Draga "klara60"
Hvala Vam na svemu napisanom. Statistiku, bilo koje vrste "mačku o rep", odavno smo mi "narod" progledali, a oni kome je prave i za koje potrebe, samo oni znaju. Svaki put, kad je bilo šta u pitanju, inflacija, prosečna plata,... bla, bla, bla, o zdravstvu da ne pričam, UVEK x 1OO, x 1OOO, kod narkomanije x 1,OOO.OOO NAJMANJE - i više - od onog što oni kažu, valjda im se svidja da lažu sebe... Dodje mi da im ja uradim statistiku za moje okruženje, pa da to primene na šire narodne mase...
Deo grada u kojem ja živim, može biti neki omanji grad, veće mesto... i tako dobro znam da vidim i prepoznam različite generacije u problemu, ovo traje, ne od juče, a svakog dana je sve gore i gore, za mnoge tužne priče, na žalost znam i sama, mene ovde nekako prisvojili ovi ljudi u problemu (njih par), NEKO USPEŠNO ČIST GODINAMA ... svašta nešto, nego se ja s godinama, malo umorila, pa sam manje u toku, ali kad sin stane na noge, aktiviraću se ponovo volonterski, hoću i želim da pomognem tim ljudima, koji zaista traže izlaz iz ovog pakla...
To što pišete za zdrav.ustanovu, i ja vas razumem. Mi smo imali sreće u nesreći, pa "paf" na one prave

, jedino što mi se I DALJE IZ CELE OVE MOJE PRIČE NE SVIDJA - NJEMU JE ZAISTA BILO JAKO LOŠE, SAMO ŠTO UMRO NIJE, A HITNA NAM REKLA "NIJE TO ZA NAS"

, a ja im sve rekla, kakva je kriza, kako izgleda, da mi nemamo kola, veče, nemamo para ni za taksi.... pa smo nas dvoje, ruku pod ruku morali mravljim koracima peške do prve dežurne ambulante, (ja mu pre kretanja pokazala novčanik da i on zna koliko para imamo, a da pojma nemam šta nas to veče čeka, i šta sve treba da plaćamo, on mi rekao ne brini, idemo mi sami, ja ću ti reći kad više ne mogu...), pa do dežurnog na psihijatriji (molim da ga zadrže bar tu noć, jer se bojim da mi ne umre kod kuće - odgovor "nemamo mesta", al mu je bar dala inekciju - duplu dozu i rekla šta da nabavim u dež.apoteci, a ujutru da sve uradimo redovnim putem), pa do dežurne apoteke, pa nekako kući - da bih tu noć uopšte smela da provedem s njim kod kuće...
Kad smo ujutru kretali od kuće, da budemo prvi, jer on takav ne može... ja sam se već u svojoj glavi pripremila, I ZNALA ŠTA JA TO HOĆU, A ŠTA NEĆU. Sve što je normalno, prolazi, oni su ti stručnjaci - čija nam pomoć treba, i ako je sve OK - naše je da sledimo uputstva i pravila.
TADA, I SADA, A I U BUDUĆE - UVEK IZNAD NEKOG IMA NEKO, a ja sam u svom životu, kad mi bude malo dosta, znala zapucati i na takva vrata zakucati... i otvarala su mi se, i tamo sede neki divni ljudi ...
klara60 wrote:Borba je na nama, na porodici, da se edukujemo, tražimo, pitamo i gdje treba i gdje ne treba i da bivamo sretni kada nam neko posveti malo više pažnje, od one na koju smo navikli i da za nešto, što se smatra sasvim normalnim, budemo zahvalni do neba.
Borite se, tražite, budite uporni (kao što i jeste) i rezultat neće izostati.
Klara divni ste, hvala Vam za sve
Veliki pozdrav