebalo ticati.
Naravno da će nakon čitanja (ako) ispisanih rečenica, onako poznato izvrnuti zjenice i podići gornji lijevi kut usne u grimasu, naravno da će promumljati nešto u karakterističnom Vinkovci blues maniru, kako «čiča ne razumije što mu to balavac govori, kako je to prekomplikovano za njegovo trenutno stanje duše i da u tome ne nalazi preko potrebni mir…mir, brate, mir».
Onako kako bi to delta blueseri s Mississippija radili da su kojim slučajem bili siromašni i obespravljeni bijelci, a ne crnčuge.
Ali u skladu s njegovim željama i odabirom osobne linije kojom će tjerati svoje đavle i anđele dok mu lebde nad ramenima i karijerom, jedini mogući pristup Baretu biti će pošteni, iskreni i direktni. U facu. U srce. Pa i u venu ako treba.
Baš onako kako Gazda inzistira i razumije.
……………….
«Uglavnom Gorane, znamo se dobro, predobro možda, premda se nikada nismo rukovali, niti smo pili zajedno, nismo se čak ni pucali, promašivali i padali u delirium tremense.
Nismo povraćali pluća na pozornici niti padali u nesvijest zbog dehidracije (službena varijanta, ali znali smo o čemu je riječ).
Nismo jebali djevojčurke nakon koncerata po klubovima diljem ratne Hrvatske i susjedne Slovenije. Ti nisi imao erekciju od silne sile protuteže i litri ovoga – onoga, a ja sam bio vjerni papak. Nismo nosili Švapske šljemove od onih idiotskih nacista na partyju punom anđeoskog praha negdje u Ljubljani.
Nismo si skidali ostatke nečijeg govna s organa nakon analnog sexa.
Nismo si razbijali glave bocama piva.
Nismo šmrkali usred ljeta na plus 40 Celzijusovaca. Je li bila Pula ili Rijeka?
Nismo čak ni svirali zajedno, a moji pionirčići navučeni na žešći The Jesus Lizard, Nomeansno i Fugazi rock nikada ti nisu bili predgrupa niti «gosti» na koncertu, ako bi si baš tepali.
Nisu nas niti zajedno interviewirali nakon Crnih Mačkova, Porina, Zagreb Gori, ni Fiju Brijanja u hladnim svlačionicama Doma sportova
Ali znamo se.
Nikada te nisam idolizirao, nikada nisam padao u trans na tvoje scenske posrtaje i vrhunce, uvijanja i klečanja, još od vremena «Iz sve snage» i detroitskih Majki.
Nikada nisam popušio tu furku «iskrenosti» podvučenu samodestrukcijom na način kako si ti vjerodostojno i stihijski uništavao svoj hram.
Ni nakon svakog novog slogana u «Budi ponosan» maniri, ni nakon prešutnog kritičarskog prešućivanja albuma nakon «Milosti» i rada Majki kao stilski čistog i ne osobito nadahnutog rock and rolla, boogie varijanti, ritma i bluesa, sve daljeg od prvotnih vodiča Stoogesa i MC 5, a sve bliže nekim balkanskim inačicama Allman Brothers Blues Bande, ili ZZ Topa u bržim stvarima.
Čak me ni inače neduhovito poigravanje s folklorom i zajebancija Hali Gali Halid nije osobito iritirala i mogao bih se smijati nastupima uživo.
Ana me pokušala uvjeriti suprotno. Rekla je da pravi umjetnici moraju patiti da bi preko boli osjetili poriv za stvaranjem i vidanjem rana.
Maja i ostale šiparice, te njihova zapažanja nisu vrijedne ozbiljnijeg razmatranja.
Denis je isto gledao heroja u Miši Kovaču do prije par ljeta pa se njegova ne računa. Isto je sa Rankom. On je i dan danas gažer, mater mu.
Toni ti ne bi pisao jer ste kao osobno vezani. I presubjektivan je. OK, nema frke.
«It`s a dirty job but someone`s gotta do it.» rekao bi moj cijenjeni Mike Patton.
Glavan je teoretičar i prečesto knjiški beživotan, premda ponekad ispravno detektira i ubode tvoje stilske finese.
Leskovar je diletant. On te voli iz subjektivnih razloga i po inerciji.
Dragaš ti je pajdo po odrastanju, generaciji i glazbenim ukrštavanjima putova.
Gall bi ti rekao nešto postrane.
Kostadinov je blijedo lice s HTV-a, kenjkav i antiautoritetan fiškalčić koji se uguzio i uhljebio pravim ljudima pa ga TV promovirala u facu mainstream estrade, Cvek mu je djelovao priležnički ali je ispao sasvim OK lik, Batinović je imao svjetlijih trenutaka za mlađih dana, ali vrijeme ga je nagrizlo. Vrdoljak te prestario. Čulić ionako nije znao uživati u žicama.
Perković te uvijek vrlo precizno analizira i detektira vrlina i mane.
A Tamara je priča za sebe. Ona je Nomad prije Nomada. Nomad te nije imao.
Polet bi te podržao. Polet je mrtav.
Jedino eto, na samom kraju izdržljivosti, DOP te se dohvatio višekratno.
Jeftina simbolika imena, ali što ćeš…svi smo jeftini ponekad.
Ti opet nikada nisi obraćao pažnju na publiku, niti si imao zainteresiran pogled, čak ni kada si tražio njihov odgovor i kada ti je bilo važno kako ćeš pasti pred njih. Na leđa ili koljena. Svih tih 20 i nešto koncerata na kojih sam te silom prilika (svakako ne uvijek vlastitom potrebom i voljom) gledao u raznim razdobljima karijere.
Tuđe mišljenje je neka rijetka zvjerka i strano tijelo. To ti ne treba. Pravo zboriš.
Mumljaš zapravo.
Poštivao sam tvoj teži put i tu nekakvu «karizmu» koju su vidjeli svi drugi osim mene.
Poštivao sam status perjanice i zaštitnika prve lige domaćeg mainstream rock and rolla koju su vam od početka kraja rata lijepili mediji.
Jest, uz Let 3 i Pipse, te onu stariju oronulu školu koja je postala već institucijom.
Nisam poštivao to što su na vašem modelu iznikli svakakvi copy and paste istomišljenici a la Kojoti, Maroderi, Subway Dogsi i slične uvrede za glazbu.
Poštivao sam tvoj izbor.
Poštivao sam situaciju da clean and sober ne možeš na stage i da bolje daješ tek kad si stimuliran. Poštivao sam tvoje Shane Mc Gowan navike i odluke da je ponekad stalak za mikrofon najpouzdaniji friend.
Ali ono što me uvijek odbijalo i bunilo u cijeloj toj percepciji tebe kao izvođača je ta «tragika». Ta «bol». Taj urlik. Ta boca smrskana u čelo.
Zato jer si bio (?!?) narkoman i zato jer si prolazio kroz 15-godišnji heroinski ili bilo kakav pakao. Jer ti je musclefieber od bola radio nehotične trzaje nogu, ruku, kontrakcije trbušnih stijenki. Zato jer su ti oči bile plastične, ni staklene čak. Zato jer su te vodili pod ruke i iznosili iz klubova Kilmister i Duspara.
U slučajevima kad ti Kilmister nije statirao i držao back up.
Stari moj, ma koga briga. Ili grublje, `ko te jebe. I tebe i tvoja vječno ista sranja. I Dinu Dvornika. Jebeni samoljubni i samoživi prickovi.
Isti ste kao i advokati, političari i trgovački putnici.
Jebeni scum i ološ najniži na zemlji. Lajete i lažete. Prodajete spike.
Što me zaboli organ za tvoje halucinacije i tvoje krize dok nagrizaju cijelo tijelo i groznice koje slijede. Tvoj izbor, starina, heeeeeej.
Nije li licemjerno i nepotrebno egotripično navlačiti pozornost čitavog svijeta i scene na sebe samo zato što si postao narkoman. Pa, nitko ti nije držao pištoljčinu na sljepoočnici i tjerao te nekim ultimatumima da će ti pokarati ženu i ubiti obitelj ako ne kreneš ODMAH, i odmah da kreneš s tim sirovim poslom. Zašto stoga misliš da bi itko trebao suosjećati što si bio neoprezan, slabić, razmažen, neosjetljiv na druge osim na vlastite potrebe?
Tvoj izbor – tvoja muza – tvoja bol – tvoj problem.
Iskoristi je za sjajne albume, opet nećeš biti jedini, ali daj prestani više jednom srati o besperspektivnosti.
I zbog svoje ekscentričnosti biti ispijen 24/7 full tilt non stop.
Da bi mogao pjevati «o svojim malim bićima koje rolaju kamenje vješto» i da bi mogao sve te slike prenašati u rime, neobične odista, ali nikako spektakularne.
U poredbi s tvojim egotripovima Ripper je vrtić kid. Urban nije ni epruvetu omirisao.
Kao, rat te sjebo, je li?
Ili neki super teški život djeteta iz radničke slavonske obitelji?
Heeej, nije vrijeme tržnice. Nemoj mi prodavati jer ne kupujem tu spiku.
Zato, još jednom, ne seri.
Izgubio si već jednu ženu. Strašna, tragična bol. Imaš dijete koje treba toplog i brižnog oca koji nije umjetnik, ni patnik, nego otac. Tata. Onaj koji golim rukama do krvi grebe ne bi li mulcu osigurao bolje sutra nego ga je stari imao.
Imaš drugu ženu. Krasoticu. Koja te prati i štuje. Slijedi tvoj put.
Uzvrati joj respekt, mučeniče samoproglašeni.
I sam se ponekad perolako zapalim pa reagiram instinktivno i ishitreno.
Emocije kontrolirati jalov je posao. Onda ti ispišem pismo i mislim jesam li pretjerao. Bi li trebao pročitati još jednom pa vagati svaku težu riječ od nekoliko dekagrama.
Pa dozivam alternative, kako bi Toni ili tvoj imenjak Goran rekli da čovjek koji napiše pjesmu poput «Vrijeme da se krene», ne može biti loš čovjek.
Može biti.
Nisam plesao niti na «Ja sam budućnost», niti na «Mene ne zanima», niti na «Grešnika», «Krvarim od dosade», «A ti još plačeš», ali sve redom su mi sjajne pjesme. Imaju pravo ovi dvoje kada tvrde.
Imao si i ti pravo kada si dokinuo to leglo zvano Majke jer bi do danas već ličili na Parni Valjak a teže uvrede ne bi poželio ni gorem licemjeru ili patniku od tebe.
Sada si solo igrač. Kao.
A zapravo imaš privilegij svirati sa sjajnim muzičarima koji te cijene i ne gledaju poput mene. Levačića treba lupom tražiti. Kralja je u Pipsima pokazao što mu gitara znači i kako se njome služi. I ostali…ali ne bih o njima.
Danas te i Račan sluša. Adlešička (ona i Bahatoga voli) i cijela ta «napredna i mladima bliska» politička lijeva elita kojoj si sam drukao i agitirao. Jest da je za gnušati se i odvratno, ali hajde ipak je bolja varijanta nego da te svojata Rojs, Krpina, i slični gmazovi.
Trebala ti je jedna desetminutna ventilator situacija da bi mogao reći:»Napisao sam put k sreći».
I napisao si «Put k sreći». I narod je popizdio za tim feelgood country blues trenutkom. S pravom. Makar je dosta tog naroda dizalo ruke i na «moj Milane, pobratime mio» i slične noćne more. I mene si nanovo dobio.
Cijeli ti je debi album bio takav. Odisao nekom lagano valjajućom, pozitivnom strujom.
Uvijek si isticao kako pronalaziš i važeš motive za krenuti dalje, vjerovati, nastaviti gurati bez obzira kako je teško jer teže od onoga kroz što si prolazio teško može biti.
Pa deri onda i guraj dalje.
«Sedmica» je nastavak nade. Lagani i logični nastavak solo priče nekog čudnog lika koji si utvara da je najveći patnik na svijetu i to mu daje osnove za proživljavanje hrvatske inačice bluesa..
Ne kao David Fincherova mračna odiseja bez happy enda.
I nije da te obožavam niti olajavam, ali vjeruj kad ti kažem kako me iskreno zanima kako ta priča završava. Čini mi se da ima materijala za još bar 10-ak nastavaka…nemoj žuriti stoga s ishitrenim odlukama o dokidanju karijere…ionako će ispasti tlapnja i puste samoprijetnje kojih se teško držati…do onda se možda nešto izokrene u sustavu bezvrijednosti na domaćoj sceni, pa te još netko osim drznika potpisnika ovog texta vidi kao karikaturu…
a ljudima smijeha kronično nedostaje u ova tužna vremena, sam si primjetio…
Eto, jebi me ako boli, ali sam si otpustio okidač i zaigrao ruski, pa neka zaboli..»
vraćam se odmah!
tko god da je sa vecinom napisana se slazem.
o tome i ja stalno pisem kako smo mi svi razmazeni samozivi egotriperi... samo sto jebi ga on to meni nekako u prenegativnome kontekstu.
ja te svoje osobine drzim vrlinama a ne manama... znaci gospodine jurkas - popusi mi moju megakitu emigrantsko-narkomansku.
zajebavam se, pa covjek je u pravu, sto bi se netko sada suosjecao ili imao milosti prema nekome od nas? pogotovo jer smo mi ona kategorija ljudi koja ce te zajebati i prevariti (ili ti cak i nesto puno gore napraviti, kao recimo tesko te ozlijediti ili cak i ubiti) prije nego uopce skuzis da se ista desilo.
svjesno smo svi usli u ovu igru jer nije pucati se dopom uzeti i igrati se skolice u vrticu nego biti na jednoj od najsmrtonosnijih droga svijeta i stoga kakve god posljedice bile - po zasluzi su.
mene sto se osobno tice sve 5 - ti nekakvi nazov normalnii ljudi uopce nemaju nikakva razloga biti milosrdni prema nama jer nismo ni mi prema njima.
o tome i ja stalno pisem kako smo mi svi razmazeni samozivi egotriperi... samo sto jebi ga on to meni nekako u prenegativnome kontekstu.
ja te svoje osobine drzim vrlinama a ne manama... znaci gospodine jurkas - popusi mi moju megakitu emigrantsko-narkomansku.
zajebavam se, pa covjek je u pravu, sto bi se netko sada suosjecao ili imao milosti prema nekome od nas? pogotovo jer smo mi ona kategorija ljudi koja ce te zajebati i prevariti (ili ti cak i nesto puno gore napraviti, kao recimo tesko te ozlijediti ili cak i ubiti) prije nego uopce skuzis da se ista desilo.
svjesno smo svi usli u ovu igru jer nije pucati se dopom uzeti i igrati se skolice u vrticu nego biti na jednoj od najsmrtonosnijih droga svijeta i stoga kakve god posljedice bile - po zasluzi su.
mene sto se osobno tice sve 5 - ti nekakvi nazov normalnii ljudi uopce nemaju nikakva razloga biti milosrdni prema nama jer nismo ni mi prema njima.
i am what i am and what will be will be
Ihaaa...bre, Pale! Sto si, bre, tako strog i namrshten odjedared? 
Baj d vej, ne mogu da kazem da se skroz slazem s g. Jurkasom, ali mi je pismo bilo interesantno shtivo za citanje, u svakom slucaju.
Zato me i interesuje od kada je, a i gde je objavljeno.
A ti Pale...haha! Emigrantsko-narkomanske MegaDick! Do jeja!
Nego... sto tako brutalno generalizujes i mrachish?
I ako izuzmemo ekstremne slucajeve koji bi za malo dopa ubili, krali, silovali, pushili i sl., ne vidim zasto se ne bi ocekivalo normalno medjuljudsko ponasanje, suzivot i uvazavanje.
Narkomani, ti koji nisu ekstremi (a kojih je, sigurna sam, velika vecina), ipak navise stete - sami sebi.
A sto mislis da nismo ni mi prema njima? Dobro ok, mozda i ja mnogo pitam... Disregard
A ja - na drugu krajnost (ako uopste i je krajnost) - na ljude koji osim samodestrukcije i nesrece koju sami sebi prave, nikog drugog ni na koji nacin ne ugrozavaju.
Ok, osim svojih najblizih, koji obicno jezivo pate, cak i ako ne dodje do prevara, kradja i slicno.
Ali, do lazi - uvek dolazi. Taj dop je tako neverovatno efikasan "instigator" laganja, zar ne? Deluje mi kao... kao da CIM ga uzmes, iste sekunde kad dodjes u PRVI ikad kontakt s tim...ISTE te sekunde pocnu lazi... Jedna drugu stizu... i onda pocne covek da se prosto navezbava, da usavrsava te jebeno odvratne vestine laganja...
Ma joj.... ajd` da se ne rasplinjavam sad opet... ponese me emocija kad tako krenem da razmisljam...
Nego, PALE, sta radis ti budan u ovo doba?
Katarina S.
P.S.
E, a sta je sa chatom? Jel to postoji/funkcionise?
Nikada nisam bila tamo, jel dolazi neko? I kada?
Nekad bih bas da skratim silno kuckanje i forumanje, i nadjem se na "casici razgovora" s nekoliko vas, u nekom chatroomu.
[/quote]
Baj d vej, ne mogu da kazem da se skroz slazem s g. Jurkasom, ali mi je pismo bilo interesantno shtivo za citanje, u svakom slucaju.
Zato me i interesuje od kada je, a i gde je objavljeno.
A ti Pale...haha! Emigrantsko-narkomanske MegaDick! Do jeja!
Nego... sto tako brutalno generalizujes i mrachish?
Pa nije sve tako i nije uvek tako. Nikakvo milosrdje se ne trazi, daleko bilo!...ti nekakvi nazov normalnii ljudi uopce nemaju nikakva razloga biti milosrdni prema nama jer nismo ni mi prema njima.
I ako izuzmemo ekstremne slucajeve koji bi za malo dopa ubili, krali, silovali, pushili i sl., ne vidim zasto se ne bi ocekivalo normalno medjuljudsko ponasanje, suzivot i uvazavanje.
Narkomani, ti koji nisu ekstremi (a kojih je, sigurna sam, velika vecina), ipak navise stete - sami sebi.
A sto mislis da nismo ni mi prema njima? Dobro ok, mozda i ja mnogo pitam... Disregard
Malo mi to vuce na naci fazon...nemoj progresno da me skapiras, ne u onom Hitler-smislu, nego vise po ekstremnoj iskljucivosti i "logickoj dedukciji". A mozda samo mislimo na razlicite stvari - ti na jednu krajnost, na one najcrnje primerke, gorepomenute, koji ni od cega ne prezu i brzo potpuno potonu na samo dno najcrnjeg ljudskog ponasanja....svjesno smo svi usli u ovu igru jer nije pucati se dopom uzeti i igrati se skolice u vrticu nego biti na jednoj od najsmrtonosnijih droga svijeta i stoga kakve god posljedice bile - po zasluzi su.
A ja - na drugu krajnost (ako uopste i je krajnost) - na ljude koji osim samodestrukcije i nesrece koju sami sebi prave, nikog drugog ni na koji nacin ne ugrozavaju.
Ok, osim svojih najblizih, koji obicno jezivo pate, cak i ako ne dodje do prevara, kradja i slicno.
Ali, do lazi - uvek dolazi. Taj dop je tako neverovatno efikasan "instigator" laganja, zar ne? Deluje mi kao... kao da CIM ga uzmes, iste sekunde kad dodjes u PRVI ikad kontakt s tim...ISTE te sekunde pocnu lazi... Jedna drugu stizu... i onda pocne covek da se prosto navezbava, da usavrsava te jebeno odvratne vestine laganja...
Ma joj.... ajd` da se ne rasplinjavam sad opet... ponese me emocija kad tako krenem da razmisljam...
Nego, PALE, sta radis ti budan u ovo doba?
Katarina S.
P.S.
E, a sta je sa chatom? Jel to postoji/funkcionise?
Nikada nisam bila tamo, jel dolazi neko? I kada?
Nekad bih bas da skratim silno kuckanje i forumanje, i nadjem se na "casici razgovora" s nekoliko vas, u nekom chatroomu.
[/quote]
-
mise en place
- Posts: 439
- Joined: Wed Oct 26, 2005 5:16 pm
- Location: banja luka
another late night
Evo u ovaj kasni-rani cas da pozdravim Katarinus. i Bljedolikog preko oceana i sve ostale pojedinacno...i jedna poruka za ...my love supreme..
You the one i love
the one i´m dreamin´ of
mislim sad se povlacim u svoje odaje i tonem u san,nadam se...
nenaspavani narkoman
mise
You the one i love
the one i´m dreamin´ of
mislim sad se povlacim u svoje odaje i tonem u san,nadam se...
nenaspavani narkoman
mise