Meni je bilo dosta!

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
joesspappa
Posts: 775
Joined: Mon Sep 18, 2006 6:15 pm
Location: Beograd
Contact:

Meni je bilo dosta!

Post by joesspappa »

Dobar dan, dragi ljudi, familijo, prijateljska bagro, predivni ljudi, probisveti, nestrpljivci, mazohisti, sadisti, lutalice, izgubljene duse, emotivci, najbolji od najboljih, osudjenici, robovi iluzije, majstori nad majstorima... Dobar dan dragi moji zavisnici i svi ostali... svako vam dobro zelim.
Vec par dana se motam po forumu... zaboravio sam kako to izgleda, zaboravio sam tugu i ocaj u kom sam pronasao svoju nadu i iskru zivota. Ali nisam zaboravio sta je ovaj forum meni dao. Ne mogu da zaboravim kakva mi je vrata otvorio. Koliko svetlosti je izaslo iz bolesnih prica koje sam citao. U kojim sam ucestvovao, koje sam pisao. Osecam strah da pisem ponovo. Sinoc me je prijateljica podsetila kako svaka pozitivna prica u moru bolesti nailazi na osudu same bolesti, samog mraka. Hvala! Hvala sto danas, evo posle mnogo vremena, sedim u sigurnom prostoru, sa puno nade, pozitive, vracenih emocija, vracenih snova. Hvala sto danas mogu da kazem, ok je sto se plasis. I ok je sto imas volje da prodjes kroz taj osecaj. Hvala Sanela sto i dalje odrzavas urednim i pometlanim nas mali zavisnicki virtuelni svet. Ti mu dodjes kao Visa sila ovde ;). Hvala ljudima koje poznajem... sto ste i dalje zivi. Hvala i onima koji su prvi put ovde, kao i onima koji se vracaju. Nastavite da dolazite. Hvala i onima koji su zauvek otisli, ostavili ste neizbrisivi trag za sobom. Neko od nas ce vas nositi i prenositi vasu vatru u sebi. Hvala Bogu da imam kompjuter i internet. Hvala Bogu da imam svoj zivot danas. Hvala Bogu sto sam cist danas. Hvala Bogu sto mi je bilo dosta. :)
Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu njega ne boli.
User avatar
YugoS
Posts: 635
Joined: Tue Apr 21, 2009 1:14 pm

Re: Meni je bilo dosta!

Post by YugoS »

'de si Nixon ?!
Trznu me kad sam vidio da si postavio temu,reko nije valjda.....

Drago mi je da si dobro !

:D
narkoman sam al' najlepsi.
User avatar
joesspappa
Posts: 775
Joined: Mon Sep 18, 2006 6:15 pm
Location: Beograd
Contact:

Re: Meni je bilo dosta!

Post by joesspappa »

Hvala Yugo... da i ja sam pomislio nije valjda, prva reakcija kad se neko oglasi na forumu posle dugo vremena je uhh ovaj nije dobro ... ;)
bar je tako bilo, ali vidim da se neke stvari jednostavno ne menjaju... :)
To mu dodje kao nesto sto se pretpostavlja i ne dokazuje... poput imena i titule... kad smo kod imena... Ja sam Nikola. Zavisnik. Eto i titule. To su cinjenice koje niko ne moze da opovrgne, a ja ne moram da dokazujem. To su bile dve i jedine dve sigurne stvari u mom zivotu. Roditelji su mi dali ime po rodjenju, kao i genetsko nasledje. U mene su usadili nesto sto imaju svi ljudi na ovom svetu, dali mi ime na koje se odazivam, da bi me slucajno u nekom trenutku ukorili ili primetili da nesto ne radim kako valja. Hvala im na tome. Dali su mi samo podstrek da budem sve gori i gori, kako bi me sto cesce spominjali. Sto sam vise ruznih stvari radio, bivao sam primeceniji. Bivao sam dozivaniji i prozivaniji. Ne znam kako im nije palo na pamet da pocnu da me ignorisu. Valjda to ima veze sa njima. Ne samnom. Meni je bilo bitno da sam pronasao recept kako da budem u centru paznje, da dobijam ono sto zelim, da trazim ono sto nisam dobijao, pa da vremenom pocnem da otimam. Jer NIKAD NIJE DOSTA. Genetski kod za to verovatno ne postoji, mozda postoji, ali ja nisam alhemicar, medicinski radnik ili biolog, mada sam sve to bio na mahove u svom zivotu. Ja sam jednostavno na svaki nacin trazio potvrdu svog postojanja i smisao. Od malih nogu, sam kapirao da ako radim odredjene stvari, dobijam odredjene potvrde. Ma koliko one bile bolne, prijale su mi. Jer su potvrde. Potvrde da sam neko i nesto. Kako to prija. Secam se, ostave me samog kod kuce, ja napravim haos, jer sam cuo da nesto suska, isprevrcem celu kucu, polomim par stvari, cisto reda radi, i razocaram se kad ne nadjem tog ogromnog pacova kojeg sam naravno samo izmislio. Ali zadovoljan sam jer vidim prosecen namestaj, polomljen zadnji zid ormara (to sam obozavao - da probijem ivericu, hahaha), isprevrtana odeca, obuca pobacana kuda svuda. Uzivao sam u tome da napravim haos, da od drveta vidim sumu, napravim problem gde ga nema, krenem da sa motornom testerom resavam problem zelenih sto je suma gusto naseljena. Da me sad neko pita zasto!? Ebem li ga, zbog nagrade, valjda. Kad se vrate moji, dobijao bih takve batine, takvu pogrdu, salvu ruznih reci, i to me ispunjavalo. Bio bih primecen. Neopisivo mazohisticko zadovoljstvo, kao nagrada. Sjajno. Ako uzmem u obzir i adrenalin koji me je shibao dok sam unistavao stvari, analizirajuci njihov sadrzaj, trazeci vishak delova, i imaginarni deo da ja sve znam da to posle vratim u stanje koje je bolje nego sto je bilo kad je neko to izmislio, onda sam ja bio od malih nogu predodredjen da svoje zadovoljstvo i ispunjenje trazim u destrukciji i fantaziji. I naravno perfekcionizmu. Haos je za mene bio savrsen red. U haosu sam tacno znao sta i od koga mogu nesto meni bitno da ocekujem. Tacno sam znao da iskontrolisem situaciju da dobijem ono sto sam znao da dobijam. I trazio sam to. Nesvesno, imaginarno, destruktivno. Nisam znao drugacije. Tako sam naucio. Da u svemu trazim lose, po sebe i druge. Naucio sam da lazem, da foliram jako mali. Super je bilo kad dedu zaustavi murija zbog brze voznje ili alkohola i ja isfoliram napad astme, i umesto da plati kaznu, ja dobijem novu igracku koju mogu da rastavljam u sitne delove. Jbg, sto je nikad nisam sastavio posle toga je bio samo povod da pitam da me voze ponovo u kafanu. I ostatak familije sam jako voleo. Moji stricevi su lovci, pa sam uzivao kad donesu neku zivotinju a ja mogu da je cerupam ili da joj vadim nesto nepotrebno... koj ce joj kad je i onako umrla. Bio sam mali da drzim pusku, ali sam uzivao sto je eto tu ispred mene... da mogu da joj vadim mast. Mrave sam takodje obozavao, da im skrecem putanju, da im palim mravinjake (WD 40 je odlicna stvar za potpalu). Osecao sam se nadmocno nad njima. Ja sam imao kontrolu i vlast, pravo da im ukinem pravo da zive. Ili da budem dobar, da pustim par predstavnika vrste da sire poruku, da je onaj mali decak dobar, i da ih je postedeo. Da, verovatno su mi bili zahvalni do kraja zivota na tome. Sledecih par minuta. Dok se ne predomislim. Moj otac je voleo ribice. Bar je mislio tako. Nije mu se svidelo kad sam mu spremio rucak. Skalar, gupiga i cistac u rerni mu nesto nisu prijali. Kapiram da mu nije bilo slano. Ko jos stavlja so u kutiju na kojoj pise secer!? Moja majka valjda. Moja majka je divna zena. Toliko je divna da je imala neke umrle zivotinje u ormaru, i cuvala ih i negovala, cetkala i osvezavala ih nekim lavandama non stop. Meni se od te lavande spavalo. Voleo sam da mi se spava od lavande. Toliko sam voleo i lavandu i te crknute bizone i ostale lisice, lasice i kengure, da sam jednom hteo da budem dobar, stavio te male krznate prijatelje u lavor i oprao sa nekim praskom... ljudi moji, kako su bili cisti posle toga... savrseno beli. Mnogo me je volela posle toga. Isprebijala me na mrtvo ime, ali ona je kriva... sto nije nacrtala lepo da se deca ne igraju varikinom. A ja, sta sam ja jadan znao. Nisam znao ni da citam. Znao sam, ali nisam hteo da im kazem. Ja sam svakako pretpostavljate, vec sve znao. Bio sam mnogo pametniji od mog brata. Moj brat je imao neke svoje stvari. Samo njegove. Imao je i svoj ormar. Samo njegov. A ja sam imao samo svoje makaze. Trebalo mi je vremena da mu se osvetim sto me je budio u nedelju ujutru i slao u skolu. To je radio namerno, samo da bi mi se smejao. Ja bih spakovao ranac, doduse tad su bile one torbe, u koje stanu sve knjige za celu skolsku godinu i za sve predmete i za celo skolovanje. Obukao bih se, izasao ispred zgrade i cekao komsiju, da idemo u skolu. Vratio bih se tuzan. Nije bilo drugara, a i vrata od skole su bila zakljucana. I niko nije hteo da se igra samnom. Osim mojih makaza i bratovih stvari. Super smo se igrali. Toliko smo se dobro igrali da je imao mnogo suvisnih rukava i nogavica. A onda se i moj brat poigrao sa mojom glavom i radijatorom. Hteo je da proveri da li moj mozak moze da stane u onaj prored izmedju radijatora. Da vam kazem, ne moze. Mnogo sam ja pametniji nego sto tamo ima mesta. Cak su morali doktori da mi stavljaju neke cudne niti u glavu, da zaustave da ne iscurim. Apgrejdovali su me. I tad su mi dali neku cudnu injekciju... svidela mi se ta injekcija. Malo je bolela, ali posle toga me nista vise nije bolelo. I pre toga sam primao neke cudne injekcije, ali od njih sam samo mogao da disem normalno. Neke adrenaline i urbazone, nesto za astmu. To je bilo super tek.... probudim se ujutru, ne mogu da uzmem vazduh, gusim se... neki pilici sviraju u grudima, pijucu, keva trci, daje pumpice, cajeve, obloge od loja (jbt sto to smrdiiiii ) - a ja ne mogu i necu to... ocu kod cika doktora. On ima neku cudnu bocu od koje mi je odma bolje. A i mogu da se igram 24 sata bez da spavam posle toga. Super cika. Super boca. I jos dobijem spric ako ne placem. Gde ces lepse!?
Kapiram sve da je to imalo nekog uticaja na mene. Ali tad je sve to meni bilo simpaticno i mnogo sam voleo taj osecaj. Nista mi nije smetalo...
Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu njega ne boli.
User avatar
joesspappa
Posts: 775
Joined: Mon Sep 18, 2006 6:15 pm
Location: Beograd
Contact:

Re: Meni je bilo dosta!

Post by joesspappa »

Provaljujem da mi fale razmaci u tekstu... enter je dosta misaoni proces.... treba stisnuti petlju i dugme... ENTER

Odrastao sam u, nadasve simpaticnom okruzenju. Puno ljubavi i prihvatanja. Sa 6 godina su me izbacili iz obdanista, jer sam vaspitacicu gadjao cipelom u glavu. To bi mi oprostila. Rekla mi je to pre nekih par godina. Na nekoj slavi. Ali kaze, ne mogu da ti oprostim sto si me gadjao svim mogucim cipelama koje si zatekao u hodniku. Ali gospodjo, vi ste po profesiji profesionalni cuvac dece, deca svasta rade, a tako ste simpaticni bili. Lice vam je imalo oblik djona cipele. CICIBAN vam pise na celu. A i iskreno nije mi bilo dosta. A naravno da je ona bila kriva.
Ubrzo smo se preselili u neko drugo obdaniste, koje ja nisam podnosio, pa smo se preselili i u drugi grad, koji naravno da nisam podnosio nikako. Druga skola, druga deca, drugari koje ne poznajem, koje necu ni da upoznajem, nekako sam i tu sad trebao da se dokazujem. Da budem neko i nesto. Ok. A sta ima tu za mene!? Pa bilo je svega i svacega. Bio je to novi prostor za dokazivanje. Otprilike sa 7 godina sam dobio zadnje batine od oca. Koji je otprilike tad bas resio da prestane da pije i da me ne vodi u kafanu. Pih... secam ih se, bile su jedne od boljih. Mnogo me je otac voleo u tom trenutku, i mene i burazera. Secam se da nas je stavio potrbuske i udri malo njega malo mene. Ja sam se smejao jer sam dobijao vise. Cerio sam se burazeru... nja nja nja nja mene tata vise voli... i jbg, bolelo me vise... bilo mi zao kad sam sa 18 godina shvatio da su to jedine batine koje su me bolele. Sto sa 18!? Tad je posle 10 godina moj otac hteo da mi pokaze ljubav, ali je popio patos. Ja sam njega zavoleo u tom trenutku. I otisao u kafanu. Nije hteo da ide sa mnom. Pih...

Da bi dokazao ko sam i sta sam, morao sam da se priklonim ekipi sjajnih drugara, koji su svoju ljubav prema sebi pokazivali na sjajan nacin. Ljubav prema destilovanom alkoholu, vrenju i nadimanju kvasca, ljubav prema prirodi kroz duvanje nekih svetlozelenih biljcica. Meni tako svetao i lep nacin, drugima cudan. Ali zato su i ti drugi dobijali ljubav na zasluzen nacin. Noz, zica, sipka, maltretman kakav se ne dobija ni u najboljim kucama za prodaju ljubavi. I ma koliko im bilo cudno, vracali su se po jos. A ako se ne vrate, jbg, nalazili smo ih. Pa gdi si ti... sto nisi dosao da te volimo!? Bezis od ljubavi... ah... bezi ali sticice te... kad tad... Od ljubavi se ne bezi. Posto sam bio tako pun ljubavi, i drugi su to primetili jako brzo. Profesori pogotovo. Mnogo su me voleli, izbacivali sa casova, non stop nesto ispitivali, zvali moje da razgovaraju, valjda da podele tu ljubav, bem li ga, slali su me kod tete sa naocarima dosta cesto. Ona me je ispitivala da li pijem i koliko i zasto pijem. Mnogo neka glupa teta, sve je zapisivala u svesku, nista me nije slusala. Teto ja pijem zato sto se tako osecam normalnim. Onda imam hrabrosti da budem ono sto jesam. I da se volim tad. Imam jedino frku kad preteram u toj ljubavi, prosto me obuzme i ne mogu da se zaustavim. Ljubavi nikad dosta. Kasnije sam saznao njeno ime, zvala se PSIHOLOG. To mu dodje ko PEDAGOG ili PEDOFIL, samo sto ovaj zadnji zaista voli decu. Bar na nacin na koji je meni ljubav servirana. Meni poznat nacin i jako prihvatljiv. Ja ne shvatam zasto tako nekog ciku tamo salju na robiju u zatvor, na prevaspitavanje. Mislim kako ce da se prevaspita, kad su tamo isto tako puni ljubavi i prihvatanja. Svi redno, od onog cika pandura sto ti stavi lisice, mmm, pun ljubavi, zavrne ruku i vodi kroz ceo grad da pokaze kako te voli, pa do onog cika sudije sto lupa onim cekicem, pun ljubavi, namrgodjen i cita sva lepa dela koja si ucinio za sebe i druge. Kao poeziju. Ljubav, ne!?
Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu njega ne boli.
User avatar
joesspappa
Posts: 775
Joined: Mon Sep 18, 2006 6:15 pm
Location: Beograd
Contact:

Re: Meni je bilo dosta!

Post by joesspappa »

Jbt postacu pisac u ovom zivotu...
mozda postanem i pilot... to sam oduvek zeleo... mnogo sam nesto dobro raspolozen danas, valjda sto ce mi sutra biti jos bolje, mozda zato sto na sve to sto je bilo gledam iz mnogo drugacije perspektive nego kad se to desavalo.
Nisam bio u zatvoru, nisam osetio tu ljubav u celijama Sivog, KP i drugih domova, ali sam osetio "ljubav" ulice, streetfighta, ljubav hemije i opoida, alkaoida, alkohola, opijata. Osetio sam tu bezbriznost u trenucima kada mesavina prostruji krvnim sistemom do mozga koji registruje samo DAJ JOS. NIJE DOSTA. I tu frku kad postane frka da moras da nadjes nesto da ti vrati taj osecaj bezbriznosti. Iz prve su ti trenuci bili duuuugacki, osecaj bezbriznosti je trajao danima, frke nije ni bilo, sve je bilo zezanje. Sjajno sam se osecao, mogao sam sve da postignem, i treniranje i skolu i posao i porodicu, sve je islo bas kako sam oduvek sanjao nocu i mastao danju. Ziveo sam i uzivao u svakoj zurci, svakom progutanom ekseru, liniji speeda (speed nije droga), svakom danu opijanja sa ortacima, zezanju sa curama, gluvarenju, blejanju, trazenju... cega? Ni tada nije bilo dosta.
Kako sam postajao stariji, bivao sam sve nezreliji, dok su moji drugari mastali kako ce da rade i sta ce da studiraju, ja sam gledao kuda za vikend!? Moj se zivot pretvarao u jedno veliko izbegavanje obaveza. Nije bilo bitno kako, niti s kim, sve je vise postajalo bitno sa koliko!? I sa cim naravno. Da li je bilo belo, zuto, sareno, obojeno, neobojeno, ili mesavina, uh voleo sam mesavine, nije zaista bilo vazno. A onda je nekim spletom okolnosti, neko umro. Neko meni blizak. Neko sa kim sam danima cistio oruzje i smisljao kako i koga da izvaramo za pare, otmemo, pokrademo, nateramo da nam vrati ono sto smo mu prethodno oteli... To me je malo osvestilo. Ekipa se rasturala, postajali smo zavidni jedni prema drugima, ljubomorni, potukli bi se ni oko cega. Tj samo je jedna stvar bila dovoljna da se pobijemo, posvadjamo i nikad vise ne javimo jedni drugima. Koliko god smo bili zajedno u glibu u koji smo srljali, ta stvar nas je razdvajala. Taj glib je postajao previse uzak za krokodile koji bi da se u njemu nahrane. Ja sam odlucio da odem. Odmah posle sahrane.
Taj oprostaj je bio jedno predivno iskustvo puno ljubavi. Na samoj sahrani niko od nas nije mogao da stoji, a ujutru posle zurke u cast pokojnog nam i dragog prijatelja, ja sam napustio taj cemer, jer ja sam bio bolji od svih njih, Bog da im dusu prosti. U roku od nekoliko godina, svi oni su nestali. Uzeo ga dop, ubio se, poslali ga njegovi u Rusiju, overio i sad je u Lazi, stizale su takve vesti do mene. Kao u novinama. Nigde nije bilo mog horoskopa. Nisam se pronalazio u toj prici, cak ni moj pravi zodijak mi nije odgovarao. I to sam hteo da promenim. U stvari trazio sam se u tim svakodnevnim clancima, od horoskopa do umrlica i pokusavao da zivim cist svoj novi zivot.
Donekle mi je islo, neke skole sam zavrsio, neke zapoceo, neki fakultet upisao, ali ja sam na faks isao da bi se druzio sa ljudima koje ne poznajem i upoznavao sam nekako samo sebi slicne, koji dodju na faks, vide sta ima, i zaglave u kafanicu pored, da docekaju novo jutro na predavanju. Ma koliko ja tu trazio potvrdu da sam drugaciji, nisam sebe prihvatao. Nisam u tom okruzenju imao ono malo ljubavi na koju sam navikao. Nije bilo tuce, srce, nije bilo svadja, sve nekako "fensi", mediokriteti, pih ... uce ljudi da zavrse studije pa da pocnu da zive. Ma vazi. Sad i odmah. Sve. Odustao sam od "normalnog" zivota na fakultetu, ponovo se selio. Inace sam se selio ceo zivot, mnogo mesta obisao kao klinac, rastuci uz matore, mojih matorih.
Obozavao sam taj studenstski zivot. Doba seksa, droge i rokenrola... mene rokenrol nije nesto radio, pa sam isao na tehno. U jee... flesh me spucao kad sam prosle godine posle 10 godina u Novom Sadu video strand cist. U jbt, ovo je dobrooo... Bio sam na stvarno dobrim partijima, stvarno se dobro provodio,bio sam mnogim poznatim likovima, dobrom ekipom, prelepim curama... ali, ja se niceg ne secam... tako su mi govorili....
A onda su nam amerikanci srusili mostove... ubili svaku nadu... ja sam otisao u vojsku posle jednog paklenog dana. Jedva sam preziveo. Znam da sam uvece krenuo na pijanku neku, i secam se da smo otvorili herbarijum i da smo pusili neke biljke... sledeceg sto se secam je tavanica urgentnog centra, sa sve onim svetlima, moja je ruka stajala na ledjima, polomljeno rame, bio sam iskasapljen, nisam osecao trunku bola, nemam pojma sta se desavalo, ali siguran sam da sam se mnogo "voleo" to vece... ali nije mi bilo dosta.
Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu njega ne boli.
jana
Posts: 585
Joined: Wed Sep 12, 2007 12:47 am

Re: Meni je bilo dosta!

Post by jana »

Previranja duha koja nazirem iza ovih tekstova ne svidjaju mi se ni malo.Ali,sta je tu je.Pozdravljam te gdje god da si i kakav god da si.
User avatar
Vuk
Posts: 1315
Joined: Sat Dec 06, 2008 1:17 pm
Location: Beograd

Re: Meni je bilo dosta!

Post by Vuk »

Hvala tebi, brate moj, što si sa mnom podelio svoje teške trenutke i stvari koje si tada radio da se osetiš bolje jer to mi je spasilo život. Hvala tebi jer si me raširenih ruku i otvorenog srca dočekao u NA kada niko drugi nije hteo ni da me pogleda ni da čuje za mene. Hvala tebi jer si bio tu da saslušaš svaku moju opsesiju i ludost koja mi je nailazila ovakvom ludom kakav jesam. Hvala tebi što si razumeo i prihvatio mene jer si imao prilike da pre toga upoznaš i sebe i što si znao da smo isti, a nisi se stavljao iznad kao svi koji su me u to vreme poznavali. Hvala tebi jer sam naučio da volim sebe i priznam da vredim onda kada me je ceo svet osuđivao iako sam bio čist. Hvala tebi jer si mi otvorio vrata i pokazao da ću pomaganjem drugima najviše pomoći i samom sebi, koncept koji mi je do tada bio ne samo nepoznat nego je čak i zvučao nenormalno. Hvala tebi jer danas mogu da delim svoja lepa iskustva oporavka sa drugima kojima je to potrebno....
...i na kraju hvala tebi što sam danas živ!
Moon child
User avatar
saša-ex
Posts: 1907
Joined: Sat May 06, 2006 9:55 am
Location: Beograd

Re: Meni je bilo dosta!

Post by saša-ex »

Eh...mislim da niste shvatili pisca, ali uopste...Samo napred Joe.
SAMO CEO ŽIVOT...
sjelena
Posts: 142
Joined: Mon Jan 12, 2009 7:53 pm
Location: Beograd

Re: Meni je bilo dosta!

Post by sjelena »

Hvala ti Pappa, na volji da podelis svoje iskustvo.
Divno je sto si sve to preziveo, jer te je dovelo tu gde si sada i nateralo da pronadjes sebe i budes tu za mene.
Takav, divan i fenomenalan, apsolutno neodoljiv, :) odgovoran za svetlo koje sam ugledala i nadu, koja je mi sada realnost.

Hvala ti, jer sam zbog tebe (dobro, hajde.. tu je i onaj Vuk :) ) pocela da se smejem i zavolela sebe.

Hvala vam obojici, sto ste mi pokazali sigurno mesto i podelili sa mnom iskustva oporavka, snagu i nadu :)

xx
Image
User avatar
joesspappa
Posts: 775
Joined: Mon Sep 18, 2006 6:15 pm
Location: Beograd
Contact:

Re: Meni je bilo dosta!

Post by joesspappa »

Dobro jutro! :)

HVALA! Hvala vam sto citate. Hvala vam dragi prijatelji, ne bih mogao bez vas! Hvala vam sto ste bili tu kada mi je bilo najteze, hvala vam sto ste mi dali nadu da ovakav zivot danas postoji. Hvala vam sto me podsecate da dodjem, pozovem, osamarim sebe, da se probudim. Hvala Vam sto ste me trazili u svom zivotu. Hvala sto ste tragali za prijateljstvom kakvo ni ja nisam zamisljao da postoji. Toliko stvari imam da vam zahvalim da bi zachatovao sopstvenu temu. Hvala vam najvise na tome sto ste me prepoznali i prihvatili kao deo sebe, kao deo svog zivota. Kao deo mog zivota. Zivota kakav on zaista jeste. A sjajan je ovaj zivot! Hvala vam sto verujete zajedno sa mnom!

Jutro je u Beogradu osvanulo sa suncem. I ta zima je prosla. ;) Jutro je doslo sa jednom fascinantnom scenom. Nisam imao para kod sebe da platim kartu u autobusu da bih dosao na posao. Promenio sam farmerke, a nisam proverio dzepove. Usao sam u autobus, potpuno lezerno, zauzeo mesto i zadremao. Kondukter me je probudio, trazio da platim. Ispreturao sam sve zivo i nisam imao para. Rekao sam mu istinu, ponudio da izadjem, odmahnuo je i rekao, ako imas i malo postenja doneces drugi dan. Verovao mi je... Meni u zivotu niko nikad nije verovao na rec. A on, neki potpuni stranac, mi je verovao. Odneo sam mu malopre novac, zahvalio se na razumevanju i izvinio za neprijatnost. Gledao me je sa iskrom u ocima, mislim da ni on nije verovao da ce se tako desiti.

Usao sam u kancelariju, napravio toplu kafu i poceo da se zahvaljujem. Hvala! Hvala ti Boze sto imam odakle da dodjem, odakle da ustanem, sto sam cist, sto danas imam gde da dodjem, sto imam kafu da popijem, hvala za posao koji imam, hvala za prijatelje koji me podsecaju da je danas divan dan, da je divno vreme. Hvala za podsecanje na stvari koje volim danas. Hvala sto ne moram da trcim i jurim... hvala sto juce nisam nikog povredio, hvala sto danas imam priliku da zivim i uzivam u zivotu.
Lako je prutu da se sokoli, dok bije decu njega ne boli.
Post Reply