neke moje gluposti i to...

Ovo je mjesto na kojem možete slobodno otvoriti svoju dušu i podijeliti svoje emocije s nama.

Moderator: sanela

Post Reply
User avatar
Vlado_M
Posts: 1456
Joined: Sun Apr 17, 2005 7:42 pm
Location: SFRJ

neke moje gluposti i to...

Post by Vlado_M »

MY DEAR DR FROYD

Prava dama. Njene noge, dva vodopada u cipelama, a kosa sazdana od svih suma svijeta. Kad stanes pred te oci, u njima vidis svoj odraz u prirodnoj velicini. A ja sam upravo stajao pred tim ocima. U slicnim situacijama obicno se zbunim. Ne polazi mi za rukom da zbacim okove treme. Ceskam se kao da imam buhe i cekam poteze sa suprotne strane. Ne znam tacno zasto. To mora da ima neke veze sa nesretnim djetinjstvom. Imao sam zajebano djetinjstvo, do jaja. Mama me uvijala u staru hartiju, umjesto u pelene. Ma, da vam ne pricam. No, ovaj put, nisam se zbunio. Samo sam ljosnuo, culo se " BUP ! ", i to je bilo to. Imaginarni vrapci me oblijetali i zvizdali mi oko glave izvjesno vrijeme, a onda utonuh u san.

Stavlja mi obloge, mazi me po faci, to je sljedece cega se sjecam. U prvom trenutku, pomislio sam da sam mrtav i da mi je zapala najbolja cupi iz citavog grada, ali, falila su mi krila, zub me i dalje bolio, a nesto me je i zasvrbilo. Obavio sam cesanje, pomazio revolvere, pa se spustio nazad na zemlju. Moj andjeo ce me valjda sacekati tamo gore, ako mu se ne smuci cekanje. Trebalo je prvo razrijesiti neke stvari ovdje. Vezane za snove. A osjecao sam da mi ova zena moze pomoci u tome. U stvari, bio sam siguran u to. Stoprocentno ubjedjen. I vise.

- Mladicu, je l vam bolje ?

- Jeste. I izvinite na onakvom ponasanju. Takav sam. Uvijek se zacitam tik uz banderu - rekoh. Ona se nasmijala i zubi su joj bljesnuli. Grijala su me trideset i dva sunca u istom trenutku. To me je ohrabrilo i opustilo i rasteretilo.

- U stvari, znate u cemu je stvar ? - rekoh.

- Molim vas, recite ?

- U tome sto nemate tompus, sto niste celavi i bradati, i to me malo zbunilo u startu. - A rijec "nadrkani" ne smijes korisiti u prisustvu jedne dame. Ne smijes koristiti priprost vokabular. Ne smijes. Nista ne smijes.

- Mnogo gledate crtane filmove, to je sve. Crtani filmovi lako ubijede ljude u razne stvari. Na primjer, da ce prezivjeti skok sa desetog sprata. Znate ono : padnes sa desetog sprata, malo k’o fol lezis, zatim ustanes, streses prasinu sa kosulje i nastavis da juris uokolo kao da se nista nije desilo. Medjutim, u stvarnom zivotu, stvari ponekad umiju da se zakomplikuju. Tad obicno bude suvise kasno. Tad si vec na metar od plocnika... nego, da predjemo na snove, sta mislite ?

- Moze. Evo, vi me uzmite u narucje, ljuljajte me malo, a ja cu da pokusam da zaspim i da vam opisem sta se poslije desavalo...

- Vi ste, mladicu, izgleda, neki pokretni cirkus, pristigao u moju malu kancelariju, a ? - rece ona. Onda smo se jos malo smijali. Ona i ja i citav svijet. Doslo mi da se preselim zauvijek na ovaj krevet i da se ne dam i ritam ako budu htjeli da me razmjeste. Htio sam da me doktorka Frojd zaveze pa da zauvijek izvodi svoje eksperimente na meni. Naravno, takve stvari pravi dzentlmen uvijek zadrzi za sebe. Taj sam vam. Ljubim ruke, klanjam se i prebacujem dame preko barica.

Onda me je ponudila bombonama. Rekoh ne. A ona rece - dobro ako necete. Pa ustala, razgrnula zavjese, otvorila prozor, da udje malo svjezeg vazduha. Vidio sam slavuja kako je sletio na brezu u dvoristu. Promeskoljio se malo, a onda se primirio. Spremio se da pazljivo prati dalji razvoj situacije. Pogledasmo se. Namignuo mi je u znak podrske. Sanse su mi rasle. " Slavuj sto namiguje ", zastitni znak rasta sansi, pade mi na pamet.

- Dobro. Dosta je bilo zafrkancije. Tu smo da radimo, a ne da uzivamo i gubimo vrijeme, zar ne ?

- U redu. Evo o cemu se radi. U zadnje vrijeme sanjam neke cudne stvari. Stvari koje od mene zahtijevaju mnogo... Previse. Razumijete ? Snove koji nisu moji. Snove pomalo umobolnog covjeka. Snove sto lome mozak. Razumijete ?


- Da, razumijem. Mnogi ljudi dolaze sa istim problemom. Ljudi koje je neko uspio da ubijedi da su oni mali ljudi, ali je zaboravio i njihove snove u isto to da ubijedi. A snove je, oh, tako tesko ubaciti u kutiju za sibice, znate. Molim vas, opisite mi vase snove... - rece doktorka Frojd.

A ja pomislih - sto ova zena raspolaze informacijama ! Barata podacima, do jaja. Ali, nije ni to slucajno. Ima, jarane, iskustvo. Iz prakse. Koja cini cuda.

- Evo sta sanjam : Sanjam opsadno stanje i uzbunu. Bebu pod sljemom. Tenk u dnevnoj sobi, minsko polje pod jastukom i mitraljesko gnijezdo u kolijevci do prozora. Onda neki veliki brkati cova kaze da je sve spremno i da mir opet moze da otpocne. Kaze : imamo deset minuta i da nam stopuje vrijeme. Onda se ja tu nesto igram, jurim Sanju uokolo, ona skici i bjezi, ali ja nezadrzivo napredujem i jurisam i smanjujem razliku. I taman joj uletim klizeci start i sapletem je nekako, odjednom se cuje povlacenje vode i podrigivanje i ja vidim neki bade-mantil u papucama kako stoji u kupatilu i ubacuje deterdzent u masinu, pa zatim pritiska dugme za centrifugu ljudskih glava. Onda cujem mamu, urla : "Djeco, sklonite se sa igralista ! Stizu tenkovi ! Djeco, sakrijte glave ! Ponovo granatiraju !...".

Pocinjem da stucam... Nabacim objesenjacki osmjeh i vratim se u lezeci polozaj. Posmatram je, dok mi iskrice neuzvracene ljubavi svjetlucaju u ocima.

- Nemojte praviti toliku predstavu od toga. Tu ste nemocni. Kitovi su, kao sto i sami znate, zasticeni od svega. A kad nesto zastitite od svega, normalno je da se to sve vise i vise mnozi. Zamislite hiljadu kitova kako uskacu u WC koji se nalazi u vasoj casi mlijeka. Sta poslije mozete da ocekujete ?...

Trenutak napete cutnje.

- Milk-sejk sa cokoladom ? - kazem ja.

Onda, ekspolozija. Valjanje od smijeha. Kokice lete u vazduh. Slavuj likuje, tapse krilima i zvizdi pobjednicku himnu. Pauk-skeptik razmislja : "Ovi mora da su poludjeli, cim se ovako smiju k'o blesavi...". Ludilo, jarane, ludilo. Odjednom, tresak vratima. Sve stalo, nista se ne pomjera. Grobna tisina. Mozes da cujes musicu kad prdne. Slavuj zanijemio. Ulazi njena sekretarica, gospodja Nes. Jedna pametna, vrijedna, ali usamljena zena. Odavno razvedena. Od kad ju je i smijeh napustio, ostala je potpuno sama.

- Molim vas, doktorka, sta ovo treba da znaci ? Napolju ima mnogo nesrecnih ljudi, kojima nije bas do smijeha, znate ?! - rece ona.

- Izvinite, necemo vise, gospodjo Nes. I, skuvajte nam dvije kafe, molim vas.

- Je l’ Nes ? - upita gospodja Nes.

- Da, Nes, gospodjo Nes - rece dr Frojd.

- U redu - rece gospodja Nes i izadje iz sobe. Otisla da skuva dvije kafe. Nes. Moramo biti precizni. U svakom trenutku moramo biti precizni.

Pratim je pogledom i mislim se u sebi, koliko u svijetu ima ovakvih ljudi, kao ova gospodja Nes. Usamljenih i ocajnih, zatrpanog srca. Sve sam promasaj do promasaja. Ovo covjecanstvo je definitivno najveci stvaralacki promasaj Boga. Da bi se bilo sta popravilo, moracemo krenuti iz pocetka.

- Mladicu, nesto ste se zamislili ?

- Izvinite, razmisljao sam nesto. Ima li uopste smisla tusirati se, ako ulazim u kadu obucen, i sa kisobranom ?

- Nosite sto cesce ljetnu garderobu. Nego, je l' moze sad da padne jedna hipnoza, cisto da vidimo na cemu smo ?

- Naravno da moze, doktorka. Je l' treba i da se svucem ?

Nije mi odgovorila, samo se osmjehnula. Onda je ustala, i uzela neku debelu knjigu sa police, pa opet sjela pored lezaja.

- Vidite, mladicu, ova knjiga je poznata po tome sto sadrzi hiljadu stranica, milion rijeci, tri miliona slova i sedamsto hiljada znakova interpukcije. Ja cu da citam polako, a vi brojite rijeci i pokusajte da zaspite.

Onda je pocela. Zahrkao sam kod sto pet i odjednom - eto mene u sopstvenom snu. Jasno se vidim. Zmaj sam. Letim po dvoristu kao lud, lijep i saren i rumen u licu. Vjetar mi uklanja paperje iz kose. Skacem po oblacima, slavuj mi mase i namiguje, rukujem se sa orlovima, sa andjelima rujno vino pijem. Zastanem za trenutak, tek toliko da umocim prst u pickicu kosmosa. Onda picim dalje. Prolijecem kroz tunele i iskacem iz rupa u zakonima. Izgleda da je dokazivanje stvari postalo smijesna i trivijalna stvar, jer, svako preuzima u svoje ruke sopstvenu odbranu i sopstvenu sudbinu. Posljednji zastupnik prosi na ulici i nikako ne uspijeva da prezivi. Letim dalje. Sistem je dole, ja sam gore, ja velik, a oni tako sicusni. Pucaju na mene, ali njihove puske su male, ti njihovi meci imaju strasno slab domet, probleme sa sustizanjem, los vid. Onda odustaju. Ja nastavljam da saram uokolo...

... A odjednom, lezim na postelji. Prilazi mi neki covjek u bijelom, ocito doca, gleda u E.K.G. i kaže mi : "Decko, ne znam za duzinu i debljinu, ali ova tvoja linija makar nije bila ravna... sve do ovog trenutka."... I onda - mrak. Tisina. Vjecna tama. Kraj balade.

Budim se i gledam oko sebe. Sivi zidovi, sto pretrpan papirima i praznim flasama piva, izuvene papuce pored kreveta, na meni moja omiljena pidzama sa tufnicama. Nigdje doktorke Frojd. Nigdje kancelarije..

Znaci, sve sam to sanjao. Ustajem, razgrcem zavjese i vidim slavuja na brezi u dvoristu. Namiguje mi. Namigujem i ja njemu. Smijemo se. Plavo nebo i veliko sunce garantuju za ovaj dan. Bice lijep dan... Imao si nocas san. Sta uciniti s tim ? Nista. Sjednes i ukucas pricu.
kika
Posts: 60
Joined: Mon Jun 20, 2005 2:51 am
Location: montenegro

vladooo

Post by kika »

red bi bijo da mi se javiš ja te stvarno više moliti neću, poslal sam ti pm poruku neznam dali ti je stigla,javi se bolan ako nisi što ljut :-D

pozdrav od kike tvoje drugarice sa klinike kiss
ns
Posts: 152
Joined: Sun Apr 17, 2005 10:06 pm

Post by ns »

ma prica je... :supz: :smt023 :smt050 :smt026 :smt038
User avatar
Vlado_M
Posts: 1456
Joined: Sun Apr 17, 2005 7:42 pm
Location: SFRJ

Jebes smrt

Post by Vlado_M »

Jebes smrt



nema milosti i mira u
ovoj dolini suza

to je samo mitski pojam

iluzija

jebeni
san

i
oko tebe nema
niceg

samo
gruvanje masina u noci i

borba

neprestana
borba.

a posto
nista
izuzev Adamsovog "Autostoperskog vodica..." ne traje vjecno
i
ti ces
danas ili
sutra
morati da
umres;
mozda ces otici na prirodan nacin a
mozda to dodje kao
plod uspjelog
samoubistva...

"no smrt je tek pocetak" - tvrde egipatski mudraci i

okej, kazes sebi, nemam nista protiv
tog
vida oslobodjenja
jedino bih volio da se sve to
zavrsi sa shto manje
tjelesnog
bola.

i tako
ugasices se jednog dana kao
iznemogli motor nekog starog
traktora i osloboditi ovaj cudesni djevicanski svijet
svog
gorkog i cinicnog i patogenog
prisustva

i tvoje tijelo dezintegrisace se
u
zlatni prah a
tvoj sludjeni duh
oslobodjen svih okova nastavice da
tumara unaokolo
plaseci
starije gospodje
po
parkovima.

i pokopace
te

a sve tvoje stvari licne prirode -
dakle tvoje gace i papuce i carape i
tvoj heroinski pribor i nekoliko
tananih svesaka pjesama -
spakovace u kartonske kutije i skloniti na
tavan.

i ti ces se onda
neko vrijeme izlezavati
spokojan pod zemljom
i uspomena na tebe pocece polako da blijedi i
svi ce te uskoro zaboraviti tako da
se vise nece zahtijevati da svakog jutra
podizes svoju zadnjicu iz
groba i odlazis na posao.
maksimalno ces
uzivati u prostoru vjecnog mira koji se ispred tebe
iznenada
otvorio i shvatices
da
na kraju
krajeva
pakao i nije
toliko lose mjesto da se u njemu obitava i gori.

ali
onda
ce se pojaviti neki dokoni knjiski moljac koji ce iskopati
neke tvoje manje poznate pjesme iz mraka zaborava
i provalice koliko si duhovit i sveobuhvatan
ponekad
bio i
dace to prvom uredniku da
procita a
ovaj ce
naravno
ostati
fasciniran...

prvi urednik dace odma drugom nekom
uredniku to da
zdrakne i ovaj ce takodje odlijepiti od srece i sve to
ce neizbjezno proizvesti domino-
efekat sa
pogubnim
posljedicama

i
i dok si reko keks
stvorice se ogromna nepotrebna fama
oko tvog lika i djela

formirace se afirmativna percepcija o tebi

kriticari i citaoci i usamljene uciteljice srpskog
otkrice
te
konacno u punom sjaju i ovu tvoju sobu
pretvorice u muzej, nekakav memorijalni centar i
tvoje pjesme uci ce u obaveznu skolsku lektiru i
osnovci ce te
obozavati slijepo kao neki nakazni drveni totem iz dalekih
paganskih vremena i
bubace tvoje stvari napamet rame uz rame sa stvarima
D.Maksimovic i O.Davica i ostalih svjetskih velicina...

i
mnoge prekrasne i rosne cure odjevene samo u lagane suknje
listajuci debele monografije o tebi
uvidjece
najzad sve tvoje visoke ljudske kvalitete i vrline

i
pohodice u serijama mjesto tvog
sahranjenja

prchkace svojim njegovanim lila lakiranim noktima
svetu zemljicu iznad tebe

polagace na crni mermer nad tvojim nosem mirisne bukete
ruza i nevena i lala

i poremetice tvoj ustanovljeni vjecni mir
tihim uzdasima i mrmljanjima u stilu - boze,
boze, zasto li smo bile toliko slijepe, zasto li ga
nismo imale
dok je
jos uvijek bio
ziv ?!...

tako da ni
mrtav
neces

imati
dovoljno mira

i shvatices
onda
da si ponovo vracen na
pocetak i reci ces sebi - e, jebiga, jebes smrt, smrt ne
predstavlja nikakav
pomak unaprijed !...

ne :

bio ti ziv ili mrtav

nema milosti i mira u ovoj dolini suza

masine neprestano gruvaju u noci

sve se rusi

i sunce nestaje u velicanstvenoj eksploziji

a milost je samo
mitski
pojam

iluzija

jebeni
san.

08.01.'05.
Anghela
Posts: 12
Joined: Sat Apr 23, 2005 9:42 pm

Post by Anghela »

no coment!!!svaki put me odusevis,svaka tvoja recenica..
User avatar
Fanatik
Posts: 1216
Joined: Sun Apr 17, 2005 12:29 pm
Location: Sarajevo
Contact:

Post by Fanatik »

Hhahahhahahhahhahahhahahahha,ovokav humor i ovakve riejči mogu samo doći iz glave jednog SARAJLIJE JER SAMO ONI IMAJU TAKAV HUMOR ZJ. ZNAJU ZA TAKAV HUMOR. :smt044 :smt043 :smt080
Vatra se ugasila i postala je dim,
droga me je uništila učinila me zlim!!!!
User avatar
katarinadimedici
Posts: 430
Joined: Sat Apr 16, 2005 3:25 am

divno

Post by katarinadimedici »

:supz: PDT_Love_07
Ništa manje se ni ne očekuje od tebe!Fascinantno!
User avatar
Vlado_M
Posts: 1456
Joined: Sun Apr 17, 2005 7:42 pm
Location: SFRJ

Zlatni ljudi

Post by Vlado_M »

Vozdra ljudi ! Hvala vam na komplimentima, nije da stedite... Evo jos jedna pjesma (ali fakat nemojte previse da ocekujete, ne volim to, stvara pritisak jebiga)



Zlatni ljudi



Postoje ljudi koji cesto proizvode
neartikulisane krike u
snu.

Postoje ljudi koji lebde u prostoru, a
i ljudi koji se kotrljaju niz
brdo.

Postoje ljudi kao sto su Hemingvej,
Margaret Tacer, Ronald Regan, Norman
Majler, Nice,
I. Hrist, Sofija Loren,
sv. Toma Akvinski,
Kant.

Postoje ljudi koji spavaju gore
visoko u gnijezdima tibetanskih lastavica sa
blistavom tajnom u svom srcu.

Postoje ljudi
koji hrabro guraju naprijed kroz tminu i patnju i
ljudi
koji potisteni skripucu i struzu papucama po
parketu.

Postoje ljudi koji se
gudriraju
i ljudi koji pate zbog
toga.

Postoje ljudi shto na racun drustva
jednom godisnje stampaju besmislene tirazne zbirke poezije
koje niko ziv izuzev njihovih majki
nece da cita.

Postoje ljudi koji ce sve do pred kraj ostati
prosjecni
a zatim ce na samrtnickoj postelji
iznenada krenuti da izjavljuju masu toga
neobicnog i novog.

Postoje ljudi koji tripuju da Svemir ne
postoji, da je Zemlja plocastog oblika,
da je Mjesec puka opticka varka, kao i
da su zvijezde samo nase iluzije.

Postoje ljudi koje
mi nikada necemo uspjeti da razumijemo, a ni
oni
nece
nas.

Postoje ljudi
ovakvi i onakvi...

Ali
niko od tih ljudi nije
sasvim zlatan; sasvim zlatne
neces tako lako naci. To je ovdje, u
urbanoj sredini,
nemoguce: istrijebljeni
su u potpunosti.

Pa ipak,
kazu da se neki sasvim
zlatni ljudi
jos uvijek mogu vidjeti u
dalekim egzoticnim predjelima ostrva
Garlaufmau

dok sa draguljima u kosi
stoje
pod suncem

visoki, vitki, plemeniti, lijepi.
User avatar
Vlado_M
Posts: 1456
Joined: Sun Apr 17, 2005 7:42 pm
Location: SFRJ

tri dana

Post by Vlado_M »

ustajao bih oko 11:00,
prvo svracao do toaleta, zatim
silazio do trpezarije,
tamo bi me cekala crna kafa plus dorucak, a
kada bih sve to obavio izlazio bih u dvoriste.
sunce bi se vec uveliko popelo, medjutim
imao sam posla sa dva sunca
jer tu je stajala i cura blistavija od
meni svakog poznatog. sunca.

tu bi se nesto kao malo zezali i tako to,
odigrali bi jednu na male
golice, ali morao sam pazljivo da vodim
racuna kako se krecem i da se sto prije
oslobadjam
lopte jer su njene noge sijevale na sve strane.
dosta, rekao bih, nije ti ovo karate (trenirala
ga) već fudbal na male golice!
okej, junkie,
vidim da si crko, rekla bi, pa bi odvezala svog
ogromnog dlakavog psa i posli bismo u dugu i
laganu setnju.
tokom setnje pas bi trcao ispred nas,
zavlacio se u zbunje i gubio iz vida na
najrazlicitije nacine, ali bi se iznova i iznova
vracao, ili sam od sebe, ili
cim mu dovoljno glasno pomenes
ime.

ostavili smo, dakle, stvari da idu
svojim tokom, ta polja su bila pred nama, i ti
vjetrovi
i zeleno i konji i plavo, mnogo plavog, blijedog,
nebeskog, tamno plavog, i
ptice i lavez njenog ogromnog
dlakavog psa u daljini, dok smo se kretali
po sumarku koji je zeljela da
mi pokaze (studirala biologiju na PMF-u).

i objasnjavala mi sta je sta. Evo,
recimo, rekla bi, ovo je pecurka,
i drzala bi mi tu stvar ispred
nosa sve dok ja ne bih potvrdio – zaista ? pecurka ?
(ko da ja ne znam kako izgleda prokleta
gljiva). ipak, lijepo je sve ovo,
pomislih, oko tebe samo priroda, i ta dobra
riba koja vodi racuna o tvojoj
kafi i o tvojoj ishrani i
o tvom poznavanju biologije i o tebi.

poslije bi se vratili kuci, i nakon sto bi
privezala psa, ogromnog i dlakavog i svog,
iznijela bi flasu vina i dvije case
i zatim bi sjeli u bastu, ona i ja, i
to ce, rekoh, zasad biti savim dovoljno
sto se mene licno tice, ali sta ces, bejbi,
ti da pijes ? ona bi se onda nasmijala, i ta
njena crvena kosa, nekako
ludacki zatalasana, i suncevi zraci
sto sa svih raspolozivih strana
galaksije prodiru kroz nebo, taj prizor
nikad necu zaboraviti, kad umrem ponijecu
taj prizor sa sobom, taj prizor
ce mi u paklu
predstavljati lijepu
utjehu.

onda bi mi pokazala nesto od
svojih crteza, uradjenih grafitnom olovkom, i ti
crtezi su bili dobri, mozda zato
sto je i vino bilo dobro dobri su bili i ti
crtezi, mnogo bolji mozda cak i od svih nijemih
Caplinovih filmova, i to sam joj
rekao, a ona je rekla oh, ne pretjeruj, opet si
potegao malo vise, e
ajde sad da rucamo, vidi
vec je 17:00, a ja pomislih, covjece, ovo je
raj, ovo je bolji raj
i od onog raja koji je genijalni bog
osmislio za nas, pa bih ustao, i dok bi
njuska ogromnog dlakavog psa virila
iz srca seoskog dvorista,
polazio za njom u stancic, gdje bismo
provodili preostali dio
dana, a bilo ih
sveukupno
tri.
User avatar
Igla.U.Plastu.Sijena
Posts: 76
Joined: Wed Jun 01, 2005 11:21 pm

Post by Igla.U.Plastu.Sijena »

provlaci se neki feeling da je i zivot i ljubav samo igra. Dosta zavodljivo zvuci. Cini mi se da postupas s citaocima kao sa pacijentima doktor..
varas ih samo ako zele biti prevareni, nasmijes ako se zele smijati, rasplaces ako su tuzni..

takva bi umjetnost i trebala biti
Post Reply