Kulturno umjetnicko drustvo auto put bratstvo i nejedinstvo
Moderator: sanela
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
Re: Kulturno umjetnicko drustvo auto put bratstvo i nejedinstvo
prica za laku noc
predveceje je, tiho je. sa valovima se poigrava maestral i lagano golica more. cujem i osjetim kako svakim daskom vjetra more lagao tuce o sirovi tvrdi kamen na obali i polako ali sigurno ga uzima k sebi. zasto more to cini tvrdim i kamenim stijenama i pretvara ih u zrnca pijeska neznam. mozda je more samo ljubomorno sto je jednolicno i monotono dosadno i plavo pa ceka vjetar ili plimu da k sebi uzima komadic po komadic tvrdog kamenog mesa koje samo suti. mozda hoce pokazati svoju silovitu snagu i pokazati i dokazati svima da je jace i od najtvdeg kamena i da ga se ne boji.
neznam, nije mi jasno to more, ta silna nakupina vode koja se tu nasla i stvorila kap po kap od bogovih suza koje je ronio zbog ljudske pohlepe i samoljublja. kap po kap, zrno po zrno soli. pa tuce, pa udara, pa pokazuje da je mocno.
ne vidim ga. samo ga mogu cuti.mogu cuti ljude, mogu cuti starog dida i jos neke glasove kako velicaju to more,kako ga se boje, kako o njemu pricaju sa strahopostovanjem,kako se drze stare narodne poslovice:hvali more drz se kraja. ali mislim si ja ako more nastavi tako lupati i pokazivati svoju snagu s vremenom ce oteti sav kamen i nece vise imati gdje lupati i tuci i udarati. i nece ljudi imati gdje zivjeti a to su i zasluzili.
mozda mu je tijesno u svojoj kozi i osjeca se zarobljenim kao pomorci na brodu ili kao zatvorenik u celiji ili kao ja u neka cetiri zida sa nekim poklopcem iznad mene i mojih prijateljica, ako se one mogu nazvati prijateljice jer se ne stigemo ni upoznati i svako malo jedna od nas izade iz tog jebene kutije. mozda je more toliko oholo i bijesno na cijeli svijet i sav kamen hoce prisvojiti sebi i pretvoriti ga u zrnca pijeska jer ljudi nisu zasluzili da zive i hodaju po tom vrlom kamenu koje se nagledalo toliko ljuske patnje, oholosti, sebicnosti, razvrata i svega sto nekomu moze pasti na pamet. tko bi to more razumio.
a stijene, sto one ? one mirno stoje tu gdje jesu i cekaju da ih more gricka ko sto gricka i ljudska pohlepa. malo pomalo. mozda stijene misle da ih more zavodljivo miluje i mazi i pazi i ne razumije koliko je more mocno, hladna srca i na prevaru svakim valom koji je toliko lagan i ugodan otkida sitan komad po komad te tvrde kamene stijene i njena srca i pretvara u nesto sitno koje postaje toliko nemocno da se more snjima poigava i bacaka ih od jedne obale do druge. da pomalo stijeni uzima dusu tijelo. tako to meni ovako naivno to nekako izgleda. cujem starog dida i njegov promukli glas da je klupa kad je on bio mladan momak ona bila sada tamo gdje je sada more. da su klupu ljudi spasli od mora. kakvih li dobrih ljudi. spasili klupu ili spasili nesto gdje ustvari oni mogu sjediti i uzivati. cudni su ti ljudski stvorovi. neznam, ja sam mlada, cujem samo ono sta ljudi govore. samo pricam ono sta ti stvorovi pricaju. ja sam zatvorena u nekoj kutiji sa jos 19 prijateljica ako se one mogu nazvati prijateljice s obzirom da se kako rekoh ne stignemo ni upoznati. ustvari sada nas ima manje jer polako nestaju moje prijateljice iz te kutije. ljudi nam otimaju nas zivot, nase tijelo nam uzimau. ljudi imaju sposobnost sve oko sebe srusiti, unistiti nepovratno sve sto je dobro i sto je nekome koristilo. takvi su ljudi.oholi i zli. bas se pitam zasto su ljudi takvi da sve moraju unistiti i ubiti. sta to veseli covjeka da nekome napakosti, nanese bol, tugu i na koncu ga ubije svojom oholoscu ili ljubavi. djeluje mi kao da covjek u tome uziva da napakosti drugima da napakosti sam sebi da napakosti onima koje ne voli ali je najzalosnije sto covjek ima sposobnost unistiti sve on sto voli oko sebe. moje prijateljice svakim satom nestaju sve brze i odlaze i ove jebene kutije od cetiri zida i krova bez prozora. niti jedna se nije vratila da cujemo dojmove kako je negdje vani, kako? da li je lijepo, dali je sumorno. ne toga nema.covjek nam to ne dozvoljava. ja kao da sam slijepa. zivim uspravno u mraku i cekam da me taj jebeni stvor od covjeka uzme k sebi. takva mi je sudbina. mene i mojih takozvanih prijateljica noci jer zivimo u potpunome mraku. pricati ne mogu. nemamo cemu jer nisam vidjela nista. samo slusam price sa stare klupe. mogu slusati samo glasove tih spodoba sto se nazivaju ljudi. mogu cuti glas vjetra, moru cuti glas mora, mogu namirisati tu mjesavinu zraka i soli i osjetiti tu slanost na svome tijelu. mogu osjetiti kako me ta sol polagano pecka i gricka kao sto more gricka stijene. osjetim miris zivota i smrti. odlazi u nepovrat jos jedna od nas iz kutije. bojim se da necu ostati sama u ovoj sumornoj i pomalo hladno vlaznoj kutiji.nadam se da cu i ja jednom ili uskoro odavde izaci van. i vidjeti taj vjetar i vidjeti to more i osjetiti miris soli na sebi oslobodena. hocu da vidim to beskrajno plavo more koje bezsramno otkida komadice stijene i nosi ga sebi u dubinu i poigrava se sa njim ili gabacana neku drugu obalu.
pomislim koliko slicnosti ima izmedu ljudi i mora. sebicni su i sve sto im je lijepo unistavaju kao da moraju to tako ciniti i sve prisvajaju sebi.sve sto vrijedi i sto im se nade na putu u beskraj dubine oceana ili ljudske duse. vec sam umorna od cekanja i stojanja.sve nas je manje i pomalo sam pocela gubiti raznotezu i pojam o vremenu. previse mjesta odjednom ima a nas je malo.nas smo ostale samo tri. taj stvor od covjeka nas jednu po jednu unistava koliko se meni cini. mozda grijesim. uplasena sam i nimalo spokojna jer se niti jedna od nas nije vratila. tko zna sto se njima desilo? gdje su one sada? da li su sretne? toliko pitanja i odgovora a ni jedan ne moze biti tocan i siguran. vlada neka jebena neizvjesnost. ja nemam imena i neznam kako se zovem al osjecam strah jer se bojim. nisam hrabra ali se nadam da necu ostati ovdje zatocena. odjednom se pokolpac otvara osjetim meke tople smrdljive ruke na sebi.nemaju milosti i nisu nimalo njezne. izvadena sam iz kutije i osjecam se pomalo posramljeno jer sam naga i potpuno otkrivena. osjecam se silovano od tih ruku koje toliko smrde na meni i tomi je nesto nepoznato. osjecam smrt u zraku i u tim rukama. osjetim napokon i to more i daj dasak vjetra pomijesan sa soli. udisem ga kao da mi je to posljednji dah.uzivam u njemu samo da zatomim taj strah od covjeka. opet se osjecam silovano. covjek me stavlja u svoja smrdljiva usta koja su uz to i vlazna. osjetim neki cudan vonj necega sto ljudi piju da zatome svoje osjecaje i da budu jos vise okrutni. osjetim veliku toplinu, moje tijelo gori, ja gorim svakim covjekovim udahom sve vise. moje tijelo gori i pada komadic po komadic dolje na kamen. more ga uzima k sebi svojim hladnim tijelom koje je toliko mocno da mu se ne mozes oduprijeti. osjetim da postajem dio tog hladnog plavog mora pomijesanog sa sitnim komadicima stjena i soli a dusa mi lebdi u oblaku dima. vjetar me nosi. nosi moju dusu napokon sam slobodna. a ostatak mrtvog tijela se pretvorio u pepel a jedan dio je bacen pokraj klupe da ga ludi svakim danom mogu gaziti. sva sreca da je mrtvo tijelo i da ga ne osjetim i da mi je dusa oslobodena u oblaku dima koje maestaral nosi daleko iznad mora i napokon sam slobodna. covjekova sebicnost mi je zapalila tijelo radi svoga uzitka i jedan dio pretvorila u pepel a drugi kako rekoh ostao je na kamenu da ga ljudi godinama jos i sada gaze. dusa mi se pretvorila u dim i kako rekoh vjetar me sada nosi bespucima neba iznad oceana da napokon imam pravo promatrati to ludo more, to zvjezdano nebo, to sunce sta sija iznad mora ali daleko od pokvarenih ljudi, ljudske oholosti, ljudske mrznje, sebicnosti i svega losega sto svaki covjek nosi u sebi. covjek ne razmislja da svakim svojim postupkom nekome nanosi bol i tugu, jer to mu je u prirodi da je takav postao i da mu je u prirodi normalno da more malo po malo na najpokvareniji nacin svakim valom i plimom otkida po komadic toga surovog kamena i prisvaja ga sebi ili kamenje toliko naivano da dopusta moru da mu nanosi toliku bol i gricka ga pomalo svakim danom bez obzira da li je to taj kamen to zasluzio ili nije. i da li je netko od ljudi zasluzio da ga ljudska zloba pojede kao sto je mene zapalio covjek i silovaoa
da me nije ni pitao ali dali ja zelim tu vatru ili ne zelim.uglavnom sada sam sobodna eto bas zahvaljujuci toj ljudskoj pohlepi za uzitkom koji te ne pita za cijenu i kao da smo sve mi spremne za konzumiranje radi putenih uzitaka.
predveceje je, tiho je. sa valovima se poigrava maestral i lagano golica more. cujem i osjetim kako svakim daskom vjetra more lagao tuce o sirovi tvrdi kamen na obali i polako ali sigurno ga uzima k sebi. zasto more to cini tvrdim i kamenim stijenama i pretvara ih u zrnca pijeska neznam. mozda je more samo ljubomorno sto je jednolicno i monotono dosadno i plavo pa ceka vjetar ili plimu da k sebi uzima komadic po komadic tvrdog kamenog mesa koje samo suti. mozda hoce pokazati svoju silovitu snagu i pokazati i dokazati svima da je jace i od najtvdeg kamena i da ga se ne boji.
neznam, nije mi jasno to more, ta silna nakupina vode koja se tu nasla i stvorila kap po kap od bogovih suza koje je ronio zbog ljudske pohlepe i samoljublja. kap po kap, zrno po zrno soli. pa tuce, pa udara, pa pokazuje da je mocno.
ne vidim ga. samo ga mogu cuti.mogu cuti ljude, mogu cuti starog dida i jos neke glasove kako velicaju to more,kako ga se boje, kako o njemu pricaju sa strahopostovanjem,kako se drze stare narodne poslovice:hvali more drz se kraja. ali mislim si ja ako more nastavi tako lupati i pokazivati svoju snagu s vremenom ce oteti sav kamen i nece vise imati gdje lupati i tuci i udarati. i nece ljudi imati gdje zivjeti a to su i zasluzili.
mozda mu je tijesno u svojoj kozi i osjeca se zarobljenim kao pomorci na brodu ili kao zatvorenik u celiji ili kao ja u neka cetiri zida sa nekim poklopcem iznad mene i mojih prijateljica, ako se one mogu nazvati prijateljice jer se ne stigemo ni upoznati i svako malo jedna od nas izade iz tog jebene kutije. mozda je more toliko oholo i bijesno na cijeli svijet i sav kamen hoce prisvojiti sebi i pretvoriti ga u zrnca pijeska jer ljudi nisu zasluzili da zive i hodaju po tom vrlom kamenu koje se nagledalo toliko ljuske patnje, oholosti, sebicnosti, razvrata i svega sto nekomu moze pasti na pamet. tko bi to more razumio.
a stijene, sto one ? one mirno stoje tu gdje jesu i cekaju da ih more gricka ko sto gricka i ljudska pohlepa. malo pomalo. mozda stijene misle da ih more zavodljivo miluje i mazi i pazi i ne razumije koliko je more mocno, hladna srca i na prevaru svakim valom koji je toliko lagan i ugodan otkida sitan komad po komad te tvrde kamene stijene i njena srca i pretvara u nesto sitno koje postaje toliko nemocno da se more snjima poigava i bacaka ih od jedne obale do druge. da pomalo stijeni uzima dusu tijelo. tako to meni ovako naivno to nekako izgleda. cujem starog dida i njegov promukli glas da je klupa kad je on bio mladan momak ona bila sada tamo gdje je sada more. da su klupu ljudi spasli od mora. kakvih li dobrih ljudi. spasili klupu ili spasili nesto gdje ustvari oni mogu sjediti i uzivati. cudni su ti ljudski stvorovi. neznam, ja sam mlada, cujem samo ono sta ljudi govore. samo pricam ono sta ti stvorovi pricaju. ja sam zatvorena u nekoj kutiji sa jos 19 prijateljica ako se one mogu nazvati prijateljice s obzirom da se kako rekoh ne stignemo ni upoznati. ustvari sada nas ima manje jer polako nestaju moje prijateljice iz te kutije. ljudi nam otimaju nas zivot, nase tijelo nam uzimau. ljudi imaju sposobnost sve oko sebe srusiti, unistiti nepovratno sve sto je dobro i sto je nekome koristilo. takvi su ljudi.oholi i zli. bas se pitam zasto su ljudi takvi da sve moraju unistiti i ubiti. sta to veseli covjeka da nekome napakosti, nanese bol, tugu i na koncu ga ubije svojom oholoscu ili ljubavi. djeluje mi kao da covjek u tome uziva da napakosti drugima da napakosti sam sebi da napakosti onima koje ne voli ali je najzalosnije sto covjek ima sposobnost unistiti sve on sto voli oko sebe. moje prijateljice svakim satom nestaju sve brze i odlaze i ove jebene kutije od cetiri zida i krova bez prozora. niti jedna se nije vratila da cujemo dojmove kako je negdje vani, kako? da li je lijepo, dali je sumorno. ne toga nema.covjek nam to ne dozvoljava. ja kao da sam slijepa. zivim uspravno u mraku i cekam da me taj jebeni stvor od covjeka uzme k sebi. takva mi je sudbina. mene i mojih takozvanih prijateljica noci jer zivimo u potpunome mraku. pricati ne mogu. nemamo cemu jer nisam vidjela nista. samo slusam price sa stare klupe. mogu slusati samo glasove tih spodoba sto se nazivaju ljudi. mogu cuti glas vjetra, moru cuti glas mora, mogu namirisati tu mjesavinu zraka i soli i osjetiti tu slanost na svome tijelu. mogu osjetiti kako me ta sol polagano pecka i gricka kao sto more gricka stijene. osjetim miris zivota i smrti. odlazi u nepovrat jos jedna od nas iz kutije. bojim se da necu ostati sama u ovoj sumornoj i pomalo hladno vlaznoj kutiji.nadam se da cu i ja jednom ili uskoro odavde izaci van. i vidjeti taj vjetar i vidjeti to more i osjetiti miris soli na sebi oslobodena. hocu da vidim to beskrajno plavo more koje bezsramno otkida komadice stijene i nosi ga sebi u dubinu i poigrava se sa njim ili gabacana neku drugu obalu.
pomislim koliko slicnosti ima izmedu ljudi i mora. sebicni su i sve sto im je lijepo unistavaju kao da moraju to tako ciniti i sve prisvajaju sebi.sve sto vrijedi i sto im se nade na putu u beskraj dubine oceana ili ljudske duse. vec sam umorna od cekanja i stojanja.sve nas je manje i pomalo sam pocela gubiti raznotezu i pojam o vremenu. previse mjesta odjednom ima a nas je malo.nas smo ostale samo tri. taj stvor od covjeka nas jednu po jednu unistava koliko se meni cini. mozda grijesim. uplasena sam i nimalo spokojna jer se niti jedna od nas nije vratila. tko zna sto se njima desilo? gdje su one sada? da li su sretne? toliko pitanja i odgovora a ni jedan ne moze biti tocan i siguran. vlada neka jebena neizvjesnost. ja nemam imena i neznam kako se zovem al osjecam strah jer se bojim. nisam hrabra ali se nadam da necu ostati ovdje zatocena. odjednom se pokolpac otvara osjetim meke tople smrdljive ruke na sebi.nemaju milosti i nisu nimalo njezne. izvadena sam iz kutije i osjecam se pomalo posramljeno jer sam naga i potpuno otkrivena. osjecam se silovano od tih ruku koje toliko smrde na meni i tomi je nesto nepoznato. osjecam smrt u zraku i u tim rukama. osjetim napokon i to more i daj dasak vjetra pomijesan sa soli. udisem ga kao da mi je to posljednji dah.uzivam u njemu samo da zatomim taj strah od covjeka. opet se osjecam silovano. covjek me stavlja u svoja smrdljiva usta koja su uz to i vlazna. osjetim neki cudan vonj necega sto ljudi piju da zatome svoje osjecaje i da budu jos vise okrutni. osjetim veliku toplinu, moje tijelo gori, ja gorim svakim covjekovim udahom sve vise. moje tijelo gori i pada komadic po komadic dolje na kamen. more ga uzima k sebi svojim hladnim tijelom koje je toliko mocno da mu se ne mozes oduprijeti. osjetim da postajem dio tog hladnog plavog mora pomijesanog sa sitnim komadicima stjena i soli a dusa mi lebdi u oblaku dima. vjetar me nosi. nosi moju dusu napokon sam slobodna. a ostatak mrtvog tijela se pretvorio u pepel a jedan dio je bacen pokraj klupe da ga ludi svakim danom mogu gaziti. sva sreca da je mrtvo tijelo i da ga ne osjetim i da mi je dusa oslobodena u oblaku dima koje maestaral nosi daleko iznad mora i napokon sam slobodna. covjekova sebicnost mi je zapalila tijelo radi svoga uzitka i jedan dio pretvorila u pepel a drugi kako rekoh ostao je na kamenu da ga ljudi godinama jos i sada gaze. dusa mi se pretvorila u dim i kako rekoh vjetar me sada nosi bespucima neba iznad oceana da napokon imam pravo promatrati to ludo more, to zvjezdano nebo, to sunce sta sija iznad mora ali daleko od pokvarenih ljudi, ljudske oholosti, ljudske mrznje, sebicnosti i svega losega sto svaki covjek nosi u sebi. covjek ne razmislja da svakim svojim postupkom nekome nanosi bol i tugu, jer to mu je u prirodi da je takav postao i da mu je u prirodi normalno da more malo po malo na najpokvareniji nacin svakim valom i plimom otkida po komadic toga surovog kamena i prisvaja ga sebi ili kamenje toliko naivano da dopusta moru da mu nanosi toliku bol i gricka ga pomalo svakim danom bez obzira da li je to taj kamen to zasluzio ili nije. i da li je netko od ljudi zasluzio da ga ljudska zloba pojede kao sto je mene zapalio covjek i silovaoa
da me nije ni pitao ali dali ja zelim tu vatru ili ne zelim.uglavnom sada sam sobodna eto bas zahvaljujuci toj ljudskoj pohlepi za uzitkom koji te ne pita za cijenu i kao da smo sve mi spremne za konzumiranje radi putenih uzitaka.
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
Re: Kulturno umjetnicko drustvo auto put bratstvo i nejedinstvo
sreo jucer u trgovini skolskog koji radi kao konobar u istoj birtiji vec nekih 25 godina pa me pita kad cu na brod, pa kako me nije godinama vidio, sto i je tocno jer ja u taj bircuz ne dolazim jer mi ne pase ekipa a to je tamo godinama ekipa koja drma momacki po cugi, a bogami nije im nista drugo strno. svi su fini kulturni, zaposleni,a svi su na necemu. ne mogu gledati to preseravanje i pretvaranje a i pun kurac mi je stigmatizacije. a maloo mjesto i sve se brzo procuje. ko pokvareni telefon. da i kaze meni skolski da treba negdje odseliti ako ne zbog nas onda zbog djece. pitam ga ja di odseliti. kaze on meni pa njemacka, belgija, nizozemska, irska. pa nije losa ideja kazem mu ja. a sta da radim tamo pitam ga ja. sta da radim ja u svojoj struci na kopmu? on bi radio bilo sta. on, zena i mali da mu ide u skolu tamo vec di odseli. ok mi to zvuci ali moji nece nigdje da idu kad im je ok ovdje. djeca ni cuti za odseliti. ma ni u ludilu. pa gledo ja malo poslove po nizozemskoj u svojoj struci. ima poslova u nizozemskoj i belgiji. pa sad vazem. dal ici na brod ili ici negdje vani. poznam sebe i veliki problem je sto ja ne mogu ziviti na jednom mjestu ma da me stavis na novi zeland ja bi za par mjeseci opet makar camcem otiso negde dalje.nigdje mi ne odgovara. ni na brodu ni na kopnu. to nije povezano sa drogom nego sa mojim karakterom koji je sjeba do bola. ne moze meni niko tu pomoci. niti jedan psihic. imam mogucnost otici sada opet u vojnu mirovinu na konto sudjelovanja u domovinskom ratu i na konto ptsp i narkomanije koja mi je tada prvi puta uvedena u moj karton.narkomaniju sam pod navodnike izlijecio tako da mi sad u kartonu pise da vise nisam narkoman. nisam na nikakvoj terapiji narkomanskoj tako da nisam ni narkoman. ni to mi nije jasno al taka su vremena bila prije 20 godina da sam ja dobio papir da sam izlijeceni narkoman. ma izlijecen sam pičku materinu. u mirovinu me sramota ici jer znam ljudi koji su stvarno u kurcu od rata i ranjavani a nisu se snasli i nisu znali izganjati papirologiju za mirovinu. a vojne mirovine su u hr prejake. e mogu u mirovinu jebiga. jednostavno je mogu.
javio se svom dr da se cijepim protiv korone jer mi je potrebno za brod. jeboga hr nije stavila pomorce na prioretnu listu i sada je to problem. ne mozes preko reda kaze. moram cekati oko mjesec dana jer cjepiva nema.sada pokusavam izganjati papir da se ne cijepim ali da ga dobijem. 250 eura nacrno se navodno moze izganjati taj papir kao da si cijepljen a nisi.pa cu pokusati to.neznam sta drugo. jucer mi se javila jedna renomirana pomorska agencijada im posaljem papire pa da me ukrcaju. uvjet je cjepivo.razmisljam da dok cekam cjepivo odem u nizozemsku ili belgiju ma samo da nisam doma vise pa kad me zovu cijepit se pa onda negdje iz eu otici na brod. isti mi je kurac dal iz hr ili primjer iz nizozemske idem na brod. a znam da ja necu moci dogo biti ni tamo. ne mogu biti na jednom mjestu i tocka. ja se divim svim ljudima i koji se drogiraju i kojne, da zive i rade cijeli radni vijek na jednom mjestu i da zive primjer u istom gradu, selu, ma nije bitno na jednom mjestu. ne mogu ja to. sebican sam i tocka. boli mene kurac vise i za obitelj i sve, ne mogu da sam doma,ne mogu da smo zajedno ma ni u eu. mozemo probati kad bih ih nagovorio ali sjebo bi njih jer bi ja moro otici opet negdje. mislim da ne postoji mjesto di bi ja bio cijeli zivot zadovoljan.
dobro kaze stopili da sam totalno sjeban jer ne mogubiti zadovoljan ni tu ni na brodu. dameni nigdje ne odgovara. istina ziva. moram priznati. al ja moram ici. mene nesto vuce da ja moram otici i ja cu opet otici. kroz ola mjeseca do mjesec dana siguran sam da necu vise biti doma.
pa ja godinama ne spavam. u par dana ja uvatim par sati sna. i to mi nije jasno kako mogu tako ziviti vise da nista ne spavam. to je samo mucenje samog sebe a sve je posljedica vjerovatno i rata i horsa. mene nistavise ne moze zadovoljiti.dslovno nista. mozda na kratko me moze nesto ili netko zadrzati uza sebe ali kad u biti dobijem to sto zelim ja onda idem dalje i odlazim. i nije me briga vise. samo odjednom klik u glavi mi se desi i ja ode. ode ako treba u picku mame svoje ali idem. predat se ne mogu jer nisam talijan da imam to u sebi da sam kukavica i da ssamo bacim pusku i dignem ruke. mada mi i to pada na pamet i kuzim kad mislim da je spomenila akasa to da nije iskljucena mogucnost cak i dici ruku na sebe. i za to je potreban samo jedan mali klik u glavi i ode ja gore ili dole, svejedno. prije sam se bojo te smrti i prolaznosti zivota a sada me nekako to vise i ne dotice. tako je sada a kako ce biti kad dode taj trenutak neznam.a sta j smisao zivota pojma nemam. cijeli svijet sam vidio, sve sam probo, sve sam proso, doslovno sve okusio i probo, sve te neke putene i pod navodnike lijepe stvari sam okusio. opet nisam zadovoljan zivotom i sobom. smisao zivota je izgleda kratkotrajno uzivati a ostatak se patiti i muku muciti sam sa sobom. to je zajebano. kazu a to i je istina da se zivot sastoji od malih stvari i da te male stvari te trebaju ciniti zadovoljnim. ma i to sam proso i tako zivio godinama. jebiga i to sam negdje pogubio. sve u biti znam sta i kako da budes ajmo reci zadovoljan i sretan ali ja tako vec dugo ne zivim nego lovim nesto izgleda sto ne postoji. po pitanju emocija sam totalno sjeban i ne mogu ih kontrolirati i to utjece sve na ovako sjeban zivot. imam jednu meksikanku, vise mi je frendica nego nesto drugo pa mi kaze da dodem kod nje. a ne mogu ja ni tamo biti dugo. zenaa zivi i odgaja dvoje djece preko pomoraca, a nekako sam s njom se bio naso pa i zivio kod nje na selu sa njenim roditeljima i klincima i jebiga, vratio sam se radi moje djece. ko zna,da nisam imo djecu mozda bi osto tamo, neznam. a sad da odem kod nje neznam kako bi to isalo sve. ja bi i od tamo opet morao otici jer ne bi poznavajuci se izdrzo dugo tamo. mene neka sila koja je nevidljiva vuce od ljudi i moram da idem. jednostavno moram da idem i mene nista ne moze zaustaviti kada odlucim da idem. to je neko moje prokletstvo koje sam pokupio i to je jace od bilo cega. koliko god me emocije jebu ja odlazim od svih. i onda se kratko vratim, napravim par kvalitetnih sranja i opet odem. ma bjezim od samog sebe a ne moze se od sebe pobjeci. ne moze ljudi to nikako. nema bijega od samog sebe, prolazim te psihotestove na lijecnickom neznam ni sam kako. kako ja to sve zakamufliram i sjebem te psihice neznam ni sam. ono uzmem papir i citam i ne mogu vjerovati kad mi zena napise da sam u potpunosti socijalan i komunikativan covjek, da se snalaim izuzetno dobro u svim situacijama,ma ono da sam psihicki turbo jak. mislim si ja u sebi kakvi su to testovi da oni ne mogu prepoznati da imam pun kurac problema a oni to ne prepoznaju. neznam kako to. a u biti se raspadnem za pet minuta kada mi se dese neke situacije di se ne mogu iskontrolirati. totalni raspad sistema. a da zavrsim o smislu ili besmislu zivota je samo to da nekog ostavis iza sebe i to je ono najbitnije.tako zivotinje funkcioniraju. jedu, spavaju i jebu se. da ostave svoj podmladak, samo im je to bitno. kod nekih zivotinja to ide toliko daleko da radi svojih klinaca zrtvuju svoj zivot. ima dosta primjera u prirodi koji tako funkcioniraju. e zato smo i mi tu. da se zrtvujemo za svoje klince. da izrastu u ljude pa da docekas ako imas srece da si jos ziv i unuke i to je to. sve ostalo je nebitno. imam dvoje djece i to je jedini moj uspjeh. sve materijalno je nebitno i prolazno a na koncu smo i mi prolazni. ne zelim nikog uvjrijediti tko nema obitelj, odnosno djecu ali samo radi toga i postojimo da nekog ostavimo iza sebe. sve ostalo su teski zivotni promasaji i besmisao zivota. zato se iznerviram kada dankiji imau djecu jer ih nisu zasluzili i jer im e sve ostalo bitnije od same djece. vjerovatno sam i ja takav jer mene ne sjebe droga nego me sjebu druge stvari da ja napustam sve i onda kad nemam kuda onda se na par mjeseci vracam da napuim baterije i onda opet bjezim od svojih.najpametije mi nista vise ne pisati nego razmisljati samo kako cu sto prije otici opet od kuce. a oticu garant jer u stomaku mi kuha i moram da idem. kuda, nemam pojma. samo da odem. negdje kratkorocno u eu, bilo gdje ili na brod ali moram da idem jer me ta neka sila vuce da moram otici. i mozes ga jebati. sebicnost? sto posto sebicnost i bjezanje od samog sebe a kako rekoh to je nemoguce da pobjegnes od samog sebe. i to je amen a to radim od dvije tisuce i neke godine. ili to radim jos od 92 kada sam uletio u sranje sa dopom.svejedno je al znam i siguran sam da su to sve bijegovi. i to mume nitko ne moze razuvjeriti da to nije tako. ......
https://youtu.be/r33ayI8LEIw
javio se svom dr da se cijepim protiv korone jer mi je potrebno za brod. jeboga hr nije stavila pomorce na prioretnu listu i sada je to problem. ne mozes preko reda kaze. moram cekati oko mjesec dana jer cjepiva nema.sada pokusavam izganjati papir da se ne cijepim ali da ga dobijem. 250 eura nacrno se navodno moze izganjati taj papir kao da si cijepljen a nisi.pa cu pokusati to.neznam sta drugo. jucer mi se javila jedna renomirana pomorska agencijada im posaljem papire pa da me ukrcaju. uvjet je cjepivo.razmisljam da dok cekam cjepivo odem u nizozemsku ili belgiju ma samo da nisam doma vise pa kad me zovu cijepit se pa onda negdje iz eu otici na brod. isti mi je kurac dal iz hr ili primjer iz nizozemske idem na brod. a znam da ja necu moci dogo biti ni tamo. ne mogu biti na jednom mjestu i tocka. ja se divim svim ljudima i koji se drogiraju i kojne, da zive i rade cijeli radni vijek na jednom mjestu i da zive primjer u istom gradu, selu, ma nije bitno na jednom mjestu. ne mogu ja to. sebican sam i tocka. boli mene kurac vise i za obitelj i sve, ne mogu da sam doma,ne mogu da smo zajedno ma ni u eu. mozemo probati kad bih ih nagovorio ali sjebo bi njih jer bi ja moro otici opet negdje. mislim da ne postoji mjesto di bi ja bio cijeli zivot zadovoljan.
dobro kaze stopili da sam totalno sjeban jer ne mogubiti zadovoljan ni tu ni na brodu. dameni nigdje ne odgovara. istina ziva. moram priznati. al ja moram ici. mene nesto vuce da ja moram otici i ja cu opet otici. kroz ola mjeseca do mjesec dana siguran sam da necu vise biti doma.
pa ja godinama ne spavam. u par dana ja uvatim par sati sna. i to mi nije jasno kako mogu tako ziviti vise da nista ne spavam. to je samo mucenje samog sebe a sve je posljedica vjerovatno i rata i horsa. mene nistavise ne moze zadovoljiti.dslovno nista. mozda na kratko me moze nesto ili netko zadrzati uza sebe ali kad u biti dobijem to sto zelim ja onda idem dalje i odlazim. i nije me briga vise. samo odjednom klik u glavi mi se desi i ja ode. ode ako treba u picku mame svoje ali idem. predat se ne mogu jer nisam talijan da imam to u sebi da sam kukavica i da ssamo bacim pusku i dignem ruke. mada mi i to pada na pamet i kuzim kad mislim da je spomenila akasa to da nije iskljucena mogucnost cak i dici ruku na sebe. i za to je potreban samo jedan mali klik u glavi i ode ja gore ili dole, svejedno. prije sam se bojo te smrti i prolaznosti zivota a sada me nekako to vise i ne dotice. tako je sada a kako ce biti kad dode taj trenutak neznam.a sta j smisao zivota pojma nemam. cijeli svijet sam vidio, sve sam probo, sve sam proso, doslovno sve okusio i probo, sve te neke putene i pod navodnike lijepe stvari sam okusio. opet nisam zadovoljan zivotom i sobom. smisao zivota je izgleda kratkotrajno uzivati a ostatak se patiti i muku muciti sam sa sobom. to je zajebano. kazu a to i je istina da se zivot sastoji od malih stvari i da te male stvari te trebaju ciniti zadovoljnim. ma i to sam proso i tako zivio godinama. jebiga i to sam negdje pogubio. sve u biti znam sta i kako da budes ajmo reci zadovoljan i sretan ali ja tako vec dugo ne zivim nego lovim nesto izgleda sto ne postoji. po pitanju emocija sam totalno sjeban i ne mogu ih kontrolirati i to utjece sve na ovako sjeban zivot. imam jednu meksikanku, vise mi je frendica nego nesto drugo pa mi kaze da dodem kod nje. a ne mogu ja ni tamo biti dugo. zenaa zivi i odgaja dvoje djece preko pomoraca, a nekako sam s njom se bio naso pa i zivio kod nje na selu sa njenim roditeljima i klincima i jebiga, vratio sam se radi moje djece. ko zna,da nisam imo djecu mozda bi osto tamo, neznam. a sad da odem kod nje neznam kako bi to isalo sve. ja bi i od tamo opet morao otici jer ne bi poznavajuci se izdrzo dugo tamo. mene neka sila koja je nevidljiva vuce od ljudi i moram da idem. jednostavno moram da idem i mene nista ne moze zaustaviti kada odlucim da idem. to je neko moje prokletstvo koje sam pokupio i to je jace od bilo cega. koliko god me emocije jebu ja odlazim od svih. i onda se kratko vratim, napravim par kvalitetnih sranja i opet odem. ma bjezim od samog sebe a ne moze se od sebe pobjeci. ne moze ljudi to nikako. nema bijega od samog sebe, prolazim te psihotestove na lijecnickom neznam ni sam kako. kako ja to sve zakamufliram i sjebem te psihice neznam ni sam. ono uzmem papir i citam i ne mogu vjerovati kad mi zena napise da sam u potpunosti socijalan i komunikativan covjek, da se snalaim izuzetno dobro u svim situacijama,ma ono da sam psihicki turbo jak. mislim si ja u sebi kakvi su to testovi da oni ne mogu prepoznati da imam pun kurac problema a oni to ne prepoznaju. neznam kako to. a u biti se raspadnem za pet minuta kada mi se dese neke situacije di se ne mogu iskontrolirati. totalni raspad sistema. a da zavrsim o smislu ili besmislu zivota je samo to da nekog ostavis iza sebe i to je ono najbitnije.tako zivotinje funkcioniraju. jedu, spavaju i jebu se. da ostave svoj podmladak, samo im je to bitno. kod nekih zivotinja to ide toliko daleko da radi svojih klinaca zrtvuju svoj zivot. ima dosta primjera u prirodi koji tako funkcioniraju. e zato smo i mi tu. da se zrtvujemo za svoje klince. da izrastu u ljude pa da docekas ako imas srece da si jos ziv i unuke i to je to. sve ostalo je nebitno. imam dvoje djece i to je jedini moj uspjeh. sve materijalno je nebitno i prolazno a na koncu smo i mi prolazni. ne zelim nikog uvjrijediti tko nema obitelj, odnosno djecu ali samo radi toga i postojimo da nekog ostavimo iza sebe. sve ostalo su teski zivotni promasaji i besmisao zivota. zato se iznerviram kada dankiji imau djecu jer ih nisu zasluzili i jer im e sve ostalo bitnije od same djece. vjerovatno sam i ja takav jer mene ne sjebe droga nego me sjebu druge stvari da ja napustam sve i onda kad nemam kuda onda se na par mjeseci vracam da napuim baterije i onda opet bjezim od svojih.najpametije mi nista vise ne pisati nego razmisljati samo kako cu sto prije otici opet od kuce. a oticu garant jer u stomaku mi kuha i moram da idem. kuda, nemam pojma. samo da odem. negdje kratkorocno u eu, bilo gdje ili na brod ali moram da idem jer me ta neka sila vuce da moram otici. i mozes ga jebati. sebicnost? sto posto sebicnost i bjezanje od samog sebe a kako rekoh to je nemoguce da pobjegnes od samog sebe. i to je amen a to radim od dvije tisuce i neke godine. ili to radim jos od 92 kada sam uletio u sranje sa dopom.svejedno je al znam i siguran sam da su to sve bijegovi. i to mume nitko ne moze razuvjeriti da to nije tako. ......
https://youtu.be/r33ayI8LEIw
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
Re: Kulturno umjetnicko drustvo auto put bratstvo i nejedinstvo
https://youtu.be/L2dN4eyMZI0
ma jebeno je kako god da okrenes al sto se kaze zivit se ne mora al plovit se mora. i to je jebena istina. i nema te nigdje nit su tu nit si tamo i to je tako i mozes ga jebaat.
ma jebeno je kako god da okrenes al sto se kaze zivit se ne mora al plovit se mora. i to je jebena istina. i nema te nigdje nit su tu nit si tamo i to je tako i mozes ga jebaat.
-
licaninsasela
- Posts: 3385
- Joined: Fri Feb 01, 2019 8:52 am
Re: Kulturno umjetnicko drustvo auto put bratstvo i nejedinstvo
izmedu ostaloga jebe me i ovo vrijeme. cim zatopli ma cim dode sunce ja sam u kurcu. prijebi imo volje otici vani pa setati a sad bog te jebo ne mogu se pomaketi. ne moze mene ni dop iscupati iz govana kada znam da je i to bijeg od samog sebe. zivota ti dragoga cijeli zivot nekud idem, bjezim, ma kud vise da odem u picku materinu. neznam ni sam. znam samo di god da odem da sam za par mjeseci opet u kurcu i opet nekud moram otici. ja neznam kako to al to je jednostavno tako. to je valjda ona moja sebicnost da sam sam sebi na prvom mjestu i gledam samo sebe a zivot prolazi, djeca rastu, nit ih na koncu poznam nit znam razgovarati s njima niti se na pravi nacin znam brinuti za njih. sve u svemu teska pusiona. gledam neki dan, skupile se dvije ekipe da sad ne objasnjavam kakve ali 30tak sudionika i tuku se i mlate se,palicama,pendrecima,teleskopima,bokserima. i izaso vani i gledam i ne mogu vjerovati sta klinci rade.pod klince vodim sve do 25 30 godina. i ja tu zivim jebote.valjda se naudaraju tih brzina i onda se tuku i mlate i gledam di su mi djeca jel su doma jel su u skoli pa neznas vise ni sam sta bi mislio.ma sve u svemu jos sam ja i ok izgleda s obzirom kakvi suti danasnji klinci i sta se sve radi radi nekog teritorija,dilanja,kamaterenja.pojma nemam. moram se negdje isprazniti, izgleda da ovo pisanje vise ne pali i treba nesto drugo izgleda pokusati da se vratim u normalu a ja vise neznam kako uopće izgleda ta normala jer davno sam presto tako ziviti i zadovoljavati se sa nekim svojim minimalnim zahtjevima i eto. nevalja.