Cross, vidim da iznenadjujuce dobro poznajes moj zivot. Jedino nisi u pravu za - jedan recidiv alkoholom. Bilo ih je vise posljednjih dana. Ali, poenta price nije u tome. Ne tragam ja samo za apstinencijom.
Sinoc nisam mogao da spavam. To mi je, naravno, ostavilo dodatne opcije za razmisljanje, a budala kakva jesam, takve prekrasne mogucnosti nije zeljela propustiti... Inace, provalio sam vec odavno da sam nocu bolji covjek nego danju. Ili da sam barem bolji pisac. I SMS poruke koje saljem nocu su emotivnije, iskrenije i ljepse, nego one jutarnje i dnevne. Jutrom i danju sam uzasno, nepodnosljivo, brutalno realan covjek. Jutrom sam bankar. Nocu sam umjetnik i skloniji da povjerujem u snove. Jebes ljude koji barem ponekad ne vjeruju u snove. Mrtvi su... Sinoc sam tako razmisljao na temu komune i zaista sam imao jako simpatican, posten i kvalitetan post za napisati. Jutros ga nema u mojoj glavi, ali su barem ostale konture, jebes ga.
Ono, temelji su jako bitna stvar u gradjevinarstvu, kao i u zivotu. Zidajte zgradu bez temelja i dobicete kulu u vazduhu. Dobicete zamak u oblacima... Ja nemam temelje, moja licnost sputana strahovima ne funkcionise u cjelosti. Imam ozbiljne manjkavosti i disfunkcije, narocito na polju emocija. Nesto se u meni uzjebalo jos dok sam bio klinjo. Uglavnom se trudim da ne zidam previse, a cesto mi uspijeva da se savrseno disciplinujem. To onda bude prazan, ali zdrav i jednostavan zivot. Cak i to ne zvuci lose, pogotovo kad ga uporedim sa svojim trenutnim stanjem (i ne samo svojim)... Ali, danas mi sve to (umjetnost, sport, alkohol, posao i prazan smijeh) nije dovoljno, a ne uspijeva mi da se lazem i samoobmanjujem. Zapravo, istina je da nisam u stanju konstantno zivjeti prazan, zdrav i jednostavan zivot jer me praznina koju osjecam nakon odredjenog vremena isprovocira, zaboli i natjera na akciju. Akcija, zahvaljujuci tome sto sam talentovan i i borben i proklet tip (kako je to Cross u par recenica izlozio) obicno rezultira velikim i lijepim kulama u vazduhu. Ili zamcima u oblacima... Cvrstina i vijek trajanja zamaka i kula ne zavisi od njihove velicine i ljepote. Ljepota i velicina snova samo uticu na stepen stete i bola koje nanosim sebi i drugim, kad se jebeni zamci i proklete kule jebeno i prokleto raspadnu i razbiju o tlo. U posljednjih par mjeseci sam zidao nesto bez temelja, po obicaju. Nisam mogao drugacije. Zidati morao, a temelje nemam... Zanio sam se i napravio veliku kulu. Sjebala se sad. A nikako nije moglo drugacije. Ne mozete se nadati drugom ishodu, ako nemate dobre temelje.
Ja moram raditi na temeljima. Moram ih stvoriti. Nista bez toga. Bez toga nisam sposoban da zivim sa samim sobom i drugim ljudima... KOntam da je komuna dobra prilika za rad na temeljima. Nemam nikakav vise pritisak, niti vremenska ogranicenja ili bilo sta drugo sto bi moj rad cinilo uzaludnim. Posljednji put sam se sa likovima u komuni cuo prije nekoliko dana i dogovorili smo se da 17.07. ponovo porazgovaramo. Do tada bi moja interferonska terapija trebala biti skoro zavrsena, a u komuni se otvoriti slobodno mjesto.
Pored temelja, vrlo je vazna jos jedna stvar - komuna mi omogucava da se distanciram od dosadasnjeg zivota. Pruza mi priliku da ne budem bankar, da ne zivim ovdje gdje zivim i da ne trpim pritisak porodice ili bilo koga drugog, ko vec za mene smatra da treba da se uklopim u postulate modernog doba... Hej, dobicu jebenu priliku da razmisljam o tome sta zaista zelim da radim. Gdje da zivim. I s kim. Bez upliva sa strane. Bez strahova i ogranicenja koje mi ti strahovi namecu. |Bez pritiska okolnosti.... Osim toga, ja sam pisac. Treba mi pisanje. Treba mi zivotno iskustvo da bih mogao da pisem. Treba mi druzenje i desavanje. Trebaju mi sudbine, misli i emocije.
Zato vjerujem da je komuna za mene dobar izbor. Apsolutno nista ne gubim, osim malo vremena. Dosta toga mogu da dobijem.
Inace, lose se osjecam. [youtube]
http://www.youtube.com/watch?v=xiI8_9Wz99w[/youtube]
Volio bih nekako da premotam unaprijed film, barem neke dvije sedmice... Ali, tu jebenu precicu necu dobiti. Umjesto toga, utopicu se valjda nekako u epskoj fantastici. Igrici na kompu koju igram danima, mjesecima, godinama... Dakle, izolacija majka. I odbrojavanje. Posljednji trzaj zdravog, jednostavnog i praznog zivota.
Idemo dalje, bez oprastanja, molim. Pozdrav drogeri. Prijatelji.