Šta je ovo,i dokle više bože mili ipak mislim da previše kukam, ali šta ću, ako napišem mislim bit će mi lakše. Tako je i kad me nešto boli,a glava me često razvaljuje,da nije kafetina poludjela bih. Još vam jedno nisam rekla, tj.toga sam se sad sjetila,također sam bila žestoki tabletoman,pila bi sve moguće tablete koje mi dođu pod ruku,i sad bih pila da mi daju u apoteci ali majne išta bez jebenog recepta. Ma bolje je što mi ne daju navukla bih se na lexsiliume,trazeme,bosaurine i sve tome slično. Znala sam gutati tablama ,ali kod mene ljudi kontra efekat,npr.popijem 5 ili više kom. i pukne me takva blaženost i samo bih pospremala po kući kontra efekat, ako se to nekome od vas dešavalo molim vas da mi odgovorite. Tabletomanija je užasna bolest,baš bolest,jedva sam ih se rješila i izbila ih iz glave. Sad popijem terapiju koju mi mama ostavi kad krene na posao. I sakriva sve moguće od mene,tašna je njen sef,a do sefa ni pomoću filmskih. hahaaaaa samo me nijemo pogleda, jer sjedi pored mene hahaaaa

Često razmišljam kako sam krenula slabijim putem, ja jesam pomalo labilna osoba. Počela sam se drogirati iz dosade, znatiželje, pogotovo dok sam išla u srednju školu. Bila sam dobar učenik, ali rijetko sambila na časovima, da nisam barem bila naduvana ili pobila pola boce crnog vina. Pola se škole ne sjećam, šteta, a bilo je lijepih trenutaka. Iz drugih razreda bile su još dvije kolegice koje su bile u tom fazonu. Nikom drugom nismo dale da nam se pridruži. Poslije sam kad sam završila srednju dosta muške raje, mi je reklo da je prvi joint sa mnom probao ili popio tramal, haldol, akineton ili metadon. Joj bruke. Ja im prva dala da probaju.
Dobro, uvijek sam dominirala u društvu, iako nisam htjela niti radila na tome. Nego sam jednostavno takva, ljudima upadala kao trn u oko, pogotovo sa ludim oblačenje, kao većina nas (nenormalnih). Dosta sam bila pozitivna, pa i sada sam, ali vraćam se u taj period života, uvijek puna nekih novih ideja, nagovarala društvo da svašta radimo, razbijamo, obijamo, mahnitamo naduvani po ulicama grada itd. Imali smo par svojih kota gdje smo išli skoro svaki dan i nizali jointe jedan za drugim. Trčali kao ludi livadama, kao djeca cvijeća. Uvijek sam im govorila da mi je žao što nisam živjela 70-tih godina, mislim - nekako sam zavidila tim hipicima, jer sam i sama bila hipik. Tek kad sam počela raditi jbg. otvorila sam ormar, pa ja nemam ništa normalno od garderobe, samo neke budalaste majice, hlače i džempere. Onda sam morala kupiti hlače na peglu, štiklu, košulje , nešto normalno, Ajoj. Ma dobro brzo sam se navikla. A kad ne bih radila ponovno u svoje stare krpe.
Mama i tada su se ježili.
Najteže mi je bilo skinuti milion perli oko vrata i kožica do laktova. A sad nosim samo srebro, obožavam nakit.
Sve te stvari sad mi stoje u jednom koferu i ne bi ih dala ni za što na svijetu.
Jedino mi je drago što je burazer nastavio slušati muziku normalnu muziku, sluša on i mlađe bendove, ali sreća pa nije prešao ono pravo u narodnjake. Ja nemam ništa protiv narodnjaka, kad čuješ na TV ili radiju uđe ti u uho. Pa znam i ja koju narodnu, kao npr. Haris Džinović... i nešto smiješnog turbo folka, ajoj mene!
Još ću ja vama pisati, jer stvarno imam mnogo toga da vam ispričam.
BESKORISNO JE POBIJATI
TUĐE MIŠLJENJE
PONEKAD ČOVJEK USPIJE
DA POBIJE NEKOGA U DISKUSIJI - ALI DA GA UBIJEDI NIKAD.
MIŠLJENJA SU KAO EKSERI:
štoviše udaramo po njima to dublje prodiru.
(Aleksandar Dima)
________________________