Jos jedna sestra - treba mi pomoc

[josJednaSestra]

Dobro vece.

Ne znam sta je sve relevantno da kazem, i odakle da pocnem.

Imam brata, 76. godiste. Trenutno ozenjen i ima dijete
2002. godine sam mu pomogla da se skine sa heroina ( pominjana klinika Lorijen ). Posle toga je bi na blokatorima vise od godinu dana. Bio se ugojio bas-bas.

Trenutno kruze price da su i on i njegova zena na heroinu. Zao mi je njih, zao mi je tog djeteta

Ja ga zovem, i kazem mu da dodje u BG, da opet to odradimo, on negira. Kaze da je sve u redu, da oni nemaju para za zivot, a ne za drogu Pri tom je zadnja dva puta malo zaplitao jezikom ( kao otecen jezik) kad smo pricali i odgovor mu je bio da je umoran.

E, sad... kad sam malo vise citala forum, shvatila sam da izlecenja nema bez apstinencije-kompletne. On nijednog dana nije bio koplet clean- bio je to ili alkohol, ili "lake" droge. Zadnji test sam mu uradila prije dvije godine, i taj je kao i ostali zaista bio cist na heroin i kokain, ali pozitivan na travu, i slabo pozitivan na amfetamine.

E, sad... mene zanima. Kako da ga privolim da prizna, i da ga zapocetak fizicki ocistim? Sta dalje? Jel ima neko dobar u CG?
Ne znam da li bi im komuna bila resenje, jer ih je troje.

On stalno ponavlja da zna da sam ja njegova dusa, i da ima problem da bi od mene trazio resenje...
Prije 2002. bio je 2-3 god na heroinu. Jedino je bilo dobro ( ako tu ima ista dobro ) sto je bio na maloj dozi. Skidanje je proslo bezbolno, prespavao je te dane. Uh... dosta za prvi put. Mozda napisem ispovjest suovisnika...

E, da.. da li ima ko u BG ko radi ono ciscenje za jedan dan, kao sto je tad radio Lorijen? Zvala sam ih kazu da vise ne rade

[jana]

Ja ne znam kako stvari stoje u BG i u Srbiji,sto se tice tog ,kako kazete,ciscenja za jedan dan.Ovdje,naprimjer,u Montrealu se praktikuje metoda ispiranja krvi od toksina,kao prva etapa bolnickog lijecenja u kuci La ponte.Nakon toga mora da se nastavi lijecenje zatvorenog tipa,sveukupno tri tjedna i onda,mili moji kuda koji.Pacijent nastavlja komunicirati sa ustanovom,ali je slobodan.Moze,ako hoce,ako nece nece,tretman stoji odredjenu sumu novca,i to je to.Tretman je po meni dobar,ali ja nisam ovisnik,jedan dio pacijenata se stvarno zalijeci i ukljucuje u normalan zivot,ali jedan veliki postotak se vraca u porok.
Pitanje je kako ojacati duh ovisnika,da on moze zbilja istinski izdrzati apstinenciju i ne vratiti se nazad,u porok.Koliko vidim,ovdje na forumu i u mojem okruzenju,jacaju oni koji priznaju da imaju problem,i oni koji se nakon te spoznaje,prihvate paralelno duhovnog razvoja.
Ovo o cemu pisete,dobro poznajem.Jezik zadebljao,glas pospan ,duh odsutan,a na rijecima sve divno ,krasno i bajno.Zrtva sam te manipulacije vec sest godina.Nista sto vidim nije istina.Ziv covjek na oci propada,a suovisnik ne moze nista .
Zelim Vam mnogo srece,draga gospodjo,borite se,ne znam ni sama kako,ali borite se.

[umorna]

Naslov ove teme me privukao...Iz BiH sam i toliko mi je bilo drago sto sam pronasla ovaj forum, nije da me tema nije zanimala jednostavno sudbina me nije prije dovela na ove stranice...
Moj brat je taj koji je zaglibio, ne znam koliko godina je u tom strasnom svijetu, mislim da ima najmanje 5 god.Toliko sam ga i starija..Za sve znam unazad 3 godine...On zivi sa starcima u drugom gradu, klasika nesredjena situacija u kući otac psiho, mamu maltretira cijeli zivot,bezuspjesni pokusaji rastava, idi mi doji mi situacije.....ja se udajem s 18, selim se i ostajem u braku 5 god. Razvodim se, zivim sama neki mali mirni zivot, radim...Starci put od extra imanja do prave propasti, otac cas na dnu cas na vrhu, uvijek u nekom svom svijetu...Pocinjem ovako jer znam sta ga je nagnalo da pobjegne u taj odvratni bijeg od stvarnosti, cijelo vrijeme se osjecam krivom jer nisam bila tu kad je sve pocelo... A kad smo bili mladji problemi sa mojima su bili ti koji su nam krojili svakodnevnicu, brat i ja smo bili razliciti u toj borbi.On je uvijek bio bolesljiv,nezainteresovan za svijet oko sebe. A ja sam sam samo smisljala kako da pobjegnem iz te kuce, najbolja u skoli, htjela sam samo imati ulaznicu za svoj vlastiti zivot. Ma glupo mi da ovo pisem o sebi, ja sam ok, drustveno prihvatljiva,uglavnom porodica nije nikad bila zdrava. On je tu gdje jeste...najgore mi je bilo kad sam saznala, zadnja naravno, priznao je starcima, ne znam sta ga je uplasilo. Ja sam mislila da ponekad zapali joint. Eh on, on zna biti tako fino dijete, nikad nije bio agresivan, srce mi se cjepa kad vidim koji je put odabrao, stvarno mislim da je mogao svasta postici. Lijep je, zgodan, inteligentan,mada se njegov lik toliko izmjenio u ovih zadnjih par godina. Upali obazi, kvarni zubi.. Staci su na rubu egzistencije, sve ove godine saljem pare i pomazem da prezive. Hvala Bog da mogu .Sastavljamo kraj s krajem i oni i ja, znam da ne mogu dati koliko im treba, a sebe sam lisila svih planova za buducnost (stan ceka...sve ceka...)na piramidi potreba hrana je zadovoljena.E sad kad sam saznala, kad su mi rekli-uzas, uvijek mislis to je negdje drugo. Pokusali smo sa skidanjem kod kuce, preselio se kod mene, placala sam psihjatra koji je razgovarao s njim, sa mnom i mamom. Nje mi je najvise zao, tata jos uvijek negira velicinu tog problema. On ce kao to rijesiti, ima on metode, ma uzas...Sad ima novu temu za svadju ko je kriv...Brat je bio kod meneIjedno 2 mjeseca,sve ok, i onda brzinom munje uvezan je sa svim dilerima, pokrao me, kad sam bila sluzbeno odsutna skupljao raju po kuci. Cijelo vrijeme je bez posla i uzasno mu je tesko naci posao, jer se los glas daleko cuje. Svi nesto obecavaju...Vrati se starcim pa onda komuna. 2 mjeseca i vraca se. Kao sve je u glavi (vjerujem da jeste ali treba i tu glavu malo rascistiti), on ce to sam i blablabla...i opet prodavanje stvari iz kuce i naravno opet ide on sad u drugu komunu. E ovdje izdrzi 3 mj i vrati se kuci. Kao vjerska je, nije to njegova furka. Naravno sad je proslo od toga 10 mj i vec je uveliko u govinam i sad bi trebao opet u komunu, opet samoincijativno-naravno da i mi to zelimo. Ma ljuta sam muka mi je od njegove razmazenosti, djete bude u komuni 4 dana i vec zove, treba mu ovo, treba mu ono..Kasno je ujutro radim, ionako slabo spavam zadnje 3 godine, zelim mu pomoci-ali imam osjecaj da on to shvati kao malo da odmori organiozam pa Jovo nanovo...Rekla sam mojim da necu ni za njih vise da cujem ako mu dozvole da se vrati nakon par mjeseci, pa neka makar jednom pokaze da mu je stalo i do nas. Molim Boga da pronadje svoj zivotni put, da bude jak..ali imam osjecaj kad te neko manipulise s tobom godinama da moras puknuti rukom od stol i dosta brate. Nije samo on upropasten, svi mi bolujemo s njim....Znam ako opet ode u komunu, a ne znam ni od kud pare za to, da ce morati mjenjati sredinu gdje ce zivjeti, kad gdje kako? nemam pojma.P.S. o da prije 3,5 god u rjesavanju svog zivota digla sam krediti bio je u inostranstvu, deportovan je nakon 4 mjeseca. Poslije mi je priznao da se i tamo drogirao, da je krao...Toliko smo puta razgovarali....Ne znam ovo sve pisem jer se meni spicilo, iscrpljena sa,imam takvu lepezu emocija u sebi koju ne mogu opisati, od sazaljenja, mrznje, ljutnje...
Vec sam zvala par komuna, naravno u svakoj se placa. I Ako ga prime.
Da i dijagnosticiran mu je Heptitis C, ali cemu lijecenje kad se truje s tim otrovima.
Toliko toga bih jos htjela napisati, ali ima vremena, za mene jos, njemu ponestaje i nadam se da je svjestan toga...

[cokapeace]

Umorna...Dobrodošla..!!!

[josJednaSestra]

Umorna, potpuno te razumijem.

Nas razvoj situacije je izgledao ovako:
2002. godine brat me zove i pita da li jedan njegov drug moze da dodje kod mene, ima ljubavne probleme u BG pa da ih rijesi. Ja docekujem njegovog druga na zeljeznickoj stanici, on mi prilazi i kaze "hvala ti, spasioce moj". Mi smo u mojim kolima, ja vozim autoputom ka svojoj kuci, i on pocinje da prica kako je on sve sredio, zakazao...kako u ponedeljak krece sa terapijom. Ja u zbunu, nista mi nije jasno... On nastavlja kako je to strasno, kako se nada da ce se izvuci.. kako je on bas zaglibio..kako mom bratu isto treba pomoc, ali da je on malo dijete za njega... i tako, uz put, dok sam za volanom, shvatam da vozim kuci zavisnika od heroina, i da je moj brat kod kuce takodje na heroinu
Naravno, ovaj meni sve prica, jer mu je moj brat rekao da je meni objasnio situaciju, i da sam ja rekla nema problema da cu da mu pomognem.

Za mene je u tom trenutku to potpuna nepoznanica. Pri tome zivim sama, i valjda ne treba da objasnjavam kako mi je ....
Tada prolazim sedmodnevnu terapiju sa njim... gledam njegovo mucenje, mislim na svog brata... Na pola njegove terapije, dolazi njegov brat kod mene da mi pomogne (koji tek tada saznaje za sve to, naravno )... Cijelo to vrijeme ide ubjedjivanje sa mojim bratom, da se i on polako sprema...
Uspijevam da ga nagovorim, on dolazi i onda prolazim opet kroz tih sedam dana sa njim. Kazem da je bio na manjim dozama, jer sam mogla da uporedim njih dvojicu... prvi se znojio, povracao, rastavljao od zivota i pored svih ljekova, i pored dva puta dnevnog odlaska u Lorijen. Moj brat je prosao sa jednim dnevno odlaskom u Lorijen, i sa 3-4 puta manje tableta ( znam, ja ih davala i jednom i drugom )

A, sad se osjecam opet na pocetku... Ne mogu da ga nagovorim...kaze radice test uskoro ( za dvije-tri nedelje ) pa ce da dokaze da je cool. Znam da planira da se sam skine, pa da onda odradi test... ali ko zna da li ce da uspije. I sad mi je jasno da samo fizicko skidanje je nista...

Ne znam da li bi imalo efekta na silu ga dovesti u BG kod mene, i krenuti sa terapijom. Ili negdje u Pg... Ili moramo cekati da sam odluci.
Isto tako ne znam..kako uzeti njega, a ostaviti to njihovo dijete sa majkom kojoj isto nije dobro
Pada mi na pamet da im se oduzme dijete, pa da se tad zapitaju... ali mozda bi im to sad i prijalo...
Uf, ne znam... ali puno razmisljam. Nemam snage da ga cesto zovem telefonom... zovem ga jednom u deset dana kad skupim snagu... Sa majkom ako krenem da pricam o tome, ona krene da place. Nisu se vidjeli godinu ipo iako zive u istom gradu...prividan razlog je jer se ona ne slaze sa snahom...

Nadala sam se da neko od izlijecenih ima neki caroban odgovor na moje pitanje... ili makar neki savjet.

[cokapeace]

"ODUZETI DETE?!"
Izvini,ali na ovo moram da reagujem...muž mi je bio zavisnik 4 god...za svo to vreme ,ja sam ,pokušavajući da "skinem"njega..uz sav haos i pakao-postala ovisnik...i 5 meseci se borila da "vratim staru sebe"...najgore od svega...imamo dete koje uskoro puni 4 godine...ja sam čista ,ali sam MORALA DA PREUZIMAM STARATELJSTVO NAD SOPSTVENIM DETETOM OD LJUDI KOJI ME VOLE,ALI MOJE DETE I NJEGOVE NAVIKE UOPŠTE NE POZNAJU...Ne znam da li postoji gora stvar koju je neko uradio i mom detetu i meni...veruj mi-niko ne voli svoje dete više od majke-a narkomanija je bolest -i ona treba da se leči -a ne da joj se oduzme dete!
Pa,JA BIH UBILA NEKOG DA TO PONOVO POKUŠA...bez razmišljanja...za sve Švrletove suze ,za izjavu"Tata je otišo,mame nema..mene niko ne voli...ocu mamu,ocu da me mazi...bezite od mene...bezite!!!""" (Čula sam sve preko telefona )...UBILA BIH ,KUNEM TI SE...i dobro mogu da zamislim kako bi se ona osećala...
Možete da joj zapretite time,da se dogovorite da vi čuvate dete dok oni ne srede svoj život,da im date vremenski rok-DA DOBRO RAZMISLE...ALI UZETI MAJCI DETE... =; [-X

[josJednaSestra]

cokapeace, nisam mislila da im se trajno oduzme dijete.

to mi je bilo ocajnicko razmishljanje, da ih trgnem, da odluce da se ociste.

Njihovo dijete ima 3 ipo godine. Rodjeno je sam malom porodjajnom tezinom, sto znaci da je majka i u trudnoci konzumirala ponesto. Sada sa 3 ipo godine prica jedva nesto u slogovima, ne koristi nosu...
I sama sam majka, i znam sto dijete znaci. I znam koju energiju mu treba pokloniti, a ja se brinem koliko joj se zaista poklanja. Znam da je narkomanija bolest, i ja svim srcem zelim da im pomognem.

I naravno, ideja i jeste bila da mi pricuvamo dijete dok se oni ne srede. Ali mislim da bi to njima islo u korist, taman da malo odmore...

Progoni me recenica iz razgovora sa bratom. KAd sam mu rekla da treba sa njom da razgovaraju, da joj citaju price...
On mi je rekao kako joj majka cita, kako joj je kupila knjigu "Milica kod doktora", kako je kupila i spric i pokazivala joj kako boca nije nista Odmah sam zamislim kako ona ubrizgava heroin njoj na oci... Nadam se da grijesim.

[umorna]

Puno Hvala na dobrodoslici,
Kad citam sve ovo naprijed napisano ne mogu a da se zapitam-kad dijete nije motivacija za normalan zivot sta se moze ocekivati da ce drugo biti. Mi koji smo silom uvuceni u tudje izbore, lose, prisiljeni smo da reagujemo. Kad je neko bolestan nije u stnju da donosi odluke, pogotovo oko djece i odgoja. Mislim da dijete treba skloniti od takve situacije, mada je i ono dobilo pecat traume koje ce cijeli zivot nositi sa sobom. Kako da se neko brine o drugoj osobi kad nije u stanju da se brine o samom sebi? Samo ja ovdje definitivno ne bih uvlacila sistem, zakonsko oduzimanje i tako sto. Steta bi bila veca, nekako pokusati razgovarati sa bratom i objasniti mu da zelis da mu pomognes, da ako te natjera da ces i zakonski oduzeti mu djete. Ma treba ga malo i uplasiti.
Kad sam razgovarala sa ovim psihijatrom rekao mij e da su narkomani ljudi koji vole svoju bolest, a najteze je izgledada prestati voljeti nesto sto te unistava..Mazohisti u dusi. Problemi nastaju kad nema sredstava da zadovolje svoju potrbu, tad saznajemo i tad tek reagujemo..Znam da je meni lako pricati, nemam tog demona u svojoj glavi s kojim se borim svaki dan..

[jana]

Umorna,Ti si tako divno razborita.Hvala ti na javljanju ovdje.Ti tako lijepo kazes sve ono sto vec i sama znam,vec i sama prodjoh,i evo me ,skidam ti kapu,ojacana,da nisam sama,da idem u jos jedan dan, s a m a .Kao i ti.,bez podrske u bliznjem svojemu,ali valja nama gurati i izgurati na nasoj stazi.
Moja obitelj je razapeta,ali niko ne vristi na ovisnika.Njemu svi glade,u rijetkim trenucima kad se pojavi u Bosni i na telefon.Sva konfrontacija svela se na mene,jer valjda ja sam jaka i istinita,a to valjda nisu pozitivne osobine.Ruse iluziju da je sve dobro...

[jana]

Zaboravih da kazem,uvijek se u porodici istakne neki bezazlen razlog sto nema kontakta izmedju ovisnika i zdravog clana obitelji,u vasem slucaju je to neka snaja,a u mojem slucaju,zamislite,jer moja kci zivi u dobrim mateijalnim uvjetima,pa sam ja kao ljubomorna na nju.Ama,majka gleda svoje dijete,kako ga je gledala kad ga je rodila,golo,bez svih tih proteza koji imaju za cilj samo da zakamufliraju problem.To sto mi je dijete zanocilo u dobrom kvartu,dvorcu,meni ne znaci nista,kad ono nije svezano samo sa sobom,kad vristi i napada u ono malo vremena sto dolazih da je vidim.I nju i malu unuku.
Ja sam se bavila mislju da angazujem socijalne radnike,da prijavim jednostavno sta se dogadja,ali se bojim suprotnog efekta.Ama,ne bolujem od nikakvih autoriteta,za mene je autoritet jedino Bog dragi,i ja cekam,uporno spremno cekam svojih pet minuta.