Dedal

[Dedal]

Pozdrav i još jednom svima hvala na podršci!
Kad pročitam ovo što sam napisao do sada izgleda mi nekako prazno, zapravo ima puno toga što bih još želio nadodati. Teško se snalazim s tipkovnicom i onda mi jednostavno misao nestane iz glave u pola rečenice. Danak drogiranju, a i godinama. Zato bih se još malo vratio na te prve mjesece mog boravka u komuni i to na taj način da prepišem neka pisma koja sam u to vrijeme pisao ženi. U tim trenutcima papir mi je bio najbolji prijatelj i puno mi je pomoglo pisanje, a kasnije čitanje istih. Mislim da će slika o mom stanju u tim trenutcim biti puno jasnija Evo jednog takvog: " Upravo sam razgovarao s jednim od operatera, pa ću ovo napisati onako iz srca kako i planiram ovo sve skupa odraditi. Negdje duboko u mom betonskom srcu ovaj bijes i ljutnju ( na samog sebe ) moram pretvoriti u razum i razumijevanje za tebe i djecu i sve one koje sam satirao večinu svog života. Strašno mi je drago što si u pismu uspjela izbaciti bar dio onoga što se nakupilo u tebi kroz ove godine što ih živiš s kretenom. U grijehu sam začet u grijehu živim i uništavam svakog na koga naiđem u svom prokletom životu. Samo se nadam da još ima mjesta u mome srcu i za bolje stvari.Ako nema onda ću ga napraviti, moram, želim jer to što imam sada samo su patnja. bol i jad. Nisam siguran koliko je još snage ostalo u ovom prokletom tijelu ali znam da želim, da hoću i da jednostavno moram ako ni zbog čega onda barem radi tri anđela što ih imamo. Potpuno te razumijem, barem se nadam, koji je pakao bio tih 15 g. braka. Koliko si truda, odricanja, ljubavi i suza uložila u sve to, a ja sam ti vraćao na najgori mogući način.Srce me boli dok ti ovo pišem, ubit će me ova grižnja savjesti. Oprosti molim te ako možeš, ako želiš.U ovom trenutku ti ne mogu pružiti ništa više osim rječi, a dobro znam da moje riječi nemaju nikakvu težinu. Operater kaže da je dobro što mi se srce otvorilo, što me peru osjećaji. Zato nemoj ovo uzimati kao mrtvo slovo na papiru, emocije strašno bole znaš to i sama jako dobro. Zato ću sve napraviti da tu bol zamjenim sa nečim puno radosnijim.".To je bilo prvo pismo u kojem sam počeo prati svoje srce od toliko smeća što se nakupilo nakon toliko godina. To je bilo nakon gotovo tri mjeseca od dolaska u komunu i od tog trenutka sam svaki put, kad mi je bilo teško koristio papir da si olakšam stanje. Papir mi je bio dobar psihijatar. Prije nego što su djeca i žena dolazili u posjetu operater je htio obaviti jedan razgovor sa ženom.Čisto iz razloga da ju malo pripremi, a ujedno i da vidi njene namjere u vezi nas dvoje u budučnosti. Njena podrška je bila ključna za moj daljni boravak u komuni. Evo što sam ja napisao u vezi toga: " Jučer je operater došao na smjenu pa smo razgovarali kako je prošao njegov susret sa Ditom. Bio sam strašno sretan i nestrpljiv da saznam kako je, kako su djeca i kakva su njena razmišljanja o svemu ovome. Neznam možda sam previše očekivao od tog "glasnika". Nekom "normalnom" čovjeku bi to bile velike stvari: njena podrška, saznanje da me djeca trebaju, masu još drugih stvari koje bi mi trebale biti strašan motiv. A onda debakl. Izlazim iz operaterove sobe lud, zbunjen, potonuo s bezbroj pitanja u glavi na koja jednostavno nemam odgovor. Potučen sam do koljena, bijesan, najrađe bih lupao glavom o zid, pustio bih krv da imam jaja. Dan nekako prolazi, malo razgovaram s momcima, nekakve sitne obaveze mi izbijaju te gluposti iz glave, lakše se diše. Vrijeme spavanja. Drama. Roštiljam se u krevetu tražeći u glavi što je u stvari to što me izjeda. Pred zoru uspijevam malo i zaspati.Budim se, nije tako loše. Doručak...može proći. Sastanak, ajde prošao je. Odlazim na radno mjesto i agonija se ponovo pokreće. Nema veze s poslom, jednostavno nisam dobro. Srce se nalazi na vagi, kud da krenem, što da napravim, Pokušavam poslati nekakav signal mozgu u kojem je do sad neviđena zbrka. Momci vide da nisam dobro. Propituju što je, kako je, ali jednostavno ne mogu razgovarati. U jednom trenutku vadim papir i pišem.
- Ne želim biti odgovoran za djecu strah me je
-Ne želim da je vidim (žena)
-Ne želim da je razočaram
-Ne želim da živim
-Čemu da se nadam
-Strah, strah, panika
-Ne znam naćin da se borim bez dopa
-Da li želim da se borim
-Koliko je lijep život bez dopa
-Što ja tražim ovdje
-Bože daj da umrem
Pa šta je ovo".
Eto, to su bili trenutci i faze kroz koje sam prolazio svakodnevo. Na dan bi se takvo stanje izmjenjivalo sa stanjima sreće više puta tako da bih u jednoj minuti iz smijeha prelazio u totalne crnjake. Takvo moje stanje, psihička kriza za koju sam mislio da jednostavno nikada neće prestati trajalo je punih 7 mjeseci. Toliko je trebalo da mi se raspoloženje nekako iznivelira, da se nekako ustabili. Dešavalo se da se probudum sretan s osmjehom od uha do uha, a za deset minuta sam u totalnom bedu. Mozak je jednostavno vrtio sto na sat, nije mi davao odmora ni po noći. To me je znalo dovoditi do ludila. Da li je "to" sve skupa toliko žestoko i dugo trajalo zbog mog narkomanskog staža ili iz razloga što sam ja toliko dugo bio pičkica pa sam odbijao da se mijenjam. Ima i jednog i drugog ali ovo moje odbijanje je vjerovatno bilo u većoj mjeri.

[Dedal]

To moje dugotrajno opiranje i prije bih rekao ne prihvaćanje da se mijenjam u velikoj mjeri je proizlazilo i iz neznanja, tako što nikako nisam mogao da skužim što tih milion pravila ima veze sa mojim drogiranjem. Zašto mi stvari u ormaru moraju biti složene u piramidu, zašto krevet mora biti naprevljen tako dobro da mi je to izgledalo perverzno, svaki dan perem noge dva puta, brijem se ko kreten svako jutro a ne izlazim iz te proklete šumetine mjesecima, za cjeli dan deset cigareta, TV gledamo samo kad je dnevnik i eventualno subotom ako nismo nešto ukenjali. Nemoj ispaljivati, ne psuj, sjedni lijepo, ne naslanjaj se, vadi ruke iz džepova,požuri malo šta se vučeš... pa ovi stvarno nisu normalni. Po cijele dane ti se čini da si u marincima. Tako sam to doživljavao i proživljavao u ono vrijeme. Puno su mi stariji momci i operateri pričali o važnosti sitnica u životu koje ti unose red u život a kasnije i toliko željeni mir i zadovoljsrvo. U tim mjesecima glad za opijatima i depresija su bili toliko veliki da ti cijeli život nije imao smisla a kamoli "sitnice" koje ga čine. Masu truda vremena i razgovora sam potrošio na to da natjeram sebe da se prepustim tome svemu, da počnem vjerovati tim ljudima i tim pričama. U tom trenutku,bliži se kraj šestog mjeseca mog boravka u komuni, desio se razgovor s momkom koji je dobio zadatak od operatera ( to sam tek saznao nakon pola godine) da pokuša nešto učiniti. Ovo su bile njegove riječi: "Pa daj čovjeće ovdje si već šest mjeseci nisi se mrdnuo s mjesta. Gori si nego kad si došao. Samo apstiniraš, nisi se promjenio ni malo takav vani ne možeš izdržati ni dana". Ljut jer i sam vidim da takav moj boravak nema smisla mrmljam: " da sigurno će mi ovo sve skupa pomoći". Onda slijede njegove rijeći koje su mi ostale odzvanjati u glavi do dugo u noć: " Odakle ti pravo da sumnjaš u sve ovo. Tko zna koliko si se puta probao riješiti tog sranja pa nisi uspio i na koje sve načine. Ne uništavaj ovu priliku možda je više ne budeš nikad dobio. Ajde idem ti pomoći spakovati stvari pa idi kući sigurno te žena i djeca jedva čekaju". Tu noć nisam spavao. Vidim da samim boravkom u komuni neću ništa napraviti, a opet s druge strane kako da krenem, kako da se prepustim i probam nešto napraviti od sebe. Dao sam si obečanje da ću se potruditi, da ću krenuti i to odmah ujutro. Mijenjam pristup iz korijena i to prema svemu. Godilo je kad su na jutarnjim sastancima prestala prozivanja tipa krevet ti je katastrofa, ormar ti je užas, na radnom mjestu si totalna truba. Nekako se čovjek osječa ugodno kad nakon toliko dugo vremena prozivanja odjednom prestanu, a onda te još i pohvale. Možda će se ovo nekome činiti glupo, ali nakon toliko crnila oko tebe i u tebi ove sitnice su mi dale strašno puno snage u tim ključnim trenucima. A onda još kad mi žena preko telefona kaže da joj je operater rakao da sam se pokrenuo, da se nešto dešava. U njenom glasu u tom trenutku osjećam sreću i zadovoljstvo što sam se konačno pomakao s mrtve točke. Te i takve "sitnice" su mi počele davati zadovoljstvo koje me je tjeralo dalje. Počeo sam se svakodnevno analizirati, davati si zadatke da mijenjam stvari na sebi koje su me smetale. Nisam više želio biti egoista u tolikoj mjeri, bahat, neiskren, neljubazan i britak na jeziku prema ljudima s kojima sam živio... Prošlo je dugo vremena, ali se barem pokrenulo. Malo po malo depresiju i nezadovoljstvo mijenjaju neke druge stvari. Od tog trenutka počinjem odrađivati komunu u pravom smislu te riječi.

[klara60]

Dedal,
odusevilo me, i zbog Dite i zbog tebe, sto si poceo pisati ovdje, a tvoja iskustva (kako ih ti detaljno opisujes) zaista zlata vrijede...Puno pozdrava i puno srece vasoj obitelji...

[Dedal]

Klara hvala ti, uzvraćam želje.
Ovo vrijedi meni da me podsjeća...
Želio bih se još malo osvrnuti na važnost i ulogu djece i žene za mene i moj boravak u komuni. Mislim da se to pokazalo ključno u mom slučaju. Negdje u proljeće 2009.g. dolaze mi prvi put u posjetu. Ono što sam napisao dan nakon posjeta prenijet ću u cijelosti: "Konačno! Garo ( pas) mi javlja da su stigli. Poznata lica, lica iz mog prošlog života. Lica koja mi puno znače, lica do kojih mi je stalo, lica koja želim da budu sretna...ah ta divna lica. M. je strašno, narasla, moja kćerka, trči mi u zagrljaj, to sam čekao. D. je malo zbunjen, ne pokazuje previše osjećaje. Do D. je najteže doprijeti.J....J. se najviše promijenio, narastao, počeo mutirati, pubertet. Dosta je otvoren i mislim da je njemu najlakše pokazati svoje osjećaje. Ona. Njoj bi se čovjek u stvari kad malo bolje razmislim trebao diviti. Ono što sam ja njoj servirao u životu teško se može opisati riječima. Odakle crpi snagu, tko joj vraća osmijeh na lice. Po smiješku bih rekao da joj je drago što me vidi. Ne vjerujem da se pretvara, ona jednostavno nije takva osoba. Sada kad sam prespavao to sve još mi je manje jasno gdje nalazi svu tu snagu, gdje je izvukla, odakle je izvukla taj osmjeh za mene. Da li sam ga zaslužio? Što je to dobrog bilo u našem odnosu, što sam joj ja to dobrog pružio da sam taj osmjeh zaslužio. Da li su ti malobrojni trenuci sreće, pažnje, ljubavi, razumijevanja dovoljni da sve te grozne stvari stavi sa strane i pruži mi jedan osmjeh koji mi toliko znaći. Osmjeh. Netko će reći osmjeh ko osmjeh. Nije istina, sigurno nije istina. O tom osmjehu iskrenom, punom nade, vjere, a prije svega očekivanja da se napisati knjiga. Dugo, dugo na njenom licu nisam vidio takav osmjeh. Hvala ti, beskrajno ti hvala za to. Sretan sam, ali i dosta oprezan rekao bih nesiguran. Dugo nisam s njima bio čist. Ma čist u glavi, u duši sa osjećajima bez pomagala. Dan prije imao sam nekakvu laganu tremu koja me je držala daleko od nekakve euforije koja definitivno ne bi bila dobra. Desilo se ono što mi je potrebno, što mi je nedostajalo. Da oni vide da sam na dobrom putu, da napunim baterije za dalje, da mogu bez zadrške i nepotrebnih misli raditi na svojoj cjelokupnoj promjeni. Saznanje da me žele, da me trebaju velike su stvari u ovome trenutku za mene. Tu spoznaju da me trebaju mislim da nisam imao nikad u životu. Sigurno me ne trebaju onakvog kakav sam bio. Žele prije svega oca u pravom smislu te riječi. Brižnog, pametnog, racionalnog spremnog da im pomogne rješavati probleme. Da ih podući stvarima koje ne znaju, ne razumiju, koje ih bole, vrijeđaju i još puno tih i takvih stvari koje prvo ja moram naučiti da bih tek onda moga prenijti na njih. Ona. Ona prije svega želi odgovornog muža, muža koji će konačno postati iskren čovjek. Nadam se da ću to ovdje naučiti. Da li ja njima želim dobro? Želim o tome nema rasprave. Dobro ako im želim kako ću im to dati. Hvalim te Bože. Mislim da sam to konačno shvatio. Moj boravak ovdje i borba kroz program za sada su najbolji način kako im ja mogu pružiti dobro. Koliko god ovo mjesto, okruženje, način i program izgledali glupo i neprihvatljivo znam samo jedno, ovdje se osjećam sigurno. Vidim da moj problem nije dop. Jasno znam da ga ne mogu kontrolirati. Mislim da je za prvi korak u rješavanju problema potrebno da čovjek to prepozna, da se iskreno "skine" pred svima i jasno sagleda koji su njegovi stvarni problemi. Svatko se mora "skinuti" sam. Pa sretno, nije ugodno. Što sam naučio iz ovog posjeta? Bogatiji sam u dosta stvari. U saznanju što se od mene očekuje, kakav bih trebao biti, na čemu moram raditi. Jasno da nisam svjestan svih svojih problema i mana ali za početak je i to sasvim dovoljno. Tih par sati posjete bilo je dovoljno da me umiri, da me prelomi, da vidim da moram biti ovdje jer sam još jako slab na "vanjski" svijet. Sve u svemu presretan sam. Nisam iz sreće potonuo, Dan je za sada dobar. Osjećam se spreman za novu borbu, borbu u kojoj moram ustrajati i ne predati se nakon izgubljene bitke nego probati iz svakog poraza nešto naučiti, te tako crpsti snagu za dalje. Šta je bitno? Bitno je da sam dobio još jednu šansu. Šansu da moja obitelj bude ponosna na mene, da moja djeca danas, sutra mogu reći da su imali dobrog oca, oca na kojeg su mogli računati. Želim biti uzor svojoj djeci. Ne uzor po dugoj kosi, izgledu nego uzor po dubini i širini svoga srca i po mudrosti svoga mozga. A njoj želim samo jedno, da čovjek koji bude išao s njom kroz život bude čovjek koji će je biti dostojan. Neizmjerno vas volim i želim da u meni dobijete ono što zaslužujete. Ima li što vrijednije od ljubavi, iskrene, tople a nadasve požrtvovne. U jednu stvar sam siguran. Davanje sebe drugima strašno ispunjava i čini čovjeka neizmjerno sretnim. BOŽE HVALA TI!!!"

[Pawa]

Ovo vrijedi meni da me podsjeća...

Dedal, drago mi je sto si se prikljucio i verujem da ce, sem tebi, mnogima vredeti ovo sto pises...
Jos mi je draze sto su stvari kod tebe i Dite nakon toliko vremena krenule da se odvijaju u pozitivnom smeru.
Pozdrav i zelim ti sve najbolje.

P.S. Kazem „zelim ti“ jer sam sigurna da ce, ako si ti dobro, biti dobro i Dita i deca.

[Dedal]

Ljeto 2009. polako dan za danom izlazim iz depresije, crnih misli, slažem kockice polako na svoje mjesto. Strašno je teško tih prvih sedam, osam mjeseci staviti na papir u nekom kraćem roku ili ovako samo jednostavno sjesti i pisati. Ne zato što je to nemoguće nego zato što je bilo masu događaja koje bih trebao prvo i kronološki posložiti. Dešava mi se gotovo uvijek kada pošaljem tekst da se nakon nekog vremena sjetim da sam nešto bitno meni zaboravio. U to vrijeme prvi puta počinjem primjećivati na kakvom se mjestu zaista nalazim. Kuća je zaista velika i udobna, smještena u šumi daleko od vanjskog svijeta. Dva velika jezera, puna riba, u koja se ulijevaju dva potoka. Netko bi vjerojatno dobro platio da se dođe ovdje odmoriti, pobjeći od svakodnevnih izvora stresa. Primjećujem prirodu, životinje, ljude sa kojima živim. Počinjem se pitati što se to sa mnom dešava, pa to je sve tu bilo i prije, zašto je sve odjednom nekako.....živo, ugodno. Sve oko mene je zapravo isto kao i koji mjesec prije, gotovo sve. Ono što nije isto sam ja, moja glava. Sebi sam masu puta bio smiješan kad bih se uhvatio da se divim nečemu što do tada nisam ni primjećivao. Vesel sam, sretan, pjevušim po cijele dane. Dobro to izgleda nakon onog svega. Čovjek bi pomislio to je to. Prošlo je desetak mjeseci. Uporno ti ljudi oko tebe govore da je to samo jedan dio priče, da tu još ima posla. "Moraš još puno raditi na sebi". Kako sam mrzio taj izraz "rad na sebi". Zašto mi kvare užitak. Ovakvo razmišljanje mi je bilo u tom trenutku: " neka se oni lijepo svi skupa napuše one stvari, osjećam se dobro i stvarno ne znam što bih još trebao napraviti". Kod mene je slučaj da dok ne lupim glavom u zid dok se sam ne uvjerim u nešto, teško prihvaćam samu priču. Sva sreća da u komuni ima milion, što stvarnih što isprovociranih situacija u kojima vidiš da ne vladaš situacijom, da te nekakve stvari jednostavno izbijaju iz cipela. Samo što je u mojoj glavi započela druga priča. Ne odbacujem stvari koje mi se govore, smireniji sam i razboritiji, pokušavam sve dobro odvagati u glavi prije nego donesem nekakvu odluku. Potrebno je da čovjek u takvim trenucima bude iskren prema samome sebi i da posluša savjet momaka s kojima prolazi program od početka. Ja sam imao tu sreću da je nas 5-6 došlo u komunu u razmaku od mjesec dana tako da smo dobro poznavali jedan drugoga,a s vremenom smo postali i dobri prijatelji. Već smo dugo skupa i dobro se poznajemo. Komuna te uči i odgaja na taj način da primjećuješ ljude i stvari oko sebe, da pokažeš i osjetiš brigu za drugoga. Priča ne prolazi ako si fokusiran samo na druge, i na taj način bježiš od sebe i svojih problema. Potrebna je analiza i konstantna korekcija sebe samog. Moram se vratiti na jednu riječ i njeno poimanje, koju sam krivo tumačio u svojoj glavi svo vrijeme drogiranja, a tako i prvo vrijeme mog boravka u komuni. " Prijatelj". Tko su mi bili prijatelji u ovisničkom životu. Oni koji su mi podilazili, oni koji me nisu osuđivali za moje drogiranje, oni koji su me počastili dopom, jednostavno oni koji su radili i govorili ono što mi je pasalo i što sam želio čuti. Supruga, roditelji, rodbina i svi oni koji su vidjeli i živjeli skupa sa mnom taj jad i bijedu bili su mi na drugoj strani. Neprijatelji. Jednostavno zato što su mi govorili istinu koja je bila suviše bolna da bih je želio prihvatiti. Potrebno je dosta vremena da čovjek promijeni taj stav kao i mnogo drugih koje treba promijeniti. Na početku mog boravka u komuni najveći neprijatelj mi je bio onaj koji mi je najviše ukazivao na moje probleme, onaj koji mi je stalno nešto govorio. Jednostavno nisam shvaćao da mi čovjek želi pomoći. Da budemo realni postoje tamo i likovi koji to rade iz nekih drugih pobuda, ali to se osjeti i nemoguće je boraviti u komuni neko duže vrijeme i nositi masku, a da to ne bude pročitano. Na kraju krajeva svi smo mi tamo narkomani. Koliko sam mrzio te ljude što su mi pomagali i govorili na početku toliko sam kasnije počeo cijeniti njih i ono što su učinili za mene. Operateri budu na smjeni 14 dana i onda ih nema 4 tjedna. Oni su više služili da nas upute u bit i način funkcioniranja komune, da nas korigiraju kad pogriješimo ili krivo razmišljamo. Mi smo ti koji smo 24 sata zajedno, koji definitivno vidimo i znamo puno više jedni o drugima. To se nije odnosilo na onaj period kad sam bio u psihičkoj krizi, kad nisam primjećivao ništa i nikoga oko sebe. Taj period dolazi, kako kod koga, nakon 6,7,8,mjeseci kada mozak prestane vrtjeti sto na sat i kad jednostavno počinješ shvaćati što bi i kako u komuni trebao odrađivati. Kad malo dovedeš sebe u red, što se tiče glave i psihe, onda postaješ pravi materijal za komunu. Tek tada si sposoban da nešto razumiješ i napraviš za sebe i druge.

.

[outlow]

pawa je potrefila pravi citat....
samo to te potsjeca!
u ovom zivotu nesmije se zaboraviti,a lako je pasti narkomanu u amneziju

pozdrav iz madrida

outlaw

[Pawa]

Kuća je zaista velika i udobna, smještena u šumi daleko od vanjskog svijeta. Dva velika jezera, puna riba, u koja se ulijevaju dva potoka. Netko bi vjerojatno dobro platio da se dođe ovdje odmoriti, pobjeći od svakodnevnih izvora stresa.

Cuj da se odmori... Pa ne znam sta bih dala da mi je jedna bar manja kuca pored vode... Apsolutno bi mi bilo nebitno da li je voda slatka ili slana. Istina... Za ronjenje je ova druga varijanta neuporedivo bolja, ali... Znam samo da ne bih s vremena na vreme odmarala tamo... Preselila bih se

[Dedal]

A sad malo o opuštanju...
Sa 9 mjeseci dobijam odgovornost " odgovorni od posla". Moja dva vršnjaka po stažu u komuni i dobra prijatelja postaju odgovorni od kuće. Bez daljnjeg odgovornosti su velike i zahtjevne. Oni koji su bili na sličnim mjestima znaju o čemu pričam. Briga i organizacija posla u komuni za trideset ljudi. Odgovornost u pravom smislu te riječi. Ta priča ima i drugu dimenziju. To ujedno donosi i niz pogodnosti koje s vremenom otkrivamo sve više i više i polako počinjemo koristiti i uživati u njima. U konačnici se opuštaš, ne radiš ono što bi trebao raditi. Lagano smo ušli u masu stvari, šema koje jednostavno nisu bile fer ni prema drugim mlađim momcima. Nekako osjećaš da to nije dobro, nije u redu. Međutim, ono narkomansko ponašanje, i razmišljanje se vraća u potpunosti. To iz perspektive vanjskog života nije možda ni strašno ni veliko, ali brate mili počeli smo muljati, petljati s kavama, cigaretama, zabušavati, pokrivati jedan drugoga, radili smo maltene što smo htjeli i kad smo htjeli. Bili smo odgovorne osobe, operateri imaju povjerenje u nas, koje smo mi svakako stekli i zaslužili allliiii ....mi smo ti džankiji, premazani i spremni ugoditi svojoj guzici kad god je to moguće. Kotrlja se to neko vrijeme, upoznaš operatere dosta dobro, pa znaš kako i što kod kojega prolazi pa se tako i ponašamo. Tu se javlja još jedan problem kod večine ovisnika. Probijamo sve granice, uvijek idemo do kraja nemajući mjere ni u čemu.Teško vidimo i osjetimo kad tu i takvu granicu prijeđemo. Nas trojica to ne primjećujemo, nastavljamo se ponašati onako kako nam paše uzimajuči to sve zdravo za gotovo. Nismo iskreni a to je prvo što se traži od nas, ne samo u komuni nego i u životu. To muljanje na "malim" stvarima te ponese, da ti krila, probijaš granice i...... Samo ljudi koji tamo rade su imali takvih "odgovornih" na stotine i jako dobro kuže stvari. Operater nas zove i govori nam: "Dečki u talu ste. Razmislite čiji ste: naši ili njihovi"?! Najprije reagiramo: joj što kenja, kakav tal, kakvi naši i njihovi...Međutim, ipak se u biti ne osjećaš dobro zbog tog i takvog ponašanja. Shvatiš i osjetiš da loše radiš kad si u prilici da biraš, shvatiš da su možda najvažnije stvari u životu nas ovisnika ići protiv sebe, protiv svoje guzice, naučiti odgoditi potrebu za užitkom, naučiti se suzdržati, kontrolirati. Sjećam se riječi jednog momka koji je rekao da si ne može više dozvoliti niti švercanje u tramvaju jer tko zna kuda ga to može za neko vrijeme odvesti. Nakon tih njegovih riječi gledam ga s podsmjehom. Kakve to ima veze s drogiranjem i našim načinom života?! Pokušavam razmisliti o tome, riješiti svoj veliki problem, predrasude. Momak je oprao banke za nekoliko stotina tisuća kuna na vrlo pametan način, ovdje je već dvadeset mj. vjerojatno zna o čemu priča. Malo po malo mi to sve skupa sjeda u glavu i počinje imati nekakvog smisla. To se zove nemogučnost kontroliranja sebe, svoga ponašanja, probijanje granica. Tu se pojavljuje još jedna stvar, odnosno stav koji definitivno treba mijenjati. Stav "neš ti". Na početku naših odgovornosti i mi imamo taj stav "neš ti" neš ti kave, neš ti cigare, neš ti ovo, neš ti ono. Sa starijim momkom razgovaram dosta na tu temu jer osjećam da je taj stav opasan, nekako ... jednostavno osjećam da to nije dobro i pomalo me počinje plašiti. Govori mi rečenicu o kojoj vrijedi dobro razmisliti." Ako već misliš da si faca i možeš si izmuljati kavu i cigaretu više, zamisli kolika si faca ako to sve možeš izmuljati a ne uzeti". Dobra fora, svaka čast. Sa svoja dva prijatelja počinjem ozbiljno razgovarati na tu temu i pokušavamo izbiti taj stav iz svega i svakog razmišljanja. Guzica je opet u pitanju tako da to dosta sporo i teško ide. Kako se odreči jedanaeste cigarete, kako prestati levatiti kad ti to odgovornost pruža. Savjest bi tu trebala pomoči, barem malo. Ako smo išta napravili u svezi tog i takvog stava bilo je to da smo postali manje bahati. Znaš da si u prekršaju pa ti savjest ne da mira. I tako šibaš iz dana u dan radeći na promjeni sebe i svojih stavova, a da u nekim slučajeva toga nisi ni svjestan.

[vjeraufanjeiljubav]

svaka cast na dubokom opisivinju i otvaranju srca. nastavi tako pisati jer se tu svi mogu naci. i ja sam se nasao da iskoristavam posao iako se trudim ne raditi tako. ima i te kako smisla kontrolirati se u malim stvatima. drzi se i citam te.