:smt056 :smt035 :smt023
dobro dobro....pozitivnije.....
neke moje gluposti i to...
Moderator: sanela
Maja
Posto je ovih dana na diskusijama mnogo negativno, evo jedna moja starija prica za malo zajebancije.
Tih dana sam dosta redovno izlazio u "Beli Vuk", cekajuci da iz mene najzad iskoci nesto stvarno mocno, mozda neka pripovjetka koja bi bila dva vijeka ispred svog vremena ili barem neka pristojna djevojka puna razumijevanja za moju tragicnu licnost. Ali umjesto fine, kulturne i seksipilne djevojcice, pored mene je, za sankom, svaki put stajao Mica. Mica je bio cvrst momak, momak kao od stijene odvaljen, pravi rmpalija bez i trunke smisla za humor, covjek visok i glup i snazan kao medjed, i uvijek bi se negdje oko dvadeset casova nacrtao u kafani, zauzimao mjesto pored mene u uglu sanka i zatim poceo da pije, uglavnom votku ili duplu votku. Apetiti su mu bili nezasiti i cim bi eliminisao jedno pice, pozivao bi kelnera i trazio sljedece, pa bi i njega slistio a onda trazio novo. Pica su se smjenjivala pred njim kao na filmskoj traci, ali cinilo se kao da ne postizu dovoljan efekat. Ipak, nakon dva do tri sata, unijeti alkohol uzimao bi maha, i na Mici bi se javili prvi pokazatelji pijanstva: raspolozenje bi mu se izmijenilo, nos i usi bi se zacrvenili, a u njegovim ocima si mogao da primijetis taj tamni odsjaj, onaj sto se pojavi kad dusa u covjeku vapi za necim. "Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene?" - ovo, ili nesto slicno, govorile su Micine oci u tim trenucima. Ali, mozda se i ja varam. Mozda su Micine oci govorile: "Boze, bas mi se jede pljeskavica". Ili: "Boze, morao bih sto prije da trknem do WC-a". U svakom slucaju, ma sta da su govorile, bile su to tuzne oci, a alkohol je sada sve to samo dodatno isticao. Trebalo se, dakle, sa tom nagomilanom tugom nekako izboriti. Ja bih u takvim trenucima cesto postajao pjesnicki nastrojen i pisao pjesme koje su bile smaralacke i suvoparne i svakome kome bih ih ponudio na citanje morao se boriti da ne umre od dosade. Micin plitki um medjutim nije bio u stanju da poezijom lijeci rane, a posto je misao o samoubistvu stajala daleko izvan njegovog domasaja, Micin um morao je poci drugim nekim putem ne bi li se koliko toliko uspjesno hvatao u kostac sa demonima duse. Ali to nije bilo nimalo lako. Taj grmalj samo bi sjedio za svojim stolom i narucivao pica jedno za drugim. Dok su napolju vrane graktale a psi lajali, covjek se mogao zakleti da Micu nesto tisti...
I evo u kom bi se pravcu stvar ubrzo razvila :
Posto bi pice i prgava narav ucinili svoje, Mica bi se odvojio od sanka, i zatim teturajuci tumarao po kafani i zapocinjao kavgu sa ostalim musterijama. Isao bi od stola do stola i hvatao ljude za kragne i podizao ih iz stolice i bacao ih naokolo po "Belom Vuku", ili ih jednim udarcem katapultirao kroz prozor. "Beli Vuk" je, uzgred receno, bio sastajaliste popularnih pisaca i intelektualaca ovog vremena kojih na Palama ima u velikom broju, tu si cesto mogao vidjeti likove kao sto su C.Lj, S.C. ili A.T., ali njihovi siroki pogledi, pjesme, zbirke i eseji nisu im tu bili mnogo od pomoci, sve se to raznosilo u varvarskoj stihiji zvanoj Mica, pa su i C.Lj., C.S. ili A.T. letjeli i padali i iznova letjeli uokolo na isti nacin kao i ostali nenacitan i neprosvijecen kafanski svijet. Kada bi muski dio populacije sravnio sa zemljom, Mica bi prilazio uplakanim i od straha sledjenim damama i goropadno im nudio svoje erotske usluge, sve to, naravno, ukraseno sa mnogo socnih epiteta nedostojnih jednog dzentlmena. Jednom prilikom pokusao sam Mici da stanem na put i ukazem mu na nedostatke njegovog ponasanja, medjutim, nalupao mi je par cuski i smirio me za sva vremena, tako da cim nastupi Micino ludilo, ja samo zalegnem iza sanka i cutim zaliven kao bubica. Ta taktika je palila... Pijanstvo i tuca bile su jedina poezija i jedini lijek kojim je Mica lijecio svoju napacenu dusu...
A eko kako sam ja izlijecio svoju :
U to vrijeme pojavila se firma "SIP" - "Stvorite Idealnog Partnera". Firma se dugo bavila naucnim istrazivanjama na polju visokih tehnologija koje bi omogucile stvaranje novog covjeka od intimnih zelja postojeceg covjeka, i sada su u tome uspjeli, i pojavili se kao novi bogovi, i svako je bio u mogucnosti da prema svom ukusu odredi sebi savrsenog partnera; usamljenih vise nece biti, takvi bijednici nikad vise nece koracati zemljom, i svi cemo do smrti biti neizmjerno hepi. Cijela ta stvar smrdila mi je na prevaru, medjutim jednog jutra probudio sam se i ustanovio da krvarim i raspadam se iznutra, da sam usamljeniji nego ikada i da se to vise ne moze podnositi. Dakle, moralo se uciniti nesto da toj agoniji dodje kraj. Kao jedna od najatraktivnijih alternativa nametalo se samoubistvo. Ali posto je moja kukavicka dusa odavno podigla ruke od ovakvih odvaznih odluka, nije mi preostalo nista drugo nego da obujem cipele, zavezem pertle i odem do "SIP-a" da mi, jebiga, naprave moj primjerak idealnog saputnika.
Firma "SIP" se nalazila na u plavom neboderu, u samom centru Pala, dakle odmah pored Centra za nuklearna istrazivanja. Usao sam u zgradu "SIP-a", pa upitao portira kuda dalje. Objasnio mi je da se popnem na peti sprat i potrazim sobu 35. Sljedeci portirova uputstva popeo sam se na peti sprat i nasao sobu. Pokucao sam, sacekao nekoliko trenutaka pa zatim usao, misleci da je u pitanju nekakva ordinacija i da me iza vrata ceka doca koji ce tu ukloniti sve moje poteskoce. Medjutim, kada sam otvorio vrata docekala me prostrana cekaonica puna ljudi. Javio mi se utisak da sam opet ispao magarac, ali to nije nista novo, taj utisak mi se uvijek javi kad pokucam na vrata i udjem ocekujuci ordinaciju, a doceka me prostrana cekaonica puna ljudi. Prisla mi je medicinska sestra i uvalila mi karton sa brojem 100, sto je jedna lijepa, zaokruzena cifra. Sjeo sam, uzeo da prelistavam primjerak casopisa "Zona sumraka", i cekao da stignem na red...
Lista usamljenih bila je duga, i prozvali su me tek nakon tri do cetiri sata. Usao sam u zasebnu prostoriju koja je prilicno podsjecala na zubarsku ordinaciju, prevashodno zbog te uzdignute kozne stolice koja je ostro strcala i dominirala nad ostalim namjestajem. Rekli su mi da sjednem na nju, a zatim su mi stavili na glavu kao neku kacigu sa dva isturena pipka u predjelu sljepocnica. Mislio sam da ce me nesto pitati, nesto u stilu : kakvog saputnika preferirate, zelite li visokog ili niskog, punackog ili vitkog, vrelog ili ledenog, bujnih grudi ili ravnog kao zilet, raskosnog ili opustosenog intelekta, itd... Medjutim, nista me nisu pitali osim ovog :
- Koji bi bio saputnikov naziv ?
- A ? - rekoh. Morali su da mi pojasne pitanje :
- Kako zelite da vam se saputnik zove ?
Rekoh im da bih zelio da se zove Maja, a onda su mi objasnili da su ostala pitanja nepotrebna, da se citav neophodan materijal crpi direktno iz mog mozga, i da kaciga, kombinujuci elemente iz sfere podsvjesnog i svjesnog, i uz pomoc ostalih kljucnih parametara lako moze da ustanovi sta je to sto je meni zaista potrebno, a zatim da podatke, preko, vidite, ova dva pipka, proslijedi kompjuteru koji ce vam za tili cas stvoriti idealnog druga. Do jaja, pomislih, ova kaciga sigurno ce izmozgati da mi treba neka debela sisata crnkinja u hokejaskom dresu broj 40 koja ce me do smrti izgoniti u polja pamuka i sibati me vrbinim pruticem ne bi li me nekako dovela u red...
Pokazali su mi odakle ce moj idealni partner, kad ga masina stvori, da izadje. To je bila neka kabina koja je podsjecala na lift, sa kliznim ulazno-izlaznim vratima, dakle - nista specijalno. Rekose mi da je sve spremno i pritisnuse nekoliko crvenih dugmica. Nista nisam osjetio, sve je bilo zavrseno gotovo istog trenutka, trajalo je tek toliko da covjek jedva stigne da se pocese po jajima. Ta kaciga, eto, ocito nije imala puno muke da pronikne u sve duboke sadrzaje unutar mojih sivih celija...
Vrata od kabine otvorise se kliznuvsi ulijevo, i pomaljajuci se lagano kroz gusti dim - eto nje. Kosa crvena kao eksplozija sunca, plave zvijezde svemira u ocima, sve to na tijelu striptiz plesacice, a unutra - a unutra hiljadu andjela i hiljadu vragova... Prisla mi i predstavila se
- Zdravo, nemirni djecace, ja sam Maja.
Rekao sam joj ko sam ja i skidajuci kacigu pozurio da platim. Sto konvertibilnih maraka, toliko su bili trazili za Maju. Zanemarljiva cijena u odnosu na vrijednost koju zauzvrat dobijes. Ipak, i tih sto konvertibilnih maraka nije tako malo: to je i dalje nekoliko koplja iznad cifre koju bih ja postigao svojom pogubljenom pojavom na otvorenom trzistu. - Nemirni djecace, - pomislih dok sam Maju gutao pogledom - tvojoj usamljenosti je kraj. - Ne moram posebno isticati da je Maja u meni razbudila sve uspavane zvijeri, a osim toga, skrenula mi i paznju na daleko najsnazniju knjigu nekoliko vijekova unazad - na Engelsovo " Porijeklo porodice, braka i privatne svojine"...
I eto, tako sam ja sebe izlijecio... Malo sam, do tog trenutka, bio posustao pod bremenom vremena, a novi Hrist nikako da se konacno uzdigne iznad sivila mase i podijeli ovdje i ondje nekoliko vaspitnih samara, ali tu je sada bila Maja da me isceprka iz groba i ojaca mi vjeru. "SIP-ova" stvar je, dakle, zaista funkcionisala. "SIP" nije prodavao usamljenom narodu sarenu lazu kao "Cang Slang". Popenjes se na peti sprat, udjes u sobu 35, stavis kacigu na vugla, odredis joj ime, puknes sto maraka i eto ljubavi tvog zivota kako izlazi iz kabine i ide ti u susret dok te mali kovrdzavi debeljuca Amor drzi balavog na nisanu...
Ali, sada moramo da se iznova vratimo Mici, kojeg smo ostavili pijanog dok sjedi i tuguje u "Belom Vuku", posto je ostalu klijentelu razjurio ko zecice. Stajao sam za sankom i cijedio neku pivcinu, a u stvari, cjelokupna paznja bila mi je usredsredjena na tog zaguljenog tipa, na tog poganog siledziju, Micu...
- Ej, decko, plati mi jednu duplu votku - rece on.
Nerviralo me to sto me naziva "decko" i sto ja moram da placam njegovo pice, ali poucen gorkim iskustvom od ranije, nisam ulozio nikakav protest kod Mice, pomirio sa tim "decko" sranjem i placanjem pica. Narucio sam mu pice i namjeravao da se udaljim, medjutim Mica me zgrabio za ruku svojom golemom sakom i zabio me u stolicu pored svoje.
- Sjedi, decko, moram nesto da ti ispricam. Ti si jedini kome vjerujem i za koga pouzdano znam da sve ovo sto cu sada saopstiti nece rastrubiti unaokolo.
- Svakako, Mica, sve sto mi budes saopstio ostaje izmedju cetiri oka. Tvoju tajnu planiram da ponesem i u grob...
Mici je, dakle, trebalo rame za plakanje. I eto, od svih ramena na zemaljskoj kugli, on je nasao bas moje da se nad njim izjada. Ta sirova glavusina zelila je sada da se odmori na mom ramenu, da na njemu nadje neophodan mir. Ta krkanska glavusina ni na trenutak nije pomislila da mene mozda ne zanima to sto ima da mi kaze i da me zaboli za njegove jade. Ali takve su vam sirove krkanske glavusine : misle da samo one sadrze probleme, smatraju da su jedino njihovi bolovi i jadi danas aktuelni i u opticaju i vrijedni paznje. Da, takav je bio Mica : pokretno brdo koje na ramenima nosi topovsko djule. Brdo koje se zblanuto kotrlja uokolo gazeci sve zivo. Brdo koje tumara pod suncem iznutra rukovodjeno nedovoljno jasnim instrukcijama mozdane mase velicine misjeg kurchica.
- Eto, decko, znas i sam da nisam imao puno uspjeha sa zenama. Moja i Anikina veza propala je poslije nekoliko srecnih godina. Cinilo se da cemo izgurati i narednih nekoliko, mozda da cemo pristupiti i maticaru, medjutim, stvar se raspala sama od sebe pod zaguljenom lavinom zivota. Ni dan danas nije mi jasno sta je zapravo unistilo nasu vezu. Mozda moji dodatni prohtjevi, a mozda i njeni. U svakom slucaju, brana je popustila pred bujicom nezadovoljstva i nekoliko godina truda palo je u vodu. Volio sam tu zenu, decko, zaista sam je volio, i tukao je prilicno malo...
- Tukao si je prilicno malo ?
- Jeste, decko. Bas sam je prilicno malo tukao.
- Pa, Mica, vjerujem ti, ali mi smo tu nemocni. Stvari se ponekad otrgnu kontroli kao divlji konji. Kada se to desi, mi mozemo samo da uzdisemo dok pletemo omcu za nas vrat...
- Eto, poslije je naisla Naca, kao dar bogova. Zaljubio sam se u damu, a i ona se u mene. Mislio sam da ce Naca unijeti malo akcije i vedrine u moj porusen svijet...
- U tvoj porusen svijet...
- Da. Stvar se u pocetku odvijala lijepo, kao u nekoj bajci. Ali trajalo je puno krace nego sa Anikom, a nasa ljubav se ugasila i nestala poput zvijezde padalice...
- Poput zvijezde padalice...
- Aha. I tako unedogled... Poslije njih okusio sam dosta zena, ali nijedna nije zadovoljila zeljene kriterijume... Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene ?! Ima li je ili je nema ?! Tako sam, decko, usamljen, kao sjenka u noci bez mjeseca...
- Mica, mogu li nesto da kazem ?...
– 'Ajde, decko, ispljuni to.
Pomenuo sam "SIP" i iznio mu nacin na koji sam ja rijesio sve svoje probleme. Rekao sam mu da se djevojka zove Maja i da joj kosa baca munje i para nebesa. Rekoh mu jos i to da u mom srcu postoji samo Maja, a sve iza nje je pustos i praznina. Srao sam jos oko desetak minuta na temu Maja, isticuci ovu ili onu njenu pozitivnu osobinu i potanko zalazeci u detalje. Mozda bih naveo i neku od njenih losijih crta, ali, ta cura ih, jednostavno, nije imala. Bila je i visoka i niska i uska i siroka i prava i neprava i pogana i dobra i surova i blaga i andjeo i djavo. Jednom rjecju : savrsena. Skrojena bas za mene, kao matursko odijelo.
- Maja ? - rece Mica. - Maja je lijepo ime. I, kazes, stvar sa "SIP-om" funkcionise ?... Ne foliras me, decko, a ?...
- Ma jok. "SIP" ne prodaje usamljenom narodu sarenu lazu kao cang slang. Tu je primjer Maje i mene. Volimo se ludacki, svih 365 dana i noci u godini... U " Beli Vuk" samo svratim da predahnem od nase silne ljubavi.
- E pa, decko, vidimo se... Idem da obavim neka posla - rece Mica i ustade. Znao sam da ce iz ovih stopa otici do "SIP-a". Naravno. Ubijedio sam covjeka iz cuga svojim kitnjastim rjecnikom...
Mica se nekoliko dana nije pojavljivao u "Belom Vuku". Racunao sam da mu je "SIP" pomogao i da sada vjerovatno sa svojom damicom plovi po sedmom nebu i udise zivot punim plucima... Ipak, zajebao sam se u procjeni. I to gadno. Poslije kratkog vremena, eto njega opet. Upao je u kafanu kao ubilacka gromada gnjeva, a ja sam instiktivno zalegao pod sank.
- Gdje je onaj majmun Vlado, da mu se najebem familije!!! - povikao je Mica pred zacudjenim svijetom. Onda je prisao sanku, dok je pod njim zemlja podrhtavala a zidovi se rusili, i pogledao iza. Naravno, imao je sta da vidi : eto mene kako cucim skriven.
- Izlazi, majmune, odatle! - zareza Mica. Zgrabio me je za kragnu, pa me podigao u vis. Pokusao sam da pruzim otpor, ali moje pesnice nestajale su u Micinim plecima kao patuljci u mecavi. Bio sam, dakle, u govnima do usiju. Onda me je zakucao u stolicu koja je bolno kvrcnula pri kontaktu sa mojom pozadinom.
- Decko, prije nego sto te ubijem, imas li posljednju zelju ?
- Da mi navedes razloge.
- Da ti navedem razloge ?...
- Aha. Da ih saznam i miran odem u nebo, da mi se jaja rostiljaju u paklu...
- Evo, decko, navescu ti razloge. Bio sam u "SIP-u". Zestoko si me zajebao sa tim "SIP-om". Poslije cu te ubiti zbog stete koju si mi nanio. A sada da ti ispricam. Eto, cim si mi nakenjao sve te lijepe stvari oko Maje, otisao i ja u "SIP". Peti sprat, soba 35, prostrana cekaonica. Usao sam i sjeo. Dobio kartoncic. Duga je lista usamljenih i morao sam dosta da cekam. Ali poslije nekoliko sati eto mene u novoj prostoriji sa kacigom na glavi. U pocetku kaciga mi je bila tijesna pa sam iznio zahtjev da se kaciga dodatno prosiri. Neki su se protivili tom mom zahtjevu. Ti koji su se protivili sada leze nepomicni u prasini. I tako, prosirili je, mislim, kacigu. Ali cudno mi je bilo to da mi nisu postavljali nikakva dodatna pitanja. Pitao sam ih zasto me, ba, ljudi, nista ne pitate ? Je li, krelci, iz kog izvora vi prikupljate neophodne podatke ? Pitajte me nesto, jebiga, zar ne zelite da znate sta Mici treba ? Sto ne ispljunete neko pitanjce ?... Rekose mi da se pitanja ne postavljaju posto do svih relevantnih informacija kaciga dolazi direktno crpeci ih iz podsvjesnog i svjesnog i kombinujuci ih sa ostalim kljucnim parametrima iz mozga. "Samo reci, Mica, kako zelis da se dama zove", rekose. Dvoumio sam se nekoliko trenutaka. Anika ? Naca ?... Ne, za ta imena vezuju me, jebes ga, samo neuspjesi. Onda pomislih - a sto ne Maja ?! Maja je lijepo ime, a i onaj decko iz "Belog Vuka" ima pozitivna iskustva sa tim imenom. I tako, rekoh im – Maja... Pritisli su neke crvene dugmice, i vec sljedeceg trenutka, eto nje dok izlazi iz kabine obavijena gustim dimom kao velom tajne. Majo, rekoh, Majo, ti i ja promijenicemo istoriju ! Majo, ljubavi moja, dopusti mi da budem tvoj nemirni djecak !...
- Pa dobro, Mica, kroz istu stvar i ja sam prosao. Ne vidim gdje je iskrsnuo problem... Dobio si svoj primjerak idealne partnerke, zar ne ?
- Ne vidis, a ? Ne vidis ? E pa, majmune, sad cu ti reci gdje je iskrsnuo problem, a onda se spremi da umres.
- Kako to mislis : da se spremim da umrem ?...
- Sta ja znam... Pomoli se, reci zbogom surovi svijete, sklopi oci i tako to...
I tako, cekajuci da me Mica ubije, odlucio sam da ga saslusam do kraja i skratim vrijeme do smrti. Mozda usput saznam i nesto novo.
- Evo gdje se pojavio problem. Dobio sam Maju. Ali kod Maje se ubrzo ispoljio jedan minorni nedostatak : dama je imala pitona medju nogama. Moja Maja je bila muskarac. Jebote, MUSKARAC!!!
- Aj-jaj-jaj...
- Aha. Izasao iz kabine, pruzio ruku i rekao: - ”Zdravo, nemirni djecace, ja sam Maja. A ti ?"
- Taj grozni veliki oznojeni covjek iz dzungle izasao je iz kabine i predstavio se kao Maja zeleci jos i da se rukujemo! Poslije me Maja natjerao da ga primim zguza. Jao, rasturio me totalno, cijelo podrucje oko supka razvaljuje me od bola !... Uvalio si mi tog buzdovana, decko, i zato cu morati sada da te raskomadam !
- Mica, stani ! Ta kaciga je samo kombinujuci elemente iz sfere podsvjesnog i svjesnog sa ostalim kljucnim parametrima iz mozga utvrdila da si ti homoseksualac. Ja nisam nimalo kriv. Nisi ni ti Mica. Kriva je Majka Priroda, ona te je stvorila homoseksualcem...
- Dosta price ! Spremi se da umres decko ! - rekao je i zamahnuo sakom.
Ja sam se pomolio, rekao zbogom, surovi svijete, sklopio oci i tako to...
Tih dana sam dosta redovno izlazio u "Beli Vuk", cekajuci da iz mene najzad iskoci nesto stvarno mocno, mozda neka pripovjetka koja bi bila dva vijeka ispred svog vremena ili barem neka pristojna djevojka puna razumijevanja za moju tragicnu licnost. Ali umjesto fine, kulturne i seksipilne djevojcice, pored mene je, za sankom, svaki put stajao Mica. Mica je bio cvrst momak, momak kao od stijene odvaljen, pravi rmpalija bez i trunke smisla za humor, covjek visok i glup i snazan kao medjed, i uvijek bi se negdje oko dvadeset casova nacrtao u kafani, zauzimao mjesto pored mene u uglu sanka i zatim poceo da pije, uglavnom votku ili duplu votku. Apetiti su mu bili nezasiti i cim bi eliminisao jedno pice, pozivao bi kelnera i trazio sljedece, pa bi i njega slistio a onda trazio novo. Pica su se smjenjivala pred njim kao na filmskoj traci, ali cinilo se kao da ne postizu dovoljan efekat. Ipak, nakon dva do tri sata, unijeti alkohol uzimao bi maha, i na Mici bi se javili prvi pokazatelji pijanstva: raspolozenje bi mu se izmijenilo, nos i usi bi se zacrvenili, a u njegovim ocima si mogao da primijetis taj tamni odsjaj, onaj sto se pojavi kad dusa u covjeku vapi za necim. "Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene?" - ovo, ili nesto slicno, govorile su Micine oci u tim trenucima. Ali, mozda se i ja varam. Mozda su Micine oci govorile: "Boze, bas mi se jede pljeskavica". Ili: "Boze, morao bih sto prije da trknem do WC-a". U svakom slucaju, ma sta da su govorile, bile su to tuzne oci, a alkohol je sada sve to samo dodatno isticao. Trebalo se, dakle, sa tom nagomilanom tugom nekako izboriti. Ja bih u takvim trenucima cesto postajao pjesnicki nastrojen i pisao pjesme koje su bile smaralacke i suvoparne i svakome kome bih ih ponudio na citanje morao se boriti da ne umre od dosade. Micin plitki um medjutim nije bio u stanju da poezijom lijeci rane, a posto je misao o samoubistvu stajala daleko izvan njegovog domasaja, Micin um morao je poci drugim nekim putem ne bi li se koliko toliko uspjesno hvatao u kostac sa demonima duse. Ali to nije bilo nimalo lako. Taj grmalj samo bi sjedio za svojim stolom i narucivao pica jedno za drugim. Dok su napolju vrane graktale a psi lajali, covjek se mogao zakleti da Micu nesto tisti...
I evo u kom bi se pravcu stvar ubrzo razvila :
Posto bi pice i prgava narav ucinili svoje, Mica bi se odvojio od sanka, i zatim teturajuci tumarao po kafani i zapocinjao kavgu sa ostalim musterijama. Isao bi od stola do stola i hvatao ljude za kragne i podizao ih iz stolice i bacao ih naokolo po "Belom Vuku", ili ih jednim udarcem katapultirao kroz prozor. "Beli Vuk" je, uzgred receno, bio sastajaliste popularnih pisaca i intelektualaca ovog vremena kojih na Palama ima u velikom broju, tu si cesto mogao vidjeti likove kao sto su C.Lj, S.C. ili A.T., ali njihovi siroki pogledi, pjesme, zbirke i eseji nisu im tu bili mnogo od pomoci, sve se to raznosilo u varvarskoj stihiji zvanoj Mica, pa su i C.Lj., C.S. ili A.T. letjeli i padali i iznova letjeli uokolo na isti nacin kao i ostali nenacitan i neprosvijecen kafanski svijet. Kada bi muski dio populacije sravnio sa zemljom, Mica bi prilazio uplakanim i od straha sledjenim damama i goropadno im nudio svoje erotske usluge, sve to, naravno, ukraseno sa mnogo socnih epiteta nedostojnih jednog dzentlmena. Jednom prilikom pokusao sam Mici da stanem na put i ukazem mu na nedostatke njegovog ponasanja, medjutim, nalupao mi je par cuski i smirio me za sva vremena, tako da cim nastupi Micino ludilo, ja samo zalegnem iza sanka i cutim zaliven kao bubica. Ta taktika je palila... Pijanstvo i tuca bile su jedina poezija i jedini lijek kojim je Mica lijecio svoju napacenu dusu...
A eko kako sam ja izlijecio svoju :
U to vrijeme pojavila se firma "SIP" - "Stvorite Idealnog Partnera". Firma se dugo bavila naucnim istrazivanjama na polju visokih tehnologija koje bi omogucile stvaranje novog covjeka od intimnih zelja postojeceg covjeka, i sada su u tome uspjeli, i pojavili se kao novi bogovi, i svako je bio u mogucnosti da prema svom ukusu odredi sebi savrsenog partnera; usamljenih vise nece biti, takvi bijednici nikad vise nece koracati zemljom, i svi cemo do smrti biti neizmjerno hepi. Cijela ta stvar smrdila mi je na prevaru, medjutim jednog jutra probudio sam se i ustanovio da krvarim i raspadam se iznutra, da sam usamljeniji nego ikada i da se to vise ne moze podnositi. Dakle, moralo se uciniti nesto da toj agoniji dodje kraj. Kao jedna od najatraktivnijih alternativa nametalo se samoubistvo. Ali posto je moja kukavicka dusa odavno podigla ruke od ovakvih odvaznih odluka, nije mi preostalo nista drugo nego da obujem cipele, zavezem pertle i odem do "SIP-a" da mi, jebiga, naprave moj primjerak idealnog saputnika.
Firma "SIP" se nalazila na u plavom neboderu, u samom centru Pala, dakle odmah pored Centra za nuklearna istrazivanja. Usao sam u zgradu "SIP-a", pa upitao portira kuda dalje. Objasnio mi je da se popnem na peti sprat i potrazim sobu 35. Sljedeci portirova uputstva popeo sam se na peti sprat i nasao sobu. Pokucao sam, sacekao nekoliko trenutaka pa zatim usao, misleci da je u pitanju nekakva ordinacija i da me iza vrata ceka doca koji ce tu ukloniti sve moje poteskoce. Medjutim, kada sam otvorio vrata docekala me prostrana cekaonica puna ljudi. Javio mi se utisak da sam opet ispao magarac, ali to nije nista novo, taj utisak mi se uvijek javi kad pokucam na vrata i udjem ocekujuci ordinaciju, a doceka me prostrana cekaonica puna ljudi. Prisla mi je medicinska sestra i uvalila mi karton sa brojem 100, sto je jedna lijepa, zaokruzena cifra. Sjeo sam, uzeo da prelistavam primjerak casopisa "Zona sumraka", i cekao da stignem na red...
Lista usamljenih bila je duga, i prozvali su me tek nakon tri do cetiri sata. Usao sam u zasebnu prostoriju koja je prilicno podsjecala na zubarsku ordinaciju, prevashodno zbog te uzdignute kozne stolice koja je ostro strcala i dominirala nad ostalim namjestajem. Rekli su mi da sjednem na nju, a zatim su mi stavili na glavu kao neku kacigu sa dva isturena pipka u predjelu sljepocnica. Mislio sam da ce me nesto pitati, nesto u stilu : kakvog saputnika preferirate, zelite li visokog ili niskog, punackog ili vitkog, vrelog ili ledenog, bujnih grudi ili ravnog kao zilet, raskosnog ili opustosenog intelekta, itd... Medjutim, nista me nisu pitali osim ovog :
- Koji bi bio saputnikov naziv ?
- A ? - rekoh. Morali su da mi pojasne pitanje :
- Kako zelite da vam se saputnik zove ?
Rekoh im da bih zelio da se zove Maja, a onda su mi objasnili da su ostala pitanja nepotrebna, da se citav neophodan materijal crpi direktno iz mog mozga, i da kaciga, kombinujuci elemente iz sfere podsvjesnog i svjesnog, i uz pomoc ostalih kljucnih parametara lako moze da ustanovi sta je to sto je meni zaista potrebno, a zatim da podatke, preko, vidite, ova dva pipka, proslijedi kompjuteru koji ce vam za tili cas stvoriti idealnog druga. Do jaja, pomislih, ova kaciga sigurno ce izmozgati da mi treba neka debela sisata crnkinja u hokejaskom dresu broj 40 koja ce me do smrti izgoniti u polja pamuka i sibati me vrbinim pruticem ne bi li me nekako dovela u red...
Pokazali su mi odakle ce moj idealni partner, kad ga masina stvori, da izadje. To je bila neka kabina koja je podsjecala na lift, sa kliznim ulazno-izlaznim vratima, dakle - nista specijalno. Rekose mi da je sve spremno i pritisnuse nekoliko crvenih dugmica. Nista nisam osjetio, sve je bilo zavrseno gotovo istog trenutka, trajalo je tek toliko da covjek jedva stigne da se pocese po jajima. Ta kaciga, eto, ocito nije imala puno muke da pronikne u sve duboke sadrzaje unutar mojih sivih celija...
Vrata od kabine otvorise se kliznuvsi ulijevo, i pomaljajuci se lagano kroz gusti dim - eto nje. Kosa crvena kao eksplozija sunca, plave zvijezde svemira u ocima, sve to na tijelu striptiz plesacice, a unutra - a unutra hiljadu andjela i hiljadu vragova... Prisla mi i predstavila se
- Zdravo, nemirni djecace, ja sam Maja.
Rekao sam joj ko sam ja i skidajuci kacigu pozurio da platim. Sto konvertibilnih maraka, toliko su bili trazili za Maju. Zanemarljiva cijena u odnosu na vrijednost koju zauzvrat dobijes. Ipak, i tih sto konvertibilnih maraka nije tako malo: to je i dalje nekoliko koplja iznad cifre koju bih ja postigao svojom pogubljenom pojavom na otvorenom trzistu. - Nemirni djecace, - pomislih dok sam Maju gutao pogledom - tvojoj usamljenosti je kraj. - Ne moram posebno isticati da je Maja u meni razbudila sve uspavane zvijeri, a osim toga, skrenula mi i paznju na daleko najsnazniju knjigu nekoliko vijekova unazad - na Engelsovo " Porijeklo porodice, braka i privatne svojine"...
I eto, tako sam ja sebe izlijecio... Malo sam, do tog trenutka, bio posustao pod bremenom vremena, a novi Hrist nikako da se konacno uzdigne iznad sivila mase i podijeli ovdje i ondje nekoliko vaspitnih samara, ali tu je sada bila Maja da me isceprka iz groba i ojaca mi vjeru. "SIP-ova" stvar je, dakle, zaista funkcionisala. "SIP" nije prodavao usamljenom narodu sarenu lazu kao "Cang Slang". Popenjes se na peti sprat, udjes u sobu 35, stavis kacigu na vugla, odredis joj ime, puknes sto maraka i eto ljubavi tvog zivota kako izlazi iz kabine i ide ti u susret dok te mali kovrdzavi debeljuca Amor drzi balavog na nisanu...
Ali, sada moramo da se iznova vratimo Mici, kojeg smo ostavili pijanog dok sjedi i tuguje u "Belom Vuku", posto je ostalu klijentelu razjurio ko zecice. Stajao sam za sankom i cijedio neku pivcinu, a u stvari, cjelokupna paznja bila mi je usredsredjena na tog zaguljenog tipa, na tog poganog siledziju, Micu...
- Ej, decko, plati mi jednu duplu votku - rece on.
Nerviralo me to sto me naziva "decko" i sto ja moram da placam njegovo pice, ali poucen gorkim iskustvom od ranije, nisam ulozio nikakav protest kod Mice, pomirio sa tim "decko" sranjem i placanjem pica. Narucio sam mu pice i namjeravao da se udaljim, medjutim Mica me zgrabio za ruku svojom golemom sakom i zabio me u stolicu pored svoje.
- Sjedi, decko, moram nesto da ti ispricam. Ti si jedini kome vjerujem i za koga pouzdano znam da sve ovo sto cu sada saopstiti nece rastrubiti unaokolo.
- Svakako, Mica, sve sto mi budes saopstio ostaje izmedju cetiri oka. Tvoju tajnu planiram da ponesem i u grob...
Mici je, dakle, trebalo rame za plakanje. I eto, od svih ramena na zemaljskoj kugli, on je nasao bas moje da se nad njim izjada. Ta sirova glavusina zelila je sada da se odmori na mom ramenu, da na njemu nadje neophodan mir. Ta krkanska glavusina ni na trenutak nije pomislila da mene mozda ne zanima to sto ima da mi kaze i da me zaboli za njegove jade. Ali takve su vam sirove krkanske glavusine : misle da samo one sadrze probleme, smatraju da su jedino njihovi bolovi i jadi danas aktuelni i u opticaju i vrijedni paznje. Da, takav je bio Mica : pokretno brdo koje na ramenima nosi topovsko djule. Brdo koje se zblanuto kotrlja uokolo gazeci sve zivo. Brdo koje tumara pod suncem iznutra rukovodjeno nedovoljno jasnim instrukcijama mozdane mase velicine misjeg kurchica.
- Eto, decko, znas i sam da nisam imao puno uspjeha sa zenama. Moja i Anikina veza propala je poslije nekoliko srecnih godina. Cinilo se da cemo izgurati i narednih nekoliko, mozda da cemo pristupiti i maticaru, medjutim, stvar se raspala sama od sebe pod zaguljenom lavinom zivota. Ni dan danas nije mi jasno sta je zapravo unistilo nasu vezu. Mozda moji dodatni prohtjevi, a mozda i njeni. U svakom slucaju, brana je popustila pred bujicom nezadovoljstva i nekoliko godina truda palo je u vodu. Volio sam tu zenu, decko, zaista sam je volio, i tukao je prilicno malo...
- Tukao si je prilicno malo ?
- Jeste, decko. Bas sam je prilicno malo tukao.
- Pa, Mica, vjerujem ti, ali mi smo tu nemocni. Stvari se ponekad otrgnu kontroli kao divlji konji. Kada se to desi, mi mozemo samo da uzdisemo dok pletemo omcu za nas vrat...
- Eto, poslije je naisla Naca, kao dar bogova. Zaljubio sam se u damu, a i ona se u mene. Mislio sam da ce Naca unijeti malo akcije i vedrine u moj porusen svijet...
- U tvoj porusen svijet...
- Da. Stvar se u pocetku odvijala lijepo, kao u nekoj bajci. Ali trajalo je puno krace nego sa Anikom, a nasa ljubav se ugasila i nestala poput zvijezde padalice...
- Poput zvijezde padalice...
- Aha. I tako unedogled... Poslije njih okusio sam dosta zena, ali nijedna nije zadovoljila zeljene kriterijume... Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene ?! Ima li je ili je nema ?! Tako sam, decko, usamljen, kao sjenka u noci bez mjeseca...
- Mica, mogu li nesto da kazem ?...
– 'Ajde, decko, ispljuni to.
Pomenuo sam "SIP" i iznio mu nacin na koji sam ja rijesio sve svoje probleme. Rekao sam mu da se djevojka zove Maja i da joj kosa baca munje i para nebesa. Rekoh mu jos i to da u mom srcu postoji samo Maja, a sve iza nje je pustos i praznina. Srao sam jos oko desetak minuta na temu Maja, isticuci ovu ili onu njenu pozitivnu osobinu i potanko zalazeci u detalje. Mozda bih naveo i neku od njenih losijih crta, ali, ta cura ih, jednostavno, nije imala. Bila je i visoka i niska i uska i siroka i prava i neprava i pogana i dobra i surova i blaga i andjeo i djavo. Jednom rjecju : savrsena. Skrojena bas za mene, kao matursko odijelo.
- Maja ? - rece Mica. - Maja je lijepo ime. I, kazes, stvar sa "SIP-om" funkcionise ?... Ne foliras me, decko, a ?...
- Ma jok. "SIP" ne prodaje usamljenom narodu sarenu lazu kao cang slang. Tu je primjer Maje i mene. Volimo se ludacki, svih 365 dana i noci u godini... U " Beli Vuk" samo svratim da predahnem od nase silne ljubavi.
- E pa, decko, vidimo se... Idem da obavim neka posla - rece Mica i ustade. Znao sam da ce iz ovih stopa otici do "SIP-a". Naravno. Ubijedio sam covjeka iz cuga svojim kitnjastim rjecnikom...
Mica se nekoliko dana nije pojavljivao u "Belom Vuku". Racunao sam da mu je "SIP" pomogao i da sada vjerovatno sa svojom damicom plovi po sedmom nebu i udise zivot punim plucima... Ipak, zajebao sam se u procjeni. I to gadno. Poslije kratkog vremena, eto njega opet. Upao je u kafanu kao ubilacka gromada gnjeva, a ja sam instiktivno zalegao pod sank.
- Gdje je onaj majmun Vlado, da mu se najebem familije!!! - povikao je Mica pred zacudjenim svijetom. Onda je prisao sanku, dok je pod njim zemlja podrhtavala a zidovi se rusili, i pogledao iza. Naravno, imao je sta da vidi : eto mene kako cucim skriven.
- Izlazi, majmune, odatle! - zareza Mica. Zgrabio me je za kragnu, pa me podigao u vis. Pokusao sam da pruzim otpor, ali moje pesnice nestajale su u Micinim plecima kao patuljci u mecavi. Bio sam, dakle, u govnima do usiju. Onda me je zakucao u stolicu koja je bolno kvrcnula pri kontaktu sa mojom pozadinom.
- Decko, prije nego sto te ubijem, imas li posljednju zelju ?
- Da mi navedes razloge.
- Da ti navedem razloge ?...
- Aha. Da ih saznam i miran odem u nebo, da mi se jaja rostiljaju u paklu...
- Evo, decko, navescu ti razloge. Bio sam u "SIP-u". Zestoko si me zajebao sa tim "SIP-om". Poslije cu te ubiti zbog stete koju si mi nanio. A sada da ti ispricam. Eto, cim si mi nakenjao sve te lijepe stvari oko Maje, otisao i ja u "SIP". Peti sprat, soba 35, prostrana cekaonica. Usao sam i sjeo. Dobio kartoncic. Duga je lista usamljenih i morao sam dosta da cekam. Ali poslije nekoliko sati eto mene u novoj prostoriji sa kacigom na glavi. U pocetku kaciga mi je bila tijesna pa sam iznio zahtjev da se kaciga dodatno prosiri. Neki su se protivili tom mom zahtjevu. Ti koji su se protivili sada leze nepomicni u prasini. I tako, prosirili je, mislim, kacigu. Ali cudno mi je bilo to da mi nisu postavljali nikakva dodatna pitanja. Pitao sam ih zasto me, ba, ljudi, nista ne pitate ? Je li, krelci, iz kog izvora vi prikupljate neophodne podatke ? Pitajte me nesto, jebiga, zar ne zelite da znate sta Mici treba ? Sto ne ispljunete neko pitanjce ?... Rekose mi da se pitanja ne postavljaju posto do svih relevantnih informacija kaciga dolazi direktno crpeci ih iz podsvjesnog i svjesnog i kombinujuci ih sa ostalim kljucnim parametrima iz mozga. "Samo reci, Mica, kako zelis da se dama zove", rekose. Dvoumio sam se nekoliko trenutaka. Anika ? Naca ?... Ne, za ta imena vezuju me, jebes ga, samo neuspjesi. Onda pomislih - a sto ne Maja ?! Maja je lijepo ime, a i onaj decko iz "Belog Vuka" ima pozitivna iskustva sa tim imenom. I tako, rekoh im – Maja... Pritisli su neke crvene dugmice, i vec sljedeceg trenutka, eto nje dok izlazi iz kabine obavijena gustim dimom kao velom tajne. Majo, rekoh, Majo, ti i ja promijenicemo istoriju ! Majo, ljubavi moja, dopusti mi da budem tvoj nemirni djecak !...
- Pa dobro, Mica, kroz istu stvar i ja sam prosao. Ne vidim gdje je iskrsnuo problem... Dobio si svoj primjerak idealne partnerke, zar ne ?
- Ne vidis, a ? Ne vidis ? E pa, majmune, sad cu ti reci gdje je iskrsnuo problem, a onda se spremi da umres.
- Kako to mislis : da se spremim da umrem ?...
- Sta ja znam... Pomoli se, reci zbogom surovi svijete, sklopi oci i tako to...
I tako, cekajuci da me Mica ubije, odlucio sam da ga saslusam do kraja i skratim vrijeme do smrti. Mozda usput saznam i nesto novo.
- Evo gdje se pojavio problem. Dobio sam Maju. Ali kod Maje se ubrzo ispoljio jedan minorni nedostatak : dama je imala pitona medju nogama. Moja Maja je bila muskarac. Jebote, MUSKARAC!!!
- Aj-jaj-jaj...
- Aha. Izasao iz kabine, pruzio ruku i rekao: - ”Zdravo, nemirni djecace, ja sam Maja. A ti ?"
- Taj grozni veliki oznojeni covjek iz dzungle izasao je iz kabine i predstavio se kao Maja zeleci jos i da se rukujemo! Poslije me Maja natjerao da ga primim zguza. Jao, rasturio me totalno, cijelo podrucje oko supka razvaljuje me od bola !... Uvalio si mi tog buzdovana, decko, i zato cu morati sada da te raskomadam !
- Mica, stani ! Ta kaciga je samo kombinujuci elemente iz sfere podsvjesnog i svjesnog sa ostalim kljucnim parametrima iz mozga utvrdila da si ti homoseksualac. Ja nisam nimalo kriv. Nisi ni ti Mica. Kriva je Majka Priroda, ona te je stvorila homoseksualcem...
- Dosta price ! Spremi se da umres decko ! - rekao je i zamahnuo sakom.
Ja sam se pomolio, rekao zbogom, surovi svijete, sklopio oci i tako to...
Juce je jedan moj drug pravio momacko vece, zeni se u subotu. Okej, nije mi neki narocito blizak drug, isli smo zajedno u dva razreda osnovne i cesto se sretali u pabu, gdje bi popili po pivu ili dvije ili trinest... A nije ni narocita faca i to; tip vec godinama sijece balvane za svog gazdu. A buduca zena mu nije neka specijalna riba. Ali eto, sakupio je 30 ljudi u pabu sinoc i to petnestoricu vikend alkosa i petnestoricu onih sto se napiju dvaput godisnje (sto je za 28 vise od broja ljudi koje bih veliki Ja mogao sakupiti)... I svi su izabrali da se bas sinoc otkinu od alkohola. Ja sam se tamo pojavio oko pola osam, sa cvrstom odlukom da odrzim tu jebenu apstinenciju. I mnogo sam tvrdoglav, i sto me vise ubjedjujes u jedno, to cu radije da radim drugo. Zato sam prvo narucio caj od nane, a poslije za promjenu caj od kamilice. Ubacio se u grupu najbucnijih, tu najlakse mozes da cutis a da to ne bude upadljivo... Cutao sam od pola osam do pola jedanest, pogleda prikovanog za teletekst. Nije mi mogla promaci nijedna promjena rezultata na utakmicama 4. kola Svedske lige u hokeju (Farjestad me povalio)... A onda sam se neupadljivo izvukao i nagulio iz paba. Cim sam zatvorio vrata, docekala me zajebana magla - bila je tako gusta da si je mogao sjeci na kriske. Nisam je sjekao, koji kurac da sijecem maglu ?!... I bio sam u gadnom tripu par puta da osjecam ledeni stisak ruke na ramenu i uzbudjen smrdljivi dah neke lesine. Ali, takva sranja se desavaju samo u jeftinim hororima i eventualno knjigama Stivena Kinga. Brzo sam dosao kuci i jedino vrijedno pomena na cijelom putu je razmjena pozdrava sa komsinicom Dejanom i razmjena pogleda sa sisama njene drugarice Irene (blistavi svjetionici u magli)... Dodjem tako kuci i skontam da sam pravo sjeban. Ne mogu da se otmem utisku da se vec 28 dana mucim, da je moja borba samo sviranje kurcu i da dobro znam da cu opet za 4-5 mjeseci biti na igli. Ili mozda 6, svejedno... Na Hrt-u Stiven Sigal mlati negativce, raja na Balkan-Media uporno narucuje pogresne pjesme, a pornografije ni za lijeka. Zato upalim komp i uzmem da citam postove na forumu, sve redom i razmisljam o ljudima koji ih pisu... Stvarno strashno, nikad nisam vidio toliko kreativnih i sjebanih ljudi na jednom mjestu. I pisci i slikari i fotografi i reperi i saund mejkeri... Strashno. Sad bih vjerovatno trebao da serem o tome kako se jebeno drustvo surovo obracunava sa individualistima, kako oni bjeze u svijet droge duboko nezadovoljni... ali necu. Jebes drustvo i jebes filosofiju. Samo cu reci da znam kako se najbolje zastiti od svih jebenih poroka i nevolja koje nosi zivot - treba biti Glup. Budes glup i zadovoljan. Budes glup i srecan. "Glupost je neunistiva". I jebiga...
Poslije napisem par stihova i legnem u krevet. Jebeno ne mogu da spavam, srce mi gadno lupa... Posmatram plafon i osluskujem sopstveno disanje. I tisinu. Posljednje cega se sjecam je graktanje vrana u zoru i neke nejasne zelje da cujem par pjesama od Metallica...
Nisam se probudio u nekom ekstra dobrom stanju, ali razmisljam da je ipak bolje od stanja u kome se probudilo 30 drugih ljudi na Palama. I za mene je to uspjeh... Ali, i dalje osjecam jebenog crva u sebi, hrani se nezadovoljstvom. Necu ici na svadbu u subotu. Nabavio sam neko odijelo i pare ali necu ici. Jebes svadbu.
***
INSOMNIA
Zivot je jedna vrlo ambiciozno zamisljena cudesna stvar ali
sta to vrijedi kad
u 3:50 po ponoci
on sasvim zamre i
nastupi neka zajebana tisina i kao da
sve sto je do tada bilo prisutno iznenada nestaje,
nema sta da se
pise ili radi, palme i lale
su usnule i niko vise ne priredjuje pijane incidente na ulicama,
n-
ema
zene kraj tebe da je uveseljavas nedostojnim prijedlozima, samo
tama crna kao indigo i ti utisnut
u nju. Mozda si i ti
samo jedna mala crijevasta tama koja je stekla neko osnovno
ljudsko
oblicje, mozda je i taj tvoj nos
samo puka
opsena, a tvoji prsti deset oniricnih
ekstenzija
mraka...
u 3:50 nema sta da se radi i
da bi ubio monotoniju
mozes eventualno da
zijevas ili
isprobas panama sesir ili se
rasprsnes u mnostvo vristecih bordo tackica ili
se poceses po glavi ili
da odes do WC-a i ispisas
se ili
zalijes filadendrone ili nap-
ravis kolut nazad ili
spagu. Mozda bi
mogao i da zapleses kazacok ali to bi
tek bilo besmisleno
tracenje
energije. Najbolje je
cini se
samo sjediti
nad svojim
picem,
slusati
strujanje krvi
uzdisaje
izdisaje
otkucaje srca
izbijanje sata u 4:00
zatim u 5:00 i
potom
u
6:00.
Poslije napisem par stihova i legnem u krevet. Jebeno ne mogu da spavam, srce mi gadno lupa... Posmatram plafon i osluskujem sopstveno disanje. I tisinu. Posljednje cega se sjecam je graktanje vrana u zoru i neke nejasne zelje da cujem par pjesama od Metallica...
Nisam se probudio u nekom ekstra dobrom stanju, ali razmisljam da je ipak bolje od stanja u kome se probudilo 30 drugih ljudi na Palama. I za mene je to uspjeh... Ali, i dalje osjecam jebenog crva u sebi, hrani se nezadovoljstvom. Necu ici na svadbu u subotu. Nabavio sam neko odijelo i pare ali necu ici. Jebes svadbu.
***
INSOMNIA
Zivot je jedna vrlo ambiciozno zamisljena cudesna stvar ali
sta to vrijedi kad
u 3:50 po ponoci
on sasvim zamre i
nastupi neka zajebana tisina i kao da
sve sto je do tada bilo prisutno iznenada nestaje,
nema sta da se
pise ili radi, palme i lale
su usnule i niko vise ne priredjuje pijane incidente na ulicama,
n-
ema
zene kraj tebe da je uveseljavas nedostojnim prijedlozima, samo
tama crna kao indigo i ti utisnut
u nju. Mozda si i ti
samo jedna mala crijevasta tama koja je stekla neko osnovno
ljudsko
oblicje, mozda je i taj tvoj nos
samo puka
opsena, a tvoji prsti deset oniricnih
ekstenzija
mraka...
u 3:50 nema sta da se radi i
da bi ubio monotoniju
mozes eventualno da
zijevas ili
isprobas panama sesir ili se
rasprsnes u mnostvo vristecih bordo tackica ili
se poceses po glavi ili
da odes do WC-a i ispisas
se ili
zalijes filadendrone ili nap-
ravis kolut nazad ili
spagu. Mozda bi
mogao i da zapleses kazacok ali to bi
tek bilo besmisleno
tracenje
energije. Najbolje je
cini se
samo sjediti
nad svojim
picem,
slusati
strujanje krvi
uzdisaje
izdisaje
otkucaje srca
izbijanje sata u 4:00
zatim u 5:00 i
potom
u
6:00.
Jebes poeziju
Jebes poeziju
neki uvazeni anticki mistik
rekao je jednom da
svako ko u zivotu petlja sa
poezijom
kao po pravilu zavrsi u
bljestavilu
hada.
ta drevna misao
danas
nekoliko vijekova kasnije
dozivljava svoju drugu
mladost.
prvi osnovni problem kod
poezije je taj sto svom
stvaraocu ne donosi apsolutno nikakvu
materijalnu korist. drugi
osnovni problem lezi u cinjenici da
proces versifikacije nije
nimalo uzvisen cin;
to je u stvari jedan
bolestan cvijet insomnije i
dostojan je samo
otpadnika
klosara
narkomana
alkoholicara
mjesecara
idiota. a
treci osnovni problem kod poezije je to
sto ona danas
ne treba nikom izuzev jednom jako uskom krugu
malodusnih
dokolicara...
maksimalno je debilno u
totalnoj izolaciji od svijeta sjediti ispred praznog Word dokumenta
dupeta zakucanog za stolicu
zuriti u ekran monitora
piti pivo i slusati Carobni Akord od Block Out-a i
u stanju nekog ekstaticnog polutransa
u pripravnosti drzati prste nad tastaturom
cekajuci
Godoa...
puno
pametnije je
imati kraj sebe neku blagu, pazljivo njegovanu
zenu koja je spremna da ti pruzi nesto
njeznosti, nekoliko kopulacija mjesecno plus
tri obroka dnevno. a kao bonus, da se uredno dep-
ilira a u postelji se uctivo suzdrzava da
ne zah-
rce. umjesto pisati poeziju
pametnije je sijati
grasak ili osvajati Himalaje ili kalemiti ruze ili
mazati ledja kremom za suncanje ili urlati u siri kraj trube ili
plesati polku u plamenu ili se
radijalno
prostirati kroz ruzicastu svjetlost ili biti
jez
alpski mrmot
bubamara
gnu...
poeziju mogu da pisu samo
poremeceni i
odvratni
ljudi
skloni
heroinu
sektastvu
nasilju
pedofiliji
anoreksiji
autodestrukciji
nocnoj mori.
sa druge strane
imamo ispred sebe niz mentalno hen-
dikepiranih citalaca
sto sishu palac dok citaju i uvijek
se raspekmeze na
pogresnim
mjestima.
i eto ih,
svi ti pjesnici i
sve te knjige kao alfabetske invazije rimovanih skakavaca
i svi ti citaoci
dok obnevidjeli mumlaju tumarajuci unaokolo od b-
iblioteke do bibl-
ioteke u potrazi za kvalitetnim stihom
njihove suze iskrice valjajuci se preko brda kao
tuzne elektricne aqua-gusjenice
sve je to previse
za tvoj zivot svakodnevnog covjeka koji danas
pokusavas da vodis
ne mozes to vise da podneses
poludjeces poludjeces
tvoje srce je crvena pulsirajuca kockica leda koja bi se mogla
vrlo skoro rasprsnuti po gradskim bilbordima i narusiti
slikovitu jesenju idilu
mozda pakao zaista
nije tako lose mjesto
za tebe
da se u njegovoj
zagasito narandzastoj tami
...
Jebes poeziju, odoh gledati kosarku u Skenderiji...
neki uvazeni anticki mistik
rekao je jednom da
svako ko u zivotu petlja sa
poezijom
kao po pravilu zavrsi u
bljestavilu
hada.
ta drevna misao
danas
nekoliko vijekova kasnije
dozivljava svoju drugu
mladost.
prvi osnovni problem kod
poezije je taj sto svom
stvaraocu ne donosi apsolutno nikakvu
materijalnu korist. drugi
osnovni problem lezi u cinjenici da
proces versifikacije nije
nimalo uzvisen cin;
to je u stvari jedan
bolestan cvijet insomnije i
dostojan je samo
otpadnika
klosara
narkomana
alkoholicara
mjesecara
idiota. a
treci osnovni problem kod poezije je to
sto ona danas
ne treba nikom izuzev jednom jako uskom krugu
malodusnih
dokolicara...
maksimalno je debilno u
totalnoj izolaciji od svijeta sjediti ispred praznog Word dokumenta
dupeta zakucanog za stolicu
zuriti u ekran monitora
piti pivo i slusati Carobni Akord od Block Out-a i
u stanju nekog ekstaticnog polutransa
u pripravnosti drzati prste nad tastaturom
cekajuci
Godoa...
puno
pametnije je
imati kraj sebe neku blagu, pazljivo njegovanu
zenu koja je spremna da ti pruzi nesto
njeznosti, nekoliko kopulacija mjesecno plus
tri obroka dnevno. a kao bonus, da se uredno dep-
ilira a u postelji se uctivo suzdrzava da
ne zah-
rce. umjesto pisati poeziju
pametnije je sijati
grasak ili osvajati Himalaje ili kalemiti ruze ili
mazati ledja kremom za suncanje ili urlati u siri kraj trube ili
plesati polku u plamenu ili se
radijalno
prostirati kroz ruzicastu svjetlost ili biti
jez
alpski mrmot
bubamara
gnu...
poeziju mogu da pisu samo
poremeceni i
odvratni
ljudi
skloni
heroinu
sektastvu
nasilju
pedofiliji
anoreksiji
autodestrukciji
nocnoj mori.
sa druge strane
imamo ispred sebe niz mentalno hen-
dikepiranih citalaca
sto sishu palac dok citaju i uvijek
se raspekmeze na
pogresnim
mjestima.
i eto ih,
svi ti pjesnici i
sve te knjige kao alfabetske invazije rimovanih skakavaca
i svi ti citaoci
dok obnevidjeli mumlaju tumarajuci unaokolo od b-
iblioteke do bibl-
ioteke u potrazi za kvalitetnim stihom
njihove suze iskrice valjajuci se preko brda kao
tuzne elektricne aqua-gusjenice
sve je to previse
za tvoj zivot svakodnevnog covjeka koji danas
pokusavas da vodis
ne mozes to vise da podneses
poludjeces poludjeces
tvoje srce je crvena pulsirajuca kockica leda koja bi se mogla
vrlo skoro rasprsnuti po gradskim bilbordima i narusiti
slikovitu jesenju idilu
mozda pakao zaista
nije tako lose mjesto
za tebe
da se u njegovoj
zagasito narandzastoj tami
...
Jebes poeziju, odoh gledati kosarku u Skenderiji...
sto se inspiracije
tice, nema onog neophodnog kreativnog nab-
oja
vec je dosta kasno
i vjerovatno cu uskoro da se pokupim i odem u
kamile cim zavrsim ovo
pivo i odslusam jos nekoliko puta numeru Prison Sex od
Tool, koja me
cijelim svojim tokom
prilicno obara sa
nogu; Prison Sex je ono, totalno usredsredjena kvintesencija bola,
sazeta u samo 5 minuta muzike a to je
pretpostavljam
ono sto nedostaje
modernim piscima da bismo ih
malo vise
voljeli.
pojma nemam o cemu bih mogao jos da pisem... sve
sto se naokolo zbiva vec je
odavno opisano u
literaturi na jedan vise ili manje
blijed i dosadan
nacin.
da, mogao bih mozda na ovom mjestu
ukratko iznijeti opis jos jednog sjebanog dana u
kancelariji i navesti sve stupidne pokrete tijela i duha koje sam proiz-
vodio samo
da bih
sebi obezbijedio redovan mjesecni
prihod. mozda bih se nekako i pomirio sa
ovim vidom dnevne kazne samo da
sve vrijeme negdje unutra ne
tinja prisutno saznanje da
postoje ljudi sa bisernim ogrlicama koji hlade jaja
uporedo dok
ja 8 sati zuljam dupe u stolici za neku jebenu
dnevnicu ili uriniram u WC-u predvidjenom samo za zaposlene radnike
banke;
ponekad mi je zao sto nisam
izuzetan nego
samo svakodnevna potrosna roba; volio bih da sam, recimo,
kraljica od
Monaka, ili Pablo Pikaso, ili drozd, ili
abazur, ili pupak Dzulije Roberts, ili rijeka Drina ili
krinolina neke francuske konkubine, vjerujem da bi
mi zivot tada bio oplemenjen kreativnijim
sadrzajima i da bih imao
puno vise prostora za
suncanje
drogiranje
ljubavi
razuzdanost
proucavanje leptira Amazonije
dekadenciju
dokolicu...
mozda bi bilo najbolje da ovaj dan
sto prije prekrije veo
zaborava,
najvrijednije u njemu bilo je
ono kad sam u
busu
dobio blagu erekciju i onda je nekoliko
minuta odrzavao
krisom blejeci u neka
bezimena zenska koljena prekrstena pod cicanom minis-
uknjom.
ovaj zivot stvarno nije ringispil
uzbudjenja, ovaj zivot podjednako je
uzbudljiv kao zivot nekog fosiliziranog
insekta, pomislim ponekad dok
pravim kajganu ili se
protezem na kaucu ili
zongliram sa tri limuna ili
ponistavam kartu u
tramvaju...
jos jedna stvar :
mozda ne bi trebalo da pjesme unosim u Word
na prvu loptu
mozda bi bilo pametnije
da im dam nekoliko dana fore da
se prethodno u
meni u potpunosti iskristalisu i
slegnu.
kazu da je Boris Pasternak pojedine svoje pjesme
cuvao u sebi i po par
godina, a da je Gete umro prije nego sto je
stigao da zapise
nekoliko debelih nastavaka Fausta
sto su se u njemu
krckali vij-
ekovima.
ali
evo, vec je 2:55, uskoro ce biti 2:57 i sve sam blize
smrti, i to je okej, radjanje i zivot i smrt su 3 etape jednog istog
ciklicnog procesa, a posto nista izuzev Adamsovog
„Autostoperskog vodica...” ne traje vjecno, tako ce se i moja dusa uznijeti ka E-
denu klaj-
klaj
bez
trzavica
bez
tikova
bez
nervoze
bez
budilnika kraj uzglavlja da mi
grmi
kroz
snove.
dobro, zavrsio sam ono pivo, ali popicu jos jedno pa
onda
pravac na spavanje. sutra ce mi se opet svi smijati
kad se dovucem na posao mamuran,
sa zguzvanom kosuljom i
ociju
crvenih kao
jebene
tresnje.
znam da sam opet zasro sto se
pisanja tice ali
nema veze
mozda me sutra stvaralacka inspiracija izdasnije
potkaci i od mene
napravi
nekog
novog
Jesenjina. ili Cehova. Anton je bio bas
gotivan lik. najvise mi se
dopada ona njegova pripovjetka gdje
dva strastvena lovca gube
puske na
pokeru i onda ipak odlaze u
lov, ali, naravno, bez oruzja koje su
ostavili za kockarskim stolom. i tako se
skembaju u siprazje dok im
patke prolijecu nad glavom i
nemocni
kroz trstiku
podizu ruke prema nebu i
nisane
gestikulirajuci
u vis.
da
takvi
logicni nacini da se prebrode
problemi koje pred tebe pos-
avlja kockanje
uvijek
me
maksimalno odobrovolje u
ledarniku zivota...
tice, nema onog neophodnog kreativnog nab-
oja
vec je dosta kasno
i vjerovatno cu uskoro da se pokupim i odem u
kamile cim zavrsim ovo
pivo i odslusam jos nekoliko puta numeru Prison Sex od
Tool, koja me
cijelim svojim tokom
prilicno obara sa
nogu; Prison Sex je ono, totalno usredsredjena kvintesencija bola,
sazeta u samo 5 minuta muzike a to je
pretpostavljam
ono sto nedostaje
modernim piscima da bismo ih
malo vise
voljeli.
pojma nemam o cemu bih mogao jos da pisem... sve
sto se naokolo zbiva vec je
odavno opisano u
literaturi na jedan vise ili manje
blijed i dosadan
nacin.
da, mogao bih mozda na ovom mjestu
ukratko iznijeti opis jos jednog sjebanog dana u
kancelariji i navesti sve stupidne pokrete tijela i duha koje sam proiz-
vodio samo
da bih
sebi obezbijedio redovan mjesecni
prihod. mozda bih se nekako i pomirio sa
ovim vidom dnevne kazne samo da
sve vrijeme negdje unutra ne
tinja prisutno saznanje da
postoje ljudi sa bisernim ogrlicama koji hlade jaja
uporedo dok
ja 8 sati zuljam dupe u stolici za neku jebenu
dnevnicu ili uriniram u WC-u predvidjenom samo za zaposlene radnike
banke;
ponekad mi je zao sto nisam
izuzetan nego
samo svakodnevna potrosna roba; volio bih da sam, recimo,
kraljica od
Monaka, ili Pablo Pikaso, ili drozd, ili
abazur, ili pupak Dzulije Roberts, ili rijeka Drina ili
krinolina neke francuske konkubine, vjerujem da bi
mi zivot tada bio oplemenjen kreativnijim
sadrzajima i da bih imao
puno vise prostora za
suncanje
drogiranje
ljubavi
razuzdanost
proucavanje leptira Amazonije
dekadenciju
dokolicu...
mozda bi bilo najbolje da ovaj dan
sto prije prekrije veo
zaborava,
najvrijednije u njemu bilo je
ono kad sam u
busu
dobio blagu erekciju i onda je nekoliko
minuta odrzavao
krisom blejeci u neka
bezimena zenska koljena prekrstena pod cicanom minis-
uknjom.
ovaj zivot stvarno nije ringispil
uzbudjenja, ovaj zivot podjednako je
uzbudljiv kao zivot nekog fosiliziranog
insekta, pomislim ponekad dok
pravim kajganu ili se
protezem na kaucu ili
zongliram sa tri limuna ili
ponistavam kartu u
tramvaju...
jos jedna stvar :
mozda ne bi trebalo da pjesme unosim u Word
na prvu loptu
mozda bi bilo pametnije
da im dam nekoliko dana fore da
se prethodno u
meni u potpunosti iskristalisu i
slegnu.
kazu da je Boris Pasternak pojedine svoje pjesme
cuvao u sebi i po par
godina, a da je Gete umro prije nego sto je
stigao da zapise
nekoliko debelih nastavaka Fausta
sto su se u njemu
krckali vij-
ekovima.
ali
evo, vec je 2:55, uskoro ce biti 2:57 i sve sam blize
smrti, i to je okej, radjanje i zivot i smrt su 3 etape jednog istog
ciklicnog procesa, a posto nista izuzev Adamsovog
„Autostoperskog vodica...” ne traje vjecno, tako ce se i moja dusa uznijeti ka E-
denu klaj-
klaj
bez
trzavica
bez
tikova
bez
nervoze
bez
budilnika kraj uzglavlja da mi
grmi
kroz
snove.
dobro, zavrsio sam ono pivo, ali popicu jos jedno pa
onda
pravac na spavanje. sutra ce mi se opet svi smijati
kad se dovucem na posao mamuran,
sa zguzvanom kosuljom i
ociju
crvenih kao
jebene
tresnje.
znam da sam opet zasro sto se
pisanja tice ali
nema veze
mozda me sutra stvaralacka inspiracija izdasnije
potkaci i od mene
napravi
nekog
novog
Jesenjina. ili Cehova. Anton je bio bas
gotivan lik. najvise mi se
dopada ona njegova pripovjetka gdje
dva strastvena lovca gube
puske na
pokeru i onda ipak odlaze u
lov, ali, naravno, bez oruzja koje su
ostavili za kockarskim stolom. i tako se
skembaju u siprazje dok im
patke prolijecu nad glavom i
nemocni
kroz trstiku
podizu ruke prema nebu i
nisane
gestikulirajuci
u vis.
da
takvi
logicni nacini da se prebrode
problemi koje pred tebe pos-
avlja kockanje
uvijek
me
maksimalno odobrovolje u
ledarniku zivota...
Rasadnik bacila
posljednja djevojka koju
sam poljubio
poslije mi se
preko telefona dugo zalila da sam joj
prenio
herpes.
" oprosti ", rekoh joj , " nisam htio ",
" ne unosim u sebe dovoljno namirnice biljnog porijekla i
imunitet mi je
jebiga na nuli..."
nije dobro, postao sam
rasadnik
bacila, postao sam opasnost za
okolinu. mjesto mi je u
karantinu,
mjesto mi je na dnu
okeana, ili u pletenoj korpici smrti ili tamo
dolje
gdje se krtice
gnijezde
ili negdje jos dublje gdje vlada vjecna tama i ne postoje
dvonozna zenska bica
koja bih
mogao
inficirati svojim
afektima
njeznosti...
najgori tip Hepatitisa C kola mojim
venama,
siri se i bask-
ari,
uziva u gostoprimstvu, a
ne bih se iznenadio da udjem
u istoriju kao
prvi covjek koji je direktno
prenio
pticji grip na drugog,
jebiga,
covjeka...
cak i u ovom konkretnom trenutku
najuzvisenija stvar koju osjecam je
neko neprijatno grebuckanje u grlu
a jezik mi je
prekriven glupom bijelom skramom,
a
vjerovatno cu kasnije
morati da
odem do WC-a da
se smijem sebi u ogledalu i ishoram i isp-
ovracam dusu iz
tijela.
sve u svemu,
bice da je neka crna umiruca zvijezda u
obliku pentagrama
osnovna astroloska determinanta
mog
zivota...
sam poljubio
poslije mi se
preko telefona dugo zalila da sam joj
prenio
herpes.
" oprosti ", rekoh joj , " nisam htio ",
" ne unosim u sebe dovoljno namirnice biljnog porijekla i
imunitet mi je
jebiga na nuli..."
nije dobro, postao sam
rasadnik
bacila, postao sam opasnost za
okolinu. mjesto mi je u
karantinu,
mjesto mi je na dnu
okeana, ili u pletenoj korpici smrti ili tamo
dolje
gdje se krtice
gnijezde
ili negdje jos dublje gdje vlada vjecna tama i ne postoje
dvonozna zenska bica
koja bih
mogao
inficirati svojim
afektima
njeznosti...
najgori tip Hepatitisa C kola mojim
venama,
siri se i bask-
ari,
uziva u gostoprimstvu, a
ne bih se iznenadio da udjem
u istoriju kao
prvi covjek koji je direktno
prenio
pticji grip na drugog,
jebiga,
covjeka...
cak i u ovom konkretnom trenutku
najuzvisenija stvar koju osjecam je
neko neprijatno grebuckanje u grlu
a jezik mi je
prekriven glupom bijelom skramom,
a
vjerovatno cu kasnije
morati da
odem do WC-a da
se smijem sebi u ogledalu i ishoram i isp-
ovracam dusu iz
tijela.
sve u svemu,
bice da je neka crna umiruca zvijezda u
obliku pentagrama
osnovna astroloska determinanta
mog
zivota...
-
katarinadimedici
- Posts: 430
- Joined: Sat Apr 16, 2005 3:25 am
Veliki Trnovac
Kad si pomenuo Trnovac, mislila sam da je neka tvoja zajebancija!?Pa gde smestiše komunu u Veliki Trnovac? Ali ima nekog smisla-sve što sjebe Veliki Trnovac na Kosovu (najveća labaratorija u Evropi, gledala svojim očima, ali nemoj nikome da pričaš) treba da izleči? zaleči? Veliki Trnovac u Bosni?! Paradoks!
Sretan put!
p.s. Ja bih otišla da je komuna na Mljetu ili bar Lastovu, mada sumnjam da su ta mesta ostala netaknuta kao što su nekada bila!
Sretan put!
p.s. Ja bih otišla da je komuna na Mljetu ili bar Lastovu, mada sumnjam da su ta mesta ostala netaknuta kao što su nekada bila!
