Forum za podršku u oporavku

Pravo mi je tesko da danas pisem svoja razmisljanja od prije 5-6 godina, ali cini mi se da uspijevam. Cak bih rekao da tek danas dobro razumijem sebe od prije 5 godina. Nije bas utjesno. Jebes to. To znaci da cu za 5 godina tek shvatiti sebe sa trideset. Zesce sranje, zapravo... Kao kad u novinama procitas dobitnu kombinaciju za loto od prethodne sedmice.

Ovdje je akcenat na preziru koji sam osjecao prema normali. Sad ga ne osjecam. Ili osjecam, jos uvijek . Mozda se sad bolje pretvaram.

Nastavak proslog dijela (moze se nalijepiti jer nije kompromitujuci) :

Malo me je tip prodrmao po ramenu, uspjevsi pri tome nekako natjerati usta na osmijeh. Da mi dr Aco nije otkrio foru citanja lica prije desetak dana, mozda bi me i prevario… Lijeno sam se podigao iz sjedista i krenuo da izadjem na prednja vrata.

- Decko !!... Hej, decko !! – podviknuo je – Je li ovo tvoja torba gore ?

Eto, stvarno mi je mnogo stalo do terapije, veoma mi je bitna stvar u zivotu, trenutno, pa ipak sam je zaboravio. Takav sam covjek. Po prirodi sam zesce konfuzan i zaboravan, a ako imam osjecaj da sam u centru paznje, da svi likovi u okolini gledaju bas u mene, onda se moram zbuniti. A tih nebitnih, glupavih pet sest putnika koji jos nisu napustili bus, su upravo moju malenkost izabrali kao glavni predmet njihove jebene paznje u tim momentima. Naravno, ja sam se potrudio da djelujem maksimalno smotano. Nije mi prvi put u zivotu. Imao sam bezbroj slicnih situacija... Sjecam se tako jednom, padala je kisa u Sarajevu i trcao sam da stignem trolejbus, koji je upravo kretao sa stanice. Sofer je bio vrlo uvidjavan cova, pa je ponovo otvorio vrata, samo za Vlada. Ja sam uskocio u trolu i osjetio da bas svi ljudi unutra gledaju samo mene... Proslo je par trenutaka, a svi su jos uvijek upadljivo blejali u mom pravcu. Bilo mi je cudno. Neshvatljivo. Spustio sam pogled na pantalone i majicu, pomislivsi kako sam se sigurno uvalio u blato ili nesto. To mi cesto uspijeva. Da natovarim na sebe nekoliko kilograma blata, kad je kisan dan. Ali, nisam pogodio... Niceg zanimljivog na odjeci, nikakvog upadljivog nedostatka, a svi i dalje bulje u uzasnutog mene, otvoreno se smjeskajuci. A onda mi je sinulo. Dosjetio sam se. Briljantno. Lucidno... Sklopio sam kisobran, koji sam cijelo vrijeme uporno drzao otvorenim nad svojom blentavom glavom. Izazvao sam buru smijeha i spontani aplauz odusevljenog auditorijuma.

Na autobuskoj stanici je kafanu drzala stara jednog mog prijatelja, bas onog decka koji je ponekad znao zamijeniti 5 KM za 10 na oltaru crkve... Klinac narkoman. Meni je prilicno drag, mozda najvise iz razloga sto sam ga ja prvi put sredio i kasnije naucio kako se koristi heroinski pribor. Do tada je decko smrkao heroin. Nikad se nisam zbog toga posebno kajao. Kakve to ima veze, ko ga je prvi sredio ? Da nisam ja, neko bi drugi, garant, a mozda bi bio i neoprezniji, pa ga promasivao i sjebavao mu vene. Ja imam meku ruku i pravo sam pazljiv, dok se ne iznerviram ili se uspanicim zbog straha da ce mi se krv povucena u gan zgrusati prije nego sto ponovo pronadjem izgubljenu venu... Kasnije je decko ovladao tehnikom intravenoznog konzumiranja zute smrti, pa mu moja strucna pomoc vise nije bila neophodna. Mladji od mene neke 4 godine, ali sa skoro jednakim heroinskim stazom. Rano je poceo sa konkretnim drogama, narocito za tipa iz provincije. Jednostavno su mu se lose postavile stvari u zivotu. Stariji rodjak mu se gudrirao, pa malom pokazao fazon... Mali imao karakter ovisnika, pa se odmah primio na varijantu. Otac mu poginuo u ratu, pa je klinjo odrastao samo sa majkom. I imao je svoje tehnike i nacine da joj krade pare iz pazara kafane. Pronasao je zajednicki jezik sa konobarima, pa su staru zajednicki odradjivali. To mu, naravno, nije bilo potpuno dovoljno, pa je morao pronalaziti i alternativne izvore finansijskih sredstava... Ali, decko je sasvim pristojan tip, onoliko koliko se moze reci za heroinskog ovisnika da je pristojan. Mali bi vas izradio, da moze. Ako nema pogodnu priliku, bice jako dobar i korektan sa vama. Otprilike isto onoliko koliko i ja. Ja vam nikad ne bih ukrao mobilni telefon, ako ga budno cuvate... Posten sam narkoman, nema sta. A ako ga nekako uspijem maznuti, vjerujte da cu se kasnije kajati zbog toga, onda kad stignem hladne glave razmisljati o svom postupku.

Po izlasku na stanicu, spicila me je strahovita hladnoca, koja je ucinila da se istog trena razbudim i postanem svjestan svijeta oko sebe i sopstvene besmislene pozicije. Ovdje je gotovo uvijek nocu hladno. Jedva nekih desetak noci krajem jula i pocetkom avgusta, dok traju najvece vrucine, mozete oblaciti majicu kratkih rukava. Inace je uvijek neophodna jakna kao pojacanje, cim zadje sunce za prokleta brda svuda oko grada... Hladnoca se lako probijala kroz tanku, znojem natopljenu majicu kratkih rukava, pa prodirala sve do mog jebenog srca. Dok sam bio u Beogradu, nisam pretjerano ni razmisljao o ovom povratku kuci. Cijela prica mi se cinila mnogo dalekom i apstraktnom, skoro nemogucom. Ali evo, sada, bio sam tu, potpuno sam i ponovo nezasticen. Sve me je brinulo i nerviralo. Pocev od svih prokletih poznatih ljudi koje ne zelim susresti, preko dilera i tipova koji sam duzan novac, a koje pogotovo ne zelim sresti, pa do mjesta na kojim sam se sredjivao i koja mi izazivaju neugodne slatko bolne asocijacije i staraca sa kojim nemam volje razgovarati… Povrh svega toga, tu je i ispit na faksu, medju svim onim likovima koje ne podnosim, a koji nisu ludi za mojom drogiranom pojavom. Bas odvratna situacija, skoro nepodnosljivo. Zapravo, nepodnosljivo odvratna situacija… Zato pomislih da ne bi bilo lose svratiti u kafanu kod Malog, mozda ga nadjem unutra i on me uputi u najnovija zbivanja u gradu i sceni. Da vidim ko je pao, ko je propjevao u muriji, da li je neko ovjerio, nakacio se ili skinuo. Da li je mene ko trazio, da li mi je prijetio ili nesto. Sta je sa semama, kakva je situacija. Kakvu robu dileri dilaju i kolika su pakovanja… Ipak, to je moj zivot u posljednjih nekoliko godina. To je prica koju ja poznajem, stvari koje me interesuju. U tome se dobro snalazim, u stanju sam da se nasmijem i da ja nasmijem druge... A mozda Mali bude imao i nesto robe kod sebe. Ne vjerujem, ali nada umire posljednja. Za svoju kombinaciju nemam dovoljno para, samo nesto malo dinara. Diler bi sigurno rekao da on nije humanitarna organizacija niti jebena mjenjacnica i da mu se javim kad stvorim marke konvertibilne ili evre. Sto ga, koji kurac, prozivam zbog svakakvih gluposti i to ?!

Kafana je vidjela i bolje dane, kao i porodica vlasnika. Rapidno propada u posljednjih nekoliko godina, kao i Mali. Ocito je decko neumjerenih prohtjeva, otima mnogo vise novca nego sto bi smio. Poznato je to dobro njegovoj majci, naravno, ali iz nekog meni nepoznatog razloga, zena nista ne preduzima. Kao da je odustala, bacila peskir u ring i predala mec. Ili smatra da je svejedno da li decko krade pare iz kafane ili iznosi stvari iz kuce. Okej, vjerovatno u njoj i danas tinja nada, kao sto tinja u svakom suovisniku, ali zena se jednostavno dovoljno ne bori za sina. Decko radi sta hoce, a ona ne uspijeva da ga onemoguci u tome... Nije ga bilo u kafani. Bila su samo dvojica likova, konobar i stari prljavi alkos za sankom. Tip slican cika Duletu, rekao bih, njegov brat rodjeni po cugi... Jedan od onih tipova koji su non stop naliveni rakijom, jedu je i piju i udisu. Pisaju rakiju, kenjaju rakiju i povracaju rakiju. Jedino, za razliku od Dusana, koji je intelektualac covjek, osim kad se usvinji od alkohola, ova matora baraba je zesci prasinar. Nepismeni propalitet. Vjerovatno i posljednji dinar ostavlja u kafanama, kao sto ga ja ostavljam dilerima, a kod kuce mu se vec odavno zbog toga i ne bune... Mrtva usta ne govore.

- Djesi Mrle – javio sam se konobaru – Ima li gdje Malog ? Mozes li ga nazvati ?

- Ne’am pojma dje je... Nije danas nikako dolazio. A telefon nema. Prod’o ga je, valjda.

Sjebo sam se pomalo, mada nisam pretjerano vjerovao u mogucnost povoljnog ishoda.
Povoljnog za moju ovisnost. Da cu uspjeti veceras navarati neku varijantu za dop, bez mnogo cimanja.

- Primas li dinare ? Primas, je li tako ?! Daj mi pivu ovdje, daj sebi nesto i daj starom duplu...

Stari se okrenuo u mom pravcu i mahnuo mi rukom. Cak mu se i kozha na licu razvukla na neki specifican nacin. Kao da je osjetio nekakvo gadno probadanje u zelucu, kao da ce uskoro morati trknuti do klonje na istovar. Izgleda da se tip odavno nije nasmijao, totalno je ispao iz forme. Veliki majstori inkvizije bi se bolje uspjeli nasmijesiti, trenutak prije nego sto vam iscupaju lijevu nogu da bi vas pomalo zastrasili... A meni se nije islo prokletoj kuci, nikako. Jos je rano, pretjerano rano. Jedva je proslo 19:00. To znaci nekoliko sati muvanja po kuci, pokusaja uspostavljanja neke normalne komunikacije sa mojim. Nemoguca misija. Radije bih legao na ulicu ispred skole i obavljao posao lezeceg policajca, nego pricao sa svojim. Povraca mi se i na samu pomisao razgovora. Da sam uradjen, bila bi totalno drugacija situacija, naravno. Pronasao bi Vlado neku simpaticnu i bezbjednu temu za razgovor, a ako bi se ponekad skrenulo u zabranjenu zonu, starcima bi bilo neprijatno, ali ja ne bih nista osjecao…

Konobar je i sebi izvadio teretno pivo i pravio mi drustvo. Rekao mi da je Mali jos uvijek u istom fazonu, da se svuda muva sa dobro poznatim likovima. U kafani slabo ide posao, raja nema para… Ni Mali nema love, vazda je u nekakvim problemima. Ta mi je prica zesce poznata. Mislim da narkomanima nikad nije dovoljno novca za rokanje. Da imamo prihode 5000 KM mjesecno, vjerovatno bi nam za heroin trebalo dvaput toliko, pa bismo i dalje morali da pravimo pare i od vazduha... A ja sam se odusevio svojim verbalnim nastupom, koji je ubrzo uslijedio. Hej, pojma nisam imao da sam tako cvrsto ostavio dop. Da sam zavrsio period zivota sa drogom, okrenuo drugu stranicu i poceo da pisem novu pricu ispocetka. Ova je sa hepiendom, kao holivudska limunada. Potpuno sam se promijenio za ovih mjesec dana u bolnici. Da, dobro mi je tamo i planiram da ostanem dugo vremena. Mozda cu po zavrsetku terapije ostati i da zivim u Beogradu. Redovno jebem, imam dvije ribe paralelno. Milenu i Sanju. Ova prva je komsinica, vrata do vrata u zgradi u kojoj stanujem, kad nisam u dnevnoj bolnici, a druga je koka sa klinike. Prva ima frajera, ali je sa mnom jer sam prosto neodoljiv. Druga je specijalni pedagog u bolnici, nije pacijent ili nesto. Ne bih se ja petljao sa narkomankama. Ko zna, mozda cure imaju hepatitis ili sidu, ne zelim da rizikujem. A nije dobro za apstinenciju, takodje. Jebiga, skoro da sam se zaljubio u drugu curu, ima ona te neke psiho fore na koje hvata muskarce... Totalno je odlijepila za mnom. Plus sto jos ima para. Bice mi licni terapeut, imacu besplatne psihoterapije kod nje. I dobro se jebe... Ma, zivim pravo kvalitetan zivot. Vratio sam se iz raja na kratko, da polozim nekakav ispit na faksu, sto je za mene obicna sitnica, jednostavno kao pocesati se po mudima, pa svratio u kafanu da vidim kako je Mali. Jeste, mlatnem tu i tamo poneku pivu. Ne moze covjek odjednom zivjeti potpuno ispravan zivot. Dosadno je biti bas sasvim ispravan. Ali, sta je par pivcuga u odnosu na jebeni heroin... Bas sam se istovario pred covjekom.

Izasao sam iz kafancine u sasvim drugacijem raspolozenju, definitivno je prica uticala na mene. Moje samopouzdanje. Steta sto su efekti kratkorocni. Sto sam ubrzo prokleto svjestan da samo lazem i varam sebe i druge ljude. Kao sto je i konobar toga bio svjestan u svakom trenutku, supak namazani. Te likove nikad ne mozes prevariti. Detektuju bol i nesrecu na kilometar. Hrane se njom, tu za sankom, dok slusaju vase jadne price. Nema boljih specijalista problematike bolesti zavisnosti, od iskusnih, duginim bojama premazanih konobarskih njuski. Ti sve znaju o ovisnosti, pa i ne pokusavaju pomoci. Ljudima je sve jasno. Ne pokusavaju uciniti nemoguce, ali i ne osudjuju vas, dok slusaju vasa sranja... Naravno, od mene se i ocekivalo da pricam bajku, kad sam vec sjeo sa tipom za sto, na jedno pice. Da sam se parkirao za sank i odlucio da se ubijem kao majka, onda bi tragedija bila adekvatan izbor. Pretpostavljam da je matora pijana lesina pricala tragediju, ako je jos uvijek u stanju da prica. Ako mu i tu vjestinu alkohol nije izgrizao do kostiju, poput jata izgladnjelih pirana. I ofucane birtije imaju svoj kucni red koji se mora postovati... Kako god bilo, konobar i ja smo mlatnuli po dva piva i tako ubili skoro dva sata vremena. To je sasvim solidan ucinak.

Povratak kuci je bio prilicno bezbolan. Nisam sreo nikoga od poznatih ljudi, niko se nije potrudio da mi promijeni licni opis. To je jako bitno, mislim, bilo bi zesce neugodno pojaviti se sa izoblicenom facom na polaganju ispita. Mozda mi profesor ne bi dozvolio da polazem. Rekao bi mi da ne prodajem muda za bubrege, vec da dovedem pravog Vladimira da odgovara, a da se ja odvucem nazad u jazbinu iz koje sam izmilio. Slikao sam se za indeks dosta davno, nekad u onim zlatnim vremenima pusenja trave, rokanja tableta i nalivanja alkoholom. Na slici djelujem samo glupavo, ali ne i bolesno, ovisnicki. Zdrav i rumen i podbuo od alkohola i tableta...

U stvari, nije postojao bas preveliki broj ljudi koji bi me zgazili. Pretpostavljam da velika vecina samo zeli da mi izvrsi korekcije crta lica, ali vrlo mali broj njih bi to zaista i uradio. Onaj diler sto mu dodjem hiljadarku, sigurno bi. Mozda ne bi bilo lose da mu odmah javim da imam hepatitis C i da mi ne smije pustiti krv. Da sam jebada ziva, zarazicu ga ako ga poprscem svojom kontaminiranom tecnoscu koja zivot znaci... A mozda bi se tip samo odlucio da me lema sa rukavicama na rukama. Prakticni su ljudi ti dileri, pravo, ako nisu narkomani. Zapravo, vecih supaka od dilera koji se ne drogiraju, jos uvijek nisam vidio na ovoj sjebanoj planeti. Vjerovatno veci smradovi od njih ne postoje. Kontam da u paklu treba izvrsiti reformu, uvesti deseti krug, kao strogu de luxe varijantu za pomenute guzice od ljudi.

Iznenadio sam se koliko se grad promijenio u ove nepune tri sedmice mog odsustva. Da ne povjerujes svojim ocima. Na sve strane novi izlozi i svijetlece reklame, nove prodavnice. Na livadi do moje zgrade poceli graditi novu. I prilicno odmakli sa izgradnjom, jebote. A tu su do prije neki dan ili neko ljeto djeca igrala fudbal. Vozaci se vazda nervirali kad lopta, pa za njom i neki bezbrizni zaigrani klinjo, izleti na cestu pred automobil i bezazlenim ocima, van svakog zla, naivno pogleda smrti u lice... Ko bi rekao da se ovoliko gradjevinskog posla moze uraditi za tako kratko vrijeme. A zgrada u kojoj stanujem se prilicno ofucala, nisam to do sada ni primijetio... Pa jos bezbroj novih sitnica i detalja u svim pravcima ?! Nevjerovatno. Zastakljene terase, satelitske antene na prozorima i bilbordi svuda uokolo. Ne mogu da vjerujem da nisu bili tu, prije nego sto sam otisao.

Fantasticno raspolozen za otkrivanje detalja bio sam i u trenucima kad sam ulazio u kucu.

- O pazi ovo ! – uzviknuo sam ulazeci u trpezariju – Kad ste se ovo ponovili ?

- Sta smo se ponovili ? – stara je pitala. Bila je sama u kuci.

- Pa novi tepih, evo ovdje... Dobar je. Mora da si ti birala. – ona se prima na takve sitnice. Njoj je bitno kakav tepih imate u stanu. Vrlo je vazno da se bojom i sarama slaze sa zidovima i namjestajem, da otvara ili zatvara sobu i tako to. Citava nauka, mislim. Jako bitna stvar.

Stara se sjebala : - Kupili smo ga u martu... Zar se ne sjecas ?

A sjebo sam se i ja. Nisam mogao da vjerujem da se ne sjecam takvih stvari. Pobogu, to je jebeni tepih, nije cackalica. A ja ga vidim prvi put, sasvim sam siguran. Nisam ga zaboravio, jednostavno ga do sada nisam primijetio. U stanu u kojem provodim pola svog vremena u posljednjih desetak godina. To nema nikakve veze sa mojom prirodnom nesposobnoscu da obracam paznju na sitnice. Ovo je vec patologija, jebiga... Zar sam toliko bio odsutan ? Toliko zaokupljen heroinom ? Koliko onda postoji jos pojedinosti koje nisam uocio ? Koliko propustenih dogadjaja, ljudi, rijeci, grimasa ?... Nisam nikako zivio u istom svijetu u kojem su ljudi oko mene. Ja sam, ocigledno, vrijeme provodio u zoni sumraka. Negdje gdje vlada vjecna tama, a oci se nikako i ne koriste, osim kad pokusavas pronaci venu. Mada, i to se ponekad moze uciniti pipanjem, kad se dobro ustelis. Nekad ni za to ne moras koristiti culo vida, samo rutinu... Bas je odvratno kad si potpuni stranac. Ne samo stranac u svojoj kuci, vec potpuni stranac u svijetu u kojem si nekad srecno zivio.

Stari je dosao nesto kasnije, dok sam vecerao. Radio covjek do ponoci. On to voli. Njemu to nije naporno. A ni moji roditelji nisu bili pretjerano naporni, te veceri. Mozda su dobili instrukcije od doktora kako da se postave prema meni. Mozda je i to Borovo maslo, mozda se uticaj njegovih prokleto urednih plavih uvojaka proteze cak dovde. Tip nezadrzivo nadire kao talas crne kuge sa istoka. Nepogresiv i brutalan ulazi u nase tople domove i diktira pravila. Usao je vec i u moj brlog, svetinju... Vrijeme je proslo mnogo brze nego sto sam se nadao. Sasvim pristojan razgovor, nisam bas potpuno siguran ali rekao bih da je bilo i nesto smijeha. Ipak, trudio sam se da pobjegnem sto brze mogu, da se zavucem u sopstvenu jazbinu i tamo lizem rane. Bilo ih je mnogo, mislim, rana za lizanje. Dan me je totalno rasturio… A u mojoj jazbini atmosfera i nije bas najveselija. Djelovala je prilicno jadno, mrtvo i bolesno. Moja soba, olicenje tipa koji u njoj boravi. Pravo ogledalo moje zalosne stvarnosti. U njoj nicega osim cetiri ravnodusna plava zida, kreveta, gomile knjiga na policama, gomile knjiga na radijatoru, gomile knjiga na stolicu pored kreveta, gomile knjiga na radnom stolu. Gomile knjiga prekrivenih prasinom jer odavno su vec procitane. I zaboravljene i ostavljene. Za nove nije bilo mjesta, vremena i interesovanja. Jedva bih uhvatio sat ili dva vremena za spremanje ispita za faks… I nicega drugog u jazbini, do velike praznine na mjestu gdje je nekad bio kompjuter i jos jedne praznine koja je predvidjena za televizor. Imao sam taj televizor, bio je sasvim solidan i dobro sam prosao kad sam ga prodao. Tada se vec nisam narocito zajebavao pred svojim, pokusavao da opravdam svoju glupost. Iskoristio sam priliku kad nikoga nije bilo u kuci, da ga iznesem na prodaju, cisto iz razloga da izbjegnem eventualno protivljenje, ali sam rekao istinu kad su me moji pitali. Slicnu stvar sam ucinio i sa CD player-om. Njega mi je mozda i najvise zhao, trebala mi je muzika ove noci... A kad je kompjuter odlazio na dobos, prvi od mojih tehnickih stvari, navodno sam ga nosio na popravku. Glupa, providna laz... Znali smo tada, i starci i ja, gdje moj komp ide i za sta ce se novac potrositi. Ali eto, i meni i njima je ta neistina bila potrebna. Svi smo povjerovali u to sto sam rekao, cak je neko jednom i spomenuo da bih trebao provjeriti da li je do sada popravljen ili nesto, nakon desetak dana izbivanja... Jos sam u sobi mogao pronaci gomilu svojih tekstova, zatvorenih u kartonskoj kutiji ispod kreveta. Mogao bih ih procitati samo kad sam dobro uradjen, cistog bi me zesce nervirali. Nepodnosljivo, do granice spaljivanja. Lijepo sam ih tu slozio kad sam polazio na lijecenje. Prodao bih i njih, da neko zeli kupiti poeziju. Prevazisao bih stidljivost, jebes stihove. Ali, za poeziju u kapitalizmu bas i nema nekog mjesta. Ona ne pravi pare. Osim toga, beskorisna je i narkomanima. Od poezije se jos niko nije uspio srediti. Ne mozes stranice mojih pjesama rastvoriti pomocu limuntosa i sloziti u venu. Da mozes, bila bi to odvratna droga. Bacala bi na emocije, kao ekstazi, ali opako crne i zajebane. Ljudi bi vrsili masovna ubistva na takvoj drogi. Stradali bi profesori u skolama, drotovi u policijskim stanica i beskrupulozni ljudi srafovi na rukovodecim polozajima u velikim preduzecima. Mozda bi neko, uradjen do stonda maestralno, dokacio i politicare. To bi cak djelovalo korisno po drustvo, taj truli dzanki bi u mojim ocima postao nenadjebiv heroj... A na dnu kartonske kutije lezao je... heroinski pribor, jebote.

Sjetio sam se njega, kad mi je Natasa pricala o zastekanoj flasici metadona. Zato sam je i mogao shvatiti, dok je pricala tako cudnu i morbidnu pricu. Ni ja, eto, nisam imao dovoljno odlucnosti da prije tri sedmice ponesem sa sobom prokleti pribor, nakon sto sam ga po posljednji put upotrijebio u noci koja je prethodila putovanju u bolnicu, pa da ga bacim negdje u ambis prije granice. U neku od prokletih bosanskih klisura. Neku nevidjenu vukojebinu... Onako, teatralno, kao u filmovima. Sa dubokim nedvosmislenim znacenjem. A eto, ja ga spakovao u tu kartonsku kutiju i ostavio ispod kreveta, da me saceka kad se vratim kuci. Pojma nemam zasto, kakvo to ima jebeno znacenje. Kakvu to sranje ima magicnu moc nad mojom licnoscu, voljom ?!.. Kasika srednje velicine, ko zna odakle uzeta i iskoristena bezbroj puta, sva crna i prljava od garezi, kesica limunske kiselina skoro sasvim puna, plasticni upaljac i spric, iskoristen svega nekoliko puta. Jos uvijek prilicno nov, za standarde pametnjakovica pozitivnog na hepatitis C... Pao mi je na pamet tip iz mog narkomanskog drustva. Tip koji je imao obicaj da, u vremenu kad nema para da nabavi heroin, a kriza pocinje ozbiljno da ga drma, sastruze onu prljavo zutu masu sa prednje strane kasike, one jadne bijedne ostatke desetina dop obroka, pa rastvori u vodi i slozi u venu... Eto, tu kao ima nesto malo robe, te mu skine krizu ili nesto. Mislim da je to obicna glupost, ne ostane na kasici ni izbliza dovoljna kolicina da bi se osjetila ali je na narkomana sugestivno djelovao sam ritual sredjivanja, cinio da se kriza povuce barem na neko kratko vrijeme, pa da prikupljenu snagu upotrijebi za jos jednu ocajnicku borbu za novac i heroin... Palo mi je na pamet da i ja sastruzem to malo zutog, preostalog na kasici, pa se malo sredim. Ili, da se cisto onako, iz gluposti i radoznalosti i silne zelje, pronadjem praznim ganom, da povucem malo krvi iz vene u spric, pa je zatim vratim u krvotok. Kao tus. Ili da roknem vazduh u vene. Mozda bi me to ubilo, trajno smirilo... Ipak, nista od toga nisam uradio. Prevrtao sam prokleto sranje po rukama neko vrijeme, prisjecao se prijatnih scena drogiranja i raspirivao ovisnicku zvijer u sebi do granice nepodnosljivosti, a zatim ga vratio na mjesto sa kojeg sam ga i uzeo. Pa kutiju vratio u svijet tame, da pociva sjebana i jadna. Kao kreator njenog sadrzaja... Dobro sam spavao te noci, popio sam oba preostala flormica, nesto mi bilo mrsko da ih dijelim na sitne komadice i smrcem.

Ispit je pocinjao ujutro u 10:00 casova. Ja sam se probudio mnogo rano, naviknut na klinicke uslove. Dobro istrenirana zivotinja, nema sta... Progledao sam bas u vrijeme kad su u Specijalnoj klinici specijalnim nesretnicima servirali kiflice sa sirom. To me je garant i probudilo. Nakacio sam se na kiflice sa sirom. Ne bih se iznenadio ni kad bi me slozila zesca apstinencijalna kriza, opasna kao metadonska. Kad bih se tresao bez kiflica, smrzavao se, a zeludac mi trpio strashne grceve. Ne bih se iznenadio ni kad bih bio hospitalizovan zbog problema. Ili cak kad bih se usudio da opljackam prvu pekaru na koju naletim. Ovisnost je zajebana stvar, cak i ako se nakacis na kiflice. Moze biti nezgodno, nemas previse kontrole nad svojim postupcima. Posmatras samog sebe na isti nacin kao i omiljenog filmskog ili strip junaka, kojem ne ide najbolje u zivotu. Gadno se nerviras. Ali nisi u stanju uticati na radnju i dogadjaje u filmu. Scenario pise neko drugi, obicno opako okrutan lik. I mastovit do jaja, u isti mah. Non stop anti heroja uvaljuje u nevidjene probleme i pri tome se trudi biti neodoljivo duhovit, da bi se ljudi kojim nedostaje uzbudjenja u sopstvenom zivotu mogu malo nasmijati. Smijeh lijeci, ako se ne smijes samom sebi. Ako si bas ti predmet necijeg smijeha i potpune paznje, uglavnom se ne provodis najbolje. Ljudi vole da gledaju tudju nesrecu. Tako im se njihovo sranje od zivota cini manje losim. Kad izadjes iz bioskopa, prvih nekoliko sati ne osjecas ustajali smrad uzaludnosti sopstvene egzistencije. Scenario za film o mom zivotu vec duzi niz godina pise Heroin. A ja sluzim za podsmijeh i negativan primjer klincima. Ubijedjen sam da komsinice svojoj djeci pricaju o svim gadostima koje droga donosi, upiruci svoj prokleti mrsavi, bradavicavi, govnjivi prst u mene. Eno ga, on je narkoman, antiheroj naseg haustora. Predjite djeco na drugu stranu ulice, nemojte da se ocesete o njega. I nemojte ni slucajno da odaberete njegov zivotni put. Postacete truli propalitet, kao ovaj neopjevani magarac...

O tome sam razmisljao po budjenju. Novo jutro mi je donijelo visak slobodnog vremena, bez ikakvog sadrzaja. Mnogo bi pomoglo, mislim, da sam imao bilo kakvu spravu u glavi ili nesto, neki mehanizam koji bi mi omogucio da prakticno razmisljam. Pogotovo ranije, prije nego sto sam krenuo kuci. Tako bih se na vrijeme sjetio da ponesem sa sobom iz Beograda udzbenik, pa da slobodno vrijeme koristim za ucenje. Valjalo bi malo ponavljati gradivo pred polaganje ispita, pretpostavljam. Ali, Vladimir, uzorni student narkoman se toliko zbunio predstavom uradjenog Borka, da ni o cemu drugom u tim momentima nije razmisljao, osim kako Borka navesti da mu ponudi heroin. Ili kad ce prokleti raspekmezeni kreten prestati da balavi o pokojnom burazeru i pruziti mu priliku da ga decidno zamoli za konkretnu uslugu... Zato ne ponesoh knjigu kuci i nisam mogao da iskoristim slobodno besmisleno vrijeme listajuci stranice. Mada, tesko da bih bez ijednog flormica na raspolaganju mogao raditi nesto vise od pukog listanja stranica ili gledanja kroz knjigu. U toj disciplini sam jako dobar. Blejanju kroz knjigu pravo u veliko nistavilo. Dobro mi to ide u zivotu... Posto nisam imao volje da pricam sa starcima, cijelo prokleto jutro sam proveo u krevetu. Lezao. Posmatrao plafon. Razgovarao sa fikusom, na glas i telepatski. Slusao zvukove na ulici ispred zgrade. Gledao kroz prozor u svijet oko sebe. Dan okupan suncem. Plavo nebo, livade prosarane cvijecem i olistalu sumu na brdima iznad grada. Prilicno uredne ulice. Ljude koji koracaju laganim subotnjim ritmom... Neki mrsavi stari Cigo je razvlacio harmoniku na klupi ispred moje zgrade. Gospodin prosjak, nije kao oni jebeni klosari. Ne sjedi na trotoaru, dok svira. Uziva na klupi, vodi covjek racuna o svom zdravlju. O prostati i bubrezima i genitalijama... I od svih jebenih klupa u gradu, on izabrao bas ovu ispred mog prozora. Opako me je iznervirao. Samo da sam imao bilo kakvu muziku za pustiti, nesto sto bi nadjacalo kretena, odvrnuo bih do daske. Trebao sam poceti vristati, samo da ugusim proklete zvuke sjebane fals melodije koja je ulazila kroz zatvoren prozor. Strokavi moron. Neopisiv antitalenat. Nikad niste culi nekoga da toliko ne zna svirati jebenu harmoniku. Zvucalo je uzasno. Harmonika je kasljala. Zavijala. Vristala i plakala. Skripala kao zeljezni lanci inkvizicije... Moron je dva predugacka sata svirao identicnu melodiju. Najgoru melodiju na planeti. Trebala je biti tuzna. Izazivati sjetne emocije u srcima mojih sugradjana. A u meni je samo budila zelju da iscupam radijator iz zida i bacim ga na morona. Ili ga gadjam nekom od besmislenih knjiga na policama u sobi. Ipak sam se izborio nekako sa njom. Naucio sam, izgleda, neke tehnike samosvladjivanja. Boro je mnogo dobar psihic, scena sa Milicom mi je totalno promijenila karakter...

Izgleda da moji sugradjani nisu nesto narocito muzicki zahtjevni, nemaju istancan sluh ili nesto. Ili mozda imaju zesce meko srce. Sesir ispred klupe na kojoj je Cigo svirao je konstantno prikupljao sitni novac. Tipu je dobro islo, praznio ga je kad bi procijenio da bi prevelika ispunjenost sesira sitnim novcem djelovala destimulativno na dobrocinitelje. Bas mu je dobro islo. Skoro da niko nije prosao, a da nije postigao kos. Sve dobre duse. Obicno su to bile one kovanice najmanje vrijednosti, ljudi vole da daju bas te. Tako im se pruza prilika da za minimalan novac misle za sebe kako su dobri ljudi. Mislim, uglavnom se zato rade dobra djela – da bismo se osjecali srecno zato sto smo ih ucinili i da bi za sebe mislili dobro... A ako das previse novca Ciganu koji prosi, onda za sebe kontas da si magarac, da se rasipas i to. Ja kontam da dobro djelo ima istinsku vrijednost tek onda kad je ozbiljno pomoglo osobi kojoj je pruzeno ili ako se barem pocinilac ozbiljno potrudio. Sve drugo je obicno kenjanje, koje radi isti oni ljudi koji idu u crkvu zato sto smatraju da treba da idu. A pojma o vjeri nemaju... Mozda bih i ja trebao poceti svirati harmoniku, ni sitan novac nije za odbaciti. Vjerovatno ne bih zvucao bitnije gore od romskog seronje, a faca mi je taman dovoljno nesrecna i smlacena za prosjaka. Prirodni sam talenat za izazvati sazaljenje i samilost na licima ljudi.

- Vladimire, - rekao mi je stari ozbiljnim glasom, kad sam se spremao za guzanje na faks. – Ti si duzan 1000 maraka onom Z. ? Je li tako ? Dolazio je na vrata deset puta najmanje, za ovo vrijeme... Dacu ti pare da mu platis dug. Da se to vise ne povlaci.

Od tog momenta, postao sam nepogresivo siguran da iz usta mog starog izlaze Borove rijeci. Taj covjek mi nikad drugacije ne bi dao novac u ruke, pogotovo ne da vratim prokleti dug prokletom dileru. Nikad. Skoro da bi se prije ubio ili bi mene likvidirao. Vec godinama nisam dobio ni dinara od njega. Stvarao sam novac na razne nacine, uglavnom sitnim poslicima na ivici ili drugoj strani zakona, manjim kradjama, prevarama i slicno. Prije toga sam muzao starog koliko god sam mogao, naravno. Dok sam se jos koliko toliko mogao prodati kao regularan lik. Dok sam ukucane jos uspijevao uvjeriti da ih sopstvene oci, usi i instinkt varaju. Takodje, maznjavao sam mu pare iz dzepova, dok je to bilo moguce. Poslije ih je tip negdje sakrivao, nije bilo teorije pronaci stek. Ne bih bio iznenadjen i da ih je u gacama nosio uokolo, drzao ih unutra i kad je spavao... Znao sam cak i staroj klepiti sitnije iznose iz novcanika, ali ta bi skoro uvijek znala njegovu sadrzinu do posljednje pare, na sedmu decimalu. Obicno sabiranje i oduzimanje joj bas i ne ide najbolje od ruke, pogotovo ako zbir ili razlika prelazi broj deset. Ali, kad se ta prebaci na polje finansijske matematike, dobijas novog Ajnstajna. Jebes sve bankare, bankomate i kompjutere, kako moja stara pamti takve podatke. Finansijsko stanje moze izbiflati nepogresivo u cetiri ujutro, kad je dignete iz sna. Pedantna zena, jebiga...

Ali, doktor je starom rekao da se moraju stvoriti uslovi za moj normalan povratak u zivot, kad za to dodje vrijeme. Jedan od uslova je vracanje svih dugova, da bih konacno mogao raskrstiti sa narkomanskim zivotom i prosloscu i ekipom. Da, to je jako vazno. Tako vise ne bih imao potrebu da se srecem sa dilerima, a oni ne bi imali priliku da me navrate da ponovo konzumiram zuto govno. Kao da dileri stvaraju narkomane. A situacija je zapravo obrnuta. Dileri postoje zbog narkomana, a rijetko ce vas ijedan vuci za rukav da od njih kupite robu. Ima dovoljno budala na ovoj planeti, cak i bez vas...

- Vladimire, - rekao je stari ponovo, nakon sto je izbrojao pare i pruzio ih. – Znas li da ti je ovo posljednja prilika ? Ako upropastis ovo lijecenje, nemoj se vracati kuci. Necemo te primiti... Eto da znas. Pa sad, pamet u glavu...

- Znam. – odgovorio sam i uzeo pare. Pazljivo sam se trudio da izbjegnem kontakt sa njegovom rukom, nesto bi me dodir iznervirao. Naravno da sam znao... Dobro sam to znao. I nisam se imao namjeru vracati, ako nekim cudom userem lijecenje. Ne bih psihoticnu situaciju vise mogao podnijeti ni dana, zaista. Stari mi je izbrojao cenera vise od hiljade, valjda da imam za kafu poslije ispita ili nesto.

- I sretno na ispitu... – stara se odnekud javila. Garant iz kuhinje. Ta zena pocne praviti rucak u sedam ujutro. Veoma ozbiljno dozivljava tu obavezu. Pravljenje rucka je za nju najvaznija stvar na svijetu. Kao da je bitno sta se jebeno jede i kada... Vjerovatno i jeste, normalnim ljudima. Snazno sam zalupio vratima, kad sam izlazio iz kuce. Nisam bio ljut na njih, vec na sebe, pretpostavljam. Ali trebao mi je taj tresak. Tako sam razbio sliku neprijatnog jutarnjeg desavanja u kuci na sitne parcice, kao posljednju popijenu flasu piva ili nesto.

Po izlasku na ulicu, nakon sto sam zmirnuo par puta pred jakom svjetloscu i suncevi me zraci prijateljski pocesali po glavi, tog dvadesetog dana lijecenja od heroina (izjednacen najbolji rezultat, jebote), osjecao sam se prilicno dobro. Imao sam brdo para u dzepu koje bi mi mogle omoguciti skoro mjesec dana bezbriznog drogiranja, pa cak i duze ako bi se malo obrnule na ulici. Nisam fizicki ovisan i odmoran sam... A nisam popio ni blokatore. I posta mi je pred nosom, a dilerov broj mobilnog u glavi uvijek nosim sa sobom, gdje god da podjem. Nikad mi nije polazilo za glavom da uspijem zapamtiti telefonski broj neke cure, koja mi se svidja, kako sam uspijevao pamtiti dilerove. Samo mi ga kazu i gotovo. Vec je pohranjen u ludoj jebenoj glavurdi, od tog dana pa do vjecnosti. Nema sanse da ga zaboravim ili smetnem. To se jednostavno ne dogadja. Lakse cu zaboraviti sopstveno ime, nego broj mobilnog prokletog dilera droge.

Ipak, nisam svratio u postu. Imao sam dovoljno samokontrole za takvu odluku. Jesam, iako ne znam odakle ona potice. Sta me je zadrzalo da ne napravim recidiv. Pretpostavljam da je razlog jako kajanje koje sam osjecao prilikom uzimanja para od starog. Nije mi se svidio prizor, nikako, pa je neophodno da prodje neko vrijeme, dok slika izblijedi iz moje glave. Ne vise od par dana, naravno... I tako, umjesto poste, noge su me odnijele u apoteku. Volim bosanske apoteke. Fenomenalne su. Ovdje apotekari nisu zadrti kao u uredjenim drzavama u zapadnoj Evropi i Americi. Ljudi su korektni. Jedino se nerviraju kad zatrazite insulinski pribor jer to je bas zajebana stvar. Onda ste upravo narkoman do jaja. Beznadezan slucaj kojeg treba odmah sahraniti na Barama, skratiti mucenje kad je krajnji ishod vec izvjestan i nemoguc za promijeniti... Ali, zato su sve vrste sedativa i tableta protiv bolova i slicnih sranja, svima na raspolaganju bez recepta. Ne zamlacuju se ljudi receptima, jebes recepte. Koga briga za papirologiju... Lijepo je vjerovati da to apotekari ne rade zbog bezdusne trke za novcem i nesredjene pravne situacije, koja im pruza priliku da izjebu propise i ostvare ekstra profit. Brizni su to ljudi, vole pomoci. Mislim, mozda to po zakonu i nije najispravniji odnos prema poslu i obavezama, ali apotekari imaju razumijevanja. Ljudi uzimaju u obzir rasirenost post ratnog sindroma i cinjenicu da postoji veliki broj veterana udarenih ozbiljno u glavu, koje je stalno neophodno smirivati. A ljudi ovdje nemaju obicaj da leze na psihijatrijskim kaucima i pricaju sranja tipu koji nestrpljivo posmatra sat i odsutno klima glavom, cekajuci da se kazaljke pomjere do okruglog sata, pa da vas isprati do sekretarice, koja vas ceka sa racunom za naplatu i novim slobodnim datumom za zakazati seansu… Ovdje ljudi vise vjeruju hemiji, a manje streberima koji prazno teoretisu o stvarnim problemima i postavljaju suplja pitanja koja odisu nerazumijevanjem. Ko ce ratnog veterana bolje shvatiti od drugog veterana, sjebanog kao sto je i on sam, po mogucnosti u nekoj otrcanoj kafancini ? Kao da se i moze pomoci tim ljudima, ikako drugacije osim tabletama i cugom? Psihici koji nisu ni prismrdili frontu, zasigurno nemaju pojma o tome... Cak i konobari poput Mrleta su u stanju postavljati bolja pitanja. I donositi nova pica za sto, gotovo brzinom svjetlosti ili nesto... Mada, mislim da bi i gdja Nena mnogim veteranima znacajno mogla podici moral. Izgledom, naravno, jebes psihoterapiju.

Ne moze se bas reci da je gospodja apotekarka skakala do plafona od srece kad me je ugledala :

- Dobar dan. – rekao sam. Nisam dobio odgovor, kucka je uvijek rezervisana prema meni.

– Dacete mi 3 kutije bromazepama od 5 miligrama.

- Bromazepam ? – iznenadila se. – Jos nesto ?

- Ne. Samo bromazepam. Koliko to kosta ?...

Poskocila je i dohvatila mi ga brze nego sto sam vjerovao da se moze pokrenuti. Obradovao sam je, izgleda. Otpisani se vratio iz mrtvih, sa teskih je presao na lake droge. Kakav fenomenalan cudesni dan... Bilo je jeftino. Sedativi su stvarno jeftini. Cener je bio dovoljan, a ostalo je dovoljno kesa i za flasicu soka u prodavnici, da tablete lakse kliznu niz grlo, dok budem koracao prema fakultetu...

- Dovidjenja. – dobacila je dok sam izlazio. Da sam malo usporio, garant bih cuo i – ”dodjite nam opet”, po prvi put otkako posjecujem tu vrazju apoteku...

Popio sam samo pet komada. Znaci, svega sam unio 25 mg bromazepama u sebe. Vise nego skromna doza, definitivno sam imao mjeru. Jebiga, ako vec idete na fakultet da polazete ispit, otprilike biste trebali popiti bromazepama onoliko koliko pijete kad posjecujete manastire. To ce vam svaki iole ozbiljniji strucnjak savjetovati. Onaj koji se barem malo razumije u sedative, manastire i fakultete. I polaganje ispita... Nisam zelio nikoga da sretnem putem na faks. Mrzio sam taj prokleti put na faks i brdo na koje se moram popeti, ali ipak sam zelio hodati. Smatrao sam da bi mi lagana setnja na prijatnom jutarnjem suncu sasvim odgovarala. Plus bi razmrdala tablete u stomaku, brze ih uvela u igru i dala im priliku da se razigraju u mom krvotoku. Da me lijepo pripreme za ispit, eliminisu bespotrebnu dozu nervoze i oslobode svakog pritiska i treme. Kontam da sedativi tome i sluze, da ih je neki genijalac iz tog razloga kreirao. Nisam se plasio ni eventualnog susreta sa dilerom. Jebes ga, imam pare koje mu dugujem, moze samo da mi ga popusi. Koliko god da je nadrkan na mene, okrugla cifra ce ga brzo primiriti...

Ali, zelja mi nije uslisena. Nisam dobio priliku da odvalim guzove od hodanja, penjuci se uz prokleto brdo. Da sam se na krizi lijeno vukao putem, sigurno ne bi naisao niko poznat sa autom. A ako i bi, hladno bi me ostavio da se borim za dah u oblaku prasine i produzio na fakultet... Ovako, jedva sam presao cetvrtinu puta, kad mi je stao poznat lik u poznatoj skalameriji. Taj auto ne bih mogao pomijesati ni sa jednim drugim, bezbroj puta sam ga gurao. Prokleti bijeli stojadin, nekretnina stara preko trideset godina. Odvratno govno koje je non stop zajebavalo. Namjerno se supak kvario onda kad sam se ja u njemu vozio. Jebena masina je imala nesto opako protiv mene, plus neku nezamislivu sposobnost da provali moje prisustvo, pa je otkazivala poslusnost skoro svakog puta kad je prevozila moju nesrecnu guzicu... Iznad volana se grcio moj bivsi najbolji drug Bojan. Kakav sam maler, jebote. Nisam ga zelio vidjeti. Ne, jos barem pola sata vremena, dok bromazepam ne proradi... Mislim, dobar je on momak i nisam mu ni previse duzan novca, ali mi se ne razgovara sa ljudima u globalu. Iskreno, uzeo sam ja njemu koliko god sam mogao, ali to je minimalan iznos. Jebes ga, deckova finansijska situacija je ruinirana kao i stojadin kojeg vozi. Bas je, ono, tip kokuz. Student iz bosanske radnicke porodice, gotovo u rangu Alije Sirotanovica. Mozda da sam mu u dva navrata uzeo po dvadeset maraka ili tako nesto (tesko se sjetiti u masi slicnih). Taman dovoljno da bude pomalo ljut na mene, ali ne da me narocito proklinje ili saceka u mraku haustora sa bejzbol palicom u ruci. A i nije on takav tip covjeka. Nije gad koji pravi problem za dvadeset maraka. Koji ce ti za sitnu lovu izbiti zube iz glave ili polomiti rebra i noge... Njemu dvadeset maraka vrijedi koliko i dileru hiljadu, ali decko je dobricina. Tih njegovih krvavih dvadeset maraka je meni donosilo kvoter dopa. Samo toliko da se jednom sredim. Mozda su mi znacile jos manje nego i dileru. I uopste se nisam sikirao sto sam olako trosio pare kojih se Bojan bas za veliko prijateljstvo svojevremeno u par navrata odricao...

Bojan je lik sa kojim sam se godinama druzio, cak smo sjedili u klupi u srednjoj skoli. On je jedan od trojice iz moje ekipe, koji su se uspjeli zadrzati samo na lakim drogama. Upisali smo isti fakultet, a on se prvi ozbiljno smuvao sa ribom, bas u vrijeme kad smo gutali tablete i duvali vutru. Tip pokupio gabora, samo takvog. Jedina gora stvar za pokupiti od Bojanove ribe, koje se trenutno mogu sjetiti je – virus AIDS-a... Mislim, cura je bas ruzna. Ne kontam ja ljepotu na ovaj prosti, matematicki, holivudski nacin. Ono, da je lice lijepo ako je simetricno, a tijelo mora biti vitko i zategnuto. Taj pojam je ipak nesto siri i ne moze svesti na obicne brojeve i kalupe. Ne moze se izracunati ili nesto... Vjerujem da lijep covjek zraci na neki nacin, predstavlja licnost. Bojanova riba, ako je i zracila iz sebe, radila je to na nacin na koji Cernobilj zraci... Bas grdilo od djevojke. Umilna kao zvizduk atomske bombe. Romanticna kao Cak Noris u akciji. Eroticna kao tusiranje u Ausvicu, uz sistanje ciklona B umjesto vode. Tolerantna kao drot u penziji... Nazalost, kao i svaka mudra ekstremno ruzna djevojka, znala je da je Bojan njena jedina sansa da ne ostane stara usedjelica. Tako je zbunjenog naivnog tipa poput oktopoda scepala svojim gadnim, ljepljivim pipcima i smotala se oko njega. Odlucila da ga ne popusta sve do kraja njegovog mucenickog zivota. Eliminisala je svu konkurenciju oko nesrecnog plijena. Zensku i musku. Pri tome, ja sam je narocito nervirao. Zato se posebno potrudila da Bojana odvoji od mene. Nije joj to ni predstavljalo posebno tezak zadatak. Sve sto je trebalo da uradi, bilo je da svog decka drzi sto dalje od droge. Narocito heroina... Poslije su vrijeme i volja mog gospodara lagano ucinili svoje. Napravili nepremostiv jaz izmedju godinama najboljih prijatelja. Srecom, nesto ranije sam uspio pozajmiti pare od njega. Danas bi me garant hladno odbio, kad bih mu zatrazio cvaju da prijavim ispit na faksu ( kao ne mogu uzeti pare od starog, ponovo ne pricamo, pa cu Bojanu vratiti cim se srede odnosi). Nismo bili na kafi beskrajno mnogo vremena. A najtuzniji element price je cinjenica da je gadna zla zenka iz najgorih snova, zapravo daleko bolji izbor za njega od mog sjebanog drustva. Naravno, ne mislim da je razlog u tome sto mu ona pruza redovno usluge oralnog i analnog seksa, za razliku od mene. Ona je jednostavno zdrava za njega. Niko jos nije umro od ljubavnog zagrljaja najruznije zene u ovom svemiru i sire. Spominju se, doduse, u raznim mitologijama Meduse i slicna grdila sa spletom zmija oko glave umjesto kose, koja ucine da se skamenite, kad ih pogledate u lice. Ali, to je samo mitologija, jebes ga… Koliko god ruzna bila Bojanova riba, tip se jos uvijek nije pretvorio u kamen. Nije ni okopnio poput aprilskog snijega, niti se pretvorio u krastavu zelenu zabu. Cak se pomalo i zaokruzio, dobio desetak kilograma (da joj bolje parira u krevetu, pretpostavljam). S druge strane, od heroina se svakodnevno umire. Druzenje sa mnom ga je samo moglo dovesti do heroina. Nista drugo ne bi mogao dobiti od gorkog, sveznajuceg cinika.

Bojan je otvorio je vrata sa suvozaceve strane i zamumlao :

- Ej Dovla, ides li gore ?

- Idem. – rekao sam i utrpao se u sjediste do njega, ocekujuci da ce se motor govneta od auta odmah ugasiti i ja morati prokletinju gurati uz brdo, kao lokalnu varijantu jutarnje gimnastike. – Djesi Bojane, nismo se vidjeli sto godina !!! Sta se radi, buraz ?

- Ma nista. Gdje si ti, covjece ? Nema te nigdje ? – glas mu je zazvucao nategnuto. Osmijeh je djelovao neiskreno. Da ga ne poznajem, pomislio bih da me lagano podjebava. Ili bih bas to pomislio iz razloga sto ga dobro poznajem. Nisam nikad ranije primijetio da me tako tretira.

- Jebiga. U Beogradu zivim, preselio sam se tamo prije mjesec dva... Dosao da polazem ovo spoljnotrgovinsko poslovanje. Jesi i ti zato posao na faks ?

- Jesam. Da se polozi sranje, pa onda na apsolventsku ekskurziju... Ides li sa nama ?

- Gdje se ide na ekskurziju ? Prvi put cujem... – kiselo sam uzvratio.

- Idemo u Spaniju za dvije sedmice. Preko Italije i Monaka. Bice ludilo. Ludilo...

Mogao sam da zamislim njegovo jebeno ludilo. Tip sjeban i zbunjen sjedi u busu sa flasicom mlakog soka i kesicom cipsa u rukama, prica sa nekim gadnim snobom, studentom streberom, u sjedistu do sebe, koji prvi put napusta granicu ove usrane drzave, pa se gotovo upiskio od uzbudjenja. Pricaju o maketama aviona ili problematici visoke stope nezaposlenosti u Spaniji, tako atipicnoj u odnosu na vecinu EU zemalja... Mozda sebi dozvoli i poneko pivo. A poslije treceg piva ima da telefonira svojoj grdnoj zenki direktno u pecinu u kojoj se sklonila na pocinak dok joj decka-zrtvu ne vrate kuci, te da joj cvili i jada se kako mu nedostaje... To je njegova prokleta ekskurzija, kao i ekskurzija vecine drugih strejtera. Njhov provod. Ako se slucajno otkinu od alkohola, posljednje veceri putovanja, onda ce da prave gora sranja i kretenizme, nego sto bi ih napravili svi specijalni slucajevi sa specijalne klinike za lijecenje bolesti zavisnosti za deset godina boravka u Spaniji... Tako to ide sa njima. Poslije ce, naravno, cijelog zivota tupiti o tome potomcima i prijateljima i svima onim malerima koji budu primorani slusati njihovu pateticnu pricu, da bi dokazali kako su bili ludi u mladosti i vodili zivot pun uzbudjenja. Jos ce na kraju izvlaciti i prigodnu pouku za mlade narastaje u fazonu – ”sve u svoje vrijeme. Ja sam nekad bio mlad i lud i pun energije, ali sam kasnije umro i poceo da zivim obicni mali poslusni zivot kancelarijskog pacova. Tako i vi isto potrosite svoj dragocjeni zivot.”. U hiljadu prilika po hiljadu puta jedna te ista prica, pomalo prosarana i osvjezena novim pikantnim fiktivnim detaljima.

Ipak, zavidio sam Bojanu zbog toga. Mnogo sam mu zavidio. Uzasno, beskrajno sam mu zavidio.

- Nemoj srati da te je djevojka pustila da ides na eksurziju... Izborio si se za status, jebote !!! – znao je moje misljenje o njoj. Znao je da ga zajebavam. A garant je moj izraz lica i smijeh bio slican njegovom kad me je pitao sta radim i to...

- Nisi papucar ili nesto... – u principu, za mene su papucari svi likovi koji imaju djevojke, garant zato sto je ja nemam.

- Idemo zajedno... Ide i ona. Mozemo povesti koga god hocemo.

- Aaa... Tako znaci. Bice vam onda pravo dobro. – odgovorio sam, suzbijajuci napad smijeha.
Njima ce fakat biti dobro, mada slike sa ekskurzije sigurno nece biti pogodne za prikazivanje. Ne bi bilo dobro da njegovi potomci provale da mu je riba oduvijek bila nevidjeno ruzna. Sjebalo bi mu to autoritet i imidz. Mislim, muzevi za svoje ruzne zene vole tvrditi da su takve postale poslije drugog porodjaja, ali su u mladosti bile picke kao avion... Bila mi je tragikomicna pomisao da ja vjerovatno ne bih imao koga povesti sa sobom na jebenu ekskurziju. Mijenjam jedno mjesto u busu, sobi i krevetu za pet grama solidne robe... Ako bi imala odgovarajucu lopticu zutog kao prilog za mene, vjerovatno bih poveo sa sobom i Bojanovu djevojku. Koliko god da je ruzna. Jesam karakter covjek, ali mekog sam srca, ovisnickog.

Bojan i ja smo poslije popili i kafu u kantini. Ja mu pricao bajku. Otprilike slicnu pricu kao i konobaru Mrletu prethodne veceri. Cak sam je pomalo i oplemenio u drugom pricanju, ubacio par lascivnih scena i dozu loseg humora. Vjerovatno bih u trecem pricanju poceo ozbiljno parirati strip junaku inspektoru Hejziju. To je najslavniji jebac u krimi romanima, o kojem sam ja citao. Kao klinac sam zelio postati cool besmislen lik kao sto je Hejzi, cim porastem i ocijede mi se bubuljice sa lica. Ne bih, doduse, lovio negativce jer ne bih radio nista, ali bih znao sa zenama... Bojan mi, svakako, nije povjerovao ni rijec od onoga sto je cuo. Ili jos i manje. Naucio je lekciju tokom godina druzenja sa mnom. Nije ga skupo ni kostala, svega pedesetak maraka. Trebao sam mu, definitivno, vise uzeti. Mada, morao je vidjeti da sam cist, ako izuzmemo rad nekoliko bijednih bromazepamcica. Zanemarljiva gudra i zanemarljiva doza. Uzeto tek onako, da zavaram zvijer u sebi. Malo me je opustila. Pocesala me po revolverima i smanjila nervozu.

Medjutim, Bojanova prica je bila nevidjeno dosadna. Frajer je tupio o ispitu neko vrijeme. Nije najbolje naucio onaj dio o WTO-u... Bas i ne razumije poglavlje o povlasticama, na koga se odnose i tako to... Inace, u zivotu - jebe ga nesto auto. Otisao mu cinculator ili gumiflafna, to nisam uspio sasvim shvatiti. Ne razumijem se u automobile bas najbolje... A morace zamijeniti i jedan amortizer, ovih dana. Igra jos igrice na kompjuteru i izlazi sa djevojkom. Usvinjio se pravo, od ljeta pocinje da trci oko stadiona. Mora, jebiga, smrsati barem deset kilograma. Da mu je samo zavrsiti ovaj fakultet i zaposliti se da ima svoj dinar. Pun mu kurac cimanja sa starcima... Bojan je peglao prilicno. Nije bas tip imao velikih ideja i misli. Nekako su isparili iz njega ironija i cinizam i sarkazam, koje je dijelio sa mnom i koje sam volio cuti iz njegovih usta. Zasmijavali su me... Onaj buntovnik u njemu, kojeg sam tako dobro upoznao tokom godina druzenja, izgleda da je umro. Ovaj novi, debeli lik je potpuno odrastao. Prihvatio zivot i kompromise. Prica strejtersku pricu. Stoji cvrsto na zemlji, sa objema nogama... A ja ostao jednaka budala kao prije pet ili sest godina. Zreo kao jebeni srednjoskolac, kao da je heroin konzervirao moju bolesnu glavu. Sa istim kritickim odnosom prema drustvu i podcjenjivackim stavom prema svemu sto je normalno. Bojan mi je dosadan. Uzasno, prokleto mi je dosadan. Zelio sam da ga zveknem po zubima, cisto iz razloga da provjerim kako ce se ponasati. Da li u njemu jos ima malo energije i zivota ?... Smorio me tip, do jaja. Kao sto me je svacija strejterska prica smarala. I kako da prestanem da se drogiram, ako mrzim zivot obicnih i normalnih ljudi, a ne nudim nikakvu alternativu zauzvrat ? Za koju prokletu slamku da se ja uhvatim ?... Ne mogu da pricam sa normalnim ljudima i to ti je. Mogu ih podnijeti, ako sam se nagutao sedativa ili locem cetvrto pivo, ali ne uzivam u druzenju sa njima. Nimalo.

- O Dovla, sta ima kod tebe jarane ? Je li se spremio za ispit ?... Jeste, garant, odgovoran si ti student – prisao mi je cvikeras iz Gacka, kad smo vec zauzeli pozicije ispred kabineta profesora i cekali na svoj red. Znao sam lika, predsjednik je AISEC-a. Smrad mali streberski, nije svoj sicusni penis jos nijednom izvadio iz gaca, osim prilikom mokrenja, a vec se bavi politikom. Ganja interese i veze i smjeska se profesorima. A drugi studenti mu se uvlace u supak, nadajuci se da ce im srediti neko putovanje ili razmjenu studenata sa univerzitetima iz USA…

- Jebiga, sigurno nisam dobro kao ti… Ali kontam da ce se poloziti nekako.

- Hoce, polozice se. Nego sta… Blago tebi, ti nikad ne osjecas tremu. – podjebavao me smrad ljigavi, s knjigom u ruci.

- Osjecam jarane, kako da ne. Evo proradio mi zeludac od straha, desava se nesto jako cudno dole. Vrtlozenje i bura… Revolucija i kontrarevolucija. Hoces mi dati kljuc od svoje sobe da ti se pokenjam u WC-u ?...

- Hahahhaha… - usiljeno se nasmijao.

- …Hajde, budi drug. Ti si, ipak, predsjednik AISEC-a. Imas obaveze prema obicnim studentima.

- Ma, neces ti kenjati u mom WC-u… Hahahhaha, ti bi nesto drugo radio. Znam ja tebe. – cvikeras mi ga je mudro suknuo, a ja naprasno izgubih volju za daljnjim nadjebavanjem.

Nervirale su me sve te vazne mlade njuske oko mene. Vidio sam u njima buduce direktore drzavnih preduzeca i profesore i politicare i bankare i osiguravatelje i seronje svih drugih vrsta i profesija… Nisu mi se svidjali. Da bi bio uspjesan, moras biti brutalan i sebican i pokvaren i inteligentan. Pozeljno je da takvi jos kao studenti budu na odgovornim pozicijama u raznim organizacijama, da bi pronasli zajednicke interese i povezali se sa slicnim ambicioznim njuskama u drugim gradovima i drzavama, te se napucali iskustvom i znanjem. Takvi kasnije najbolje uspijevaju u zivotu, nebitno da li su talentovani u svom poslu ili ne. Ono malo gotivnih likova koje mozete sresti na ekonomskom fakultetu, nemojte traziti u centru zbivanja. Ti obicno statiraju u nekakvim mracnim coskovima. Ne guraju se u prve redove i ne prave se pametni. Po zavrsetku fakulteta zive svoje obicne marginalne zivote, jednako neprimjetni kakvi su bili i za vrijeme studiranja... Zivot, kao i fakultet, dozivljavaju na ozbiljan i odgovoran nacin, ali nisu dovoljno agresivni i brutalni da bi napravili dobru karijeru i veliki novac, odnosno bili uspjesni na bezdusni kapitalisticki nacin. Ima nesto dobrih ljudi i medju bivsim buntovnicima, kao sto je to moj bivsi drug Bojan, ali samo pod uslovom da sasvim ne izgube svoju nekadasnju licnost ili barem razumijevanje za buntovnicki nacin razmisljanja. Svi ostali ekonomisti su jebeni probuseni kurtoni, sto se mene tice. Zjape, suplji i beskonacno gladni. Novca i moci.

Fakat nisam osjecao nikakvu tremu vezanu za polaganje ispita, kao sto je nikad i ne osjecam. Mislim, jebes fakultet i ispite. Ne znam zasto bi se covjek uopste uzbudjivao oko toga. Marginalna stvar u zivotu. Ispit kao ispit, nekad ga polozis, a nekad ne… Obicno ti uspije, prije ili kasnije. Potrebno je malo strpljenja i opusten pristup. Jedina ozbiljnija neprijatnost vezana za ispit se sastoji u tome sto moras odgovarati pred nekoliko ljudi. To moze da bude pomalo neugodno, kao kad izlazite iz mora, a niste na vrijeme provalili da vam je voda spustila gace do koljena i drugar vam veselo landara po preponama, razdragan zbog prijatnih dodira toplih suncevih zraka i zaprepastenih pogleda raje na plazi. Da, samo je neprijatno, ali ne boli. Cak kasnije, kad evocirate uspomene o tom zbivanju, one uglavnom bude prijatne i simpaticne emocije u vasem srcu… Stidljivi ja nikad nije imao posebnih problema vezanih za izlaske na ispite, pogotovo u situacijama kad je rasturen od heroina. Na dopu se obicno rasprdim do besvijesti, ne mogu se ugasiti, koju god temu da mi bacite za razgovor. Malo mi je, istina, tesko da ostanem ozbiljan i ne pocnem sa blesavim shalama i glupostima, ali prica tece… Jedino sam mrzio i izbjegavao izlaziti na ispite koje nisam naucio. Nervira me mogucnost da ispadnem magarac i budala pred slinavim ambicioznim supcima iz raznih planinskih vukojebina iz svih krajeva voljene otadzbine. Nisam zelio tim bolesnim kretenima pruziti priliku da se podlo smijulje i osudjivacki vrte glavom iza mojih ledja. Ili, jos gore, ne bih im nikad mogao dopustiti da ubacuju rijeci u moje odgovore i kurce se sopstvenim nabudzenim znanjem u odnosu na skromno moje, pred smrknutim licem profesora. Zato sam rijetko izlazio na polaganja, ali bih uglavnom uspio poloziti. Dobijao bih solidne ocjene, sedmice ili osmice. To mi je uvijek bilo sasvim dovoljno. A kontam i da je zbunjivalo proklete streberske ljigave njuske, koje nikako nisu mogle prokljuviti otkud to da jedan smrdljivi narkoman nesto poznaje i u stanju je suvislo govoriti… Volio sam procitati zbunjenost sa njihovih lica. Radovala me je, cinila beskrajno srecnim. Kao kad autsajder dobije favorita u sportu. Kao kad negativac u filmu nalupa glavnog junaka koji obavezno na kraju mora dobiti rat. Zapravo, bas u toj emociji se krije i osnovni motiv koji me je pokretao na ucenje. Nista drugo nije moglo, ni prica o karijeri, statusu, novcu; niti, kao njen antipod, varijanta o kopanju kanala ili nosenju izrezane daske na lokalnim pilanama ili sluzenju pijanih cika Dusana u trulim birtijama, sto bi mi se smijesilo u mracnoj buducnosti bez jebene diplome. Bolio me kurac za takve strejterske tripove o karijeri, samo sam zelio da im budem opozicija.

A polozio sam i spoljnotrgovinsko poslovanje. Odmah sam znao da cu poloziti, cim sam vidio da je rijec o profesorici srednjih godina. Da sam ranije dolazio na predavanja, svakako bih imao priliku da je upoznam... Dobro mi ide sa gospodjama srednjih godina, ako na njihova vrata prethodno ne pokuca moja narkomanska reputacija. Danas sam imao srece. Profesorica nikako nije mogla nacuti price o meni, kako se to moglo desiti kod domacih profesora (mada, smatram da su to jos mozda i jedini ljudi u gradu koji ne znaju da se ja drogiram). Ova je iz Beograda, predaje tamo na fakultetu, a ovdje dodje tek ovlas da odrzi par predavanja i ispita i pocasti se sladoledom ili nesto. Fina gospodja, pravi gradski intelektualac... Provalio sam odavno da kod takvih dama mnogo bolje prolaze blago zbunjeni i konfuzni likovi, od ljudskih automata za odgovore. Od onih studenata koji ispred sebe hologramski projektuju stranice knjiga i onda pocnu da ih listaju i citaju. Ja sam blago konfuzan i zbunjen lik, a uz to sam dobro spremio i jebeni ispit, pa sam lagano polozio. Gospodja me pocastila osmicom, a ja sam joj se iskreno nasmijesio. Mozda i prvi moj iskren osmijeh tog dana. Nisu mi ga uspjele nesto ranije iznuditi ni kvalitetne hercegovacke dojke pojedinih studentkinja u hodniku. Jednostavno bi na mog prijatelja destimulativno uticao ostri, opojni miris ambicije koji je iz njih isparavao. Volim ih uvece, u kaficu ili u domovima, ali ne i ispred kabineta za polaganje.. A poslije ispita sam odlucio da se pocatim pivom. Jednim. I eventualno jos jednim...

[quote="Vlado_M"]Ipak, zavidio sam Bojanu zbog toga. Mnogo sam mu zavidio. Uzasno, beskrajno sam mu zavidio.

Dragi Vlado, ti si jebeni luđak i čim stignem, sve ovo što si napiso ću fino sebi da isprintam i da čitam ko čovjek...
Uljepšo si mi dan...

Posto mi je tema trenutno u rekonstrukciji, moracu ovdje da zalijepim ovaj spot. Zelim da u ponedjeljak znam kako sam se u petak osjecao. Dobro je to. Nemojte ga gledati, uzasan je.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2W5bDCgFMn0[/youtube]

Smijesna je cinjenica da vecina ljudi ovu pjesmu dozivljava kao plakanje za nekom fatalnom curom... Okej, pjesma jeste ljubavna, samo sto se ovdje ne spominje nijedna djevojka. Pjesma govori o ljubavi prema dopu. Matt Lenz je to dobro provalio, ocigledno je talentovan decko. Ali bolje bi bilo po njega da ne konta bas najbolje. Jebes talenat, ako se drogiras. Za mene, H. je heroin, snake je crv ili majmun ili zvijer, a pjesma govori o recidivu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=AAcEN0-NxpI[/youtube]

Bolje sam danas nego u petak.

:smt006

pa naravno da govori o dopu i rec.pa oni momci su se jako dugo drogirali, i onda odjednom se poskidali, i jednako su dobri...bila sam na koncertu u bgd valjda pre 2 godine...fantasticno...savrsenstvo.....a maynard je bio....uh...samo mio je sad zao sto sam otisla odvaljena...al jbg...

Ti si barem bila na koncertu ... To je jedan od bezbroj koje sam propustio. Ali fakat, zamisli kako su srecni i pateticni ljudi koji je dozivljavaju kao ljubavnu pjesmu. U tome i jeste draz Tool-a. Svaki tekst ima najmanje dva tumacenja. Maynard je genijalan covjek, a ovo je genijalan tekst :

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=F97RgIz_fTE[/youtube]

Naravno, moze se tumaciti na vise nacina...


Nevezano za prethodno, evo jedan citat koji sam dobio od druga mejlom danas i popravio mi je dan :

"..Negde usput, a zaista ne znam odakle mi to, pocheo sam da mislim: mozda bi trebalo da postanem pisac.
Mozda bih mogao da napishem reci koje nisam prochitao, mozda bih tako mogao da sklonim tog tigra sa grbache.
I sad osecam kako se ludilo valja kroz mene, ali jos nisam napisao rech onako kako to zelim, tigar mi je i dalje
na ledjima. Umrecu sa tim kurvinim sinom na grbachi, ali borio sam se sa njim. I ako negde postoji neko ko se
oseca dovoljno ludim da pozeli da bude pisac, reci cu mu: samo napred, pljuni u oko suncu, udri po tim tipkama,
to je najbolje moguce ludilo..".

Charles Bukowski

hehe još da si stavio "Pushit" bio bi moj top 3.
Bila sam i ja na konceertu u Bg, bilo je naravno do jaja, samo loša furka im je to što ne da nema pušenja - nego su nam svima
pokupili cigarete i upaljače..maderfakers
Ali jbš kutiju cigara i upaljač