Imam 29 godina, pocela sam se drogirati sa 12, s tim da sam skoro 3 godine cista (ne racunam 2 godine terapijske zajednice, inace bi znacilo nekih 5) i sad ja kao ono dodjem 'zalijeceni ovisnik' ili 'ovisnik sa stabilnom apstinencijom' (u medicinskom rjecnik ne postoji izlijeceni ovisnik, ocito taj epitet nikad niko nece dobiti, pa se trenutno zadovoljavam gore navedenim
)Imala sam ideju, nekad davno, da cu sjesti i napisati sve te godine drogiranja, kriminala, muke, kriza, tlake sa roditeljima idr. ali nisam do sada uspjela. Da li nemam volje ili jednostavno vise ne mogu hronoloski da poredam sve sto se desavalo, ne znam, ali cu pokusati da bar u kratkim crtama srocim svojih cca. 12 godina narkomanskog zivota.
Sve je pocelo pocetkom rata. Do tada sam bila odlican ucenik, sa nekoliko medalja s takmicenja matematicara, sportista i sto bi se reklo, djete za pozeljeti. Zatekla sam se nepunih 11 sama u Zagrebu, kod nekih ljudi, nazovimo ih prijateljima mojih roditelja. Krenula u Zagrebu dalje u skolu, ali se nisam mogla uklopiti, tako da sam slobodno vrijeme provodila na klizanju ili uz neku knjigu. Nekada poslije je dosla mama, te je odlucila da je najbolje da idemo iz Zagreba.
Stigla sam u Njemacku na svoj rodjendan, promrzla, u platnenim crvenim starkama i necijoj jakni (nisam svoje imala nista, osim 2 farmerke i par majica). Brzo sam savladala jezik, skola je bila blizu a i uklopila sam se brzo, bilo nas je dosta izbjeglica, tako da nisam bila sama. Ali se ni tu nisam uklapala. Ekipa je bila super, ocito je stos bio u meni (sigurno neka tvornicka greska).
Ubrzo sam pocela da izlazim u grad i tamo upoznala ekipu koja mi je bila skroz cool. Mama je pocela raditi, imale smo odnos preko ceduljica i poruka jer se skoro pa nikad nismo susretale u stanu, tako da sam bila prilicno sama. Inace mi se nikad nije bilo tesko adaptirati ali se nigdje nisam osjecala kao u onoj cool ekipi. I tamo su sve bili 'nasi' ali su bili drugaciji, brinuli jedni o drugima, bili jedni drugima podrska i sve mi je to izgledalo superr. Tu je dosao i moj prvi susret sa hasisom, travom i alkoholom koji je trajao vrlo kratko. Ekipa se pocela sastajati kod jednog tipa iz ekipe jer je on morao biti u stanu. (morao je biti u stanu jer je cuvao tudji dop, odnosno nekog tipa koji je dilao). Inace, tamo su svi dileri krili dop po ulicama (bacali u grmlje, pored kanti za smece i sl) Tako da smo vrijeme provodili u tom stanu sa hrpom dopa u istom, i naravno, imali pristup, odnosno odobrenje za konzumaciju istog. Dobre pola godine smo se pucali dolazeci u taj stan i boraveci tako uslagirani u njemu. Onda je dilera pokupila policija. Nama je, naravno ostalo onog dopa kojeg se trebalo rjesiti vrlo brzo, pa smo se za cas dogovorili da svako ponese sebi kuci (inace smo nosili uvjek samo za ujutro jer smo popodne svejedno svi bili u stanu). Dopa je nestalo brzo i ja sam se susrela oci u oci sa prvom krizom. Nisam ni znala sta mi je, mislila sam da sam na bazenu navukla neku prehladu. Nazvao me je prijatelj i rekao da dodjem u grad, da ce mi reci sta mi je :S kako god, spremila se i otisla. Ali smo imali problem! Niko nije znao nijednog dilera kod koga smo mogli kupiti dopa, ne znamo kako se pakuje, kako se kupuje, pa cak ni koliko kosta!!! Snasli smo se brzo jer je S. (jedan iz ekipe) nasao nekog prijatelja od dilera kojeg su odveli. Pocinje pakao! Svaki dan u skolu, pa trci kuci, bacaj torbu i pravac grad, odnosno kod S. ne bil se sredila. Tu sam se pocela i bosti, jer kolicine vise nije bilo da zadovolji majmuna koji se nalazio u meni. Buduci da sam oduvjek bila znatizeljna, brzo sam dobavila i medicinsku sliku (u prirodnoj velicini) kardio-vaskularnog sistema, jer kakva sam, morala sam znati gdje se bodem, kad to vec radim!!! Odlicno mi je islo, brzo se ustelila, nije bilo modrica, podljeva, trombova i sl.tako da niko nije ni primjecivao da mi je lijeva ruka kao goblen izbusena.
Buduci da sam osoba sa idejama, ubrzo sam imala i novu! Moju drugaricu J. i mene nijedan diler nije mogao zapamtiti, uvjek su nas mjesali (isti kaputi, kupljeni na snizenju i crne kose, obje svjetlih ociju) tako da sam skovala plan lakseg dolaska do gudre. Malo ih pratis, provalis im stekove i dignes ih! Ionako nas mjesaju, ne znaju koja je koja, pa nisu nikad mogli da provale da dok jedna stoji na trgu, druga operise stek. Brdo dopa, hasisa i trave se nalazilo, koke, ekstazija i LSD, nema sta nema, a sve dzaba! Na treninge sam isla svake prestupne jer je bilo vaznije sjediti na garazama i gledati gdje koji steka robu, kako bi se stek digao, tako da je i biznis krenuo vrlo brzo. Hasis i travu smo prodavali jednom nasem tipu koji je prodavao dalje, nismo znali kuda cemo s tim, koka se ponekad prodavala, al je dop bio za nasu dusu (sa kojim jointom, naravno). Stara nije nista ni sumnjala. I dalje sam bila odlikas, fina, kulturna i uzorna (mos' si mislit).
Povratak kuci je bio malo gori nego sto sam zamisljala. Opet nova sredina, opet nikog ne znam a uz to imam i problem koji sam koliko toliko uspjela rjesavati na vrijeme. Naime, dogovorila sam se sa jednim svabom, rekla mu kad ide bus za BIH, te kako da spakuje dop i salje. Ja sam lovu slala njemu a on meni dop. svake bi sedmice dobila dop (bilo je dogovoreno da salje po 10gr, nekad je slao vise, nekad malo manje, ocito je zavisilo od njegovog biznisa sa istim). Ali se nisam zalila, imala sam bar nesto dok se ne snadjem iako sam dobro morala da smanjim doze i da krijem dop takoreci, sama od sebe da bi imala i za sutra.
Ali sam se, na srecu ili nesrecu, opet brzo snasla. Neki tipovi su poceli raditi i sa horsom, znalo se vec da rade sa travom, ali o dopu nisu imali pojma. Dobro su dosli i oni meni i ja njima. Uklopila sam se brzo u sve osim u skolu. Sada vise nisam imala veze s mozgom, profesore nisam znala a imala sam probelm i kuci. Mama je radila manje, bila je kuci, ljudi je poznaju, nije to vise Njemacka, pa da se svjet ne poznaje. Da li do tada nije znala ili nije htjela da prihvati cinjenicu da se njena kcerka drogira, ili je pak mislila da se nisam uklopila i da mi je tesko, ne znam, znam samo da nije vrsila neki poseban pritisak na mene, da mi je davala novac, i ona i otac, obicno da ne znajuci da mi je neko od njih vec dao, pa su davali i duplo. Ali sam pocela propadati. Sprijateljila sam se sa najgorima, onima koji nisu prezali od nicega i svi imali podeblje dosijee u MUP-u. Naucila sam dzeparit, obijati auta turpijom za nokte, odlicno lagati, izvalciti se u svakoj situaciji.
Poslije sam upoznala jos jednog tipa. Ubrzo smo se poceli zabavljati. Zivio je sam, majka mu umrla, oca nije ni imao, i stara mu ostavila brdo neke love. Nije znao ni da se pucam, dok me nije uhvatio u wc-u sa iglom u ruci. Tada mi je priznao da je dosao iz Svicarske jer je dobio izgon, zbog dilanja, da je bio u zatvoru 3 godine i kad je odsluzio kaznu, morao je napustiti Svicu. Super, pomislila sam, samo si mi ti jos trebao! Bio je do tog trenutka, jedini 'normalan' kojeg sam poznavala i sad ovo?! Tu smo se poceli ubijati od dopa, ja sam doselila kod njega i cjeli dan je bilo nekog svjeta po stanu. Il se rade, il dodju da ih se uradi, treba im para, nemaju gdje spavat il sta vec. Kako sam se odselila iz kuce, mami vise nisam bila na ocima, ali je do tada vec uveliko znala da nesto nije u redu. Godinu kasnije, kad se poslije par dana nisam nikako javljala na tel, krenula je da me trazi. Nasli su nas, predozirane u iznajmljenom apartmanu (stancinu od 120kvadrata smo prodali, trebalo nam love). Bolnica. Budjenje iz kome 5 dan. Nema krize al mi nije dobro! Nemam pojma sta se dogadja. Saznala sam poslije da je stara sredila kod psihijatra da se ona potpise za moje lijecenje a momka su pustili iz bolnice jer nije htio na lijecenje. Umro je brzo poslije toga.
Lijecenje?! Ali ne heptanonom! Nisam ni znala koliko nisam znala da mama ne zna nista sve dok mi nije receno da je ona zahtijevala bilo sta samo da nije heptanon! Nacitala se, ocito, dobro raspitala i sl. Pocinje neka suptitucijska terapija. I kod mame sam, ne da da me smjeste u bolnicu. Brdo nekih tableta po 12 tri puta na dan i navece jos po ne znam koliko apaurina. Spavat ne mogu, sjediti ne mogu, svasta bi radila al nemam snage, a spava mi se, ubise me neki nedefinisani trzaji ekstremiteta, ne mogu da kontorlisem. Gledala bi film, ali zivaca nemam, knjiga -super, samo u njoj nema slova, uzas!!! Puna tri mjeseca sam bila u tzv.stanju vegetacije. Nocu bi, ako zaspem se budila sa nekom bjelo-sivom pjenom oko i u ustima, ponekad bi se cak i pocela gusiti od iste. Poceli su ukidati terapiju postepeno i vec sam pocela i da se krecem. Ubrzo dobijam i vizu da idem u Njemacku u komunu.
U komuni sam bila godinu. Od tih godinu dana, sjecam se nekih zadnjih 6 mjeseci, unistila me terapija. Ne znam ni kad, ni kako sam stigla do tamo, ni ko me je docekao ni sta sam radila sve to vrijeme. Od svega toga, i svakog tamo, bio mi je poznat lik sam jedne djevojke. Kasnije mi je rekla da je bila pored mene i sa mnom non-stop, da je nocu slushala da li dishem, da me je vodila u setnje, da smo cak i kuhale. Odlicno, pomislila sam. Tada sam saznala i da sam bila na klinici, da sam dobila karticu na kojoj je pisalo da u slucaju da mi se nesto desi, me spajaju direktno na srce ili ako su u mogucnosti da se napravi premosnica, vena nema, ali nigdje! Odlicno si, Bella, obavila posao, pomislila sam.
Vratila sam se kuci i ubrzo saznala da moj najbolji prijatelj dila. Hah! Bila sam cista od dolaska iz komune punih 15 dana! Opet je sve krenulo po starom. Droga, kriminal, krize, izvalcenja iz istih, razne sheme dolaska do love i sl. Al je sad bilo drugacije. Sada me je mama molila da ne izlazim, pucala sam se kuci, nije gledala al je znala, kao sto je i znala kad izlazima da idemo po dop. Otvarala vrata kad zvoni policija, govorila da me nema, da ne zivim tu i da ne zna gdje sam, davala mi lovu samo da ne radim probleme i sl.
Onda sam, jedno jutro, ustala, skuhala kafu, uradila se, uzela telefon i zvala direktno u komunu. Ne znam ni zasto ni zbog cega. Ocito je to bio kraj. Sada vec nije bilo ni upola dobro kao na pocetku, vena nemam, vucem, dosta mi je ovog, pa ja ne znam nikog a da nije narkoman! Od fakulteta sam jos jedino znala gdje se nalazi zgrada u kojoj je smjesten, nista vise! Moja ekipa studenata je odavno negdje na nekim godinama drugim, samo ja statiram! Osobu koju sam dobila na tel. sam znala, a znao je i on mene. Rekao je da se javim kad kupim kartu i da ce do doci po mene na autobusnu stanicu. Krenula sam dva dana kasnije, fakticki bez garderobe, samo pidzama, trenerka i pribor za higijenu, prvim busom koji je isao u tom pravcu.
Cekali su me. Odveli u kucu. Tu krizu na 'suho' pamtim jedino po tome sto nisam mogla spavati i sto sam se tusirala vrelom vodom, samo da se ugrijem. Ostalo nije bilo tako strasno, ne kao ono prvo skidanje 'svacim necim'. Bila sam tamo dvije godine. Puno vrijeme rehabilitacije.
Vratila se kuci, zavrsila faks, verificirala certifikate koje sam imala i koje sam kasnije stekla. Drzim se jos uvjek, pisem magisterij, radim i uzivam u svakom danu koji svane. Osjecam se kao da se nikad nije desilo, jedino sto imam amneziju, ne sjecam se vecine tih godina, detalja, ljudi koje sam poznavala i koji su mene poznavali.
Toliko od mene. U kratkim crtama. I sada evo gledam u koliko je redova stalo mojih 15 godina! Pola mog zivota! Cak je i pisano bez emocija, bez stanki, bez drhtaja i trzaja. Strasno!!!
i gore i dole,stari novi zavet,sem dobrodoslice sve naj ti zelimo i brz oporavak,srecu i snagu! 
