Bože.
Šokirala sam se sada, što posle 11 godina čitam svoju prvu ispovest i sećam se kao da je juče bilo, koliko sam sa strahom i pažnjom kucala, jer sam uvek imala tu neku potrebu da me ljudi makar PODNOSE i da ne budem iritantna.
Tačno se i sećam ulaska i prvog komentara, i te tinejdzerske sramote i razmišljanja da li da sve obrišem, šta sam rekla loše, čini li se da izmišljam?
Svoju ispovest od kraja tog trenutka do sada sam pisala pod ovim nadimkom nedavno.
Ježim se na to koliko se malo i puno toga promenilo.
Matorija sam, udata, završila sam tu književnost, i dalje kao Skarlet: Razmišljam o tome sutra i borim se sa besmislom.
Nisam pala na dop, imala sam onog dečka narkomana, lupala sam se glupostima (ds, eks, neki lekovi) sa njim - sve to sam do 2016e, onda alkohol pa bup. Nebitno.
Ne pijem više (godinama) imam problem s lekovima (i dalje niko ne zna) ponekad sam na bupu ponekad ne, radim kao prof, tek sad sam se usudila da tražim posao i ponekad uzmem ds. Borim se s besmislom.
Moj život je totalno drugačiji, ali stanje uma zastrašujuće slično....
Znala sam da sam negde pokušala da se otvorim, počnem ovo da čitam iz znatiželje, kad ono JA.
Čudno, jako čudno.
Pozdrav za one ostale, što možda nešto i čitaju
Uvek sam volela da naiđem na update, a ovaj je proslavio deceniju
