Re: YugoStar
Posted: Wed Jul 23, 2008 12:07 am
Evo jedan =D> =D> =D> umesto slikice.
Veeeeeeliki pozdrav od Bakute
Veeeeeeliki pozdrav od Bakute
E 'de si Naco! Evo jedva se nakanih da pisem ovo...
Budim se nakon prethodne veceri,zbunjen i osamucen.Nekontam u prvom momentu jeli ona sva prica od sinoc san ili java,jeli to pao neki dogovor za more...?!?
Kako dolazim sebi,tako me presjeca "nesto" u stomaku...komfuzija,strah...isto kao da sam sinoc saznao da idem na smrtnu kaznu,a ne na odmor.Neosjecam simptome krize,ali se tresem i jedva razvlacim liniju...nakon par minuta,bura u glavi se stisa.
Sta je sad ovo...umjesto da sam se probudio sa osmjehom na usnama,ja nikakav...ali OK,mala panika,a ja imam neke 3 nepune sedmice da se dovedemu red.Sjetih se i djevojke i pomislih da je u stvari sve super(jest' ali nakon povucene linije!).
Uz jutarnju kaficu,sad vec smiren i priseban(nakon sto me moj pajdo dobri napuderis'o) uzimam kalendar i pocinjem praviti plan.Danas sam vec uzeo,a sutra u ponedeljak imam neke obaveze,u utorak idem na put u Italiju po robu za radnju,ali moze se desiti i da ostanem da nocim.
Sve u svemu do vikenda nista,a onda cu opet slagati da nisam tu,zatvoriti se i...ma sve dobro,da bolje nemoze biti.Gospodarim situacijom!
Naravno,dani su prolazili,planovi propadali,a vrijeme polaska se blizio.Ja sam to pravdao da sam peh,da bas sad iskrsavaju neke stvari i remete mi skidanje.Pisao sam da sam uzimanje heroina sveo na neku podnosljivu kolicinu,ali me pritisak tih dana oko skidanja,nesvjesno naveo da pocnem uzimati vise,a ne manje.
Zadnja sedmica pred odlazak i posljednja sansa pred put,pali su drugog dana.Prvi sam nekako izgurao,ali drugi...Taj drugi dan me vise psiha rasturala,nisam mogao vise...i onda donosim odluku da se nemucim i da cu to prebolovati kad odem,daleko od,od,od....dilera i horsa.
Srecan sto sam donio "pravu"odluku,izletim iz stana na krilima srece.Kasnije skontah da su to bila krila nemoci!
Jutro pred polazak,ja sretan.Sretan sto napokon idem sa dobrom ekipom,sretan zbog cure koju planiram osvojiti,sretan sto imam 2 grama u dzepu.Zadnja kontrola prtljaga,papira,para i posebna kontrola robe,koju sam u dvije "bombice" pa 1 gram stavio u po tri kesice,da nepromoci kad ih stavim u usta.Sve je spremno,cekam taxi za aerodrom.
U ogromnoj i jednoj od najmodernijih i najljepsih zracnih luka cekamo na polazak.Raspolozenje na vrhuncu,samo me povremeno i na kratko hvata frka zbog robe.
Vec smo u avionu u kojem treba provesti nekih 16 sati,ali ja prosao kontrole,zuto se nije skvasilo,pa se nisam nesto obazirao na tako daleki let bez pusenja.Inace sam i dan danas teski ovisnik o nikotinu i sjecam se nekoliko godina ranije mog 13 sati dugog leta,kada sam dramio oko mjesta u avionu za pusace.Tada nisam znao ni koje je boje heroin.
Ni dan danas mi nije jasno kako sam tokom leta uspio sjebati ta 2 grama.Uglavnom,meni je taj put brzo prosao(kako nece!),svima je vec bilo dopizdilo,a ja se nebih ni spustao.I jos jedna nejasnoca...imao sam osjecaj da je kriza dosla prebrzo.
Sletismo,aplauz...kupimo rucni prtljag i lagano do mjesta gdje se uzimaju koferi i torbe.Osim umora jos sam bio OK,uzimamo prtljag i furamo prema izlazu,gdje nas ceka bus za hotel.
Na izlazu nas docekuje bus i tropska klima.U sekundi postasmo slipavi i znojavi.Vlaznost do bola.(mozda je i to razlog brzo nailazece krize.)
Dodjosmo do hotela,a ja vec osjetim prve simptome....Dobismo sobe,tusiranje brzinsko i pravac krevet.
Budim se u strasnim mukama,vani jos mrak,drug do mene spava,a i onaj prekoputa.Budim se u paklu...sto mi je ovo trebalo?!
I sad kad se sjetim ta 3 dana...daleko od kuce,klima nepodnosljiva,sve mi smeta i nervira,vremenska razlika pogorsava situaciju...jebem sebi sve sto sam ovo dozvolio...
Dok se ekipa divi svemu i svacemu (i jeste bilo za divljenje),zeza i provodi,meni je kao da sam u paklu.Odmah sam prijavio da imam problema sa vremenskom razlikom,adaptacijom i sl.,pa me nisu cimali oko plaze i kupanja.
U svoj toj,malo je reci, muci i patnji shvatio sam nesto sto nisam zelio da shvatim.Ako se sjecate u nekom postu da sam napisao da sam provalio da sam ovisnik i da se treba lijeciti i to,ali da je falilo uvjek "nesto" u tom mozaiku...E to "nesto" je bila nemoc pred ovim zlom,potpuna nekontrola koje nisam bio svjestan.Do tada sam mislio da cu kad odlucim da se skinem,to i uciniti,sam bez ikoga,samo mi treba razlog.E ovaj put sam ga imao i nista nisam mogao da ucinim.Odjednom mi je sve bilo kristalno jasno.Heroin je taj koji odlucuje,a ne ja.Opet slike djavola koji se smije mojoj naivnosti,gluposti,neznanju...
Odluka je donijeta! Cim se vratimo pravac Doktor i ordinacija...pa ja sam isti kao "oni" sto mu dolaze,samo sam imao srecu da jos nisam sve razjebao i sto mi je uvjek neko pri padu postavljao jastuk da neotresem.Ovaj put sam otresao i to dobro.
Nakon 3-4 dana pocinjem da funkcionisem,uklapam se....pocinjem da barim curu,zezanje,provod....okean postaje sve topliji,pjesak sve bjelji....e da,i palme su tu !
Obicno covjek neke dozivljaje,kad prodju kroz filter u mozgu,memorise samo one lijepe,dok ruzne lagano iscezavaju ili te nedoticu kad se sjetis.Ja ovo putovanje imam u najljepsim uspomenama,ali ona 3-4 dana nikako da zaboravim,a i ne treba.Osim te krize,koje se sjecam kao da je bila juce,taj period cu upamtiti i kao jos jednu lekciju dobro naucenu.Meni je pod hitno trebala strucna pomoc!
