Krenula sam u gimnaziju i pocela se druziti sa ljudima koji su jeli bombone, pusili travu, a neki se i pucali sa dopom... Necu zaboraviti svoj prvi bliski susret sa narkomanom, na zalost on nije bio dovoljan da me odvrati od moje "misije". Odbacili smo dva decka do vrtica, da se zabiju.. kada su se vratiti u auto mirisali su na nesto cudno, nesto novo,. i onda mi jedan od njih kaze; nikada nemoj uzeti dop, to je smrt, i onda utone u neki spokoj. Totalna kontradikcija... kaze da je smrt, a izgleda mi sretan,. nesto tu nije bilo u redu..
U glavnom, nakon pokusaja da dodjem do dopa, a nije bas bilo jednostavno jer sam imala 14 godina i nitko mi ga nije htio prodati, vec su me svi levatili za pare ( klasicno ), u moj zivot je konacno stigao princ na bijelom konju
On mi je rekao da ce nam on nabaviti dop, i to je i napravio... Ja sam ga uvjeravala da sam ja dop vec probala i da nije uopce bed.. I tako, povucem prvu crtu u svom zivotu i nista.. nikakav osjecaj, nista posebno... hm, cudno pomislim. Sljedeci put kada smo se nasli on kaze da se on puca u venu, a ja kazem; i ja cu. Uvjerim ja njega nekako u to, da mi skuha, da me nadje... U trenutku dok me furao mi kaze; Ovo ce ti promjeniti zivot zauvijek. Kako je samo bio u pravu.... U procesu naseg drogiranja ja sam se zaljubila u njega, iako sada vise nisam sigurna dali je to bila ljubav prema njemu ili dopu... Noci sam provodila sa njim, cijelo ljeto, svaki dan., vozili bi se razbijeni, sanjali o nekoj buducnosti, mastali... Kako sam se samo zaljubila, bila sam spremna sve napraviti za njega. 2 godine smo se mi tako nalazili i drogirali dok jedno ljeto nismo bili u velikoj prometnoj nesreci, u kojoj se on zabio ravno u auto u kojem je bila cijela familija...Zakljucao je valjda... tko to vise zna, ja se ne sjecam nicega. Tada je pocela moja borba sa dopom, sa snovima, sa ovisnoscu,.. nismo se vise mogli nalaziti, ja sam tada imala 16 godina i vise nije bilo zabavno kao nekada... Nakon citave te epizode, starci mi salju u Ameriku u skolu, da me maknu sto dalje od njega i dopa, na drugi kraj svijeta... Ali nista nije jednostavno, vracam se sa 17 i opet pocinje, ovaj puta bez njega.. Pocinjem se zabijati sama, ne treba mi nitko i nista na ovom svijetu, samo dop. Sa 17 i pol iznajmljujem stan i dilam.. zivim od toga i super mi ide, cak si kupim i auto... izgledam svima sretna i zadovoljna, a u mraku se pucam poskrivecki... Uopce se ne sjecam svog 18. rodjendana, neznam ni di sam bila niti sa kime.. mozda i bolje. Nakon par mjeseci i uza moje dilanje ostajem totalno bez para i vracam se doma kod svojih. Tada pocinje pravi pakao, svaki dan se zabijam, onda kriziram, pa ono; prvi dan, drugi dan, pa se treci dan zabijem.. poznata prica. Oko tog vremena sam zaradila i hepatitis C, pocinjem se predoziravati, pa me spasavaju... I tako u krug..
Svaki dan si sredim dop, pucam se i molim Boga da me uzme, jer vise ne mogu... I onda, jedne veceri, dodjem razbijena i u suzama doma, budim starog i priznajem mu sve; da sam narkoman, da ne mogu vise, da me spasi ili da me ubije... covjek je u soku, ne zna sta bi mi rekao. Tu noc sam spavala tako dobro, mislila sam da sam se spasila, da ce mi sada pomoci i to je kraj, nema vise skrivanja... Doslo je jutro i drugacije sam mislila.. onda pocinje pravo sranje.. Kriza, i stotine pitanja; zasto i kako? A ja ne mogu pricati od muke.
