Sinoc sam se osjecao toliko jadno u pojedinim trenucima da sam gledao i kako sudija Dred sije smrt po ulicama Megapolisa i uvodi red, mir i zakon. Prijalo mi je, privuklo paznju, onoliko prolivene krvi bi i Hitlera zadovoljilo, ali prekratko je trajalo... Posije sam tripovao razne stvari. Dosao do zakljucka da je u mojoj sobi iskrivljeno prostor/vrijeme i nesto jebeno ne stima, presporo prolazi noc i premalo svjetlosti izlazi iz sobe. Soba guta svjetlost kao crna rupa... Mrzio sam i kompjutere, koji su me odvikli od toga da pisem rukom. Smetala mi je hladnoca, skripa snijega pod automobilskim gumama... Krelci iz opstine pokusavaju da ustede pare na ulicnoj rasvjeti (cilj 50 % srezati troskove i tacka), pa nije bilo ni ulicne rasvjete na nekoliko svjetiljki u ulici u kojoj zivim. Onaj tamni oblak je i nocu tu parkiran, iznad moje zgrade, odavno mjesec nisam vidio... Bas, ono, prava noc za realnu introspekciju i analizu problema i suicid poslije toga, naravno. Pokusao sam da koristim neke trikove sa posla iz prosle godine - trudim se da ne posmatram sve probleme odjednom, da mi ne bi sprzili mozak, vec pazljivo uzimam sa gomile jedan po jedan, lagano ih pojedinacno degustiram i onda sklanjam u stranu, uzasnut... Ali, sinoc nije upalilo, otelo se kontroli, bilo je zajebano. Vidio sam ih sve zajedno, odjednom, probleme u meni i probleme van mene, i svaki pojedinacno... Provalio sam da je velicina problema totalno subjektivna kategorija i zavisi od dvije stvari - naseg dozivljaja (unutrasnjeg stanja, optimizma ili pesimizma) i od toga da li vidimo rjesenje ili ne.
Jebiga, kad sjedis u kuci, kenja ti se i WC ti je na dohvat guzice, onda stvarno sa tim nemas problem. Medjutim, kad si na ulici u gradu, onda to vec prerasta u ozbiljnu stvar. I velicina problema zapravo ne zavisi od velicine govneta, vec iskljucivo od toga koliko ti se zuri i koliko si udaljen od najblizeg zbuna
...
Kad odemo u komunu, svi problemi izvan nas ostaju napolju, valjda. Kao narkomani, sami po sebi smo problem. Kad rijesimo sebe, onda mozemo rjesavati probleme oko sebe, koji su nas sacekali (ili ih je neko vec rijesio)... E, po tom principu radi i NA program, kad nam kaze - fokusiraj se na sebe, jebes spoljasnje faktore, fokusiraj se na sebe. Dobro je to, dok ti problemi ne pocnu udarati klempe i cvoke i skakati ti pred ocima - Vidi me, vidi me, vidi me... Nekako sam se tako osjecao zadnjih dana, pa vise pojma nemam gdje su prioriteti, sta je subjektivno, a sta objektivno, gdje gori, sta treba rijesiti, kako, kada... A i zajebana mracna hladna noc, nema sta.
Da mi je neko ponudio smak svijeta, hladno bih potpisao ugovor i sve vas sa sobom poslao u pm... Samo da se oslobodim samog sebe... Jutros stvari stoje nesto drugacije. Mislim, sasvim je pristojno jutro. Hladno je i sivo i odvratno. To je valjda sasvim normalno za oktobar. Ili nije. Ali ne bi trebalo da me dotice... Trebao bih se fokusirati na dorucak, to prerasta u ozbiljan problem. Moje kulinarske sposobnosti su nevjerovatne - fenomenalno otvaram konzerve, sijecem hljeb, mazem po njemu razne fazone, a ponekad, kad sam narocito nadahnut, znam napraviti i kajganu i to... Danas nisam narocito nadahnut, ali sam gladan.
[youtube]
http://www.youtube.com/watch?v=8qJT-M3cEUI[/youtube]
