Re: SAMOČA NAJGORA BOLEST
Posted: Sun Nov 28, 2010 4:50 am
Samoca je jedno,a usamljenost drugo.Ja sam jedinica,i cesto su me ostavljali samu da bi isli da rade..Volim samocu u nekim periodima.
.Ko klinka sa 16 god nisam se slagala s ocuhom i probijala sam glavu mojoj mami da hocu da zivim sama,da mi kupi stan.Da bi onda bila dobra i mirna,i da bi mogla da me kontrolise samo da ne zivim s njima.Al kad sam sa 17 dobila dugo zeljeni stan(malecki),onda sam dovlacila kuci koga god sretnem ,i svakakve probisvete. i bila daleko od mirne i radne devojke .jer sam bila sama i nisam imala s kim da se pricam ni svadjam ni smejem..a bila sam i naivna.
Posle kad sam malo odrasla otkrila sam da mi je nekad vrlo dobro samoj,i da ne volim cak biti sa mnogo ljudi u drustvu.Tako da danas retko idem na zurke i mesta gde je mnogo nepoznatih ljudi svi zajedno....Lepo provodim moje vreme sama,posvetim se sebi egoisticno ,uzivam.Ne znam da li bi isto razmisljala da zivim sama godinama.Ipak imam potrebu da socijalizujem,ako ne mogu cak pricam sa sobom ponekad.U zadnje vreme imam obrnut problem..Zivim s mojim deckom,imamo par dobrih prijatelja koji nemaju veze s drogom.I cesto se osecam jako usamljena s njima oko mene,jer i kad sam probala da pricam s nekim od njiho onom sto me muci u tom trenutku uvek bi se pokajala...Tako mislim da je mnogo bolje biti sam,nego usamljen.Izvinite zbog duzine posta
.Ko klinka sa 16 god nisam se slagala s ocuhom i probijala sam glavu mojoj mami da hocu da zivim sama,da mi kupi stan.Da bi onda bila dobra i mirna,i da bi mogla da me kontrolise samo da ne zivim s njima.Al kad sam sa 17 dobila dugo zeljeni stan(malecki),onda sam dovlacila kuci koga god sretnem ,i svakakve probisvete. i bila daleko od mirne i radne devojke .jer sam bila sama i nisam imala s kim da se pricam ni svadjam ni smejem..a bila sam i naivna.
Posle kad sam malo odrasla otkrila sam da mi je nekad vrlo dobro samoj,i da ne volim cak biti sa mnogo ljudi u drustvu.Tako da danas retko idem na zurke i mesta gde je mnogo nepoznatih ljudi svi zajedno....Lepo provodim moje vreme sama,posvetim se sebi egoisticno ,uzivam.Ne znam da li bi isto razmisljala da zivim sama godinama.Ipak imam potrebu da socijalizujem,ako ne mogu cak pricam sa sobom ponekad.U zadnje vreme imam obrnut problem..Zivim s mojim deckom,imamo par dobrih prijatelja koji nemaju veze s drogom.I cesto se osecam jako usamljena s njima oko mene,jer i kad sam probala da pricam s nekim od njiho onom sto me muci u tom trenutku uvek bi se pokajala...Tako mislim da je mnogo bolje biti sam,nego usamljen.Izvinite zbog duzine posta