Forum za podršku u oporavku

Danas je sedam mjeseci od kako se, nadam se -poslijednji put, venama moje kcerke razlio onaj otrov, ono zlo! Nismo euforicne, znamo da taj :snakeman: ne spava, ali smo sretne i zadovoljne sto apstinencija i socijalizacija idu dobro, a uz to gotovo da se rijesila i bulimije. Znam kako se neki "osipaju" na smajlice, ali jednostavno ne mogu da odolim :smt113 :smt113 :smt113 :smt113 :smt113 :smt113 :smt113 ....Radosna sam!

Jako mi je drago zbog Vas,daće Bog da tako i ostane!

Zapravo, daće Bog da bude još bolje!!!

Hvala-red je da se i suovisnici bar malo opuste...Puno srece i uspjeha!

Super !
Pozdrav.

Ovih dana mnogo stvari-dodjaja nam ide na ruku. Prvo: u vrijeme kcerkine kulminacije sa narkomanijom i nase najvece borbe protiv toga, nju su pozvali u policiju da da izjavu, jer su neki momci, koje je ona poznavala »pali«. Mi smo je tada rado odveli tamo, i trazili od nje da sve iskreno kaze (normalno nismo bili s njom kad je davala izjavu). Skoro da smo i zaboravili za taj dogadjaj, kad je stigla plava koverta, gdje je sud poziva da svjedoci. Tad nas je uhvatila panika, mene posebno, samo sam nastojala da ona to ne primjeti. Sve mi se skupilo, cijeli film prosao kroz glavu, a tek ono :«Mogla je i ona, ne daj Boze, biti sada u toj situaciji«. Ni njoj nije bilo lako.Krenula novi zivot: fax. izolacija, novi imidz-sada uredna, dotjerana djevojka, odmaknuta od »onog drustva«, sa nekim novim poznanicima koji je cijene zbog rezultata na fax-u, uljudnosti i sl....Srecom nije imala nekog kontakta sa tim tipom, za koga su je zvali da svjedoci, tek povrsno poznanstvo, a skoro da ga nije ni pominjala u onoj izjavi, ali opet nimalo prijatna situacija. Ja je savjetujem, da prica iskreno ali da pazi da ni tog djecka ne osteti, da mu ne naudi...Sve je proslo bez problema, ali taj dogadjaj je imao uticaja na nju jer je jos vise ucvrstio njenu zelju, volju i odluku da istraje u svojoj apstinenciji...Drugo: na fax-u ima psihologiju dosta obimnu i ona se toliko zagrijala za taj predmet, prosto ga guta i to meni uveliko olaksava, jer sama iz svega izvlaci mnoge pouke vezane za svoj problem, pravilno analizira uzroke i poslijedice....Trece: polozen ispit sa ocjenom 9 dao joj je krila...Cetvrto: Sve vise stice novih poznanstava na fax-u, a vratilo joj se i par bivsih prijatelja, koji u pocetku nisu vjerovali da se ona toliko promjenila, a svakim danom sve manje sumnjaju u tu njenu promjenu...Peto: Sve vise cujemo kako je neko koga znamo, tj. s kim je ona imala u »ono« vrijeme kontakta »pao« ....itd...sve stvari i dogadjaji iz kojih moze, a po svemu sudeci i hoce, ona izvlaci pravu pouku...Zato joj pomalo dajem slobode (i dalje strepim, ali moram da joj ukazujem tog povjerenja) time sto je sad pustim na fax. bez mog nadzora, uz obavezu javljanja na tel. I dolazak u odredjeno vrijeme, dajem joj dzeparca da moze popiti kafu, pice, kupiti sendvic tamo, a ona, da bi ispostovala ukazano povjerenje o svemu me obavjestava. Mozda ovo zvuci grubo, ali obje smo pristale na ovakav vid saradnje jer je u ovoj situaciji nuzan...Bitno je da smo obje zadovoljne...Valjda uspjemo u svemu ovome, a na to mi ukazuje njena temeljna, voljna promjena principa, zivotnih stavova i dr. i to u praksi, a ne samo rijecima i obecanjima.

Samo naprijed...
Redovno Vas čitam i stvarno mi je drago što Vaša kćerka pravi dobre životne izbore. I njoj i Vama želim puno sreće i istrajnosti.

Hvala Sanela na podrsci.
Na ovom forumu sam saznala mnogo stvari koje mi i te kako koriste u ovoj nasoj (kcerkinoj i mojoj borbi) i zbog toga osjecam odgovornost da i kada stvari dobro idu (a ne samo kad trazim savjet) da se povremeno javljam i svojim primjerom dajem nadu i ostalim suovisnicima i ovisnicima da se do cilja moze doci kad se ima velika volja. Teskoca, nedoumica ima, ali kako vrijeme odmice, bolje receno kako kod kcerke raste samopuzdanje, one su sve lakse, a ono sto je bilo tesko polako se zaboravlja i blijedi...Uvijek moram da zavrsim time da sam i dalje vrlo oprezna.
Pozdrav.

Juce je bilo tacno OSAM mjeseci..., a kako nam je bilo daleko ovo kad se kretalo...Sinoc ,onako u prici rece: »Ma, ne pada mi mama to vise na pamet. Taman posla da skrenem sa ovog puta!«...Jos se nalazi i to na svim poljima: u druzenju, ucenju, sminkanju, ponasanju itd.itd...Brusi se...Kao u svemu tako je na primjer i ovom ispitnom roku krenula euforicno, ono misli uspjela sam ovo, uspjet cu i to...Nesto je i uspjela, a nesto i nije i sinoc smo se i oko toga slozile da i te padove (pad na ispitu) shvati kao nesto dobro, poucno, da izvuce iz toga zakljucke i sl.
Ja, kao suovisnik, valjda kako se situacija smiruje, pocinjem da osjecam strasan umor, iscrpljenost (pored brige o njoj, sve vrijeme tezim da ne zapostavim sina, da mu ne nametnem puno obaveza oko nje, odgovornosti, mada sam se oslanjala na njegovu pomoc)...E, sad dobijam kritike od oboje da sam se zapustila u svakom pogledu i fizicki i drustveno, da sam se dajuci se njima sebe zapostavila i to im smeta. Traze od mene, oboje, da se trgnem, posvetim sebi i vremena i paznje, jer bi to njima puno znacilo i ja cu, njima za ljubav, potraziti jos onih preostalih atoma snage, da im i tu zelju ispunim...

PS: ovu njihovu zelju ja prevodim tako da djeca , da bi bila sretna i zadovoljna, zele vidjeti i svoje roditelje sa osmjehom na licu-ustvari trebaju funkcionalnu porodicu, kao sigurno utociste iz kojeg onda ne bi imali potrebu za drugim (pogresnim) vidovima pronalazenja »sigurnosti-osjecaja srece i sl«...

Trebaju oni funkcionalnu porodicu,slazem se ja sa vama.Ali je pitanje kako je realizovati u uvjetima u kojima se nalazite?Ne zaboravite ,Klara,jednu stvar,koja se dogadja u generaciji nase djece,biologija odrastanja,zadovoljenje potreba instikta,gladi,sexa,pohlepe i straha.Duhovno odrastanje ide nekako u sjeni tih instiktivnih radnji,tako da,trcati opet i zadovoljavati njihovu potrebu da budemo stamene,otpravne i dobro drzece,hm,meni tesko islo.Nasla sam se u jednoj sredini.Jer moje djete ima neke druge ,«visoke « uzore u glavi.Vazno je da pokusate da se «skrpite« ,bukvalno tako,prema svojim uzorima i vrijednostima,i da tezite postici neku ravan tjela i duha koju ste imali prije svega sto vam se desilo u porodici.Kako pritisak popusta,tako ce te i vi polako dizati glavicu prema svojim interesima.Ali ce ostati uvijek prisustvo jedne pripravnosti,za slucaj da se stvari pocnu kotrljati u nezeljenom smijeru.Upiruci da nam se djeca pridignu,mi jako izgubimo samopostovanje,i treba jako puno vremena i rada na sebi,da se vratimo u neko stanje normale.
Nemilosrdne su te situacije u zivotu,i mi htjeli priznati ili ne,nikada vise ne mozemo biti isti.