April i 6 dana maja

Na ovom forumu možete ispričati svoju ispovijest, od početka do kraja. Alkoholičari, ovisnici, suovisnici, svi ste dobrodošli. Samo ispovijesti, molimo Vas da ne pišete komentare i odgovore.

Moderator: sanela

User avatar
Heroin Rehab 4 YU
Posts: 39
Joined: Tue Jun 07, 2016 8:38 pm
Location: Beograd

April i 6 dana maja

Post by Heroin Rehab 4 YU »

1.

Znam da vam se to dešavalo.

Idete tako ulicom, trenutno nedostupni i privremeno zagubljeni u svojim mislima i tripovima, ne obraćajući pažnju na sunce koje sija iznad vaše glave ili prolistalo drveće tašmajdanskog parka u prolećno popodne. Tako užurbani a polu mrtvi, bez razmišljanja imitirate ostale užurbane a polu mrtve sugrađane i stajete na crveno svetlo za pešake.

Sto mu gromova, regulator saobraćaja, putem svetla!? Minut života ode u nepovrat.

Dok tako čoporativno čekate da crveni čovečuljak ustupi mesto svom zelenom kolegi, pogled vam šara po suprotnoj strani ulice i bezimenim i bezličnim siluetama koje rade isto što i vi, samo sa druge strane pešačkog prelaza. Pogled vam šara tako lepezom vidokruga, gubi se na horizontu pa nalazi put povratka, šara...

I onda se desi.

Ugledate nju ili njega, u zavisnosti od vašeg pola i seksualne orijentacije, a ubrzo potom uhvatite i njen pogled. Kada ga uhvatite, ne ispuštate ga. Mislim, pogled. Dok vam se misli hitro reorganizuju i šalju znake uzbune po čitavom telu, vi se gledate tako par trenutaka duže nego obično, kao da se odnekud znate. Ako se ne znate, definitivno bi trebalo da se upoznate. Vaši užurbani a polu mrtvi sugrađani krenu da prelaze zebru, hitajući ka suprotnoj strani ulice kao da ih samo ona deli od konačne sreće. Krenete i vi njoj i sreći u susret, i dalje je fiksirajući pogledom, dok su vam sve moždane vijuge u štrajku, ili na bolovanju, ili na odmoru, ili davno otpuštene. Drugim rečima, glupi ste kao ona muška bezobrazna stvar. Dok se mimoilazite sa njom i srećom, izlazeći iz trenutka kada je trebalo nešto reći ili odustati zauvek, vi povučete poglede i nastavite svako svojim putem. I više nikada se ne vidite. Kasnije tog dana udarate glavom u zid, dugo, smišljajući šta ste sve mogli da uradite i kažete, a niste. I trenutak je nepovratno prošao.

Dešavalo vam se, zar ne? I meni je, a naročito mi se desilo tog 1. aprila. Sećam se da je bio 1. april i zbog "aprililija" i zbog žurke koja je bila planirana za tu noć. Dugo sam iščekivao tu žurku, mašući repom još početkom godine. Gajio sam taj nepogrešiv osećaj da će se 1. aprila nešto desiti, nešto vredno pažnje, samo nisam znao šta. Čekao sam da saznam o kakvoj je šali reč.

I eto, pomislih, saznadoh. Propustih, ponovo, još jednu u nizu prilika za selidbu iz nesrećne prošlosti u srećniju budućnost. Kako joj dozvolih da tako ulazi i izlazi iz mog života, sve na istom pešačkom prelazu? To su rasrksnice u svakom našem danu koje bi mogle da nam istumbaju život, a nikada nisu. Nismo ih prepoznali. Ili jesmo, ali nismo imali muda. Pardon, bele bubrege.

Kako? Zašto? Dokle? Propuštene prilike najteže sebi praštamo. Uvek ću se radije kajati zbog nečega što sam uradio, nego zbog nečega što nisam. Udarao sam glavom u zid, snažno, pola dana i polutku noći. A onda je došla ponoć. Prvo minut do dvanaest, a onda i ono što sledi. Srećan 2. april! Poziv na ljubav iz početka. Idemo na RAVE, bre, da se trensujemo! Sreća, sreća, rados'!

Žurka je naoko bila kao i svaka druga, konzumirala se na uši i usta, sporadično nos. Haotično preciznu melodičnost psihodeličnog trance-a uvek sam doživljavao kao gozbu za uši i atak na mozak. I pakao za jetru. Sex, drugs and rock-and-roll. Tuc-tuc i tuc-tuc.

Na žurci sam zujao sve vreme, gegajući se u ritmu, nasmejan. Flertovao sam sa svim lepim i intrigantnim ljudima, neovisno od pola i uzrasta. Bio sam prepun pozitivne energije i odašiljao sam istu na sve četiri strane sveta. S osmesima oko sebe razmenjivao sam energiju, pozitivno erotsku, neprestano cupkajući uz svaku sve bolju stvar.

Neko ga prži, pere, izuva i pegla...

Psihodelični trens. Ekstatični bućkuriš elektronskog zvuka. Postoji neka čudesna melodija u tom haotično preciznom ritmu, neka magična moć koju muzika ima nad ljudskim umom. Za razliku od tehna, trens ima patinu u sebi, to očaravajuće zavijanje u pozadini, zvuk što se poput zmije uvija uz telo. Ruke i noge samostalno prate melodični ritam, a u glavi se sve harmonično stapa u neku vrstu živopisne i božanstvene celine. I dok se o školjku uha razbijaju talasi zemaljskog znanja u vidu melodičnog zvuka melodično doživljenog, duša se okreće ka izvoru istog i pokloni se pred zvučnikom kao pred božanstvom...

Idemooo! Sto pet pa opet! Kolut napred, kolut nazad. Korak napred, dva koraka nazad.

Dok sam po jubilarni put izlazio iz ženskog WC-a, ugledao sam je. Sto mu gromova, ONA! Izgledala je zanosnije nego tog dana na pešačkom prelazu. Bila je sa dečkom, vidno starijim. Metuzalem ju je obgrlio šapama i animirao. Smejala se, ali nekako veštački, isiljeno. Bez iskre u oku.

Ako ju je sudbina ponovo bacila unutar lepeze mog vidokruga, ona mora biti moja. Možda neće biti moja odmah, tu u mračnoj tmini noći nadomak ženskog toaleta na žurci prvog aprila na drugi, ali moja biće. Videlo se to u pogledu, u odblesku trenutka. Osećalo se to u svih jedanaest dimenzija, na svih šest čula. Moja.

Pozicionirao sam se kod suprotnog šanka, sa bezbedne razdaljine vrebajući priliku, kao leopard u žbunju. Čekao sam. Da se metuzalemu pripiša. Da ostane sama, samo trideset sekundi. Od jedne bešike mi je zavisilo sve. Come on, beki...

Pet minuta, deset... dvadeset. Pola sata. Ajde, beki, ljubi te brat!

Naposletku, bešika je uslišila molitvu. Metuzalem je pošao ka muškim pisoarima. Imam minut i po, plafon.

A sada malo... ona!

Bila je... tako lijepa, uvijek se... sjetim nje.

Neću sada da je opisujem palamudeći o romantičnosti jutarnje rose na peteljci uvenule ruže; ako želite tako nešto da čitate, zadenite se drugde, u neku drugu fotelju s nekom drugom knjigom, literalnijom. Ukusi se razlikuju još od – onda, a ljudi sve to vreme izbegavaju da se zbog tih razlika međusobno istrebljuju. Mudar potez, bolno naučen.

Stoga, zamislite naj-naj devojku, po svom buđavom ukusu. Zamislili? E, takva je bila, u mojim očima. Suvi vrh, e pa samo još malo ful-ekstriji fazon. Kladim se da je sada jasnije vidite, mogli biste da je nacrtate iz glave, zar ne? A da, valja spomenuti, na trenutke je bila još lepša...

Kako prići najlepšoj devojci, pritom ostati na rođenim nogama čija kolena ne klecaju, skrenuti joj pažnju diskretno a odlučno, nenametljivo je zaintrigirati i veselo je nasmejati, zakikotati? Više desetina puta, po mogućstvu. U minut i po. Kako prići... tako nekom?

Nikako, ako ćete na taj način da razmišljate i puzite kroz život. Nastup mora da bude odlučan i silovit, taj prvi udarac mora da bude – šamar! Ima da ga oseti po celom telu, da joj skrene svu pažnju na vas, bezrezervno. Dok ste samopouzdani i energični, ljudi vas slušaju. Zbog toga mogu i da vas preziru, ali će uvek da vas poštuju i saslušaju. Energični, naravno, ne znači agresivni ili neartikulisani. Energični znači samo energični, a samopouzdani znači sledeće: zamislite kako idete ulicom... Jeste zamislili? E sada zamislite kako idete ulicom, a pritom odajete utisak kao da znate gde idete i kuda ste pošli. Znam da nije lako. Ali ne predajte se. Vreme radi za vas. E, to znači samopouzdani. Znate gde ste krenuli, znate šta želite, ne znate tačno kako to da tražite, ali znate da to morate da dobijete. Samo hrabro, sigurni u sebe, krećete u akciju. To je taj trenutak, jedan od onih velikih u životu. Idemo...

- Izvini, oprosti, ali pardon... Znaš li gde su nestale sve zvezde sa neba? Neko ih je skinuo i sve ih rasporedio u tvoje oči...

Čini mi se da sam čuo svoj glas, dođavola!? Please, kill me! Faster, please!

U njenim očima, u društvu svih zvezda neba, prvo sam prepoznao nevericu. Da li je dobro čula, ova tuc-tuc muzika je baš glasna... Ma, dobro je čula. Je li to moguće? Da li je moguće da jedan čovek s obe ruke i dve noge, verovatno Beograđanin a sigurno Evropljanin, može da prevali tako nešto preko svojih usana? Možda je drogiran? Ne, sigurno je drogiran, ali zvezde, oči... Tu nema opravdanja. Ali on mora da uviđa svu izanđalost i patetičnost tih reči. On se zajebava?! Da, šali se, hihi. Dobra fora, domaća. Pa on je i duhovit, sem što je visok, crn i lep. Bože, kakav frajer! Otkinuću...

Mora da je tim istim redosledom reči razmišljala, jer druga i brža prečica od zvezda s neba do šaputanja telefonskog broja – ne postoji. Izgovorite šampionsku glupost u dve rečenice, ostanete na nogama, a u sledećem trenutku žrtva vašeg nehumanog akta diktira vam svoj broj telefona na vaše uvce, pritom ga nehajno dodirujući usnama... Mislim, uvce.

Nula, šes’... pet... sedam... dva... ćetir’... osam, jedan... trinaest.

Kako, 13? Kako to lako zvuči u američkim filmovima – 555... pa nastavak od par brojeva. Dvesta pedeset miliona Amerikanaca pamti tri do četiri broja, a nas šaka jada nebeskog naroda primorana je da piše sedam, pamti tri, to jest pozivni. Ukupno deset brojeva, među kojima je i 13. Surovo, a naročito surovo na RAVE žurci u četiri ujutru, dok se bacaju pogledi ka muškom WC-u i očekuje pojava vlasnika kradene robe, ljubomornog i pijanog.

Natčovečanskim naporom urezao sam negde u mali mozak tih deset cifara, među kojima je i trinaest. Ona je, kulturno, ukucala moj broj u svoj mobilni telefon. Mozak nije morala da upošljava preterano, ponajmanje mali. Uputio sam joj ful-ekstra osmeh iz svoje kolekcije i hitro uputio ka izlazu. Mimoišao sam se sa metuzalemom. Hvala ti, beki.

Misija ispunjena, prvoaprilska šala utvrđena, ja sam mogao da požurim polako kući. Noć je bila čarobna, grad okupan mesečinom, a sve zvezde ponovo na nebu. Zastao sam kod trafike i od poslednjih trideset dinara pazario sutrašnje, tj. današnje novine. Za paklu pljuga, koju sam uzeo na ler, uremio sam ličnu kartu. Ni u jednom američkom filmu, ikada, nisam video da je neko uremio svoj ID za paklu Marlbora. U filmovima, bilo američkim bilo tungužanskim, i liftovi rade. O tome sam intenzivno razmišljao na stepeništu između 4. i 5. sprata, dok sam palio pljugu i seo na stepenik da odmorim. Mahinalno sam otvorio novine i ugledao horoskop. Znate i sami, horoskop se čita i ako ne verujete, a naročito se čita ako ne verujete koliko ste zaljubljeni...

2. April, Ribe: Danas obratite pažnju na bolest, doduše još ovaj put benignu. Uhvatili ste partnera u trosmislenostima, pa ste sada primorani da bockate njegove fotografije i živce. Budite precizniji u tom bockanju, prvenstveno u večernjim časovima. Unosite manje vitamina a više masti, neophodne su vam hitno. Oprez sa dobermanima i čivavama.



(Nastaviće se, iz 36 puta... o 36 dana)
You Are Infinite Consciousness Having A Human Experience. You Are A God In Amnesia.
Fortuna
Posts: 8
Joined: Wed Jul 13, 2016 12:26 pm

Re: April i 6 dana maja

Post by Fortuna »

Radujem se nastavku...
User avatar
noel
Posts: 380
Joined: Wed Apr 08, 2015 9:51 pm

Re: April i 6 dana maja

Post by noel »

Fortuna wrote:Radujem se nastavku...
+1
MasacreEnElDiscoBar wrote:sad vishe neznam di sam...samo mjenjam droge...uff...koje sranje ochu se rjeshit te ovisnosti a, molim Boga da mi ostavi neshto....
yasujirozu
Posts: 1701
Joined: Sun Feb 01, 2009 10:00 pm

Re: April i 6 dana maja

Post by yasujirozu »

možda je riba bila sarkastična... realno, iz galaksije u-7886, se vidi kak lik serenda, ispunjen neispunjenosću (heh, novi pridjev :D ), pa prdi ovdje

pokušaj pisca...

pokušaj biti tatin sin... uups, to jesi :D
User avatar
Heroin Rehab 4 YU
Posts: 39
Joined: Tue Jun 07, 2016 8:38 pm
Location: Beograd

Re: April i 6 dana maja

Post by Heroin Rehab 4 YU »

Praznina je to, i punimo je čime god stignemo, ja malo i serendajući ovde... preterao sam onog trenutka kad sam skrenuo sa teme, a nije bilo potrebe da pišem ovde neke lične stavove. A pređeš tu liniju i ni ne osetiš.

Možemo da kažemo da smo prestali sa drogom (heroinom), možemo da ga ne radimo, ali ne možemo da kažemo da smo ga pobedili. Izgubili smo bitku, i rat, samo izvukli živu glavu, ne i zdravu. Beg u pisanje mi je bio način da ne poludim više no što već jesam, ali sve to je bilo za moju dušu, amaterski... danas me sramota dobrog dela napisanog, ali želeo sam da ostavim par tekstova o drozi, pa me ponelo.

Praznina... the emptiness, the void... ta boljka većine nas ovde. To je pitanje od milion dolara... kako popuniti prazninu? Čime vi u galaksiji u-7886 punite vašu rupu, da prostite? :) Imate li vi možda odgovor na pitanje od milion dolara?
You Are Infinite Consciousness Having A Human Experience. You Are A God In Amnesia.
zeleni
Posts: 1000
Joined: Wed Mar 16, 2011 2:19 pm
Location: Beograd

Re: April i 6 dana maja

Post by zeleni »

[quote="Heroin Rehab 4 YU"ara...]

Praznina... the emptiness, the void... ta boljka većine nas ovde. To je pitanje od milion dol kako popuniti prazninu? Čime vi u galaksiji u-7886 punite vašu rupu, da prostite? :) Imate li vi možda odgovor na pitanje od milion dolara?[/quote]

uvek mi je u glavi nadežda mandeljštam koja postavlja jedno sasvim pošteno pitanje - gde to pa piše da u životu moramo da budemo srećni?
Ako nam neko dodje glave, to ce biti mangupi u nasim redovima
Fortuna
Posts: 8
Joined: Wed Jul 13, 2016 12:26 pm

Re: April i 6 dana maja

Post by Fortuna »

zeleni wrote: uvek mi je u glavi nadežda mandeljštam koja postavlja jedno sasvim pošteno pitanje - gde to pa piše da u životu moramo da budemo srećni?
Apsolutna sreća ne postoji to nam je svima jasno. Proživljavamo manje ili više teške situacije i trenutke očekujući kratkotrajne srećne događaje koji se sporadično, s vremena na vrijeme dešavaju. I upravo tako bih definisala život. Koliko je srećnih na ovom svijetu??? Suština je u subjektivnom doživljaju, neko je presrećan zbog mrvica koje mu život daje, a neko s druge strane, nikada neće biti srećan, ma koliko imao, šta radio, gdje i s kim bio! Okreni-obrni, uglavnom je sve na nama samima i na ličnom poimanju stvari...
User avatar
Heroin Rehab 4 YU
Posts: 39
Joined: Tue Jun 07, 2016 8:38 pm
Location: Beograd

Re: April i 6 dana maja

Post by Heroin Rehab 4 YU »

zeleni wrote: uvek mi je u glavi nadežda mandeljštam koja postavlja jedno sasvim pošteno pitanje - gde to pa piše da u životu moramo da budemo srećni?
Nigde. Štaviše, jedino nam preostaje da se tešimo time da živimo bolje nego ogromna većina ljudi na planeti, što danas, što tokom istorije.
Iskreno, ja možda poznajem najviše 1-2 ljudi koji bi mogli da kažu da su srećni, ili potpuno zadovoljni svojim životom... a to je manje od 1%.
S tim da oni od nas koji se otisnu u svet droga, zapečate svoju sudbinu jednom za svagda.
Znam po svojim očima... nekada sam imao oči za koje su svi govorili kako se smeju, čak i kad sam bio ozbiljan... danas, čak i kad se smejem, oči su mi tužne.


2.

Ustao sam, kao i svake nedelje, na levu nogu, jer bih sa desne strane, kako sam ustanovio, svaki put udario u zid. Nisam jutarnji tip i neretko sam mrzovoljan kada ustanem tako ujutru u dva popodne. Dva-tri sata ne pričam ni sa kim, sem sa sobom. Ako već morate da me cimate telefonom, molio bih da to činite isključivo noću, u hitnim slučajevima ne pre šest popodne. To je valjda i početak noći, ako je suditi po značenju termina "podne" i "ponoć". Da, noć je moje vreme. Kada sunce zađe iza Novog Beograda, pada mrak i s njim prava magija, a moje telo se budi i pronalazi u mrklom mraku mračne tmine noći. Da, noć. I njen miris, čarobno tajanstven.

Zvonjava telefona... ZVRNNND!

Ma nasisaš mi se muške ribice, znaš!? Ima da te degažiram jednog dana kroz prozor, pa tek posle da shvatim šta sam uradio. Jesam li rekao da me niko ne zove pre šest popodne, da ne funkcionišem pre zalaska sunca?! Rekao. I za koji moj milokliz mi sada zvrndaš tu...

ZVRNNND... i ja tebi!

Pomišljao sam da ga aktivno izignorišem, ali nešto mi nije dalo mira. Ako neko zove mene ovako rano, to mora da je vanredno stanje u pitanju, nekome gori pod tabanima. Taj neko je bio uporan, uporniji od mene, te sam podigao slušalicu samo da ne bih morao više da slušam taj izluđujući zvuk.

Alooo, dabogda ti deca prstima čitala, izvol'te ga...

- Halo?

- Ćao, ovde Sandra...

Sandra, Gudrana, Ena, Ela... Who the fuck is Carrol?

- Izvoli, Sandra, podseti me...

- Upoznali smo se noćas. Ne sećaš me se?

Ma sećam se, samo... sećanje je zaborav koji nema kud da ode.

Sto mu gromova, ONA!? G-đica "metuzalem"! Pa ja sam se zaljubio sinoć, ako me memorija služi dobro. Služi li me memorija... uopšte? Ona, semafor, žurka... Da, sećao sam se. Kroz izmaglicu, doduše, ali posle svega onog unesenog u se, sećanje je ravno podvigu. Kada budem popio kafu i došao sebi uz prvi "jutarnji" džoint, ta magla će da se digne a Sandrin lik iskristališe u mojim očima. Za sada su poznati pol i ime, što i nije tako loš početak, imajući u vidu kakve sam sve početke imao, kada ustanem ovako ujutru u dva popodne.

Verovali ili ne, setio bih se ja nje u toku dana i da me nije nazvala ovako bezobzirno rano. Nje bih se setio, onako u globalu, ali njenog telefonskog broja – jako, jako teško. Deset cifara, među kojima je i 13... Pišem sedam, pamtim tri, to jest pozivni, a na kraju ne znam ni jedan.

Ali zato je Sandra znala sve moje brojeve, i to po redu, i odlučila da ih okrene već par sati nakon što ih je memorisala. Sličnu inicijativu kod pripadnica slabijeg pola retko sam sretao, a samim tim i često cenio. To je devojka za mene, a ne one što bi danima posmatrale telefon i čekale da zazvoni. Jedan muškarac, kada nešto želi, on to i traži. Shodno, al' za malo tome, žena koja nešto želi će na najraznolikije načine da pokušava da skrene pažnju, puštaće dimne signale i igraće pantomime, ali nikada neće direktno zatražiti ono što ište. Bilo bi to isuviše jednostavno. Zašto da nešto bude prosto ako ne mora, kada život može da se začini dozom nerešivosti i sijasetom komplikacija?

Sa Sandrom sam čavrljao neobavezno ali oprezno, kao sa osobom koju želite da opustite, ali ne previše. Upaljač je bio prvi koga sam kresnuo u odnosu sa Sandrom, te njime pripalio džoint. Kada se to jednom obavi, sve što sledi ide lakše, kao vazelinom podmazano. THC mi je asistirao da se brže opustim i ubacim usporene vijuge u treću brzinu. Dok su moje zavodničke sposobnosti jurile već trideset, preko žice ili satelita, Sandra se glasno smejala. To mi je ulivalo dodatnu inspiraciju i davalo podstrek za nove pobede u ovom ratu polova. Ako je prvobitno i gajila određene nedoumice i strahove, oni su bivali kao rukom, ili vutrom, odnešeni. Svi odbrambeni zidovi i barikade srušeni su, a ona se smejala... i smejala. Znate i sami, smeh je melem za sve rane, a naročito pogodan protiv-otrov za žene i sve što ide uz njih. God bless America... and marijuana!

Sastanak je dogovoren deset minuta kasnije, kada smo oboje već osećali upalu trbušnjaka i ukočenu vilicu od prekomernog smejanja. Kažem ja, ne treba se smejati, ništa prekomerno ne valja. Biće to naš prvi randezvous i bila je neophodna priprema, obzirom da mi je itekako stalo da ostavim pozitivan utisak. Sve je počelo dojajno, od zvezda s neba preko njenog poziva do veselog ćaskanja telefonom, pa je tako trebalo i da se nastavi. Ovo nije bila obična devojka, jedna od onih što sam ih, bez ikakvih emocija, menjao kao na traci. Ne, Sandrin ulazak u moj život bio mi je najavljen već neko vreme, osećao sam da će ovaj april doneti nešto neuobičajeno, nešto drugačije od svih prethodnih puta i aprila.

Spustio sam slušalicu i u sledećem trenutku bio u tuš-kabini, čineći ono što svi muškarci nerado čine. Oduvek sam težio da se kupam svakog 1. u mesecu, trebalo-ne trebalo, tako da sam pomenutu ofanzivu obavio i prethodnog dana. Sandrin nagli upad u moj život znatno će mi povećati račun za vodu, a i sve druge rashode. Nakon tuširanja sledilo je brijanje i parfemisanje, da bi ceo fazon bio krunisan šišanjem, kod frizera koga nisam planirao da vidim bar još par dana. Video sam ga tog dana, kao što bih video i svog bankara, da sam ga kojim slučajem imao. Hoćete dalje? Gel za kosu, žvake, osveživač daha, tajši za raspoloženje, čista i ispeglana garderoba, grickalica za nokte, krema za ruke, gorivo za "Fiću", pranje i kupanje istog vozila, i... kao završni udarac i šlag na tortu... - mirišljava jebena jelkica!

Aman, koliko košta ljubavna afera u ovo vreme recesije? Nama, koji za života nismo ugledali sugrađanina koji može da živi od svog rada, ni ne isplati se da muvamo ribe. Koju će nam moju mušku bezobraznu stvar, kada je ta stvar jedino čime možemo da ih ponudimo?

"Tebi se ni ne isplati da izlaziš odatle..." Maratonci.

Ali ja sam izaš'o odatle i ušao u neki novi svet. Svet zaljubljenih, ružičast i uvek do jaja! Sve misli i sve moje imali su samo jednu destinaciju – nju. Da, svi putevi odvedoše u Rim. Poznat vam je taj osećaj kada aktivno idealizujete nekoga, pripisujući mu sve superlative sveta. Ta osoba je najlepša, bezgrešna, kao istesana za vas. Da su vam dali da sami birate i opišete kakvu biste osobu želeli uz sebe, ne biste umeli da je je tako slikovito opišete. Bog vas je konačno pogledao, i vi u "Fići" jurite već trideset na prvi ljubavni sastanak.

Bila je... tako lijepa, uvijek se... sjetim nje.

O da, bila je prelepa. Svaki put kada bih je ugledao, činilo mi se da je malčice lepša nego prethodnog puta, za nijansu bolje građena nego dan ranije. Moje visinske pripreme, sa sve parfemom i mirišljavom jebenom jelkicom, bile su recipročno uzvraćene. Kosa oblikovana a lepršava, koža čista a sjajna, ten bronzano jebozovan. Na njoj nije bilo vidljive šminke niti vidljivog laka za nokte, što sam na keca s odobravanjem zamijetio. Prirodno lepo i osunčano lice, kao i neobojeni odnegovani nokti, odavali su utisak devojke kojoj je život bio majka a ne maćeha. Svojim likom je plenila na sve četiri strane sveta, svoju auru odašiljala u svih jedanaest dimenzija. Bila je moćna pojava. Pored nje, i ja sam se osećao moćno.

Bože, da li bih ja zbog svega ovoga trebalo da se zentam budućnosti? Molim?

Bog me je, kao i vekovima unazad, aktivno izignorisao.

Popili smo kafu na "Kalemegdanskoj terasi", hranili životinje u zoološkom vrtu, šetali rivom podno Brankovog mosta... Sladoled smo delili u Knez Mihailovoj, topio nam se na licu kod Terazija, dok smo se gurali na autobuskoj stanici, dočekujući trolejbuse i ispraćajući uvek nove putnike. Zadirkivali smo se i smejali, stidljivo dodirivali telima, pa opet zadirkivali i smejali. Sem našeg, ulepšali smo popodne mnogih sugrađana koji su imali privilegiju da nas sretnu. Pozitivna energija dvoje mladih i zaljubljenih pobeđivala je, makar i na kratko, svu zlu kob i sivilo kolotečine u kojoj su plivali, i davili se, slučajni prolaznici. Mamili smo im osmehe, prvo neprimetne a onda sve odlučnije i opuštenije, ulivali smo život i nadu u njihovu rutinu. Bili smo ponovo deca. Bili smo zajedno. Svet je bio, ponovo, naš.

Ponoć je došla i neopaženo prošla, dok smo vodili beskrajne razgovore, parkirani nadomak reke na Adi. Siđi do reke, pevao je pesnik. I sišli smo do reke. Tačnije, dovezli se do reke, tačnije, jezera. Nije nam padalo na pamet da kvarimo doživljaj eventualnim savatavanjem i rukohvatanjem. Da, bilo je očigledno da nam je iz očiju šikljala strast i jedva obuzdavana glad za drugim toplim bićem, ali imali smo sve vreme ovoga sveta za ceo fazon. Naravno da ćemo, vrlo uskoro, doleteti i do toga. Sada, kada smo se konačno pronašli i sišli do reke, moraće hirurškim putem da nas odlepe jedno od drugog. Biće tu i prisnosti i seksa i još svašta nešto, ali sve u svoje vreme. Sama pomisao na to, kao i neminovnost istog, ulivala je u nas još jaču želju za odlaganjem zadovoljstva. Polako, bez zaletanja. Najveće uživanje je, baš uvek, u iščekivanju uživanja.

Pred zoru sam je dopratio kući. Iako nijedno od nas dvoje nije želelo da ode, znali smo da nismo sijamski blizanci. Poljubio sam je na obraz, pa na čelo, pa joj ovlaš dodirnuo usne. Stresla se, a ja zadobio treću nogu. Sačekao sam da uđe u svoj ulaz. Ranije to nikada nisam činio.

Fića je u povratku gajbi, mahinalno i po sećanju, stao kod trafike. Podosta stanjen novčanik finansirao je pljuge i novine. Isti neugledni novčanik odremio je i ličnu kartu od prethodnog jutra. Lift u mojoj zgradi slavio je dve nedelje neupotrebljivosti, tako da ga nisam cimao do šestog sprata. Bukvalno sam preleteo stepenište iz šest delova, po prvi put ne ispuštajući dušu. Bio sam na šestom spratu i sedmom nebu, bre!

Srolao sam poslednji džoint za tu noć i otvorio novine. Horoskop...

3. april, Ribe: Za sada je sigurno da ćete umreti 21. decembra, mada godina još nije poznata. Iskoristite to vreme i osvetite se svima koji su vam se ikada zamerili, zaslužuju i gore. Večeras, pre nego što legnete, umočite cigaretu u sirće i pripalite, pa brzo žarom progorite svoj jastuk. Ko zna zašto je to dobro i kada vam ta rupa može zatrebati.

You Are Infinite Consciousness Having A Human Experience. You Are A God In Amnesia.
Fortuna
Posts: 8
Joined: Wed Jul 13, 2016 12:26 pm

Re: April i 6 dana maja

Post by Fortuna »

Heroin Rehab 4YU, od ovog mož' da se rikne... Bravo, bravo, bravo! P.S. Sve sam ti oprostila ;) :D
User avatar
Heroin Rehab 4 YU
Posts: 39
Joined: Tue Jun 07, 2016 8:38 pm
Location: Beograd

Re: April i 6 dana maja

Post by Heroin Rehab 4 YU »

Fortuna wrote:Heroin Rehab 4YU, od ovog mož' da se rikne... Bravo, bravo, bravo! P.S. Sve sam ti oprostila ;) :D
;)
Još dva dela do petka, a onda kraj "prve sezone"... Putujem van grada, nastavak u septembru.


3.

Probudio me je cvrkut ptica.

Znam, razmišljate da li da bacite peglu sada ili odmah, ali zaista me je probudio cvrkut ptica kroz otvoren prozor. Proleće je u jeku, Beograd pozeleneo i procvetao, prirodno je da se i ptice kote i gnezde, a još prirodnije da se kote i gnezde tik iznad mog prozora. Sva flora i fauna se budi i regeneriše u proleće, ko sam ja da prkosim i razlikujem se? Grad hlorofilan, ja zaljubljen. Ptice se kote i gnezde, a i ja ću, koliko danas i u ovoj istoj sobi.

Prišao sam prozoru i razmaknuo cenzuru platnene zavese, te pustio pomahnitalu lavinu svetlosti unutar spavaće sobe. Sunce iz Japana obasjavalo je Balkan i Srbiju, isuviše žarko za moj prefinjeni ukus. Svih mi bubnjeva Darkwooda, meni se ni ne isplati da skidam naočare za sunce do kraja septembra. Sunce preko dana, rejv žurke noću, mogao bih opušteno da prikucam cvikere ekserima u glavu. Vi koji automatski pomišljate na eksere u tabletama, savremeni ste i pogani ljudi, ali za vas je ovo i pisano. I iako bih se radije skucao u glavu tom vrstom eksera, nepromišljeno sam mislio na one metalne, za prikucavanje slika – na zid. Vi koji automatski pomišljate na "slike" u vidu malih kartonč...

Elem, odbranio sam se od sunca polutkom roletne, te pošao da se plaknem i smućkam si nes-kafu. Kao i ogromna većina muškaraca koji žive solo, i ja sam na putu do kuhinje preskakao mrtvog Dražu Mihailovića, nekoliko puta. Budući da nisam gajio ni kuče ni mače, beživotni četnici su mi bili jedini cimeri, neuporedivo prihvatljiviji od zvuka usisivača. Ali pretpostavljam da ljudi poput Sandre, koji će ući u moj dom da legnu i rašire noge, ne ljube mnogo mrtve i bradate četnike. Ako želim da ugostim Sandru u svojoj postelji, ovde će morati da se digne revolucija čišćenja. Želim li da provozam svoju mušku ribicu večeras, antičetnička revolucija će morati da se diže danas. Danas, as in right now.

Mrzm ssvč!

Partizanska ofanziva protiv domaćih izdajica i mikroba potrajala je pune tri čuke. Da mi je neko pričao da će do ovoga doći, usmrtio bih ga polako i bolno. Usisivač, džoger, prašina, podovi, kupatilo, kuhinja, posteljina... Kada sam završio, to jest kada je gajba bila za nijansu manje štrokava, na slavinu sam zavrtao znoj iz svog tela. Znate ono iz stripova – puf, puf, pant! Treći dan za redom moram pod tuš. Ovo je nehumano, barem za nas, mužjake. Žene su tvrđa i otpornija bića, one zaslužuju sve usisivače ovoga sveta. Tim usisivačima i vaginama bore se protivu muške dominacije od pamtiveka, pritom vukući sve konce iz kujine i kreveta.

Jebeni seks. Najjači motor pokretač za jači pol. Uzgred, jesmo li jači? Jesmo. Provereno više miliona puta, od kojih su moja dva. Istina, greh je udariti ženu. Tući ih, to je već nešto drugo... Znate i sami, to je onaj trenutak kada vam mrak definitivno padne na oči u sred bela dana, a ona i dalje zvoca i podbada, sistematski i neumorno. Odavno pozeleneli, stisnete prste i... malo mira i tišine.

A stvarno nemam ništa protiv žena... Ništa efikasno.

ZVRNNND...

Telefon. Evo je! Sreća, sreća, rados’!

ZVR...

-Halo, lutkice?

-Poslednji put su me tako nazvale babice u porodilištu, dok još nisu mogli da ustanove...

-O, des bratori? Lutkica je jedna Sandra, ali o tom potom. Otkud ti u ovo doba godine, Laki?

Laki je bio brat po ubeđenju i izboru, ne po krvi i genima. Njega, kao i sve ostale bitne osobe u mom okruženju, aktivno sam zapostavio od žurke i Sandrinog upada u moj život. I ovog puta sam mu objasnio da nemam ni vremena ni para ni želje za nekakvim muškim društvom, jer sam očekivao da mi vagina svaki čas pozvoni na vrata. Kada su vagine na pragu, pravi prijatelji su puni razumevanja. Klik.

Kada vam smrt pozvoni na vrata, vi se, šatro, javite na telefon. Kada vam vagina zazvoni na vrata, a niste stoprocentni peder, ne trčite odmah da joj otvorite. Pustite je da se malo okreće na ražnju, neka pomisli da možda niste tu, ili da niste sami. Profitiraćete, verujte na reč.

Profitirao sam i ja, nakon četvrte zvonjave. Otvorio sam Sandri vrata i propustio je da uđe u jazbinu mužjaka, pa zatvorio vrata. Ono što se tada zbilo nije bilo planirano već spontano, a samim tim i nezaboravno. Mislim da se nismo ni pozdravili, nije stigla ni poručene novine da mi uruči, a već smo uleteli jedno drugom u zagrljaj. Ljubili smo se kao da smo čitavog života samo to čekali, prosto se gutajući. Da je kojim slučajem mogla cela da prođe kroz moj jednjak, ne garantujem da je ne bih smazao, pa se oblizao. Strast je provrištala kroz naša tela, bukvalno smo cepali komade odeće sa sebe. Mislim da mi se ortak odozdo nikada nije toliko uzjebao. Brže, brate mili, ne mogu više...

Ljubav je odgovor. Međutim, dok čekate odgovor, seks može da vam predloži još mnoga zanimljiva pitanja.

Pun minut nakon što je poslednji put pozvonila, uranjao sam u nju kao u bazen. Može li reka Nil da potekne iz jedne vagine? A tek iznutra, prostranstvo, blago rečeno. Atlantski jebeni okean, za ovolišno manji od Tihog okeana. Što se moje podmornice tiče, spadam u zlatnu sredinu...

Uživa li crv dok ono radi jabuci?

Na trenutak sam se uplašio da neću moći da je ispunim i zadovoljim, ali ona nije brigala istu brigu. Ne znam koliko je to sve trajalo u hodniku, ali sledeća stanica je bila dnevna soba, pa tuš kabina, bračni krevet, šporet... Don’t ask. Svakih malo-malo ponovo bismo se mažnjavali, do trenutka kada ja više nisam mogao – niš’. Pošto nisam želeo da budem puki voajer u svojoj spavaćoj sobi, latio sam je se oralno.

Vođenje ljubavi bez oralnog seksa je neukusno...

E, cenim da je to bio presudni trenutak. Nekako, ne pitajte kako, slučajno sam joj pronašao slabu tačku i... udario po njojzi, nemilosrdno. Eureka!? A znao sam da je tu negde... Devojka je svršavala svakih par minuta, 11 puta za redom, dok joj suze nisu krenule da liju u potocima. Plakala je i jecala punih kvoter sata, nesposobna da progovori ili zapali cigaretu. Telo joj se treslo. Ja sam popušio dve pljuge i skoknuo do kupatila pre nego je ona prestala da plače. Kada se konačno primirila, nije imala neku preteranu želju da objašnjava svoje suze, a ni ja nisam zapitkivao. Ljudi nikada dovoljno ne razmišljaju o tome koliko je, ponekad, prijatno ne pitati ništa. Devojke su obično presrećne ako uspeju da svrše 12 puta u toku jedne godine, čast izuzecima koji više pokušavaju. A i to jednom mesečno je dok su same u kupatilu, mahom.

Moram priznati da se ni meni ništa slično nije desilo. Bio bih presrećan kada bih uspeo da dovedem devojku do orgazma, bilo kakvog. Ali 12 puta, 11 za redom? Tu priznanje zaslužuje isključivo moj jezik. I nepoznati teren. Splet okolnosti. Ali Sandra je, svejedno, piljila u mene kao da sam dvoglavi jednorog. Osećao sam se neprijatno, kao da sam je nekako zajebao, prevario. Pa nisam ni ja do danas znao gde je. Ni da li je. Ni Atlantida ni klitoris.

Koliko muškaraca uopšte zna gde je Atlantida? Molim?

Ostatak večeri proveli smo izvaljeni na krevetu, gledajući filmove. Dok se ne istope boje, jeste. Nisu se istopile. Prvobitno sam bio uklonio milje sa televizora, bilo me sramota, devojka mi je prvi put ulazila u kuću. Nakon produženog orgazma iz tuce delova, vratio sam milje na televizor, već vidno uznemiren. Falio je TV-u kao što lepinja fali pljeskavici. U ovom slučaju milje je bio u ulozi pljeskavice, opkoljen s donje strane ekranom sa Vođinim likom, a sa gornje ukrasnim tanjirićem, suvenirom iz Vrnjačke banje. Ma, ceo fazon, znate i sami.

Kada je već počelo da sviće, svario sam potonju buksnu i pogasio sve što je gorelo, a bilo na struju. Sandra je već bila zaspala, pa je nisam slao kući, kao što sam nemilice praktikovao do tada. Neka je, neka ostane. Možda je stvarno ona Ona, ona prava. A i kupila mi je novine. Jao, novine, horoskop...

Iz susednog stana se začuo budilnik. Pa onda još jedan. Laku noć, deco...

4. april, Ribe: Koliko god vi mislili da je to OK, nemojte nikada da priznate partneru da vas seksualno privlače mrtvi mačići. Bolje nemojte ni za ono crno međ’ prstima na nogama da mu kažete. Zdravlje vam je odlično, a ako nije, prepuručuju se žuto-zelene i ljubičaste tablete. Dan se po jutru poznaje, a prvi mačići u vodu bacaju. Mačići, mmmm... Fuj to!
Last edited by Heroin Rehab 4 YU on Wed Jul 20, 2016 10:31 pm, edited 2 times in total.
You Are Infinite Consciousness Having A Human Experience. You Are A God In Amnesia.
Post Reply