Re: Nesto slicno zivotu...
Posted: Sun Dec 07, 2008 3:56 pm
Vidjela sam svoju temu na zadnjim postovima, pa me Heroinini smajlići podsjetise da bih mogla nastaviti ovu pricicu...
HEROIN, VI. dio
Znaci stislo nas sa svih strana, od staraca, preko skole do policije. To bih shvatala samo u rijetkim trenucima kada sam bila donekle pribrana, ali bi sve ubrzo nestalo sa heroinskim dimom. Kuci dolazim samo da prespavam i da uzmem para. Sve vise vremena provodim vani, bukvalno na ulici i po mjestima od kojih mi je danas muka. Para nema, vec smo duzni na sve strane, a na skidanje i ne pomisljamo, pa nam se kao jedini izbor cine krade. U pocetku smo krali muzike iz auta. Uvijek smo isli zajedno, ja bi drzala strazu,a D. bi radio sve ostalo. U to vrijeme je bilo para-znaci droge koliko nam je trebalo. To je trajalo nekih mjesec dana,i za to vrijeme mislim da smo pokupili sve sto se dalo uzeti iz auta na Starom Igralistu. CD playeri, prometne, naocale...ama sve. Onda ga je neki momak provalio, rasirio je vijest po gradu pa je D. dobio dobar degenek. I policija ga je privela, ali ga brzo pustaju jer im je osmeko neke ljude. Situacija ponovo postaje krajnje nepodnosljiva, vise smo u krizi nego dobri, i D. predlaze da ode u Bosnu u neko selo gdje mu zivi baka da se skine i malo udalji od Mostara. Meni to naravano nije odgovaralo. Znala sam da ja sama nisam sposobna napraviti para onoliko koliko mi treba, a zajedno to mozemo. Ali on ipak ide, a ja ostajem sama. Kontala sam da je stvarno ovaj put gotovo, da cu morati sve reci svojima koji ionako sumnjaju ima sto godina, da cu morati ici na lijecenje. Ali iznenadila sam se koliko sam ustvari bila sposobna za krade sitnih stvari. Najvise su to bili mobiteli, a posebno sam bila dobra u zlatarama. Znala bih se obuci i srediti kao prava sminkerica zajedno sa dvije tri prijateljice iz skole koje sa drogom nemaju nikakve veze. Pravila sam se da sam zainteresirana za nesto, cesto bi ja ili neka od nas nesto i kupila, ali ja bih uvijek na kraju izlazila sa plijenom,prodala bi to u zlatari koja inace otkupljuje stvari za koje se zna da su ukradene i imala bih u džepu para za dva dana. Cesto bih znala i otici u prodajni centar, gdje sam radila garderobu. Nesto bi ostavila sebi, ali bi vecinu prodala. Nakon petnaestak dana D. se vraca sa "sela" jos gori nego sto je otisao, ali pun para. On je ustvari bio u Sarajevu i Zenici gdje je radio nesto sto mi nije htjeo odati. Ali pogadate, nije me bilo ni briga, samo su mi bile vazne pare i roba. Ali, to je prolazno. Sve je to brzo nestalo. Ja sam vec davno rekla da su narkomani najsnalazljiviji ljudi. Dovoljno je samo da ti se ukaze prilika, i u jednoj sekundi stvoris citav film kako, sta i na koji nacin uraditi to i to. Kazu da prilika cini lopova. Tu su apsolutno u pravu. U meduvremenu se ponovo pocinjemo druziti sa momkom sa kojim smo se i poceli drogirati, zvat cu ga D2. On je u istom kurcu kao i mi, pa se njih dvojica momaka odlucuju na pljacke. Radili su prodavnice, pekare i jednom kladionicu. Uskoro u novinama izlaze vijesti da dvojica maskiranih muskaraca uz prijetnju nozem otimaju utrzak prodavacicama. Mostar je malen grad,pogotovo kad se radi o ovakvim stvarima. Ja sam, kao i oni, znala da najgore tek slijedi. Znala sam da cemo se D, i ja uskoro razdvojiti i da ovaj put stvarno ostajem sama. Zadnju vecer kad je bio slobodan, nasli smo se pred mojim ulazom i dala sam mu mobitel da ga proda da imamo robe za vecer i za ujutro. Vratio se poslije nekoliko sati i tada smo se vidjeli zadnji put prije zatvora. Tada medu nama vise nije bilo ljubavi. Sve je heroin pojeo, ali sam se ipak osjecala beskrajno jadno, tuzno i prazno. Oboje smo plakali. On jer ide u zatvor, a ja jer ostajem bez "suradnika" i jer sam od sutra prepustena sama sebi. Razisli smo se, i vrlo brzo su ga pokupili, kao i D2 jer je rekao gdje ga mogu naci. Sutradan su me zvali da dodem u stanicu, ali uz pratnju jednog roditelja jer sam tada bila maloljetna. Otisla sam s mamom. I opet- laganje, muljanje, gluma, plač... Sve sam ih ponovo prevarila, i mamu i pet policajaca sam uvjerila kako se ne drogiram, kako ja nisam znala cime se moj dragi bavi, da nemam pojma o pljackama, nista, nista, nista. Trajalo je jedno dva sata, ali nisam se dala. Samu sam sebe uvjerila da je istina sve sto sam rekla. D, je trazio da se jos jednom vidimo, i odveli su me u prostoriju gdje je bio. Tamo je sjedio jadan, crven, uplakan, kriza ga je tresla. Saka jada. Drotovi su pazili da nista ne pricamo. Samo smo se zagrlili, i ja sam otisla. Poslije toga ga nisam vidjela godinu i po dana. Ja sama nastavljam da nabavljam pare i da se drogiram. Sve ide po starom.
HEROIN, VI. dio
Znaci stislo nas sa svih strana, od staraca, preko skole do policije. To bih shvatala samo u rijetkim trenucima kada sam bila donekle pribrana, ali bi sve ubrzo nestalo sa heroinskim dimom. Kuci dolazim samo da prespavam i da uzmem para. Sve vise vremena provodim vani, bukvalno na ulici i po mjestima od kojih mi je danas muka. Para nema, vec smo duzni na sve strane, a na skidanje i ne pomisljamo, pa nam se kao jedini izbor cine krade. U pocetku smo krali muzike iz auta. Uvijek smo isli zajedno, ja bi drzala strazu,a D. bi radio sve ostalo. U to vrijeme je bilo para-znaci droge koliko nam je trebalo. To je trajalo nekih mjesec dana,i za to vrijeme mislim da smo pokupili sve sto se dalo uzeti iz auta na Starom Igralistu. CD playeri, prometne, naocale...ama sve. Onda ga je neki momak provalio, rasirio je vijest po gradu pa je D. dobio dobar degenek. I policija ga je privela, ali ga brzo pustaju jer im je osmeko neke ljude. Situacija ponovo postaje krajnje nepodnosljiva, vise smo u krizi nego dobri, i D. predlaze da ode u Bosnu u neko selo gdje mu zivi baka da se skine i malo udalji od Mostara. Meni to naravano nije odgovaralo. Znala sam da ja sama nisam sposobna napraviti para onoliko koliko mi treba, a zajedno to mozemo. Ali on ipak ide, a ja ostajem sama. Kontala sam da je stvarno ovaj put gotovo, da cu morati sve reci svojima koji ionako sumnjaju ima sto godina, da cu morati ici na lijecenje. Ali iznenadila sam se koliko sam ustvari bila sposobna za krade sitnih stvari. Najvise su to bili mobiteli, a posebno sam bila dobra u zlatarama. Znala bih se obuci i srediti kao prava sminkerica zajedno sa dvije tri prijateljice iz skole koje sa drogom nemaju nikakve veze. Pravila sam se da sam zainteresirana za nesto, cesto bi ja ili neka od nas nesto i kupila, ali ja bih uvijek na kraju izlazila sa plijenom,prodala bi to u zlatari koja inace otkupljuje stvari za koje se zna da su ukradene i imala bih u džepu para za dva dana. Cesto bih znala i otici u prodajni centar, gdje sam radila garderobu. Nesto bi ostavila sebi, ali bi vecinu prodala. Nakon petnaestak dana D. se vraca sa "sela" jos gori nego sto je otisao, ali pun para. On je ustvari bio u Sarajevu i Zenici gdje je radio nesto sto mi nije htjeo odati. Ali pogadate, nije me bilo ni briga, samo su mi bile vazne pare i roba. Ali, to je prolazno. Sve je to brzo nestalo. Ja sam vec davno rekla da su narkomani najsnalazljiviji ljudi. Dovoljno je samo da ti se ukaze prilika, i u jednoj sekundi stvoris citav film kako, sta i na koji nacin uraditi to i to. Kazu da prilika cini lopova. Tu su apsolutno u pravu. U meduvremenu se ponovo pocinjemo druziti sa momkom sa kojim smo se i poceli drogirati, zvat cu ga D2. On je u istom kurcu kao i mi, pa se njih dvojica momaka odlucuju na pljacke. Radili su prodavnice, pekare i jednom kladionicu. Uskoro u novinama izlaze vijesti da dvojica maskiranih muskaraca uz prijetnju nozem otimaju utrzak prodavacicama. Mostar je malen grad,pogotovo kad se radi o ovakvim stvarima. Ja sam, kao i oni, znala da najgore tek slijedi. Znala sam da cemo se D, i ja uskoro razdvojiti i da ovaj put stvarno ostajem sama. Zadnju vecer kad je bio slobodan, nasli smo se pred mojim ulazom i dala sam mu mobitel da ga proda da imamo robe za vecer i za ujutro. Vratio se poslije nekoliko sati i tada smo se vidjeli zadnji put prije zatvora. Tada medu nama vise nije bilo ljubavi. Sve je heroin pojeo, ali sam se ipak osjecala beskrajno jadno, tuzno i prazno. Oboje smo plakali. On jer ide u zatvor, a ja jer ostajem bez "suradnika" i jer sam od sutra prepustena sama sebi. Razisli smo se, i vrlo brzo su ga pokupili, kao i D2 jer je rekao gdje ga mogu naci. Sutradan su me zvali da dodem u stanicu, ali uz pratnju jednog roditelja jer sam tada bila maloljetna. Otisla sam s mamom. I opet- laganje, muljanje, gluma, plač... Sve sam ih ponovo prevarila, i mamu i pet policajaca sam uvjerila kako se ne drogiram, kako ja nisam znala cime se moj dragi bavi, da nemam pojma o pljackama, nista, nista, nista. Trajalo je jedno dva sata, ali nisam se dala. Samu sam sebe uvjerila da je istina sve sto sam rekla. D, je trazio da se jos jednom vidimo, i odveli su me u prostoriju gdje je bio. Tamo je sjedio jadan, crven, uplakan, kriza ga je tresla. Saka jada. Drotovi su pazili da nista ne pricamo. Samo smo se zagrlili, i ja sam otisla. Poslije toga ga nisam vidjela godinu i po dana. Ja sama nastavljam da nabavljam pare i da se drogiram. Sve ide po starom.