Re: Dedal
Posted: Thu Oct 28, 2010 3:41 pm
Teško pišem u zadnje vrijeme. Nedostatak inspiracije, lijenost ili što već, tko će ga znati. Na današnji dan emocije ipak rade punom parom. Danas je dan na koji sam prije dvije godine otišao u komunu i započeo svoje liječenje iliti oporavak.
Moji zapisi iz komune oko dolaska i prvih dana:
Dolazeći u zajednicu Susret bio sam mrtav. Tjelesno, psihički, duhovno, na rubu kraja. Što god bih pomislio, zaželio nisam uspijevao, što god bih dotakao uvenulo bi. Slomljen i na rubu snage odlučujem pakirati stvari. Bio sam u strahu, polu svjestan onoga što me čeka, tješeći samog sebe da bi moglo biti podnošljivo. Zapravo negdje u prikrajku mozga znao sam da će biti pakleno. Zašto se čovjek s 40 god. odlučuje na takvo nešto? Ne znam za druge meni su pomogle „slike“. „Slika“ prva. Sjedim na WC-u s iglom u ruci i tražim se već pola sata, krv mi teče niz ruke, noge sav u strahu da će mi ovo u ganu propasti, zgrušati. Lud i ljut uspijevam to konačno sasuti u sebe. Tooooo, opet sam div iz svojih snova. Ulazim u sobu, djeca me gledaju u strahu. „ Tata pa ti si sav krvav“. Tek tada vidim tragove svog traženja. U onom trenutku se nisam ni osvrnuo na to. Par mjeseci kasnije ta slika me je noću proganjala u snovima oduzimajući mi mir u komuni za kojim sam vapio. S druge strane ta „slika“ mi je davala snagu da se više nikad ne vratim tamo gdje sam bio. Razlog za odluku prvi. „Slika“ druga. Božićno jutro, zima, kiša pada kao iz kabla. Punac i ja se vozimo autoputom za Zagreb, bolnica Rebro je krajnje odredište. Znajući da se neće biti jednostavno pojaviti pred „Njom“ guram u sebe sve hepove što imam, ali tolerancija je toliko velika da me to samo poravnava. Na ono što sam ugledao nisam se mogao pripremiti s tako malom dozom. Izlazi iz sobe, pod rukom joj vrećica od katetera, a unutra krv, mokraća,gnoj, nemam pojma što sve ne. Sama kost i koža. Drži se za zid dok jedva tetura hodnikom. Ženi koja nije probala dop servirao sam tako nešto. Ne mogu vjerovati. Razlog za odluku drugi. Na žalost, takvih slika ima jako, jako puno, da bi mi savjest bila čista.
Budim se oko 3 sata, pijem kavu, brojim hepove i mjerkam dop što sam si pripravio za put. Preklinjem da mi to bude zadnje što ću ubaciti u sebe jer sam svjestan da mi je ovo zadnji kupe zadnjeg vlaka. Ona se budi, gleda me. Ni sam ne znam da li da nešto kažem, da li da joj probam nešto obećati jer znam da moje riječi više ne znače ništa. Ostavljam je na kolodvoru u mraku, s nevjericom, strahom, a i velikim olakšanjem. Konačno sam se pokrenuo. Koliko god taj ulazak u autobus izgledao malo, u njemu je bila vjera nada i prvi udisaji koje će ona udahnuti nakon puno godina. To veće prije odlaska djecu sam ostavio u suzama, ne znajući zapravo koliko sam ih povrijedio. Do tada su imali oca barem u fizičkom smislu, a sada nemaju ni taj mali dio. Osjećao nisam ništa. Droga je pokrila i ono malo osjećaja koje sam godinama potiskivao hrpom kemije. Dolazim u Zagreb, imajući tek toliko vremena do busa za Split da metnem u sebe još jednu dozu. Split je bio okupan suncem, pun ljudi, savršen dan za zadnji šut. Nastavljam busom do Ciste. Prvo čega se sjećam poslije tog šuta je kondukter koji me budi i govori „ajde momak, stigao si“. Teturam iz busa, ne znajući gdje sam. Par malih trgovina, kafić i bijeli kombi s naljepnicom Zajednica Susret. Sranje, igra počinju. Vidjevši me kako hodam oko kombija, momak me pozdravlja i govori da krenemo. Ne govorim ništa, prepuštam se vožnji dopa. Kuća je ok, ljudi meni nebitni. Prolazim pregled, papirologiju i odlazim u šokaru. Dobivam brata koji tada nije ni svjestan kroz što će sve proći sa mnom. Prvu noć spavam dobro, još pun droge. Budeći se prolazi neko vrijeme dok ne shvatim gdje sam. Želja za dopom je ogromna. Takav nikakav silazim u dvorište. Momci su zaokupljeni svojim obvezama , a ja proklinjući dan kad sam probao dop, vraćam se u sobu tražeći utjehu u muzici. Drugi dan pa već plačem što mi je ovo trebalo, kako da se suočim sa svime bez dopa. Lupam glavom o zid tražeći krivca za sve ovo što mi se dešava u životu. Dvadeset i nešto dana šok sobe čini mi se kao godina. Noću čekajući da svane, danju da padne noć. Nemoćan od povraćanja, proljeva, bez volje i snage da u tih dvadeset dana stavim u sebe nešto hrane ili tekućine. Mislim da ću izluditi. Ljude oko sebe skidam i obasipam psovkama bez ikakvog razloga, boreći se svake minute, svake sekunde da se ne spakiram i prekinem tu agoniju za koju mislim da nema kraja…
U dubini svoje tame
duša moja krvari.
Od suza svojih
pelin spravljam.
Žuč na usta mi navire.
Kosti se moje
pod grijehom lome.
Noćas sam lud od samoće.
Kao sol na rani
tvoje riječi me peku.
Zašto moja muka ti je
tako draga.
U ludosti svojoj
ja gorim.
U tami dubokoj čučim.
Svjetlost od mene daleko je.
Noćas sam lud od samoće
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3RtbPtD55ko[/youtube]
Dvije godine krvi, suza, cviljenja, mijaukanja, kukanja i proklinjanja sudbe klete…ali isto tako s druge strane sreće, veselja, bogatih iskustava, dragih osoba i konačno mirnog i blaženog sna. Prva želja po dolasku u komunu: Bože daj mi sna, da odmorim dušu i glavu. Ali bogami naradio sam se za to, trajalo je dugo. Neka, vjerojatno je sada zato sve skupa tako slatko i vrijedno. Nekako ove dvije godine vidim kao svoje ponovno rođenje, odrastanje i pokušaj sazrijevanja. Ubila me droga fizički, psihički, mentalno i bogami duhovno. Napravila od mene takvog invalida da tek sada iz ove perspektive vidim koliko sam bio zakinut i istinski mrtav. Krivo mi je ko psu što nisam ranije uspio, mada sam pokušavao 9648 puta, da se navučem na ovo na čemu sam danas, ali jbg. nije išlo, nije bilo vrijeme, nisam bio sazrio za to što li već. 18 mjeseci su me oblikovali, mijesili, gazili, upozoravali, pripremali… jednostavno sve ono što mi je bilo potrebno da se navučem na „pure life“, na drogu koja puno, puno više daje nego što traži i košta. Ni u najoptimističnijim snovima nisam zamišljao da ovako vozi, da, meni još uvijek neshvatljivo, pruža ovoliko puno. Teško mi je bilo vjerovati da postoji nešto bolje od dopa. Toliko opiranja, nevjerice, sumnje. Ali ima neke logike, ima sad kad mi je slika puno jasnija. Ovisnik sam, kome sam mogao vjerovati kad ni sebi samome nisam. Kako sam mogao vjerovati operateru (bivši ovisnik, čist 10 g.) kad mi kaže može se, isplati se, dobro je. Ma što je to, da je dobro, značilo za mene do tada. Kad mi je netko rekao da je dobro, stavim u žlicu, prokuham i za par sekundi znam da li je dobro ili ne. Na taj način, ovisnički, sam funkcionirao, živio, ma mislio da živim. Sve vrijednosti, svi stavovi, razmišljanje, ponašanje, sve mi je bilo poremećeno, iskrivljeno i ako sam želio da se prestanem drogirati morao sam to sve promijeniti. Naravno da nisam na početku svog boravka u komuni znao što, kako i zašto, da mi to sve skupa nije imalo smisla, da nisam vidio svrhu i logiku u tome svemu, da su mi ljudi, pravila, klopa, rad…. ma sve i svašta išlo na živce, ali samo zato da nađem sebi razlog i opravdanje za eventualni izlazak. Sa 40 godina priznati sebi da sam smrad, lopov, lažov, guzičar,nezreo, neodgovoran…….(ajme popis je dug, a nisam ni počeo) onda to sve prihvatiti, i u konačnici promijeniti brrrrrrrrrr. Potreban je trud, vrijeme, strpljenje da bi se to sve promijenilo, ali s vremenom čovjek, uz pomoć operatera i starijih momaka, dođe do toga, naravno ako postoji čvrsta želja i volja da se konačno nešto napravi od sebe i svog života. Teško je ……. ali ništa nije teže od onog pakla kroz koji sam godinama prolazio, sad to znam i osjećam sa sigurnošću. Nekakve ružne slike iz prošlosti su me otjerale u komunu, držale u komuni i davale snagu za dalje. Sada su te slike zamijenjene s nekim drugim. Djeca mi trče u zagrljaj, ljube me, osjećaju sreću koja zrači iz mene. Slika Nje je također druga. Sretna, vesela, s velikim i iskrenim osmijehom na licu. One stare slike postoje, ali služe u neke druge svrhe. Služe da me drže budnim, opreznim, razboritim. Ove nove slike su mi puno draže i služe da mi kažu da sam na dobrom putu, da mi je odluka bila dobra i tjeraju me da ih pravim još. Sada sam u fazi kada ne-drogiranje nije grčevita borba, kada uživam u svom oporavku u kojem susrećem, komuniciram i družim se s ljudima koji su ovisnici kao i ja, koji mi svojim iskustvom i pričama pomažu da ustrajem u ovome svemu. Ne drogiram se, iz po meni jedinog ispravnog razloga, zato što volim i uživam u čistom životu, životu bez alkohola i droge, životu koji mi pruža puno više nego što sam ikada mogao zamisliti. Prošao sam život na igli, metadonima, subotexu, razno-raznim lijekovima, ali jednostavno nikada nisam živio s ovoliko sreće i zadovoljstva, nikada nisam vidio više smisla u bilo čemu što sam radio do sada. Nije sve bajno i sjajno, postoje problemi s kojima živim i s kojima ću nastaviti živjeti. Trenutno nemam posao, neki odnosi u obitelji i izvan nje, neprihvaćanje i nerazumijevanje okoline ( isključivo iz neznanja- kako im zamjeriti
Zar su svi ti „problemi“ dovoljan razlog da uništim sve ovo, sada kad dobivam puno više od onoga što sam očekivao, tražio, želio. Kad na kraju pogledam trud koji sam uložio u sve to s jedne strane, i ovo što sada živim s druge strane, nemjerljivo. Ovo pišem iz osobnog iskustva i iz želje da ne zaboravim trenutke i osjećaje koje proživljavam.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZqMseqjqwTo[/youtube]
Moji zapisi iz komune oko dolaska i prvih dana:
Dolazeći u zajednicu Susret bio sam mrtav. Tjelesno, psihički, duhovno, na rubu kraja. Što god bih pomislio, zaželio nisam uspijevao, što god bih dotakao uvenulo bi. Slomljen i na rubu snage odlučujem pakirati stvari. Bio sam u strahu, polu svjestan onoga što me čeka, tješeći samog sebe da bi moglo biti podnošljivo. Zapravo negdje u prikrajku mozga znao sam da će biti pakleno. Zašto se čovjek s 40 god. odlučuje na takvo nešto? Ne znam za druge meni su pomogle „slike“. „Slika“ prva. Sjedim na WC-u s iglom u ruci i tražim se već pola sata, krv mi teče niz ruke, noge sav u strahu da će mi ovo u ganu propasti, zgrušati. Lud i ljut uspijevam to konačno sasuti u sebe. Tooooo, opet sam div iz svojih snova. Ulazim u sobu, djeca me gledaju u strahu. „ Tata pa ti si sav krvav“. Tek tada vidim tragove svog traženja. U onom trenutku se nisam ni osvrnuo na to. Par mjeseci kasnije ta slika me je noću proganjala u snovima oduzimajući mi mir u komuni za kojim sam vapio. S druge strane ta „slika“ mi je davala snagu da se više nikad ne vratim tamo gdje sam bio. Razlog za odluku prvi. „Slika“ druga. Božićno jutro, zima, kiša pada kao iz kabla. Punac i ja se vozimo autoputom za Zagreb, bolnica Rebro je krajnje odredište. Znajući da se neće biti jednostavno pojaviti pred „Njom“ guram u sebe sve hepove što imam, ali tolerancija je toliko velika da me to samo poravnava. Na ono što sam ugledao nisam se mogao pripremiti s tako malom dozom. Izlazi iz sobe, pod rukom joj vrećica od katetera, a unutra krv, mokraća,gnoj, nemam pojma što sve ne. Sama kost i koža. Drži se za zid dok jedva tetura hodnikom. Ženi koja nije probala dop servirao sam tako nešto. Ne mogu vjerovati. Razlog za odluku drugi. Na žalost, takvih slika ima jako, jako puno, da bi mi savjest bila čista.
Budim se oko 3 sata, pijem kavu, brojim hepove i mjerkam dop što sam si pripravio za put. Preklinjem da mi to bude zadnje što ću ubaciti u sebe jer sam svjestan da mi je ovo zadnji kupe zadnjeg vlaka. Ona se budi, gleda me. Ni sam ne znam da li da nešto kažem, da li da joj probam nešto obećati jer znam da moje riječi više ne znače ništa. Ostavljam je na kolodvoru u mraku, s nevjericom, strahom, a i velikim olakšanjem. Konačno sam se pokrenuo. Koliko god taj ulazak u autobus izgledao malo, u njemu je bila vjera nada i prvi udisaji koje će ona udahnuti nakon puno godina. To veće prije odlaska djecu sam ostavio u suzama, ne znajući zapravo koliko sam ih povrijedio. Do tada su imali oca barem u fizičkom smislu, a sada nemaju ni taj mali dio. Osjećao nisam ništa. Droga je pokrila i ono malo osjećaja koje sam godinama potiskivao hrpom kemije. Dolazim u Zagreb, imajući tek toliko vremena do busa za Split da metnem u sebe još jednu dozu. Split je bio okupan suncem, pun ljudi, savršen dan za zadnji šut. Nastavljam busom do Ciste. Prvo čega se sjećam poslije tog šuta je kondukter koji me budi i govori „ajde momak, stigao si“. Teturam iz busa, ne znajući gdje sam. Par malih trgovina, kafić i bijeli kombi s naljepnicom Zajednica Susret. Sranje, igra počinju. Vidjevši me kako hodam oko kombija, momak me pozdravlja i govori da krenemo. Ne govorim ništa, prepuštam se vožnji dopa. Kuća je ok, ljudi meni nebitni. Prolazim pregled, papirologiju i odlazim u šokaru. Dobivam brata koji tada nije ni svjestan kroz što će sve proći sa mnom. Prvu noć spavam dobro, još pun droge. Budeći se prolazi neko vrijeme dok ne shvatim gdje sam. Želja za dopom je ogromna. Takav nikakav silazim u dvorište. Momci su zaokupljeni svojim obvezama , a ja proklinjući dan kad sam probao dop, vraćam se u sobu tražeći utjehu u muzici. Drugi dan pa već plačem što mi je ovo trebalo, kako da se suočim sa svime bez dopa. Lupam glavom o zid tražeći krivca za sve ovo što mi se dešava u životu. Dvadeset i nešto dana šok sobe čini mi se kao godina. Noću čekajući da svane, danju da padne noć. Nemoćan od povraćanja, proljeva, bez volje i snage da u tih dvadeset dana stavim u sebe nešto hrane ili tekućine. Mislim da ću izluditi. Ljude oko sebe skidam i obasipam psovkama bez ikakvog razloga, boreći se svake minute, svake sekunde da se ne spakiram i prekinem tu agoniju za koju mislim da nema kraja…
U dubini svoje tame
duša moja krvari.
Od suza svojih
pelin spravljam.
Žuč na usta mi navire.
Kosti se moje
pod grijehom lome.
Noćas sam lud od samoće.
Kao sol na rani
tvoje riječi me peku.
Zašto moja muka ti je
tako draga.
U ludosti svojoj
ja gorim.
U tami dubokoj čučim.
Svjetlost od mene daleko je.
Noćas sam lud od samoće
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3RtbPtD55ko[/youtube]
Dvije godine krvi, suza, cviljenja, mijaukanja, kukanja i proklinjanja sudbe klete…ali isto tako s druge strane sreće, veselja, bogatih iskustava, dragih osoba i konačno mirnog i blaženog sna. Prva želja po dolasku u komunu: Bože daj mi sna, da odmorim dušu i glavu. Ali bogami naradio sam se za to, trajalo je dugo. Neka, vjerojatno je sada zato sve skupa tako slatko i vrijedno. Nekako ove dvije godine vidim kao svoje ponovno rođenje, odrastanje i pokušaj sazrijevanja. Ubila me droga fizički, psihički, mentalno i bogami duhovno. Napravila od mene takvog invalida da tek sada iz ove perspektive vidim koliko sam bio zakinut i istinski mrtav. Krivo mi je ko psu što nisam ranije uspio, mada sam pokušavao 9648 puta, da se navučem na ovo na čemu sam danas, ali jbg. nije išlo, nije bilo vrijeme, nisam bio sazrio za to što li već. 18 mjeseci su me oblikovali, mijesili, gazili, upozoravali, pripremali… jednostavno sve ono što mi je bilo potrebno da se navučem na „pure life“, na drogu koja puno, puno više daje nego što traži i košta. Ni u najoptimističnijim snovima nisam zamišljao da ovako vozi, da, meni još uvijek neshvatljivo, pruža ovoliko puno. Teško mi je bilo vjerovati da postoji nešto bolje od dopa. Toliko opiranja, nevjerice, sumnje. Ali ima neke logike, ima sad kad mi je slika puno jasnija. Ovisnik sam, kome sam mogao vjerovati kad ni sebi samome nisam. Kako sam mogao vjerovati operateru (bivši ovisnik, čist 10 g.) kad mi kaže može se, isplati se, dobro je. Ma što je to, da je dobro, značilo za mene do tada. Kad mi je netko rekao da je dobro, stavim u žlicu, prokuham i za par sekundi znam da li je dobro ili ne. Na taj način, ovisnički, sam funkcionirao, živio, ma mislio da živim. Sve vrijednosti, svi stavovi, razmišljanje, ponašanje, sve mi je bilo poremećeno, iskrivljeno i ako sam želio da se prestanem drogirati morao sam to sve promijeniti. Naravno da nisam na početku svog boravka u komuni znao što, kako i zašto, da mi to sve skupa nije imalo smisla, da nisam vidio svrhu i logiku u tome svemu, da su mi ljudi, pravila, klopa, rad…. ma sve i svašta išlo na živce, ali samo zato da nađem sebi razlog i opravdanje za eventualni izlazak. Sa 40 godina priznati sebi da sam smrad, lopov, lažov, guzičar,nezreo, neodgovoran…….(ajme popis je dug, a nisam ni počeo) onda to sve prihvatiti, i u konačnici promijeniti brrrrrrrrrr. Potreban je trud, vrijeme, strpljenje da bi se to sve promijenilo, ali s vremenom čovjek, uz pomoć operatera i starijih momaka, dođe do toga, naravno ako postoji čvrsta želja i volja da se konačno nešto napravi od sebe i svog života. Teško je ……. ali ništa nije teže od onog pakla kroz koji sam godinama prolazio, sad to znam i osjećam sa sigurnošću. Nekakve ružne slike iz prošlosti su me otjerale u komunu, držale u komuni i davale snagu za dalje. Sada su te slike zamijenjene s nekim drugim. Djeca mi trče u zagrljaj, ljube me, osjećaju sreću koja zrači iz mene. Slika Nje je također druga. Sretna, vesela, s velikim i iskrenim osmijehom na licu. One stare slike postoje, ali služe u neke druge svrhe. Služe da me drže budnim, opreznim, razboritim. Ove nove slike su mi puno draže i služe da mi kažu da sam na dobrom putu, da mi je odluka bila dobra i tjeraju me da ih pravim još. Sada sam u fazi kada ne-drogiranje nije grčevita borba, kada uživam u svom oporavku u kojem susrećem, komuniciram i družim se s ljudima koji su ovisnici kao i ja, koji mi svojim iskustvom i pričama pomažu da ustrajem u ovome svemu. Ne drogiram se, iz po meni jedinog ispravnog razloga, zato što volim i uživam u čistom životu, životu bez alkohola i droge, životu koji mi pruža puno više nego što sam ikada mogao zamisliti. Prošao sam život na igli, metadonima, subotexu, razno-raznim lijekovima, ali jednostavno nikada nisam živio s ovoliko sreće i zadovoljstva, nikada nisam vidio više smisla u bilo čemu što sam radio do sada. Nije sve bajno i sjajno, postoje problemi s kojima živim i s kojima ću nastaviti živjeti. Trenutno nemam posao, neki odnosi u obitelji i izvan nje, neprihvaćanje i nerazumijevanje okoline ( isključivo iz neznanja- kako im zamjeriti
Zar su svi ti „problemi“ dovoljan razlog da uništim sve ovo, sada kad dobivam puno više od onoga što sam očekivao, tražio, želio. Kad na kraju pogledam trud koji sam uložio u sve to s jedne strane, i ovo što sada živim s druge strane, nemjerljivo. Ovo pišem iz osobnog iskustva i iz želje da ne zaboravim trenutke i osjećaje koje proživljavam. [youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZqMseqjqwTo[/youtube]
