Re: ZIVOT-sta je zivot ili kako glasi definicija zivota?
Posted: Sat Mar 21, 2009 9:14 pm
Ja ne vjerujem u Boga. Nemam nista protiv vjere. Imam protiv crkve i dzamije jer te institucije su nas zestoko unazadile i nemaju mnogo veze sa istinskom vjerom, osim laznog predstavljanja... Ako neko vjeruje u Boga, to mi je okej, dok mene ne maltretira. Isto to trazim od vjernika, kad izlazem svoje misljenje i isto to nudim njima.
Slazem se sa Zonom da je glupo govoriti o smislu uopste, vec se treba fokusirati na licni nivo. I da, ne moras vjerovati u Boga nuzno, da bi tvoj zivot imao smisao. Sam zivotu dajes smisao. Mislim da treba definisati ciljeve i slijediti ih. Onda si srecan, a sreca bi i trebala biti smisao zivota svakome. Da uzivamo u zivotu... Prica o patnji u zivotu radi vjecne nagrade, za mene je obicna patka. Ni autodestrukcija tipa droga i alkohol, mi takodje nije sreca.
Ne bojim se smrti. Kontam da ce mi kad umrem biti prilicno svejedno, niti cu sam sebi nedostajati, niti ce mi zivot nedostajati... Nije mi nedostajao prije nego sto sam se rodio.
Volio bih pronaci neku ideju za sebe. Nesto sto bi me ucinilo srecnim. Ali i dalje mi se sopstveni zivot cini prilicno besmislenim.
Evo jos jedne pjesme o zivotu od velikog majstora, kojem je zivot 50. godina bio besmislen... Poslije je naucio uzivati u njemu. Kontam da ce doci i mojih pet minuta, ako budem cist, i za to se uzdam u sebe, a ne u Boga.
BEZ SNOVA
Stare sedokose kelnerice
po kafeima u noci
odustale su,
i dok koracam niz plocnike
svetlosti i gledam u prozore
starackih domova
vidim da toga vise nema
u njima.
Gledam ljude po klupama u parku
i vidim po tome kako
sede i gledaju
da je iscezlo.
Gledam ljude koji voze
i vidim po tome kako
voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni -
niti vise mare za seks -
sve je zaboravljeno kao
neki stari film.
Gledam ljude u robnim kucama
i samoposlugama
dok se krecu medju rafovima
kupujuci stvari
i vidim po tome kako im stoji
odeca i po nacinu na koji hodaju
i po izrazu njihovih lica i ociju
da im nije stalo ni do cega
i da nicemu nije stalo
do njih.
Vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim odustali.
Ako odem na hipodrom
ili na stadion
vidim hiljade
koji ne osecaju nista
i ni za koga
i niko ne oseca za njih.
Na sve strane vidim one koji
ne zude ni za cim osim za
hranom, krovom i
odecom, usredsredjeni
samo na to, bez snova.
Ne shvatam zasto ovi ljudi
ne isceznu,
ne shvatam zasto ovi ljudi
ne izdahnu,
zasto ih oblaci
ne usmrte,
zasto ih psi
ne usmrte,
zasto ih cvetovi i deca
ne usmrte,
ne shvatam.
Bice da su vec mrtvi
pa ipak ne mogu da se naviknem
na njihovo postojanje
jer toliko ih je mnogo.
Svakoga dana,
svake noci,
sve ih je vise,
u metrou,
u zgradama,
u parkovima.
Oni ne osecaju uzas
sto ne vole ili sto nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko
mojih bliznjih.
Slazem se sa Zonom da je glupo govoriti o smislu uopste, vec se treba fokusirati na licni nivo. I da, ne moras vjerovati u Boga nuzno, da bi tvoj zivot imao smisao. Sam zivotu dajes smisao. Mislim da treba definisati ciljeve i slijediti ih. Onda si srecan, a sreca bi i trebala biti smisao zivota svakome. Da uzivamo u zivotu... Prica o patnji u zivotu radi vjecne nagrade, za mene je obicna patka. Ni autodestrukcija tipa droga i alkohol, mi takodje nije sreca.
Ne bojim se smrti. Kontam da ce mi kad umrem biti prilicno svejedno, niti cu sam sebi nedostajati, niti ce mi zivot nedostajati... Nije mi nedostajao prije nego sto sam se rodio.
Volio bih pronaci neku ideju za sebe. Nesto sto bi me ucinilo srecnim. Ali i dalje mi se sopstveni zivot cini prilicno besmislenim.
Evo jos jedne pjesme o zivotu od velikog majstora, kojem je zivot 50. godina bio besmislen... Poslije je naucio uzivati u njemu. Kontam da ce doci i mojih pet minuta, ako budem cist, i za to se uzdam u sebe, a ne u Boga.
BEZ SNOVA
Stare sedokose kelnerice
po kafeima u noci
odustale su,
i dok koracam niz plocnike
svetlosti i gledam u prozore
starackih domova
vidim da toga vise nema
u njima.
Gledam ljude po klupama u parku
i vidim po tome kako
sede i gledaju
da je iscezlo.
Gledam ljude koji voze
i vidim po tome kako
voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni -
niti vise mare za seks -
sve je zaboravljeno kao
neki stari film.
Gledam ljude u robnim kucama
i samoposlugama
dok se krecu medju rafovima
kupujuci stvari
i vidim po tome kako im stoji
odeca i po nacinu na koji hodaju
i po izrazu njihovih lica i ociju
da im nije stalo ni do cega
i da nicemu nije stalo
do njih.
Vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim odustali.
Ako odem na hipodrom
ili na stadion
vidim hiljade
koji ne osecaju nista
i ni za koga
i niko ne oseca za njih.
Na sve strane vidim one koji
ne zude ni za cim osim za
hranom, krovom i
odecom, usredsredjeni
samo na to, bez snova.
Ne shvatam zasto ovi ljudi
ne isceznu,
ne shvatam zasto ovi ljudi
ne izdahnu,
zasto ih oblaci
ne usmrte,
zasto ih psi
ne usmrte,
zasto ih cvetovi i deca
ne usmrte,
ne shvatam.
Bice da su vec mrtvi
pa ipak ne mogu da se naviknem
na njihovo postojanje
jer toliko ih je mnogo.
Svakoga dana,
svake noci,
sve ih je vise,
u metrou,
u zgradama,
u parkovima.
Oni ne osecaju uzas
sto ne vole ili sto nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko
mojih bliznjih.