Vaša iskustva, pitanja u vezi sa terapijom "održavanja" - metadon, buprenorphine... Pišite ovdje o svojoj borbi sa ovisnošću, svakodnevnim iskušenjima i problemima s kojima se suočavate.
boki_ wrote: to sto je H. romanticiziran tako da one lepushkaste slatke baby-face plavushice koje ja tako puno gotivim djeluju cool na H. itd... -- misim jbte sve vam je jasno...
Izgledaju ko nakaze. Nije ni čudno da imaš problem sa sexualnošću.
Psiholosko mjerilo....
Ili imas sex nemas, odnosno ili imas potrebu ili nemas..
A to sto neki nemaju sex po par godina je zato sto sede kuci i raspadaju se, i nemaju partnera..
Da vidim kako ste...i vidim dosta novih ljudi - koji nisu bas kako treba doduse, ali tako je to - treba im pomoci.
Tesko je...strasno je tesko skinuti se ako si jako dugo bio snazno zavistan.
Gosn' yasujirozu i jos neki bas vole da me spominju u svojim postovima - a i mog doktora...u negativnom kontekstu.
Pa da preciziram stvari kad sam vec tu, ovo ce biti poduzi post, ko hoce nek' cita, uopste me ne zanima !
Prva doza opioida u mom zivotu bila je 16. Septembra 2000. godine.
Od toga dana nisam prekidao - do 15. marta 2012. godine kada sam u sebe po poslednji put uneo samo 0.5mg Buprenorfina.
Na Metadonu sam bio od 26. Oktobra 2006. godine do 26. Oktobra 2011. godine - da, okruglo 5 godina - na 120mg dnevno.
Da doktor koga toliko neki ovde predstavljaju u negativnom svetlu nije tada meni kao klincu u 21. godini zivota odobrio metadonsko odrzavanje, ja bih umro - jos tada bih umro.
Umro bih od Morfijuma, Fentanila, Hidromrfona, Heroina, itd. - moja tolerancija pri prijemu na odel 2006. godine u cilju otpocionjanja metadonskog odrzavanja kada sam imao 21 godinu je vec bila oko 100mg Metadona - kada nisam imao nista drugo, jedini spas je bio eksiranje jedne 10ml bocice HF Metadona.
Taj doktor je JEDINI u ovoj drzavi Srbiji koji je uspeo da RADI smanom, da razume moje emocije, moje potrebe - jedini koji se svaki put kada se vidimo bavio samnnom, mojom svakodnevicom, pitao kako spavam, kako se budim, kako jedem, kakvo mi je drustvo, cime se znaimam tokom dana, sve do najsitnijih detalja - jedini od SVIH bilo u drzavnim institucijama ili privatnim koje smo moja porodica i ja pokusavali jos od moje 14. godine, a koji je uspeo da napravi neku promenu u meni - JEDINI !
Hajde, to, to je klasicna propedevtika, druga godina medicine, nista posebno, ali je nazalost danasnji terapeuti maltene uopste ne koriste - svi zavisnici su isti, imaju iste probleme, itd., na tome se nazalost zasniva rad mnogih.
Ta jednostavna propedevtika koju mnogi zanemare i zaborave odmah nakon ispita doduse zahteva puno vremena i posvecenja pacijentu i po definiciji nije neophodna za dijagnostikovanje i lecenje na duze staze - no u slucaju narkomanije, preciznije u mom slucaju, to je bilo od vitalnog znacaja.
Jos vazniji su mi bili Ljubav i paznja i maksimalni izlasci u susret koje mi je moj doktor svih ovih godina bezuslovno pruzao i koje mi i dalje pruza kad god se vidimo.
Ovaj covek se bavio mojom dusom, mojim zivotom, davao mi je uvek veoma mudre i pametne savete o zivotu, njegov pristup meni je veoma brzo doveo do toga da postanem jako vezan za njega - njegov pristup meni je veoma brzo doveo do toga da pocnem da ga gledam kao izuzetno vazan autoritet, ali i kao uzor - sve bez izazivanja afekta i bunta s' moje strane, naprotiv - nasi razgovori i sastanci su uvek ispunjeni osmehom i razumevanjem - nikada nije bilo pritisaka bilo koje vrste, nikada nije bilo neispravnih nacina s' njegove strane, sto je u mom slucaju bilo takodje jako bitno - uzevsi u obzir da sam ADHD sa afektivnim reakcijama na bilo kakve vrste vrste gluposti, nestrucnosti i za**bavanja.
Sa svima drugima koji su pokusali da rade samnom, veoma brzo bi dolazilo do konflikta ili incidenta i ja bih to otkacio.
Za ovih 6 godina koliko me ovaj doktor profesor leci, u nasem odnosu NIJEDNOM nije bilo ko od nas dvojice povisio ton.
I sta je taj doktor profesor postigao samnom za ovih 6 godina za vreme kojih sam bio i 5 godina na straobalnoj dozi Metadona i 4 meseci na straobalnoj dozi Buprenorfina od 8mg dnevno, itd ?
Sta smo oboje postigli zahvaljujuci tako kvalitetnoj, zapravo vrhunskoj saradnji doktor/pacijent ?
Postigli smo to da sam ja sada vec mesecima osoba koja ne da ne uzima opioide, nego ne uzima NISTA sto izaziva zavisnost, niti bilo sta od psihijatrijskih antipsihoticnih lekova.
Postigli smo to da se ja gadim od bilo cega sto izaziva zavisnost, makar bio to i Bensedin.
Postigli smo to da sam poceo da negujem svoje telo kao nikada do sada, postigli smo to da sam poceo da svoje telo dovodim u red, te sam sada fizicki jaci no sto sam ikada bio kao punoletna osoba.
*Prost primer: nikada nisam mogao da uradim vise od 10 sklekova - sada ih pocepam 50 brzinski.
Postigli smo to da mi sada intelekt radi kao nikada u zivtu, pa osim sto proucavam razne grane medicine i resavam trigonometrijske funkcije u slobodno vreme kada zelim da se opustim, pre 3 meseca sam takodje upisao i akademiju saha.
*Prost primer: prvo sto svaki dobar sahista mora da savlada na akademiji su algebarske notacije na tabli i postignuce pamcenja svakog poteza koji je odigran od pocetka do kraja partije - a takodje mora i konstantno znati pozicije svih figura na tabli u bilo kom datom momentu...stoga ako cak u sred partije neko porusi sve figure, ja cu ih takodje bez problema vratiti na mesto, precizno, do poslednje - toliko o mojoj memoriji koja je bila 12 godina uspavana opioidima, a koju sada maksimalno stimulisem na oporavak...izgleda da mi dobro ide !
Postigli smo to da sada mogu potpuno slobodno putovati po svetu bez ikakvih rizika, jer u bilo kojoj metropoli da se nadjem, u sirokom luku su sa puno odbojnosti zaobilaziti mesta gde se skupljaju zavisnici - uopste mi zapravo droge bilo kakve vrste nisu u svesti, niti ih vise sanjam.
Postigao sam oporavak svoje karijere...koja ce izgleda doduse biti presaltana u drugu naucnu oblast, iskreno se nadam ako sve bude okay.
POSTIGAO sam to da mi je potpuno ukinuta dijagnoza F11.xx...dakle nije promenjena u F11.23 (apstinencija) - ta dijagnoza vise ne postoji u mom kartonu...ne postoji.
I samo da kazem i ovo, da ne mislite da je ovo sto sam postigao u bilo kom smislu lako - od moje zadnje doze opioida 15. Marta, pretrpeo sam najstrasniju krizu u svome zivotu.
To znaci da sam sledecih 75 dana spavao po samo 3 do 4 sata, svako jutro povracao penu i da se nisam na silu terao da jedem barem malo, verovatno moje telo to ne bi izdrzalo.
Da ne pominjem psiholoske traume kroz koje sam prolazio i potpuni emotivni raspad - tokom tih prvih 75 dana sam dosta toga golim rukama porazbijao po sobi, pesnice su mi redovno bile krvave.
Da ne pominjem najuzasnije trenutke potpunih psihickih pucanja kada sam mislio da to stanje nikada nece proci i za vreme kojih sam se dva puta dobro po ruci cekao ziletom samo da umanjim muke kroz koje sam prolazio - bol zileta koji razdire kozu me je kanda malo bacao u trans i ublazavao muke ta dva puta.
Tretirao sam te rane svojim recepturama etericnih ulja koje je u drevna vremena koristio bogatiji stalez protiv oziljaka - tako da se oziljci maltene uopste ne vide, sem ako pazljivije ne pogledate izbliza - i priznajem, nisam bas sekao jako duboko, i tu sam uspeo da se iole iskontrolisem i da imam na umu posledice kao sto su ruzni oziljci.
Sada je proslo vec mozda vise od 110 dana od moje zadnje doze opioida i bilo cega.
Kriza i dalje traje, u telu se i dalje desavaju razni picvajzi i prilagodjavanja, moja creva se jos nisu navikla stoga i dalje nemam stolicu normalne konzistencije.
No sve to nakon onih strahota tokom prvih 75 dana sada vise i ne primecujem i zivim normalno sa time - i to iz meseca u mesec slabi i moje telo sve normalnije funkcionise, a ja u sebi imam sve vecu i vecu odbojnost ka bilo cemu sto izaziva zavisnost i svih ovih 12 godina mi deluju zaista kao jedan ruzan san...sve te godine drogiranja, sve te godine na Metadonu...sve mi to sada deluje poprilicno nestvarno, nezamislivo - to zaista iskreno govorim.
Bice potrebno jos nekih skoro godinu dana da svi simptomi krize, odnosno PAWS-a nestanu po mojim procenama - ne mozete se oporaviti za par nedelja nakon 12 godina svakodnevne zavisnosti koja je pocela u tako ranom detinjstvau sa 14 godina, to nisam ni ocekivao.
Jesu me iznenadili silina i razna ludila koje sam doziveo kada sam prestao da uzimam opioide i sve ostale lekove, jeste me iznenadila duzina te agonije...priznajem, nisam ni sanjao da ce biti tako dramaticnih picvajza po svim zivim sistemima u telu koje mozete zamisliti...od poremecenog sna, apetita, varenja, emocija, impulsa, stitne zlezde, limfaticnog sistema, misicnog sistema, skeletalnog sistema, strukture razmisljanja, pa raznih neuroloskih tripova, kocenja jezika, ekstremiteta, snaznog nemira u telu, itd.
Pomislio sam da cu umreti, da cu ostati bogalj, da cu se potpuno raspasti - ali sve to, SVE to po svim tim sistemima je bilo psihosomatske geneze - sto sam ja naravno hteo da potvrdim i detaljnim pregledima ultrazvukom i laboratorijskim testovima svoje krvi i mokrace vise puta tokom tog ludila.
Sve to je bila snazna telesna reakcija na nagli manjak ne samo endorfina, vec i dopamina i serotonina, previse adrenalina, nestabilna i neprijatna fluktuacija u koncentraciji oksitocina koji kontrolise emocije na daleko suptilnijem nivou nego dopamin i serotonin, itd, itd...
To su bili zastrasujuci simptomi u telu...koji su svi bili ipak samo jedna izuzetno jaka psihosomatska fatamorgana.
Zato nisam stajao, nisam odustajao, cak i kada mi je bilo najteze, ja sam forsirao fizicku aktivnost, forsirao sam pamcenje, sah, matematiku, medicinu, intelekt...kada su napokon tamo 90. dan, skoro mesec dana nakon sto se smirio ozloglaseni nemir u telu zbog manjka dopamina, krenuli jaki bolovi u celom telu i to u svim onim regionima u kojima osecate najdivnije senzacije kada uzmete opioid...ja sam pojacao fizicku aktivnost.
I kako su bolovi bili jaci, ja sam pojacavao fizicku aktivnost - oduvao sam sve bolove za 10 dana kao nuklearkom.
Naravno, ti bolovi nisu nista u poredjenju sa onime sto sam dozivljavao i trpeo tokom prvih ~75 dana.
I nastavljam tako...i neka PAWS traje i jos godinu dana, razbicu ga, unisticu ga, pobedicu ga znanjem i umecem.
Vise nisam zavisnik zahvaljujuci doktoru profesoru koji tokom ovih 6 godina radi samnom i zahvaljujuci svom znanju koje sam stekao tokom ovih 12 godina zavisnosti proucavajuci ne samo klinicku frmakologiju, vec medicinu kao celinu.
Poceo sam da spremam anatomiju, histologiju, genetiku i uvod u internu medicinu - to su prva 4 ispita na prvoj godini medicinskog fakulteta u sklopu Queen Mary Univerziteta u Londonu - koji planiram da upisem u narednih godinu dana.
I da vam kazem...za jednog kako me mnogi ovde vide "wiki znalca"...razbijam to gradivo !
@ivica
Da...lepo si to rekao...napokon sam pronasao kemijsku formulu za katapult u drugu dimenziju !
Pozdravljam vas i neka BOG pomogne svima ovde koji se bore za slobodu !
pih.. meni je putnik bio znatno zanimljiviji dok je brijao o svom opium-fanatic umu koji kemijski, zbog preduge uporabe, jednostavno nije mogao izdrzat amplitude svakodnevnog bivstva, bez metadona et al..
svijet vise ne moze bit isti - bivsi najvijeci ovisnik s' prostora sfrjot, a sadasnji trigonometrijski sahista koji upisuje medicinu ali i dalje ne zna kak se u nasim jezicima "sa mnom" pise razdvojeno, hez left d bilding.
zatvorite forum, tuga i kucna pristojnost nalazu.
Voyager wrote:
Postigli smo to da mi sada intelekt radi kao nikada u zivtu,
Postigli smo to da sada mogu potpuno slobodno putovati po svetu bez ikakvih rizika, jer u bilo kojoj metropoli da se nadjem, u sirokom luku su sa puno odbojnosti zaobilaziti mesta gde se skupljaju zavisnici - uopste mi zapravo droge bilo kakve vrste nisu u svesti, niti ih vise sanjam.
Postigao sam oporavak svoje karijere...koja ce izgleda doduse biti presaltana u drugu naucnu oblast, iskreno se nadam ako sve bude okay.
POSTIGAO sam to da mi je potpuno ukinuta dijagnoza F11.xx...dakle nije promenjena u F11.23 (apstinencija) - ta dijagnoza vise ne postoji u mom kartonu...ne postoji.
I samo da kazem i ovo, da ne mislite da je ovo sto sam postigao u bilo kom smislu lako - od moje zadnje doze opioida 15. Marta, pretrpeo sam najstrasniju krizu u svome zivotu.
To znaci da sam sledecih 75 dana spavao po samo 3 do 4 sata, svako jutro povracao penu i da se nisam na silu terao da jedem barem malo, verovatno moje telo to ne bi izdrzalo.
Da ne pominjem psiholoske traume kroz koje sam prolazio i potpuni emotivni raspad -